Razgovor sa dipl. inženjerom elektrotehnike, slovensko-hrvatskim pjesnikom Milanom Novakom |

Poezija je način izražavanja vaše nutrine

Rođen u Mariboru, živi u Varaždinu, pjesnik, a diplomirani inženjer elektrotehnike koji radi u bivšoj tvornici TAM u Mariboru kao upravitelj energetske mreže, Milan Novak dobitnik je oko 11 nagrada za svoje pjesničko stvaralaštvo. U skladnoj je partnerskoj vezi sa varaždinskom pjesnikinjom Ljubicom Ribić sa kojom i vodi pjesničke večeri u Varaždinu. Za portal Akademija Art pjesnik i književnik Milan Novak govorio je o pisanju na materinjem, slovenskom jeziku i na hrvatskom, o inspiraciji i o statusu poezije u društvu. Zavirite u svijet poete sa diplomom inženjera, možda koji od njegovih svjetova pronađete u sebi.

Razgovarala: Gordana Igrec

Koliko ste zbirka poezije do sada izdali i koje sve?

Šest zbirka poezije.
»Vdih in izdih«, zbirka poezije, 2011 ,
»ZVEZDA«, zbirka poezije, 2013,
»ZVIJEZDA«, prijevod na hrvatski jezik, 2014
»ČRNA-CRNA«, dvojezična pjesnička zbirka, 2016
»TIŠINA«, dvojezična pjesnička zbirka, 2017,
»GLOBINA STRAHU/DUBINA STRAHA«, dvojezična pjesnička zbirka, 2018
»SKLADATELJI ZNOTRAJ«, zbirka poezije na slovenskom jeziku, 2019

Od kada pišete poeziju?

Osjećaj da se mogu pismeno izraziti imam u sebi već dugo. Oblik poezije poprimio je oko 2000. godine.

Da li pišete samo na slovenskom jeziku ili i na hrvatskom?

Pišem i na hrvatskom, ali rjeđe. Ponekad mi neka tema odgovara na hrvatskom, ponekad se na to odlučim zbog izazova koji stvara formiranje misli na stranom jeziku. Inače mislim da još nisam dovoljno savladao hrvatski. Pogotovo ne za pisanje dobre poezije.

Je li teško pisati poeziju u hrvatskom jeziku koji Vam nije materinji?

Svakako je najveći problem jezično blago, što je upravo temelj poezije. Puno je lakše napisati izvještaj, uključujući razmišljanja o raznim zbirkama ili drugim umjetničkim djelima. Pritom se koristi jezik, koji mora biti prvenstveno razumljiv, jer su to opisi. S druge strane, poezija ide do granica, a također izvan jezičnih pravila, poezija stvara riječi. Hrvatski je jezik u mnogočemu sličan slovenskom, tako da je moje učenje hrvatskog olakšano. Ali postoji puno zamki jer su mnoge riječi slične, ali označuju različite stvari, još je gore s riječima koje su potpuno iste i imaju drugačije značenje. U tim je slučajevima lakše nekome tko jezik uči potpuno iznova. Imam neko znanje hrvatskog jezika stečeno tokom vojnog roka u bivšoj državi Jugoslaviji. No to poznavanje jezika je s mnogo zamki i potrebno je puno truda da se pravi hrvatski procijedi iz tada jedinstvenog jugoslavenskog jezika. Kod toga još uvijek imam dosta problema.

Kako to da živite u Varaždinu?

Jednostavno. Situacija je bila takva da je bilo lakše meni otići u Hrvatsku nego Ljubici ići u Sloveniju.

Što Vam iz Slovenije nedostaje ovdje u Hrvatskoj?

Ništa mi ne nedostaje. Imam mnogo novih prijatelja, Ljubica i ja smo naš zajednički život uspješno isprepleli aktivnostima vezanim uz književnost i umjetnost općenito.

Što je za Vas poezija?

Poezija je način izražavanja vaše nutrine:
Korist
korisnost je mjera
mjera vremena
mjera udaljenosti
mjera riječi
Riječi su potisnuli u kartonske kutije
zalijepili su kutije sa širokim trakama
zalijepili su usta sa širokim trakama
Mjere riječi
koliko su korisne
Riječi su namijenjene traženju
upletene u mreže love značaje
love spoznaje
Zapetljana mreža u kutiji je neupotrebljiva
Ponekad su riječi gusto satkane
kao jedra
ili snažno povezane kao užad
Takva je poezija
u napeta jedra uhvaćen vjetar
i užad koja pjeva od zategnutosti
To je silina
to je RAZAPETA POEZIJA
koja može
odlijepiti um od brijega
izvući ga iz mutnih rukavaca
na otvoreno
na čisto
na duboko

Pišete li i prozu?

Pišem. Zapravo, prvo sam se počeo izražavati kroz prozu. Moja prva dva dijela su dvije kratke priče. Ali osjećao sam potrebu za sažetom formom, možda zato što sam imao mnogo za reći, a u proznom obliku to bi bilo presporo. A možda, upravo zbog izvanredne žestine poruka u obliku poezije, koja me nesumnjivo više privukla.

Vodite sa svojom životnom družicom, pjesnikinjom Ljubicom Ribić pjesničke večeri u Varaždinu. Kako ste došli na tu ideju? I kako ste osmislili taj projekat?

Isprva smo prisustvovali događajima koje su tada organizirali naši prijatelji pjesnici. Otkrili smo da su događaji koji se doista posvećuju autoru rijetki, a oni koji jesu, nedostupni su ljudima koji se poezijom ne bave ozbiljno. Ubrzo smo shvatili da to možemo promijeniti. Tako smo započeli s događajima, IMPULS POEZIJA U KAFIĆU, gdje smo kroz razgovor, autore i njihove živote, doveli pred publiku, a ne obrnuto. Publika je već bila u kafićima, tamo smo samo donijeli drugačiji sadržaj. U početku je bilo teško, jer smo bili sami s ovom idejom, s malo istomišljenika. Bilo je mnogo više onih koji su bili ravnodušni ili su se čak usprotivili toj ideji. Nije bila baš ohrabrujuća atmosfera, često smo oklijevali hoćemo li nastaviti ili stati. Ali uvijek je postojao netko tko je pohvalio projekt i tako smo ipak izdržali.

Tko su vam sponzori? Odakle se financirate?

Isprva smo sami financirali sve, treba ugostiti autore, smjestiti ih, ugostiti prisutne na događanjima. Tako je bilo tri godine. Da, stvarno smo se pitali što nam je to trebalo, trošak nije bio zanemariv. Ali poezija je pobijedila, očito je naša predanost umjetnosti jača od materijalnih prepreka. Danas je nešto lakše jer nam pomažu i grad Varaždin i Varaždinska županija. Sudjelovanjem na godišnjim natječajima za udruge Udruga Ritam misli dobiva određena sredstva, tako da se događanja mogu lakše organizirati.

Koga ste sve od eminentnih pjesničkih imena do sada ugostili?

Do sada smo na tribinama predstavili preko 200 autora, poeziju je govorilo oko četiristo autora iz cijelog svijeta. Predstavljeni su između ostalih: Luko Paljetak, Božidar Petrač, Hrvoje Kovačević, Enes Kišević, Zvonko Kovač, Božica Jelušić, Krešimir Bagić, Feri Lainšček – SLO, Marijan Pungartnik – SLO, Fiston Mwanza Mujila – D.R. Kongo, Faraj Bayrakdar – Sirija, Maria Seisenbacher – Austria, Laura Accerboni – Italija, Nikolina Andova Šopova – Sjeverna Makedonija, Yekta – Francuska, Anne Portugal – Francuska, Brian Henry – SAD, Gábor Lanczkor – Madžarska, Petar Tchuhov – BGR, Ivan Hristov – BGR, Ramunė Brundzaitė – Litva, Maarten Inghels – Belgija…

A koga sve namjeravate ugostiti?

Izazov su nam autori iz europskih zemalja, pokušavamo se povezati s raznim asocijacijama.

Pa, naravno, sve ovisi i o sredstvima, ali uvijek se trudimo snaći.
Međutim, ne smijem zaboraviti našu osnovnu svrhu, predstavljati još neotkrivene pisce, mlade autore. Ovo je jedan od osnovnih ciljeva udruge Ritam misli, omogućiti nastup stvaraocima koji to tek postaju. I mi smo to bili. Danas smo svjesni važnosti i mogućnosti kada vam se ponudi mikrofon i publika koja čeka vaše riječi.

Jeste li zadovoljni sa statusom poezije inače u društvu? Čita li se poezija dovoljno ili ne?

Poezija nikada nije bila nogomet, košarka ili rukomet, publika poezije uvijek je bila više-manje mala, odabrana. Ipak, uspjeli smo stvoriti okruženje ljudi koje to zanima, koji uvijek ispunjavaju naš prostor u Rock Art Caffeu i kavani Stara vaga, u Varaždinu, u kojima se održavaju naša mjesečna događanja. I time sam potpuno zadovoljan.

Odakle Vi crpite inspiraciju za svoju poeziju?

Život je već sam po sebi inspiracija. Oduševljenje i čuđenje. Kao i padanje u dubine, u teškoće. Tako izvanredna stanja uma proizvode poeziju.

Koju tematiku najradije „opjevavate“? Ljubavnu, domoljubnu, socijalnu, pejzažni itd?

U mom stvaranju uglavnom sudjeluju priroda, moj odnos prema okolišu, moj suživot s ljudima, sa Zemljom, našim prostorom u svemiru, a često ulazim u ispitivanje značenja.

Koji su Vam pjesnici uzor?

Iskreno, nemam gotovo nikoga za istaknuti. Uvijek je bilo autora koji su me preuzeli, ali to je u tom trenutku. Onda uzmem nekoga drugog, pa trećeg, i opet mi je netko bliži. Volim čitati dobru poeziju, otvorenu poeziju. Možda bih mogao istaknuti slovenskog pjesnika Srečka Kosovela, kad se sjetim njegovih stihova, u prsima mi je uvijek malo toplije.

Na kojoj literaturi ste se vi oblikovali? Što ste, naime, najradije čitali kao mladić ili kao dječak?

Ah, čitao sam Karla Maya dugo, pročitao sam sve njegove romane, zatim me privukao Hermann Hesse s romanima Siddharta i Stepski vuk, i na kraju me u poeziju privukao Charles Baudelaire. Međutim, od tu nadalje postoji mnogo autora koje bih morao spomenuti ako bih nekoga želio izdvojiti.

Čula sam da ste i plesač. Koliko plesnih pokreta ima u Vašoj poeziji?

Ne puno, ples je igra tijela kojim se igra duh. Sasvim druga priča. Poezija je neosobna, bestjelesna umjetnička forma, barem ih ja ne kombiniram. Doduše neke moje pjesme koriste plesno okruženje, plesne korake, opisujem odnos između plesačice i plesača, ali to su usamljeni slučajevi.

Što nam novoga u poeziji pripremate za blisku budućnost?

Imam podosta otvorenih projekata, kad dođe pravo vrijeme, pjesme se nekako same spoje i dođu do izražaja. Trenutno uređujem zbirku kratkih priča, ali inače će i sljedeća zbirka pjesama vjerojatno, poput ovih priča, biti usmjerena prema kritičkim i samokritičnim svojstvima našeg društva.

Kakva je tišina

kad zvuci postanu sve tiši
kad travnjaci u suton zanijeme
kad utihne žablji poj
i šuma postane tiho skrovište sjena
Kakva je tišina
kad se lopoči zapletu
kad zanijeme mirisi i osjećaš
kako zauvijek nestaju
Kako zvuči prijelaz iz spoznajnosti u
prihvaćanje
je li moguće osvijestiti
koji će se zvuk zadnji čuti
Što ako je na sve to moguće utjecati ostanu li potom boje iste
ili dobe intenzivnije tonove
Kakva je tišina
kad je to sve što čuješ
je li ta tišina mračna
ili je s njom sve svjetlije
Kažu da je šum ono najsnažnije
i s vremenom nadglasa ostalo
No ne svi
možda samo oni
koji su tišinu poslušali još onda kada
ju je bilo teško izljuštiti iz buke
Oni čuju više
čuju šum velikog praska
koji lebdi u svemu
u svakom zvuku kamenu ili oblaku
Kakva je ta neopisiva tišina

Milan Novak

TLO UMIRE

Tlo
to je prostor
postojanje
voda
hrana
Sve treba tlo
sve više nas je
sve manje biljaka
TLO UMIRE
i ne rađa se više
Zemlja je konačna
Zemlja nema katove za žito
nebodere za jabuke
Po tlu sipamo neprobavljive tvari
i usporedno zahtijevamo hrane
Po tlu prolijevamo prljavštinu
i usporedno zahtijevamo vode
Naše noge su oblikovane
za hodanje po zemlji
po mekoj živoj zemlji
po škakljivoj travi
po šuštavom lišću
Uporno to niječemo
oblačimo ih u neudobnost
a tlo u tvrdoću kamena i asfalta
Tlo
to je prostor
za korake
za put stopa
koje se uvijek vraćaju
za put odluka
koje bi trebale misli
odvesti u bezgraničnost