Zdravko Kordić
Zdravko KORDIĆ je rođen 29. rujna 1955.g. u Tihaljini. Pučku školu je završio u Tihaljini. Gimnaziju završava u Ljubuškom. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završava studij filozofije i sociologije. Na istom fakultetu upisuje posljediplomski studij „Suvremena filozofija i suvremeni marxizam“. Zbog obiteljskih i inih okolnosti napušta taj studij. Ponovno upisuje posljediplomski studij na Filozofskom fakultetu u Mostaru, „Jezici i kulture u kontaktu“ – doktorirao filozofiju (estetiku). Živi u Mostaru.
Objelodanjene književno-kritičke estetičke i filozofske knjige:
- Iz umjetnosti pjesništva (književni prikazi i članci), Zagreb, 1995.
- Stoljetna kuća ništavila, Mostar, 1997.
- (P)ogledi iz suvremenosti, Mostar, 2000.
- Ogledi i prosudbe, Mostar – Zagreb, 2004.
- Ars poetica Janka Bubala (putovanje od iluminoznoga do i preko apokaliptičkoga), Mostar – Zagreb 2005.
- Književnost i kulturna politika, Zagreb – Mostar – Grude, 2006.
- Ne/skrivenost, Zagreb – Mostar 2007.
- Pojavno i metafizičko u poeziji A.B. Šimića (Od brijega do zvijezda), Zagreb – Mostar, 2013.
- O starini i sudbini, Grdue – Zagreb, 2014.
- Nevrijeme bitka//vrijeme nebitka, Zagreb – Mostar 2017.
- Hermeneutika i poetika, Zagreb 2020.
Objelodanjene knjige zbornika, antologija:
- Mnogoglasje – suvremeno hrvatsko pjesništvo BiH (s K. Šegom) – (Osvit, 1-2.)., Mostar 2000.
- Jezik i hrid – pisana riječ članova DHKHB, Zagreb – Mostar 2005.
- Hrvatske marijanske pjesme, Široki Brijeg – Zagreb, 2006. (obuhvatnost marijanskoga pjesništva – predgovor – objelodanjen kao separat „Bosne franciscane“, 2006).
- Dreams dreamt long ago (V.Grubišić, Z.Kordić, K.Šego) – Croatian Schools of America & Canada, 2009. (dvojezično – davno sanjani snovi).
Objelodanjene knjige pjesama:
- Svjetlost snovi djela, Sarajevo, 1980. i Rjeka, 2005.
- Plavet i pretkazanje, Sarajevo, 1984. i Rijeka, 2006.
- Tragovi i snovi, Mostar, 1987. i Rijeka, 2006.
- Vrtovi otajstva, Sarajevo, 1992. i Rijeka 2006.
- Miris olovne kiše, Mostar 1994. i Rijeka 2006.
- Zipka i smrt, Mostar – Zagreb, 1999. i Rijeka, 2006.
- Svjetlost, plodovi praha – Izabrane pjesme, Zagreb, 1996.
- Kuća i krik, Mostar 2001.
- Putovanje/ Stari hrast, Zagreb, 2004.
- Unutarnji svemir, Zagreb – Sarajevo, 2008.
- Uviranja, Mostar 2012.
- Prostorvrijeme i krik, Zagreb, 2018.
- Croatia rediviva, terra incognita, Zagreb 2020. (ova knjiga).
Objelodanjeni zbornici o Zdravku Kordiću:
- Šumovi vremena (zbornik kritika i razgovora), Mostar, 2003.
- Šumovi vremana, II. (zbornik kritika), Zagreb – Mostar 2008.
- Šumovi vremena, III. (zbornik kritika o stvaralaštvu Zdravka Kordića), Zagreb – Mostar 2016.
