DARIJA ŽILIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Darija Žilić

Darija Žilić – rođena sam 1972. u Zagrebu. Diplomirala povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomski rad „Beckettovi likovi i njihovo mjesto u diskursu“ obranila sam 1997. godine s odličnim kod profesora Milivoja Solara. Pišem poeziju, kritiku, prozu i esejistiku, prevodim s engleskog suvremenu američku i englesku književnost te sam pisala temate o suvremenom američkom ženskom pjesništvu. Krajem devedesetih radila sam kao tajnica Hrvatskog semiotičkog društva. 

Objavljivala sam eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue (Zarez, Treća, tvrđa, Kruh i ruže, Balcanis, Kolo, Vijenac, Književna republika, Filozofska istraživanja, Republika, Riječi, Forum, Nova Istra, Tema, Poezija, e-novine, Feral tribine, Europski glasnik, na Kulturpunkt.hr, Prosvjeta, časopis Agon).

Od 2009. godine pišem književne kritike u časopisu Matice Hrvatske Vijenac, te u časopisu Kolo (prikazi knjiga hrvatskih autorica i autorica). Objavljujem redovito i u časopisu Riječi Matice Hrvatske u Sisku, te u Hrvatskoj reviji (od 2016.). U Ljetopisu grada Velike Gorice zastupljena sam sa više tekstova. Pregled mog književnog rada uvršten je u pregled velikogoričkog pjesništva i književnog rada (Antologija suvremenog velikogoričkog pjesništva (priredila Anastazija Komljenović) iz 2010., te u djelu Turopoljska čitanka, iz 2016., priredio Ivo Pranjković). U časopisu Riječi, broj 3-4/2017., kojeg izdaje Matica Hrvatska u Sisku, predstavljen je moj prozni, poetski, esejistički rad, a nalazimo i intervju koji je sa mnom vodio novinar Andrija Tunjić.  Urednica sam u časopisu i biblioteci HDP-a.

Pjesme su mi prevođene na talijanski, albanski, bugarski, turski, slovenski i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić) (Akkuaria, Catania, 2010.), te u zborniku „ 2010 L´annuario mondiale della poesia“(uredio Fausto Ciompi). Pjesme prevedene na albanski su objavljene u časopisu Nacional u prijevodu Ilire Zajmi. Pjesme prevedene na bugarski nalaze se u časopisima Brod i Suvremenik, u prijevodu Dimane Miteve. Zastupljena sam prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u publicističkoj knjizi „A megaphone: editors  Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva na američkom tržištu „Surfacing“, koja je objavljena nedavno u izdanju Harbor Mountain Pressa.

U Velikoj Gorici živim od 1977. godine.

OBJAVLJENE KNJIGE:

  • Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
  • Pisati mlijekom, zbirka ogleda o suvremenom pjesništvu, te prva knjigo u Hrvatskoj koja se bavi književnom kritikom u poeziji,  Altagama, Zagreb 2008.
  • Grudi i jagode, pjesme www.elektronickeknjige.com 2009.
  • Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
  • Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
  • Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
  • Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
  • Tropizmi, ogledi o pjesničkim knjigama, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
  • Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
  • Klavžar, 2013. kratka proza, Zagreb, 2013.
  • Tropizmi 2, kritike,  Litteris, Zagreb, 2013.
  • Tropizmi 3, kritike i eseji, Litteris, 2017.
  • Svanuće, pjesme, Biakova, 2018.
  • uskoro knjiga „Sarajevski fragmenti“ u izdanju sarajevskog Buybooka.

Darija Žilić

PLEŠI, MODESTY, PLEŠI

Pleši, Modesty, pleši,
iza tebe su godine ružičastog logora
duge, osamljene šetnje preko rubova grada
i tisuće ljeta prepunih knjiga po krevetima.
Na jedrenje ponesi samo šalicu čaja
dalekozor i sredstvo koje briše
svako suvišno sjećanje na putu.
U sjenci agave koja raste na brodu
u dugim noćima na otvorenom, osluškuj
kako gube se zvukovi svijeta.
Našla si ljubav svog života
i ima li veće sreće, nego kad spusti se mišlju
na tebe u bilo koje doba dana, a nitko ga ne vidi!

Prsti i prerije

Tvoji prsti kao velike, bijele škare,
Kao krakovi bezvremene meduze
Slijevaju se u moje korito, kao da ih
Je umiruća rijeka tamo otposlala,
U utrobu, na mjesto gdje počinje Svijet.
Začeće ili druga, najvažnija defloracija,
Ona od koje kreće novi Život, tvoj i moj,
Jer svako to tijelo živjelo je u svojoj
Odvojenosti, kao nepotpuno ili konačno,
Zamrznuto ili bez dodira. Prsti u preriji
Među travama i divljim psima, u dolu u
Kojem samo pijesak se preokreće i troši
Vrijeme i sanja uzmak, od zbilje i snova,
Prsti koji istražuju moje biće iznutra gdje
Nema ničeg, niti se ijedno biće pomaklo.
Plahte će zauvijek ostati suhe i netaknute,
Kao bijela jedra na srušenoj galiji, kao
Bijeli otisak na kojem se vidi obris doživotne
Ljubavi.

