Razgovor sa poduzetnikom dipl.ing. elektrotehnike, Brankom Roglićem povodom predstavljanja njegove autobiografije

Poslodavcima poručujem: vaši radnici su vaše najveće blago!

Blagog i srdačnog nastupa svojom pojavom ovaj fetivi Dalmatinac ne djeluje poput novopečenih bogataša i ne sluti se niti izdaleka da radi svoj posao poletno i s ljubavlju u 77. godini života koji prihoduje nekoliko miljardi eura. Branko Roglić je početkom rujna imao promociju svoje autobiografije, a i dalje ne posustaje u životu. Za portal Akademija Art dipl.ing. elektrotehnike Branko Roglić govorio je o svojim početcima i svojem viđenju gospodarstva u Hrvatskoj sve podkrijepivši svojom maksimom koja za njega nije fraza kada se okrene iza sebe i vide rezultati.

Gordana Igrec

Dakle, kako je sve počelo kod Vas?

Ja sam poduzetnik od ranih nogu. Dok sam studirao u Splitu sa mojim prijateljem Perom Mandićem osnovao sam studentski servis za popravak televizora i radio aparata. Tada sam bio na 3. godini elektrotehnike. To je bio moj prvi poduzetnički podhvat. Nakon vojske sam se zaposlio kod svojeg profesora kod kojeg sam imao diplomski rad u poduzeću za industriju za rad, elektroniku i telekomunikaciju u Splitu. Vrlo brzo sam postao šef nabave i poslije komercijalni direktor. Na tom mjestu me zateklo Hrvatsko proljeće. Mi smo težili prema Zapadu i businessu. U to vrijeme sam bio primljen u Partiju. Tada niste mogli biti na funkciji, a da niste u Partiji. Međutim, dogodilo se Karađorđevo. Tito je promijenio mišljenje, smjenio je Miku i Savku i nas koji smo bili primljeni u Partiju na tragu Mikine i Savkine politike, su maknuli najprije iz Partije i poslije sa funkcije. Imao sam sreću da sam nakon par godina došao u Croatia baterije, primio me komercijalni direktor Mimica i tu sam radio na zastupanju firme Varta za cijelu Jugoslaviju. Poslije sam postignuo dobre rezultate i dali su mi da vodim posao za Bugarsku. 1987. sam imao ušteđenih 60 tisuća njemačkih maraka i sa tim novcem sam u Švicarskoj pokrenuo tvrtku Orbico.

Kojom se Vi maksimom povodite u životu?

Mene je majka odgojila da budem skroman. Mislim da je odnos prema ljudima ključan u životu. On definira sve. I uspjeh i neuspjeh. I ja sam se trudio da i u mome okruženju među prijateljima i poslije u poslovnom okruženju poštujem najprije čovjeka. To mislim da je ispravan put, jer se vidi i danas na rezultatima našeg rada. Mi smo poslije 33 godine najveći distributeri u Europi. Znači najveći smo i najbolji u svome poslu u Europi.

• 

Vi ste i mecena u neku ruku. Financijski ste i na druge načine potpomagali naše slikare…

To je moderno slikarstvo. Pomagao sam kipara Kuzmu Kovačića kojeg sam među prvima prepoznao. Pomažem Harija Ivančića, Igora Dragičevića, Goranu Težak i Anabel Zanze. Podržavam ih kroz otkup njihovih djela ili financiranjem njihovih izložbi.

Koja je formula spasa hrvatskog gospodarstva?

Jedan sam od osnivača HUP-a, pokrenuo sam HUP u Dalmaciji. Formula je da se razvijama kroz komparativne prednosti. To znači da radimo poslove gdje imamo prednosti pred ostalim tržištima i regijama. Prva je: obala od Istre do Cavtata, druga je Slavonija, da napravimo navodnjavanje kako ne bismo ovisili o kiši, onda je drvna industrija, zatim marikultura, brodogradnja i brodski servisi. Mi smo dobri u softwareu, sportskoj i glazbenoj industriji, naši pjevači se slušaju u svim državama bivše Jugoslavije. To su okviri u kojima se hrvatsko gospodarstvo može razvijati da bi bilo konkurentno, da bi moglo zapošljavati i ostvarivati izvoz.

Vi vidite svjetlo na kraju tunela?

U ovom trenutku kada je pandemija korone ne može se ništa sa sigurnošću predviđati. To je i rekao naš vrhunski znanstvenik Miroslav Radman. Morat ćemo se naučiti sa time živjeti. Nosit ćemo maske, pazit ćemo na razmake, češće ćemo dezifincirati ruke. Druge obrane za sada nemamo. Nastojimo se epidemiološki pripremiti.

Kako Vi održavate svoju vedrinu i elan vital?

Volim ovaj posao koji radim. Imam uz to svoja tri hobija. U prvom redu – ribarenje, ribar sam u duši, potom umjetnost i na kraju balote. Još čitam bez naočala. Imam 3 tisuće automobila, a vozim sam. Uvijek mi je veselje vraćati se mojoj supruzi u Split ili u Makarsku. Moji sinovi su već odrasli i dopredsjednici su Nadzornog odbora Orbica. Ja se nadam da će znati upravljati Orbicom i kad mene ne bude. I da Orbico neće mijenjati svoj karakter. Moja je vizija da djeca i unučad onih ljudi koji sada rade u Orbicu, također rade u Orbicu.

Zašto autobiografija?

Mi smo firma koja ima 8 tisuća zaposlenih i promet od 2,4 milijarde eura. Mislim da moji radnici trebaju upoznati povijest tvrtke. Pored toga, želim ovom knjigom pokazati da sa privatizacijom kakva je ona bila devedesetih godina u Hrvatskoj nemam nikakve veze. Počeo sam pisati od vremena od kada se sjećam pa do danas. To nije svakodnevna pojava da jedan čovjek iz malog mjesta dođe u poziciju da je najveći distributer u Europi. Promociji knjige nazočili su predsjednik Milanović i dva bivša predsjednika – Mesić i Josipović, što mi je učinilo veliko zadovoljstvo. Autobiografijom sam mladim poduzetnicima pokazao kako se trebaju ponašati da bi bili uspješni i poručio im: “Cijenite svoje radnike, to je najveće dobro koje imate u svojoj firmi. Vaši radnici su vaše najveće blago i njegujte odnose s njima!”