Izložbe Lane Stojićević Betonicus i Mizanscena u Splitu

Izložba Betonicus Lane Stojićević otvara se u organizaciji HULU Splita, u četvrtak 29.10.2020. u 21 sat u splitskom Salonu Galić. Na isti dan umjetnica Lana Stojićević otvara i izložbu Mizanscena u galeriji MKC-a u 19 sati

De-teatralizacija suvremenosti

Česta tema radova Lane Stojićević je najdominantnija suvremena arhitektura koja ostaje za budućnost Dalmacije – apartmanska gradnja – u velikom postotku nastala bespravno i neplanski. Uviđajući da takvu arhitekturu odlikuje neproporcionalnost, neprimjereno kombiniranje različitih povijesnih stilova sa suvremenim elementima gradnje koji, bilo konstruktivni ili fasadni, dobivaju dekorativne uloge, Stojićević svojim višemedijskim radovima problematizira metode, uzroke i posljedice ovakve arhitekture. Kao osnovnu metodu prepoznaje scenografski pristup, to jest građenje primjenom scenografskih strategija kao što je farrago (konfuzna mješavina različitih elemenata, najčešće faktografije i mita), capriccio (kombiniranje prikaza arhitektonskih zdanja, arheoloških ruina i drugih arhitektonskih elemenata kako bi se stvorile fantastične scene), faux (površine koje imitiraju/glume prirodne materijale kao što su mramor, kamen, drvo, ali i materijali poput bižuterije i sintetičkih tkanina koje imitiraju krzno i kožu).

Dovodeći arhitekturu apartmanske/divlje gradnje u neposrednu vezu s kazališnim (iluzornim) tehnikama, a najprije sa scenografijom, Stojićević nas navodi na razmišljanje o gradu kao sceni i o turizmu kao mehanizmu iza scene koji pokreće mašineriju parazitiranja i profitiranja na račun kulturnog nasljeđa. Turizam u povijesnu arhitekturu tako uvodi brojne kulise (dvodimenzionalne, promjenjive scenografije) koje nas poput Potemkinovih sela uvjeravaju u autentičnost antičkog naslijeđa koje je zapravo narušeno osiguravanjem luksuznih smještaja i drugih usluga u okviru njega. S ciljem prodaje autentične ponude na tržištu, turizam stvara iluziju na koju mi pristajemo i uvodi brojne neostilove kako bi simbolički kapital prenio u ekonomski. Ti neostilovi glume nešto što nisu – povijesne stilove – nastajući izvan izvornog vremenskog konteksta, od neodgovarajućih materijala i u kombinaciji sa suvremenim elementima gradnje.

S ciljem dekonstruiranja i prikazivanja načina na koje neostilovi glume povijesne stilove za potrebe turizma, Stojićević primjenjuje kombinaciju arhitektonskih, likovnih, dokumentarnih i kazališnih tehnika. S jedne strane, fokusira se na skladište za scenografije, kostime i rekvizite splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, odakle potiče izvorni poticaj za ovo umjetničko istraživanje. S druge strane, fokusira se na Dioklecijanovu palaču koja je puna povijesnih slojeva, to jest (na)dogradnji iz različitih perioda, te se kod Stojićević Peristil izdvaja kao simbol tih procesa, kao stvarno antičko naslijeđe puno povijesnih nadogradnji koje se još svako ljeto za potrebe manifestacije Splitsko ljeto scenografski nadograđuje. Kao mjesto koje svako ljeto postaje pozornica za predstave u javnom prostoru, Peristil kod Lane Stojićević dobiva scenografiju za imaginarnu predstavu, što ona prikazuje maketom.

Scenografska nadogradnja Peristila koju Stojićević uvodi je upravo ona koja često karakterizira divlju gradnju: gipsani odljevi ograde, neožbukani građevinski blokovi, PVC stolarija, neoklasicistički zabat stepenište i pristup izliveni u betonu, zlatna i srebrna fasadna boja. U antički arhitektonski niz stupova se tako „upisuju“ novi elementi koji prostor između stupova zazidavaju, dodaju mu terase i trijem, čime pretvaraju otvoreni javni prostor u apartmanski. Od svih ovih građevinskih elemenata koji su pridodani Peristilu, Stojićević izdvaja neokorintski stup i PVC vrata, kao predstavnike suvremenih neostilova koji proliferiraju širom Dalmacije. Personificira ih u likove neoantičke tragedije: Betonicusa i Plasticusa.

Kako bi stvorila što uvjerljiviju iluziju personifikacije betonskog neokorintskog stupa i PVC vrata, Stojićević izrađuje kostime i prerušava se u njih. Štoviše, obučena kao neokorintski stup to jest u ulozi Betonicusa, Stojićević obilazi lokacije u okviru Dioklecijanove palače i njene posredne blizine, što dokumentira u seriji fotografija. Zlatno-srebrni Betonicus se tako pojavljuje kao jedan od stupova u okviru Peristila, a potom u depou za scenografije splitskog HNK-a, dok Plasticus sa sobom nosi i rekvizit garancije standarda smještaja – internacionalnu tablicu sa zvjezdicama koje potvrđuju da smještajne jedinice ispunjavaju standard apartmana.

Stvaranjem i nošenjem kostima Betonicusa i Plasticusa, Stojićević im daje lice, glas, mogućnost pokreta i mogućnost bivanja na različitim lokacijama. Oni postaju maskote, vizualni identitet grada, simbol ubacivanja neostilskih elemenata i simptom upliva turizma i apartmanskog vlasništva svugdje širom Dalmacije. Sagledavanjem ovih maskota na različitim lokacijama, uviđa se da takvi pridodani i neprimjereni neo-elementi svjedoče o uplivu vlastitog ukusa u javnu sferu, o ostavljanju ne-autentičnog pečata po vlastitom nahođenju bez imalo poštovanja prema sredini u kojoj se nalaze – bila ona antičko nasljeđe ili prirodna okolina.

O ovome svjedoči još jedan kazališni element koji Stojićević uvodi u instalaciju – odlomak iz neoantičke tragedije u kojoj Betonicus jadikuje što ga nisu napravili od mramora, kao antičke stupove palače, nego su ga izlili od betona, kao kopiju koja ni ne teži da bude uvjerljiva. On se osjeća suvišnim, izvan konteksta, bez smisla i svrhe, kao razmontirani elementi scenografija iz najrazličitijih predstava koji se skladište u depoima splitskog HNK-a. Prikazivanjem njega, personificiranog, u tom novom kontekstu, Stojićević nas navodi da postavimo pitanje što će se dogoditi kada se predstava zvana turizam završi. Što se događa kada iz nepredvidivih razloga (korona, potres) apartmanska gradnja na nepredvidiv period izgubi svoju svrhu? Korištenjem iluzije, Lana Stojićević razbija iluziju; kazališnim i likovnim sredstvima ona dekonstruira kazališne mehanizme turizma, mehanizme „uljepšavanja“ i „unapređenja“ nasljeđa zbog pružanja luksuznih usluga.

Sonja Jankov

Lana Stojićević (Šibenik, 1989.) pomoću fotografije, tekstila, kostima ili arhitektonske makete istražuje teme poput divlje gradnje, arhitektonskog nasljeđa i ekološkog zagađenja. Diplomirala je slikarstvo 2012. na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu te je boravila na nekoliko rezidencijalnih programa. Za svoj je umjetnički rad primila više nagrada, od kojih se ističu Metro Imaging Mentorship Award na izložbi New East Photo Prize (London, 2016.) i godišnja nagrada Hrvatskog društva likovnih umjetnika za mladu umjetnicu (Zagreb, 2015.). Bila je finalistica nagrade Nagrade Radoslav Putar koju dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost (Zagreb, 2015.) te nagrade New East Photo Prize koju dodjeljuje fondacija Calvert 22 (London, 2016., 2018). Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Splitu.