NEMOJ ME VODITI NA RUČAK

Nemoj me voditi na ručak. Što ako na
jelovniku bude riba? Njene kosti taložit
će se u grlu i padati dolje svaki put kad
čizmicom smeđe boje pređem tvojim
koljenima, ispod stola.
Nemoj me voditi na ručak, jer tko će
izdržati predjelo od srdele, glavno jelo
od prstaca, šnitu voćnog kolača
i još jednu kavu prije polaska. Tko će
podnijeti nužnu odmjerenost pokreta,
sav taj pribor i prigušene riječi
o putovanjima koja se neće dogoditi?
Ne, nemoj me voditi na ručak,
naručimo samo – ti rakiju, ja kavu,
i krenimo odmah, pješke do rijeke
da ondje, na mjestu gdje nema ljudi,
pričamo mašući rukama, onako kao
što labudovi mašu krilima, nakon
ribljeg objeda.

Iranske pjesnikinje

Sve iranske pjesnikinje pobjegle su iz brakova.
Iz kaveza u kojima nikad ne pjevaju ptice.
Ostavile su iza sebe djecu, prazne sobe i
Mirise ljekovitog bilja.
Možeš ih vidjeti kako plešu s vjetrom na ulicama
I kako ih u svoje domove pozivaju samohrane majke.
Možeš ih čuti dok noću pjevaju o žudnji ispod krovova
Ili negdje u zraku, kao bestjelesna bića.
Iranske pjesnikinje, kakvog li zanosa u pjesmi o Bogu,
Majci koja sahranjuje sina, o tijelu kao voću
Najzrelijem ili o tijelu kao vrču koji se puni suzama.
Žal za djetetom koje se nikad neće vratiti. Žal za sobama
Punim knjiga.

POČETAK

Uzaludni junaci stoje na ruševinama,
pokazuju utočišta,
u bivšoj tvornici performans života,
u starom kinu predavanja o revoluciji,
u učionici plenumi, na cesti prosvjedi.
Svijet uvijek ima svoj početak:
slabo vidljivo mjesto prezrene emocije.

SPORA DUŠA

Književnost je tek utvara i utjeha za spore duše koje
zaboravile su brzo trčati i nabaviti osobnog bankara.
Skoro sam se prepala kad si se skinuo. Meni je knjiga
o holokaustu bliža od tijela golog muškarca.
Trebala bih živjeti na otoku, gdje radni dan se razlikuje
od neradnog samo po tri bicikla više na ulici.

Crne misli

Pojave se niotkud, u dugim danima
Bez strukture. U krevetima, ispod plahti,
Sa ostalim životinjiama koje samo djeca vide.
Meškolje se, trljaju oči kao netom probuđeni ljudi,
I nikako se ne možeš od njih maknuti. Tu su, pa
Što bude. Možda se svijet ipak neće raspasti, možda
Će svijeća dogorjeti do kraja.
Crne misli, kao rojevi muha u toplo ljetno večer,
Kao mravi koji danima ne odlaze iz hodnika,
Meškolje se, rimuju, plaze, umnožavaju, pa se onda
Polako, same od sebe, kao ptice bez razloga,
Zalijeću u tuđa njedra i nakon jakog udarca,
Brzo ugibaju.

Nemogućnost

Dragi kolega, ne mogu na vrijeme poslati prikaz.
Čim započnem čitati, tijelo se uznemiri, pojave se dvije slike,
Nekoliko boja i par misli. Onda se odmah
Noge pokreću i neka neobjašnjiva toplina prelazi po grudima
I stvara udubljenje odmah ispod prsnog koša.
Pritisak donosi otklon od linearnosti i moguće je
Tek zaboraviti uzroke i posljedice i hvatati u zraku
Tri slike koje su se povezale odmah iznad glave, negdje
Blizu bijelog plafona. Niti snježna svjetlost ne može
Ih izbrisati. i ostaje samo pisati, pisati, crtati
Nizove koncentričnih krugova koji su začeti u pogledu
Muškarca. I moguće je samo u kotrljanju tijela po
Najvećoj plahti, prepoznati znakove čežnje koja
Svoje stanište nalazi na snijegom pokrivenom krovu.

Biljka, ja

Sve me je čekalo: ručak, odjeća, čaj,
Nije bilo razlike između mene i sobne biljke,
Možda jedino to da biljke ne čuju zvono ili udarac
Žlicom po vrućem radijatoru.
Sobna biljka i ja krademo svjetlost jedna drugoj,
Moje su ruke manje zelene, noge niti ne osjećam.
Aako napravim pokret, biljka će doći u krevet,
I pustiti korijenje na bijeloj plahti, kao usred svemira.
Kozmos sobe začas će se osušiti: čaj se razliti,
Sunce će se povući. snijeg se već spušta s ruba krova.
Koje je moje poslanje? Svrha svijeta ?
Tko nas uopće može razlikovati?

Darija Žilić u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića