VELJKO BARBERI u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Veljko Barbieri

VELJKO BARBERI, rođen je 1950 u Splitu, do sada je objavio 24 knjige prvenstveno proze, ali i poezije i eseja, te napisao i nekoliko dramskih djela. Romani i pripovijetke objavljeni su mu na sedam svjetskih jezika, neki u visokim nakladama u izdanju renomiranih europskih izdavačkih kuća. Dobitnik je brojnih domaćih i stranih književnih nagrada, a proza i poezija uvrštena mu je u domaće i strane književne antologije. Živi i radi u Makarskoj.

Veljko Barbieri

Iz zbirke  „100 koraka po šumi“

VI.

        U  litici  fosil  školjke. Poganski bog  još  trubi iz podmorja. Grlić amfore, napukle usne davnog . vinopije.  U    ruševinama    gomile   nabacan  kamen,  ispod   kamena  lijes  i kostur , amuleti.

       Zidovi i zidići, trimi i stanovi u špiljama. Usta punih   suhih    kozjih   brabonjaka,  bleje kosti nestalih. Pa   onda  sasvim slučajno  okisdirani bakrenjak. Na  njemu  je  profil   rimskog cara, na poleđini lik Apolona.

       To nije život šume.

XXXV.

        Šuma  je sklopila poguban savez.  Pozvala je u pomoć moćne suparnike. Osolili su   zajedno   kozje  kože. Obrijali  oštru  kostrijet.  I   smekšali  put  mrtvih koza.

        Podmazali  su  mješine   skorupom.  I   mladim   sirom. Djelali  tanke   piske od  suhog jezika. Dao je javor nevoljko drvo za svirale.

        Pa su pokopali  koze u vinu.

        Zasvirale   su  diple  opet  u   gustišu.   Uzdasima pohotnih  pastira.  

         Propetih  prikaza na  papcima.

XXXIII.

         Znam, ipak će poletjeti.  U nizu jedna za drugim.  Borovi kao crvena jedra od kore, pinije kao gljive, čempresi  kao koplja.  Izvući će korijenje kao davna vesla,  od   krošnji slijepiti krila. Osinjim voskom i smolom  iz ožiljaka.

         Dosta je šumi  čvrstog  tla i njegovih opsjena. Dosta joj je zraka i zemlje. Njihovih  potvora. I ona  vjeruje  u   svoj  dom  na nebu.

      Samo  tamo više nema šumskog boga.  

       I on je prastara izmišljotina.

LXIV.

         Duhovi   umrlih  stabala   šuljaju  se u šumi i prilaze  neosjetno  svojim  živim potomcima. Znaju  sve  o   budućnosti  šume jer su je već osjetili. Znaju  sve o razornim vjetrovima, požarima  i   sušama.

        Oni  poznaju onostrano u smrti.

        Ne  voli   šuma   te  iznenadne   posjete predaka. Njihove mučaljive prikaze. Plaše je  kada  ih osvijetli  munja  u krošnji napuklog neba.  

Jecaju u grmljavini.

XCVIII.

        U  granama  muk   jer   nema    više   grana. U krošnjama  tišina  jer  nema više krošnji. Među stablima  utiha  jer  nema  više stabala. U šumi gluho jer  nema  više  šume.

        Nitko ne zna kada je nestala, ali  je nema.

        A  jednom su ovdje mrsili vjetrovi u lišću i iglicama, stabla su plesala i znala  letjeti,  šaptale  su   vlati,  mirisalo  bilje. Brbljali su, zavijali, siktali i režali šumski ljudi.

        I nečujno  ridali pod nestalim krošnjama od tišine.

Iz zbirke „ 113 valova „

1.

PRVA VODA

            Zagrizeš u more, ne osjećaš sol, samo broncu bradatih božanstava. Valovi slušaju Sapfine strofe, potom jezik filozofa i mornara.

            Teški su to i vlažni snovi. A more se cijedi među zubima. Mene splavara kojeg još vrebaju valovi. Pokrenuti prije vremena i stvari koje poznajem. Ne drhte ni pred čim, čak ni pred vjetrom koji ih podiže jedne uz druge.

            Pjene se i bistre njihove kapi. Imaju okus stariji od zemlje i kamena, stariji od mene i mojih predaka, prvih plivača. Stariji od riba, vina i ulja. Stariji od zemlje, stariji od svih bića.

            To je okus mora, star kao prva voda.

. . . .

51.

SONETI U ŠKOLJKAMA

            Tamo iza obzora huče morski vjetrovi. Plode se i mrijeste. Ne može se doploviti do njihove utvrde. Izmiče prozračna, sva od  perja morskih ptica i udrobljena sedefa. Ponekad zna bljesnuti za obzorom kad je pogodi oštra zraka.

            Zbog toga u školjkama šumi more i vjetar, znaju se čuti valovi, zna se čuti svađa galebova i burnica. Samo ribe šute, dok rakovi škrguću mašicama. A onda zapuše u školjkama. Iz one  kule od zraka, perja i sedefa.   

……..

67.

VENERIN ASTROLAB

            Prova para modro mlijeko, za krmom vrije skorup mora. Kad spusti jedro tone sidro kao korijen broda. Neželjena hrid! No kad  digne sidro i jedrilje, plovi do obzora preko kojeg se prelijeva more. Iza njega zvijezde kojima se prikrada nebeska korablja. Vodi je ona najvažnija, na bezbroj zaveslaja od Sunca i sedam od Velikog medvjeda. Venerina Sjeverna zvijezda,  astrolab koji nikada ne gasne.

            No zna svod nad morem ugasiti zvijezdu morskih lutalica. Tada  plutaju sred nepoznatog. Pred oluju. Kad ih dostigne, tone brod u podmorje. Neželjeni otok! Utihne tada nevrijeme, a nad utopljenikom i dalje jedri morska korablja.

         Sa njenih krila i meka jedrilja, kaplje Venerina put. 

….

102.

CRNO SUNCE

            Noćno je sunce veće no ono što sja danju. Crveno je u snoviđenjima ali crno na nebu. I takvo ima svoj odraz na površini. To sunce je mornar iz dubina. Izgubilo je sjajni lik na nebu i prikrada se u pomrčini.

            Crni je kapetan potonulih mitova, otac morskih bića. Nemilosrdan je to gospodar. Dijete mrkih kometa i crnog sunca odraženog u tminama.    

……

113.

MORSKI DUHOVI

         Morski su duhovi mišićavih udova i tetiva od valova. Izranjaju i zaranjaju vezani kudjeljom morske trave.

            Zračni su duhovi, brodovlje koje para svod i sidri se u uvalama neba. Od oblaka do oblaka.

            Zemaljski su priviđenja, okamine zraka i zemlje. Vatreni pale žarećim jezicima. U maglicama slane vode i slanog zraka izlijevaju  nova kopna.

            No kada se udruže morski duhovi, odjekne u nama. U svako povečerje i svako svitanje. u razgrnutu pokrovu i paperju noći.

          Ona kao i more govori valovima.

Veljko Barbieri u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića