Mali ženski razgovori sa sveučilišnom profesoricom i prevoditeljicom Marijanom Bijelić

Odurni su mi sveprisutni cinizam i korupcija u najširem smislu, koji su međusobno povezani

Rođena Dubrovčanka koja radi kao docentica za južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prof.dr.sc. Marijanu Bijelić imamo priliku gledati u emisiji Peti dan na HRT-u. Za Male ženske razgovore prof. Marijana Bijelić je progovorila o svojem TV angažmanu, svojem pozivu i svojim vrijednostima do kojih drži u životu. Pa, malo zavirite dok vani kiša nemilice lije. Ovo je baš prikladno štivo za sve one koje vole čitati “kritiku” na račun našeg i šireg društva u kojem živimo od pozvanih i priznatih autoriteta.

Gordana Igrec

Kako ste se našli u emisiji 5. dan?

Angažman u emisiji Peti dan mi je ponudila urednica Gabrijela Perišić, a ona ima svoje metode odabira sudionika. Mislim da su me preporučili neki poznati ljudi i da je odgledala neke moje ranije javne nastupe te mi je odlučila dati priliku da sudjelujem u Petom danu na čemu sam zahvalna jer je sudjelovanje u takvoj emisiji višestruko zanimljivo i korisno iskustvo.

Kako se pripremate za tu emisiju?

Nekoliko dana prije emisije se dogovaramo o temama i nakon toga krećem sa prikupljanjem informacija i promišljanjem. Mislim da je važno informirati se iz različitih (i ideološki suprotstavljenih) izvora i promisliti kako bih stvorila vlastiti stav koji mogu javno braniti. Naravno, većina tema je sudionicima donekle poznata i prije samog odabira i tu unaprijed imam neki stav, ali dodatno informiranje i promišljanje i preispitivanje vlastitog stava je potrebno prije javnog nastupa.

Prevodite i s bugarskog?

Da, kad imam prilike, prevodim različite stvari – od poslovnih ugovora, televizijskih emisija do poezije.

Kakav je posao prevoditelja?

To jako ovisi o vrsti prijevoda i o tome kako radite – kao samostalni prevoditelj ili u nekoj instituciji. Meni prevođenje nije glavno zanimanje i ekonomski ne ovisim o njemu. Mislim da je ljudima koji ovise o poslu prevođenja dosta teško jer je vrlo često teško naručitelje natjerati da vam plate, posao je nesiguran, nestabilan, a i cijena prijevoda je obično niska s obzirom na nužan stupanj obrazovanja i uloženo vrijeme i trud. Drugi problem je taj što naručitelji nerijetko imaju svoje nestručne ideje o jeziku i nameću ih prevoditeljima koji su puno bolje upoznati s problemom.

Što Vas najviše smeta u našem društvu?

To je vrlo općenito pitanje. Muči me osjećaj besmisla koji je vezan za nefunkcionalnost društva u aspektima koje smatram bitnima. Čovjek je jako društveno uvjetovano biće i mnoge bitne stvari ne može ostvariti sam kako dominantna, ekstremno individualistička ideologija, propovijeda i kao što oni uvjereni u to da su sami zaslužni za svoj uspjeh i u svoju neranjivost misle. Odurni su mi sveprisutni cinizam i korupcija u najširem smislu, koji su međusobno povezani, kao i nasilje i neopravdane hijerarhije u smislu sustavne diskriminacije, podčinjavanja i eksploatacije ljudi.

A u svijetu?

Hrvatska je dio svijeta i problemi prisutni kod nas su prisutni i u svijetu samo na još većoj skali u smislu da relativno pristojan standard dobrog dijela stanovnika bogatih zemalja ovisi o ekstremnoj eksploataciji onih koji su u startu isključeni iz tog društva kao i o sistemskom nasilju koje tu eksploataciju osigurava.

Kakvu Hrvatsku biste željeli za svoju djecu?

Nemam svoju djecu, ali svoj bih djeci željela da žive u svijetu boljem od ovog danas i da se mogu nadati još boljem za vlastitu djecu. Uglavnom, željela bih da se obnovi i realizira mogućnost progresa.

Do kojih vrijednosti držite u svojem životu?

To je opet vrlo općenito pitanje. Nisam preplaćena na jedan ideološki ili religijski nauk, mislim da se i pozitivne i vrlo problematične vrijednosti mogu naći na različitim mjestima. Jedina ideološka etiketa koju prihvaćam je radikalni feminizam pri čemu pod radikalnim ne mislim da ekstremizam i nasilje, nego na zahvaćanje problema u korijenu. Mislim da su neopravdani hijerarhijski odnosi među ljudima u smislu podrazumijevane ideje da su nečija dobrobit, patnja i interesi važniji od interesa drugih te da jači imaju pravo svoj interes nametnuti drugima u korijenu većine društvenih problema. Znam da mnogi na prvu to ne bi povezali s feminizmom, nego možda s nekim općenitim humanizmom, međutim, smatram da je hijerarhijski odnos između muškaraca i žena temelj svim ostalim neopravdanim društvenim hijerarhijama i da je eksploatacija reproduktivnih sposobnosti i neplaćenog rada žena temelj ekonomskog sistema kakav imamo. Smatram da društvo treba biti organizirano upravo oko osiguravanja potpune reproduktivne, seksualne i tjelesne autonomije žena pri čemu je nužno priznati i nagraditi sav rad koji žene obavljaju.

Vaš moto u životu?

Teško mi se sjetiti nekog mota koji ne bi bio previše sarkastičan.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Budući da radim posao koji volim i koji zahtijeva puno čitanja, granica između posla i slobodnog vremena mi je vrlo porozna jer, kad sam kući, najčešće čitam nešto što ima veze s poslom kojim se bavim ili se na drugi način informiram o temama vezanim za sudjelovanje u Petom danu, aktivizam i drugim stvarima koje me zanimaju. Naravno, volim se i družiti, izaći, prošetati ili se naprosto opustiti i gledati kroz prozor.

Volite li čitati i što sve?

Volim čitati književnost i humanističku znanstvenu literaturu raznih područja kojima se na neki način bavim. Najveći dio vremena zapravo čitam.

Kako usklađujete poslovne i privatne obaveze?

Ovo je tipično pitanje koje se postavlja ženama čime se jasno ukazuje na ideološku podjelu privatnog i javnog pri čemu se „privatne obaveze“ neopravdano ne smatraju poslom nego nekim privatnim problemom i osobnom odlukom žena, a ne ogromnom količinom rada o kojem čitava ekonomija zapravo ovisi. Čitav postojeći ekonomski sistem parazitira na neplaćenom radu žena. I „privatne obaveze“, odnosno neplaćeni i nepriznati kućanski i skrbni rad, jest rad. Ja sam toliko privilegirana da sam mogla donijeti i realizirati odluku o načinu života u kojem nemam puno „privatnih obaveza“, a usklađivanje izgleda tako da kad imam previše poslovnih obaveza, ne radim skoro ništa drugo.

Što Vas posebno „zagolica“ u emisiji Peti dan? Je li cilj te emisije raspravljanje ili pronalaženje zajedničkog jezika i rješenje dilema i problematike o kojoj se diskutira?

Sam format diskusije je nešto što privlači ljude. Prije bilo kakvih javnih nastupa često sam se u svojoj dnevnoj sobi „svađala“ s ljudima na ekranu, a sada imam priliku to raditi direktno u televizijskim emisijama. Drago mi je da mogu javno iznijeti vlastiti stav i zastupati stvari u koje vjerujem i da se mogu pri tome na kvalitetan način suočiti s drugačijim stavovima. Najbolje se osjećam kada u emisiji izađemo iz zadanih i očekivanih ideoloških obrazaca i stvorimo neku novu perspektivu.

Da se još jednom rodite što biste voljeli biti?

Zadovoljna sam onim što jesam, premda ima puno zanimljivih stvari kojima se čovjek ne stigne baviti u jednom životu. Kako god, mislim da ne bih mogla biti netko drugi.

Jeste li izdali koju knjigu? I koliko?

Izdala sam knjigu Pregled bugarske poezije 19. i 20. stoljeća.

Što nam novoga pripremate u bližoj budućnosti?

Uslijed zaoštrenih rasprava o rodu, koji kao termin i koncept postaje sve problematičniji, pišem knjigu o rodu i modernizmu u južnoslavenskim književnostima.