IZA GRADA – najava izložbe Mare Bratoš u galeriji Kranjčar u Zagrebu

Mara Bratoš ostaje pri temi i ideji temeljenoj na osobnom, odnosno autobiografskom ishodištu

Priredila: Gordana Igrec

Nakon otvorenja izložbe u Dubrovniku, fotografkinja Mara Bratoš u Galeriji Kranjčar22. listopada u 19 sati otvorit će izložbu fotografija Iza Grada 

Antun Maračič je o izložbi napisao i kazao sljedeće: Prizori iza Grada

Ciklus fotografija Mare Bratoš naslovljen ‘Iza Grada’, nastao je prošlog ljeta u kamenolomu Dubac, nedaleko od Dubrovnika. Riječ je o jednom od rjeđih Marinih tematskih ekskursa, odnosno o motivima koji odstupaju od onih po kojima identificiramo ovu autoricu – od prizora lica i tijela, bilo nje same ili drugih osoba,  prijatelja, znanaca… Gledajući ove fotografije sjećamo se još jednog njezinog tematskog odstupanja, serije ‘Lučki gradovi’, nastale i izlagane prije desetak godina. No ni u toj deklinaciji od uobičajene motivske linije i njezinih bogatih varijacija, Mara ipak ostaje pri temi i ideji temeljenoj na osobnom, odnosno autobiografskom ishodištu. Istina, manje je to bilo čitljivo na površini prizora-slike, no konačnoj njezinoj uvjerljivosti svakako je doprinosio podtekst razloga izbora motiva, činjenica djetinje vezanosti za more i plovidbu, kako neposredno, kao djeteta s mora, tako i specifično, preko članova obitelji od kojih su mnogi, i s majčine i očeve strane, bili pomorci.

I u slučaju ovog novog ciklusa Mara je imala potrebu makar za trenutnim odmakom od ljudskog lika, odnosno od vlastitog portreta i akta koji interpretira sa sve više bespoštednog naturalizma. No jednako kao i u spomenutoj seriji ‘Lučkih gradova’ ona želi zadržati vezu s osobnim iskustvom i matičnim ambijentom. Želi s tijela preći na prisan krajobraz no istodobno i izbjeći opća mjesta veduta rodnog grada, tipične, odavna ‘potrošene’ vizure, zaobići njezina naročito teška izdanja hipertrofirane ljetne turističke opsjednutosti.

Tako se odlučila za mjesto izvan odnosno ‘iza’ Grada, konkretno za oko pet kilometara udaljen kamenolom  u Dupcu. No i taj izbor uvjetovan je potrebom za evokacijom ranijih iskustava. Naime, u kamenolom je odlazila kao mlada djevojka, da bi  gledala tamo postavljene predstave Dubrovačkih ljetnih igara. Nadalje, meta-odnos s njezinim Gradom je i u simboličkoj vezi kamena kao materijala od kojeg je ovaj sagrađen, bez obzira što izvor te građe nije bio baš taj, tek stoljeće star kamenolom.

Konačno, razlog njezine odluke da snima ambijent kamenoloma u njegovom je otklonu od pejzaža u kojem se našao, u ‘pomaknutoj fotogeničnosti’, odnosno plastičnoj zanimljivosti koja omogućuje refleksiju i analizu masa i tekstura, finih tonskih i kolorističkih gradacija sivila, okera, nijansi smeđega, zelenih mrlja škrtog brdskog raslinja te, ispod i iznad, širine nebeskog i morskog plavila.

Jer taj krajobraz u kojemu se susreću stvarna (preostala) kamena brda i brda samljevenog kamena djeluje pomalo distopijski, štoviše – ekstraterestrijalno, poput prizora s neke druge planete. Realitet izvornog kamena zamijenjen je masama onog zdrobljenog, ili u više gradacija samljevenog, čija sipkost tvori rahle hrpe. Nakupine oblih privremenih oblika, svojevrsnih  ‘dina’, katkada mogu asocirati i na meku topografiju dijelova tijela. Te hrpe drobljenca čine jedan privremeni, ad hoc ‘orološki’ kompleks čijoj diferencijaciji u boji i teksturi doprinosi i trenutno stanje dnevnog svjetla, kao i rakurs promatračice-snimateljice. U kadru će, osim tih skulpturalnih konstelacija odnosa sipkih oblih, organski oblikovanih struktura, povremeno biti obuhvaćen i širi plan koji otkriva napadnuti i nagrizeni autentični pejzaž, odnosno kamene relikte nemilosrdno reduciranih kamenih brda. Povremeno ćemo nazrijeti improvizirani komad geometrijske arhitektonske eskapade kamenolomskog prilazno-izlaznog ‘portala’ kao i ‘intruderskog’ metalnog oblika stroja za drobljenje i mljevenje kamena, njegove  industrijske strukture i grafizma koji će ući u korespondenciju s prostranom prostornom organikom proizvedenog materijala i ostatkom pejzaža. Ti se strojevi, maleni u odnosu na širinu i topografiju okoliša pojavljuju u aktivnom kao i destruiranom izdanju, pri čemu će podsjećati na skršene goleme kukce.

Nad svim tim kompleksima prizora povremeno će zadominirati širina neba na čijoj će se pozadini precizno isprofilirati  ogrizak brda u svoj svojoj arabesknosti, a zatim će mjestimično škrto puknuti pogled na more koje će podsjetiti na geografsku poziciju kamenolomskog pogona.

Sve te planove, aspekte i detalje zatečenog prostora Mara će sustavno i istančano opservirati, analitički prostudirati da bi ostvarila sadržajno izdašni slikovni serijal, kao plod uvjerljivo osobne vizije. Autorica nije imala u vidu ekološku i društvenu pozadinu sadržaja slike. Osim senzacije ‘egzotičnosti’ specifičnog ambijenta nije je vodila neka dodatna namjera, svoju fotografiju nije zamišljala kao sredstvo upozorenja, opomene, kritike. Kao što stvari i prizori nisu grešni i ne snose krivnju zbog svojeg postojanja, porijekla i izgleda tako i pogled na njih ima pravo na nedužnost, na svoj razlog fokusiranja i način posvećivanja. A Marino opredjeljenje za motiv bilo je, kako je već rečeno, subjektivno, evokativno, gotovo sentimentalno. Bilo je neka vrsta cezure u odnosu na njezine prepoznatljive autobiografske i autoportretne preokupacije, no istodobno i modus njihova kontinuiteta.  Vođena vlastitim vizualnim sklonostima i porivom, nije dospjela razmišljati o pozadinskom aspektu ekološke i društvene malignosti konkretnog industrijskog pogona.

A poznato je da kamenolom godinama ugrožava život obližnjih župskih mjesta koja trpe dnevnu pa i noćnu buku te potrese od miniranja čije su posljedice oštećenja kuća i oblaci prašine koja guši njihove stanovnike. Štoviše, osim na naselja, prašina se nadvija i nad magistralnu cestu Dubac-Brgat te tako na samom prilazu turističkoj metropoli motorizirane goste dočekuje problematičnom dobrodošlicom, ozbiljno prijeteći sigurnom  odvijanju prometa. Zbog svega toga još prije petnaest godina donesena je odluka o zatvaranju kamenoloma, no njegov se rad, naprotiv, sve više intenzivira, a teritorij sve više širi, opasno sežući do neposredne blizine naselja i obale mora.

Ova izložba, dakle, ne govori o tim činjenicama, nego tek potanko fotografski analizira sam ambijent kamenolomnog pogona Dubac. Slike su to bez primisli, ‘neutralne’, nearbitrarne.

No istodobno one su otvorene. Nude mogućnost svakom pojedinom promatraču da, na temelju svoga znanja i predispozicija, stvori vlastite zaključke. Sadržaj izložbe, osim primarno estetskog značaja i aspekta, potencijalan je podsjetnik na temu u širem smislu, mogući poticaj, ‘relej’ koji će osvježiti diskusiju o stanju stvari ‘iza Grada’. Pritom, konkretan će slučaj biti tek jaka paradigma svih onih nemilosrdnih interesnih agresija koje se sa svih strana sručuju na sam Grad kao zamamni izvor profita. 

Tako ova priredba u svom prirodnom ‘rezervatu’ kulturnog, galerijskog punkta, lišena pritom tendencioznosti i aktivističkih primisli, možda može poslužiti kao impuls nekog stupnja ljekovite obrambene akcije. Iluzija? Možda, no nadu nije dopušteno napuštati. “-zaključio je Maračič.

Izložba ostaje otvorena do 26. listopada, a može se pogledati svakog radnog dana od 11 do 19 sati.