Zdravko Kordić
IZ ZEMLJE NIČU NAJLJEPŠE BOJE DOMOVINE
Iz blata, iz zemlje, iz krvi
niče najljepše cvijeće,
niču najljepše boje Domovine
Iz praskozorja zavičaja,
u bogatoj rosi ptičijega jezika
procvala proljeća;
u rosi jezika hrvatskoga, jezika Domovine,
u dalekim krajevima
odjekuje riječ najmilija
Vrišti: vratit se hoće svojemu korijenu,
svom iskonu,
dok u svitanje
nestaje ulja u našoj lanterni,
zebnja zatitra zavičajem
Kosti razbucane i razbacane diljem planete
vrište za pravdom:
hoteći živo srce u krvi isčupati,
kao nekoć na KRIŽ se uspeti,
u blagim bojama zavičaja krvlju
posuta posvema:
naći smiraj u krvavoj boji zavičajne zemlje,
u blatu iz kojega sve u proljeće niče
i vrišti
stremeći nebeskom plavetnilu
NEDOVRŠENA RIJEČ, NEDOVRŠENA PJESMA
(Majci Vinki: 1926. – 1975.)
Vidiš li riječi, čuješ li riječi
koje lebde nad obalama rijeke,
donose čežnju
za putovanjima
u vlastitu orbitu,
unutarnje zrcalo
Nesigurnim korakom klecam prema njemu
Duge tamne kose majke lebde
kao sjena; aureol –
nakon četrdeset i četiri godine
nesigurne smrti
Kako preskočiti dveri,
potonuti u arhaično;
u tišinu prosinačkoga dana
Kako izgubiti žudnju za očima,
ranjive riječi; topole i smreke
kako vratiti
mirni način opstojnosti
Kako tijelo ustoličiti
u tamnom i mrtvom vrtlogu;
kako pisati o onomu što izmiče
a stalno je tu:
žive oni prošli, sadanji a pojavljuju se budući
Nisam futurist:
volim svjetlost
i putujem ravno u smrt
Ostaje nedovršena pjesma, nedovršena Riječ;
ostaje otvorena kuća bez pokrova:
hladni, grubi i oštri vjetar
u uznesenju umjetnosti
nepotrebne: ničega nas ne lišava
Svijest, prazno, ne shvaća;
svijest o umjetnosti svijetlo putuje
u smrt
Tomislav Marijan Bilosnić – Iz ciklusa Mediteranski pastel 
Tomislav Marijan Bilosnić – Iz ciklusa Mediteranski pastel
NOĆ I LJUBAV
Dotaknuh zemlju,
ona se rasu u mojim rukama
Postavih zidove do zvijezda,
podrupijeh ih –
u ruke se urušiše
Zasadih noć da nas ogrne
od svjetla i leda;
od samoće
Nađoh prazninu
kroz koju sunce proviri –
nad raspuklim tonom harfe
Ljubav ulazi u srce;
ono lupa,lupa
i izbrisa uspomene u jeziku,
daleko od suze u oku
Jadranski snovi: radost i ljubav
ulaze u porušene zidove,
u rahlu zemlju;
bježim od teškoga ptičijega cvrkuta
u granama omorike,
u granama hrasta
Daleko i davno: sjetih se starostavnih knjiga
u vremenu prošlom –
iz tamne krvi izlivene u tužne riječi
izgubljene u rosi
magle vremena
Zasadih noć –
izniknu jezik
i anđeoske ptice
Sva otajstva prorokovanja,
sve spoznaje otopiše se u vjeri
Predadoh svoje tijelo Ljubavi,
izniknu duša, potom duh
i bio bih Ništa
da Ljubavi nije:
čitah Pavlovu poslanicu Korinćanima,
himan sunca, Ljubavi –
ljepote i patnje
Patnja se uzdiže do Ljubavi
u lišću drveća
sa zvukom orgulja
Usta puna riječi, nepce ispljuvava krv
ostaje tmina
i ptice zaleđene u krvi prenoće
Pjevaju korsku pjesmu
u krvi, među mojim dlanovima
do zvijezda treperi
glasovni uzdah
i sunce proviri
nad raspuklim tonom pričijega pjeva
Gloriju pjeva rajski anđeo,
noćni let
završi skladom Ljubavi i Riječi
i žižak žeravice gori na zemlji,
i u srcu –
kao noćni leptir,
kao noćni cvijet u rastvaranju,
kao san u mirisnom bilju,
kao plavetni svod
kojega ugledah na oltaru
SNOVITO PUTOVANJE DOMOVINOM
Plovim niz korito rijeke, šire se njene obale
Rijeka u meni nabujala, bruji poput žamora
mladih ljubavnica
Procvao jorgovan u vrtu sunca;
sunce kroz sumrak ponavlja svoju igru
i ona se ljeska nad vodama humskim;
u travkama spasonosnim: vrijesak i kadulja
mirišu ispred nas; mirišu u srcu
U vrtu zasađena sjemena naših ruku, izbijaju plodovi,
izbijaju u srcu; u krvi ruže
Glasnik gori od ruže i plača,
povijest pored nas prolazi, teče
kao krv žilama;
gradovi naši gore
Gore majko ko lomače
i vjetar raznosi pepeo i dušu našu,
skrivenu od jave; snenu
Ptica se nadvila u lijetu ponad mora adriatskoga;
rijeka neumitno teče do sustajanja
U blijedom opkoracaju, u zvonu
crkvenih zvona, odjekuje moj grijeh;
okupan u plivajućim suzama,
u urbanim plodovima zavičaja,
u muci naših ruku;
isprepletena, šibljem, košarica
Narančin cvat i šipak se dodiruju
Djevojke u ruzmarinu okupane; ocvale grudi
i nabubrjele dojke
zibaju lijepe trenutke mladosti
Zvijezdano nebo rasprostrto u mojoj sobi,
u vrtu posađena mudrost
i skučeno joj je; gdje se rasprostrti,
bježi k jugu; k pradavnoj bajci
Kako su naši pretci preživljavali,
davno zaboravljena vremena
Procvala moja pjesma u sjenci žudnje
gdje vihor započinje svoju opsanu igru:
neponovljivu putanju
Ponad nas tamni nebeski vrtovi,
neponovljivo padanje zvijezda
u sumraku koji dolazi; ne iz čula, ne iz vidokruga,
već kemijom atmosfere
Dolaz nam krik u susret, kroz
našu sobu samoće – iz njega ćemo brati plodove
našega žrtvovanja
ljubav će rascvasti u sve dane svijeta
U svečanom tonu izranja jug u proljeće rascvao;
sušom ranjen a žuljevi naših milih rascvali;
oni gledaju u Nebo, probuđeni igrom života i smrti
U kamenu miris kadulje se širi,
daje smiraj ćutilima i duši
Smiraj duši koja ponovno stječe moć govora,
dozivlje sunce, more i kišu;
dozivlje proljet u drhtavom ogoljelom ljubavnu zanosu juga
U nosnicama miriše jug; nosim ga putujući domovinom i svijetom
Riječi posijana u krvi, uzimam za pravo govoriti u tvoje ime –
posijati tvoje sime u grlu zanijemjelom
ljubavnim uzbuđenjem,
iz praznog i pustoga prostora, pijesak nas zasipa,
oči nam zatvara a nismo slijepci
Ovu pjesmu posvećujem obalama izgubljenim u blještavilu
koje nas zasljepljuje –
zavičaju kojega nosimo u srcu,
posvećujemo Riječima prinesenim Bogu,
zavjetnu šutnju
Lijer natapa naše duše; Bog nas voli
i svoje vječne darove spušta u duh,
mladu svjetlost, riječi i munje tek nastale,
od ljudskoga ostade nam putovanje
koje se rađa,
na koje ni smrt nema odgovora
DAROVI ŽIVOTA
Kroz sva doba prolazim
s plijenom nevidljivim;
darovima kruha i vina
Ponovno ljubav – udiše mladost,
ona se sjeća sjedinjenja
kroz koji se kozmos njiše
i sretne suze
briše
Iz ničega život začet –
ne materija
Dvostrukost duha spojena u jedno
i sijevnu nešto,
kroza sva doba sam prošao
Uskladio kod; šumor cvjetova,
glasno zibanje mora
Maslina, suhozid i stara loza
darovi Neba,
darovi Duha;
kaplje krvi i zvuk zvonika
slivaju se u glazbu svemira
kroz jednu oplodnju,
lahori vjetar
U čamcu se riba ljeska
Težak i vruć zrak skida s očiju mrak
Odjednom zazelene polja,
klizi kap po kap znoja
Rađa se život i novi dan
iz mraka, ispod bora,
ispod hrasta
Svježa ljubav otplovila
iz plaveti u suton;
u uton, u mirisnu kišu jeseni
Mjesečina rasprostrta ispod granja
čeka zastiranje sjene
kroza zimsku dob, kroz crnu zemlju
cijedila se tamna krv
u proljeća, ljeta, jeseni i zime
Ostala je opomena mladosti
i zrelost na pladnju izdiše
Zatvorim vrata u plavo jutro,
u žuto podne, u tminu večeri
I kada sam propjevao,
htjeo biti slavuj –
proplaka duša moja…
Suze se umočiše u sveti gral
Tomislav Marijan Bilosnić – Iz ciklusa Mediteranski pastel 
Tomislav Marijan Bilosnić – Iz ciklusa Mediteranski pastel
DOMOVINA
(Andriji)
More je moje bilo; more prapočelo
Studen zrak je usud
Ozemlje svjetla,ozemlje tmine –
gospodine sudac: voljeo sam i volim svoju Zemlju
i kad je uništena; ona ostaje u meni,
ostaje pri meni –
p/ostaje usud
moje iscjeđene zelenkaste krvi
Isplači se dušo moja,
uskoro dolazi plamteća vatra,
dolazi vatra po zemlji Hrvata
a more biva sve dalje
Rijeke se susreću u sumrak,
Usud je moje zemlje: feniks,
ti ćeš ga doživjeti a ja ne!
Premda će ti tvoja zemlja
oploditi tvoju oholost
ne ćeš biti sretan;
ne ćeš voljeti ni zemlju, ni zrak hrvatski –
tek plavetnilo prodanoga mora
vraća se majčici,
proljetnoj zelenoj zemljici
i ta crvena krv kao kocka
na obolu heraldike
Svjetlucavi golub u mirnoj pjesmi,
zimski kos dolazi u rano proljeće
Vrijeme je buđenja
Tek snovi i more naše
kojega mirno nadlijeće galeb
i kojim plovi nečujna glazba i valovi
Note padaju u prašinu
Ja bit ću u lijesu, sine moj
a izlistat će Domovina
kroz bure i oluje
Divlja ljubav će se pripitomiti
u vatri i tirkizu
izrast će stameno drvo
Izlistati svoje deblo i grane raširiti
u Domovinu stamenih dveri
VATRA I BORIĆ
Kaplje vatra niz kamene litice,
sliva se u borovu šumu; šumori, romoni vatra,
krckaju slabašni borići
pod plećima teške, potpaljene vatre
Vatra u duši, iskon,
opstojnost
Pjena mora pretočena u val
prekriva žal
gdje se udobno smjestio
ždral
likujući u nebeskim plavetnim prostranstvima
Tamo u našim koracima
umorna srca –
orlovi suri kljucaju
kroz pustoš prirode – sila
između jablana i litica
proviruje lice ljepotice,
sol mudrosti,
vječni pjev
nedopjevanoga vodopada
Nezajažljiva, neizlječiva, neizgovorena riječ
Pad kroz suze proroka,
kroz muke humskih ljubavi
Razasipa i razastire
vatru u polnoć –
svoju nezajažljivost
Proždire muku naše muke
Šutnja
Umukao glas
Zdravko Kordić
ZDRAVKO KORDIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića
