Tomislav Marijan Bilosnić – PUT U ALHAMBRU

Na Trgu sv. Ane u Granadipržilo je srpanjsko sunca. Meni, Vili Slovinki i našem Kraljeviću lica su se žarila kao velika naranča. Ni narijeci Darro nismo se uspjeli rashladiti, kao da su nas pritiskale visoke kule Alhambre iznad nas. U svojoj pjesmi Baladica triju rijeka F. G. Lorca pjeva: „Guadalquivir, visoka kula / i vjetar među narančama. / Dauro i Genil, niske kule, / mrtve iznad baruština“. A pred nama je priča duga i stara, priča tisućgodišnja, priča koja bi nam trebala pokazati put duhovnoga traganja za ljepotom u dalekoj zemlji Andaluziji.

S trga smo Ulicom de Gomérez krenuli prema Alhambri, gore visoko u brda. Onaj kratki dio ulice na početku, uski i popločan, podsjećao me na stare ulice Mostara s dućanima i zanatskim radionicama, restoranima i apartmanima, samo što ovdje trgovci ne stoje na vratima svojih dućana i ne pozivaju prolaznike u svoju radnju. Ni znatiželjnike kao što sam ja ne potežu za rukav niti im nude robu u koju su se ovi zagledali. U jednoj trgovini isprobavam bijelu vezenu maursku košulju. U drugoj crveni andaluzijski šešir. S njim sam se dao i fotografirati. U trećoj prodavaonici moja Vila isprobava haljinu s uzorcima leptira, baš onakvu kakvu smo prije dvije godine kupili u Ateni, i iste večeri zalili vinom. Naš mladi Kraljević zanima se za keramičke crne bikove, ali interes mu brzo prelazi na mačeve, da bi se zadovoljio magnetima s reljefom kakve gradske znamenitosti. Sve smo pogledali, uzeli u ruke, probali i prevrnuli, pred svakim se izlogom ushićeno zaustavili, ali ništa nismo kupili. A prodavači nas ljubazno ispraćuju i pozdravljaju kao da smo platili sve što smo dotakli. Svima se klanjam gestom kao da, baš njima u čast, skidam šešir s kojim sam se tek fotografirao.

A onda smo krenuli krivudavim kamenim šljunkom popločanim stubištem širokih nagaznih ploha, ulazeći u šumu parka ogromnih razmjera. Kao da do tog blažeg mjesta nisam vidio. Prepustio sam se hladovini, šumovima i mirisima, nekoj prigušenoj napetosti. Konačno je put u Alhambru pred nama.  A na putu u sjenama drvoreda kao da umjesto lišća šušti svila. U gustoj šumi najprije smo prošli kroz trijumfalni slavoluk iz 15. stoljeća, popularno zvan   Vrata šipka. Vrata su slična zadarskim gradskim vratima u Foši, sa središnjim širokim lučno nadsvođenim vratima i po jednim uskim prolazom sa svake strane, samo što umjesto lavova ovdje su na pročelju reljefi šipaka, simboli Granade. I Alhambra ima oblik poluotoka kao Zadar, ali visoko na brdu. Umjesto plavoga mora okružuje ju zelena šuma. Ne znam na što je mislio Antonio Machado kad je pisao ove stihove: „Na gorkoj zemlji / san ima svoje putove / labirintske, staze vijugave, / vrtove u cvatu i u sjeni i u tišini“, ali mene podsjećaju na ljepotu ovog prostora, njegovu veličinu i tajanstvenost. Već na putu u Alhambru bilo mi je jasno kako ovdje čovjek dolazi na svoju mjeru, mjeru istine da je jak koliko čovjek to može biti i slab kao što je to svatko od nas.

Na stazi su nas dočekale dvije grlice, iste onima koje se gnijezde na cedru u mome dvorištu u Zemuniku. Potom nam pred očima proleti crvendać, a do ušiju doleprša pjev slavuja. Kao da smo se našli na ulazu u raj. Zaklonjeni od paklene vrućine u hladu šume, prolazili smo kroz zeleni tunel uvezanih krošanja ogromnih stabala koja su ispunjavala prostor s obje strane puta. Što je put postajao strmiji, to se glasnije čulo klokotanje vode koja se uza stijenje i stabla slijevala u suprotnome smjeru od našega kretanja. Mi smo se uspinjali, voda se spuštala. Kao da se stoljetna povijest ovog prostora runila u kristalima. U sjenama kroz koje sam prolazio poput kakvoga duha, duboko dišući od napora uspinjanja, slutio sam Alhambru svijetlu i veliku, otvorenu nebu a čovjeku zauvijek tajnovitu.  

Povijest govori kako se ovamo prvi odlučio naseliti utemeljitelj vladajuće dinastije Nasrid,Ebu Abdullah Muhammad ibn Yusuf ibn Nasr (1195. – 22. siječnja 1273.), poznat i pod nazivom Ibn al-Aḥmar (arapski: ابن الأحمر), prvi vladar Granade-emirata, posljednje neovisne muslimanske države na Iberijskom poluotoku. Mislim da je gore na brdu slavuja život pjevao odvajkada. Čovjek ima nešto zajednički grabežljivo s orlovima. Na suhom brdu već su se nalazili temelji starih rimskih utvrda. Obrambene kule ovdje su gradili i raniji maurski vladari, pa se Alhambra u obliku kakav danas zatječemo počela graditi kad i Sveti Donat u Zadru, u devetome stoljeću. Tako je i stari granadski sultan napustio još stariju palaču Kadima u Albayzinu i prešao rijeku Darro, popevši se na vrh brda Sabika. Tko voli čitati i vjeruje u knjige staroslavne, mogao bi otkriti mnoge zanimljive pojedinosti gradnje, rasta i života ovoga grada van grada Granade.  Brdo je bilo sigurno i strateški važno, a maurska dinastija Nasrid od Granade već je bila ugrožena snagom kršćanskih vladara. Dva i pol stoljeća kalifi Granade plaćali su danak kršćanskim vladarima. Baš onako i onoliko koliko je i Dubrovnik plaćao Turcima za slobodu i slobodnu trgovinu. Al-Ahmarimao je širu viziju od pogleda s njegovih obrambenih kula s kojih se vidi svaki konjanik koji prijeđe vrhove Sierra Nevade. Odlučio je ovdje podignuti novi grad, onakav kao da ga gradi na nebesima.Bilo je to doba sjaja, umjetnosti i znanja, trgovine i diplomacije. Sultani dinastije Nasrid Jusuf I. i njegov sin Muhamed V. izgradili su Alhambru i preobrazili Granadu u stoljećima jedan od najljepših gradova. Alhambra je jedno od najvećih i najljepših povijesnih zdanja na svijetu. Najveće dostignuće u arhitekturi dinastijeNasrid. Arapski pjesnici povedeni bojom zidina, kula i palača i guste šume koja ih uokviruje nazvali su Alhambru „biserom u smaragdima“. Europski su autori Alhambru nazivali „najveličanstvenijim zdanjem na zemlji“. Europa do njezine izgradnje nije vidjela takvih palača. Da bi ostvario svoj san na suho brdo crvene zemlje sultan je najprije doveo vodu s rijeke Darro, koja protječe dolje duboko provalijom, i dijeli Alhambru na brdu, od Albayzina na podbrežju i Granade u dolini. Alhambra u prijevodu znači Crvena. I jest Crvena. Ali Alhambra se ne zove Crveni dvorac zbog svoje crvene zemlje, nego zbog crvenih opeka od kojih su građene njezine zidine, kule i dvorci. Oni skloniji snovitom tumačenju tvrde da je crvena boja zidova nekad dolazila od svjetla baklji pod kojima se, navodno, noću gradio grad. Silueta takve Alhambre i danas zauzima prostor u pejzažu Granade.

Takva je i na Lorcinu crtežu „Pogled na panoramu Alhambre“ nastalom 1928. godine, koja mi danas služi kao jedini vodič. Crtež je kao razglednicu sa svojim tekstom Lorca poslao kolegi i prijatelju kolumbijskom piscu Jorgeu Zalameus kojim se upoznao iste 1928. godine kad je ovaj boravio u Španjolskoj. Danas je taj crtež otisnut na bilježnici koja mi je darovana u Fundaciji Federico García Lorca u Granadi, a u koju bilježim stihove na putu po Andaluziji.

Na stubama strmoga puta u Alhambru dolazimo do fontane podignute 1554. godine. Zaustavljam se zadihan i polijevam vodom. Kažu da se fontana zove „Životna rajčica“ pa mislim na rajčice u svome vrtu u Zemuniku. Ostavio sam ih na pažnju sinu i sestri. E, da su mi ovakvi kanali, kaskade vode, minijaturni slapovi, koji se beskrajno slijevaju kao što se put sve strmije penje. Još dublje u šumi obzidani je izvor s kamenicom, sličan Točku u Zemuniku podno Crkve sv. Kate. Buja na sve strane. Ovdje je kao da nas i danas gore u palačama čekaju maurski sultani. Zelenilo nadaleko i naširoko. Uokolo više slutim nego što vidim provalije, u koje kršteno čeljade, kako bi kazala moja majka, ne bi se usudilo ni pogledati, a oko nas raj u kovitlacu boja, sjena i oblika, u kojemu ptice pjevaju i gorske vile plešu. Pred nama je još dug uspon do vrha litice. Sve sam više zaokupljen  mislima na ono što sam čuo o Alhambri dolazeći ovamo, o palačama, tvrđavama i vrtovima, terasama, lukovima, fontanama, bazenima, mozaicima, arabeskama u kamenu i drvetu, na keramičkim pločicama, gustim šumama uokolo zidina, provalijama pod njima i kamenim masivom planina u pozadini. Kada sam iz Granade gledao na Alhambru, doimala mi se daleka i nedostižna u oblacima, kao raspršeni vodoskok pod svijetlom duge. Mistična i nedostižna kako danju samo može biti ljetno sunce u zenitu na modrome nebu Granade. A noću čarobna poput ozvjezdanog neba u pustinji. Uz najavljenu i očekivanu ljepotu meni se nameće i druga slika, priča kako iza svake vrhunaravne ljepote, doista, zjapi ponor patnji i muka. Kao da već ovdje u ovoj gustoj šumi što me čuva od žarkog andaluzijskoga sunca, uz glazbu instrumenata, žubor vode, pjev slavuja i veseli hihot ugojenih tijela prekrivenih hladnom i lakom svilom, istodobno čujem i jecaj uznika, robova i eunuha čiji plač kao da dolazi iz škrilja po kojima gazimo uspinjući se Crvenom dvorcu. I pitam se kako je uopće moguće da je zbog svega ovoga proliveno toliko krvi, valjda i koliko je i svjetlosti ovdje. Ili se ljepota i sastoji od krvi, o čemu ovdje svjedoči i Lorcina sudbina.

Ono što znam o Alhambri sve je iz literature, priča, legendi, a mogao bih kazati i iz snova. Tko bar kao dijete nije sanjao čarobne dvorce. Tko nije čitao bajke o kraljicama i kraljevima, princezama i kraljevićima, pa makar se oni pretvarali u žabe. Kad bih stao pripovijedati o svemu tome, ne znam bih li priči bilo kraja poput onih iz „Tisuću i jedne noći“. Ali za sve kazati dovoljna je opomena meksičkog pjesnika Francisca de Icazea, koji je poslije posjeta Alhambri ugledavši slijepca kazao kako: „nema žalosnije stvari u životu nego li biti slijep u Granadi“.  Libanonsko-francuski pisac Amin Maaloufo Alhambri oosvajanju Granade od katoličkih monarhapisat će u svom romanuLav Afrički“. Roman objavljen u izvorniku 1986. godine, pisan je u obliku memoara Hassan al-Wazzana rođenog u Granadi, a koji je kao veliki putnik, diplomat i pisac 16. stoljeća u doba rekonkviste morao bježati iz Granade pred inkvizicijom. Američki književnik Washington Irving  dok je pisao svoju glasovitu i nadahnutu knjigu eseja, priča i verbalnih skica  „Priče o Alhambri“  boravio je u ovdašnjem kompleksu palača. Imao je dakle priliku zaviriti u svaku odaju, pogledati čipku svakoga zida, proviriti kroz svaki prozor, proći svakom stazom, odmoriti se u svakom vrtu i umiti na svakoj fontani, družiti se sa sultanima i sultanijama, svim ženama u haremu, čuvarima i sluškinjama, arhitektima, zvjezdoznancima, matematičarima i pjesnicima, dizajnerima arabeski i kaligrafije, konačno i s vilama, pastirima i satirima.   Philippa Gregory u svojoj knjizi “Princeza i kraljica” piše o mladim danima Katarine Aragonske koja je živjela u Alhambri, a koju je povijest upamtila kao najmlađe i najdraže dijete Izabele Kastiljske i Ferdinanda Aragonskog i prvu od šest žena engleskog kralja Henrika Osmog. Irski dramatičar, nobelovac George Bernard Shaw u svojoj će komediji „Čovjek i nadčovjek“ (Man and superman) baviti se i Alhambrom. Spomenuti je i knjigu „Maurov posljednji uzdah“  Salmana Rushdiea, čiji je glavni junak Moraes Zogoiby, zvan Maur, potomak posljednjeg vladara legendarne Alhambre. Maur kazuje svoju priču o četiri naraštaja trgovaca, umjetnika, aristokrata, muslimana, kršćana i Židova. Drama Federica Garcie Lorce  „Doña Rosita la soltera“, podnaslovljena kao „jezik cvijeća“, govori o vrtovima Granade i Alhambre.  Roman brazilskog autora Paula Coelha „Alkemičar“ priča je o mladom andaluzijskom pastiru Santiagu koji iz svojega doma u Španjolskoj odlazi u egipatsku pustinju u potrazi za blagom skrivenim u piramidama. Tu je i roman „Slučajno“  škotske autorice Ali Smith koji će se dotaći ovog prostora, kao što će o njemu pisati i šrilanski romanopisac Colin De Silva, kao i Hanya K. Yanagihara, američka romansijerka i putopiskinja. I mnogi drugi, koje u ovom putopisnome zapisu ne mogu ni spomenuti.

Znam da Alhambru neću zateći u onome stanju kakvu ju je Ferdinandu II. Aragonskom i Izabeli I. Kastiljskoj predao maurski sultan Boabdil 1492. godine. U žestokim i nemilosrdnim bitkama muslimanskih i kršćanskih kraljeva i vojskovođa za ovaj dio Iberijskog poluotoka, gdje je i sam život bio bez cijene, Alhambra se nije dirala. Osvajači Alhambre  doista su je željeli sačuvati netaknutu, da se vidi što su osvojili. Pobjedonosni kršćanski kraljevi uzeli su njezine ključeve i očuvali je zbog njezine ljepote, u kojoj su nastavili živjeti i uživati. Iste će godine pod ovim zidinama kraljica Izabela sklopiti ugovor s  Kristoforom Kolumbom koji će krenuti u otkrivanje i osvajanje Novoga svijeta. Nedirnutu su je uzeli, a džamije pretvorili u crkve i samostane. Neki kažu da su ključevi predani na vratima Alhambre, drugi da se to dogodilo na padinama Sierra Nevade. Ovako ili onako, poslije sedam stoljeća vladanja Andaluzijom Mauri su ključeve „zemaljskog raja“ predali iz ruke u ruku, nasljednicima onih čije su odsječene glave stavljali na svoje grbove i spomenike. Uspinjući se u Alhambru na pamet mi dolazi i priča kako se sultan Boabdil sa svojom svitom, po predaji Alhambre, ispeo na uzvisinu El Suspiro del Moro (Uzdah Maura), još jednom pogledati „biser u smaragdima“. Gledajući ga, majka mu je kazala: „Plači kao žena za onim što nisi mogao obraniti kao  muškarac“.

Ali vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje. Novi ratovi, osvajanja, potresi, požari,  razaranja,  dogradnje i nove gradnje, prenamjene i restauracije, nestali arhivi i namještaj, sve ono što mijenja prostor, vrijeme i zaborav, učinili su svoje. Nebesa su i dalje ovdje velika i modra, ljudi su usputni, ali prošlost se ne zaboravlja. Jedva da se cijelom sačuvala trećina. Jedno vrijeme Alhambra je bila zaboravljena, a poslije Napoleonovih odmazdi, ponovno su je otkrili britanski istraživači i sjeverno-europski romantičari. Sad je ovdje petnaest kula i više palača, kao arheološki i sačuvani ostatci stare Medine. Možda ponešto izmijenjeni, a vjerojatno ni današnji nazivi nisu izvorni.

Penjemo se strmim stubama do čarobnoga grada gore na brdu, među utvrde, vrtove, vodoskoke i bazene, građevine koje predstavljaju nezamislivi pojam luksuza, sve ono što uključuje život sultana i kraljeva, kao i njihove mnogobrojne posluge, odaje, portale, džamije, crkve, kupaonice, kuće za poslugu, obrtničke radnje, ljevaonice, vojne nastambe, oružarnice, štale. Pitam se kako su se gore uspinjali sultani i njegova svita, svi oni iz maurske dinastije Nasrida (1232-1492.). I danas je gore njihova očuvana palača neodoljive dražesti, jedina nedirnuta srednjovjekovna islamska palača, građena od drveta, žbuke i štuke, ukrašena arabesknom čarolijom.

I što god se više penjemo, što smo bliže, meni se čini da smo izgubljeniji. Iako drugog puta nema, ili ga ne vidim, zastajkujem da bih svako malo ponekog upitao, gdje je Alhambra. Ovdje se u imenu ovoga dragulja arhitekture ne izgovara glas „h“, a ja ime Alhambre niti mogu zamisliti, još manje izgovoriti bez tog grlenog, otegnutoga glasa „h“ u kojemu kao da se skupio sav dah minulih stoljeća.

Alhambra se sastoji od tri uvezane cjeline, vojne četvrti Alcazbe, palača u dvorskoj zoni koje su pripadale vladarima, dijela grada zvanog Medina, s poslugom i obrtnicima, pukom, svim onim u službi dvora, i četvrtoga dijela, odvojene Generalife. Već sad na domaku  grada drevnih maurskih kalifa i njihove bogate baštine u meni se razbuktava i mašta i strast, pitanje kako vidjeti sve što je još ostalo i ovdje živi pod ovim čudesnim i bajkovitim podnebljem duge povijesti i još žarkijega sunca. To je problem današnjeg putnika, nezajažljivost, pa bi ovdje u Andaluziji sve htjeli objediniti u jedno, da u jednoj fotografiji ponesu razglednicu sličnu onoj koju je Lorca uputio Jorgeu Zalameu. Ako je raj u pitanju, onda bi mi za cijeli život dostajao samo kompleks Nasridskih palača u Alhambri. 

Dolazi li i ova voda koja protječe pored nas, a u kojoj se sad hladi naš Kraljević, odozgo, iz raja palača?

Penjemo se, ali ne znamo hoćemo li vidjeti Alhambru, ili će nam samo ostati priča o njoj, iako evo nas na kraju puta, pred  „Vratima pravde“, masivnim i potkovičastim prolazom nadvišenim četvrtastom kulom kroz koju se ulazi u Alhambru. Sad tek otkrivamo kako se do ulaza u Alhambru moglo okolnim putom doći autobusom i automobilom, ali mi smo bili sigurni kako se kao i kod nas na povijesne gradine dolazi isključivo pješice, mukotrpnim uspinjanjem. Doista, kao da smo se uputili na Aseriju u Podgrađu kod Benkovca došli smo bez ulaznica. A ulaznice se inače trebaju rezervirati nekoliko mjeseci unaprijed. I oni koji ih imaju čekaju red za ulazak. Godišnje ovuda prođe više od tri milijuna ljudi. A sad evo i nas troje. Kažu nam da su karte za danas prodane, da nam se preporuča kupnja preko internetske stranice. Karta vrijedi samo za dan kupnje, dok je za odlazak u Nasridske palače točno određen termin.

Tomislav Marijan Bilosnić

Duhovita pripovijest omiljenog dječjeg autora

Duhovita pripovijest omiljenog dječjeg autora

Akademija Art27/11/2020

David Walliams: Nešt Nešt je nova eksplozivno duhovita pripovijest autora multimilijunskih bestselera Davida Walliamsa. Autor i u ovom romanu pomiče…