ANĐELKO VULETIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Anđelko Vuletić

Anđelko Vuletić (Trebimlja, Trebinje, 6. veljače 1933.) je hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik, romanopisac, dramski pisac, pisac za djecu, književni kritičar i polemičar, prevoditelj s francuskog jezika. Pučku školu završio u rodnom mjestu i Trebinju, Filozofski fakultet (književnost) u Beogradu. Dobitnik je Godišnje nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine 1965. godine za zbirku pjesama Sedam vječnih pitanja i brojnih drugih nagrada i priznanja.

Djela: Gorko sunce (roman, 1958.), Gramatika ili progonstvo (pjesme, 1961.), Jedina nada (pjesme, 1962.), Drvo s paklenih vrata (roman, 1963.), Sedam vječnih pitanja (pjesme, 1965.), Deveto čudo na istoku (roman, 1966.), Kraljica puteva (pjesme, 1968.), Zmije odlaze s onu stranu svijeta (pjesme, 1967.), Poezija (izbor, 1971.), Klesar Tadija Tegoba (roman za djecu, 1973.). Putnik na svoju odgovornost (pjesme, 1985.), Kad budem velik kao mrav (pjesme, 1977.), Čempres u zavičaju (izbor, 1980.), Dan hapšenja Vile Vukas (roman, 1980.), Jadi mladog karijerista /roman, 1984.), Križaljka za čitanje sudbine (pjesme, 1985.), Čudotvorna biljka doktora Engela (roman, 1989.), Popravni ispit (pjesme, 1989.), Andrija Hebrang (drama, 1990.), Miljenik partije Buharin (drama, 1987.), Pčela i metak (pjesme, 1995.), Pisma nebeskom gromu (pjesme, 1996.), Sarajevo a zalazi sunce (pjesme, 1996.), Tajna večera (pjesme, 1997.), Strijeljanje ustaše Broza (roman, 1998.), Izabrane pjesme (1999.).

Anđelko Vuletić

KAD BUDEM VELIK KAO MRAV

Kad budem velik kao mrav
Gradit ću kuću od svoje muke

Imat ću svoje polje i svoje trave
I kišu od svog znoja i svoju ruku

I niko mi jamu pod nogama kopati neće

Kad budem velik kao mrav
Biću svoj vojnik i svoj putnik

I svaki će mi štit
I svaki će mi zid
Biti pod korakom biti pod nogama

Kad budem velik kao mrav
Biću svoj rođeni grešnik i svoj vlastiti vjesnik

Niko me na vojsku
Ni na krv
Ni na brata tjerati
neće
                      neće

Niko me na sud ni na vlastiti pogreb
Prije sudnjeg dana pozvati neće

I znaću zašto živim

JA ĆU GRADITI KAKO JA HOĆU

Ja ću graditi kako ja znam,
         i – molim
ne zaklanjajte mi sunce.

Ne tiče me se zla kob moga
oca

ni kraljevska slava njegovih otaca,
ne tiče me se istočni
          grijeh moje majke, moje maje,
ni moje domaje.

Ne tiče me se balkanska kuga
koja je bacala moju
braću na gomilu – to groblje
u roditeljskom domu.

Ja imam svoje ruke, svoje nebo, svoj dan
          i svoju noć;
ja imam svoj lični opis, i svoj lični očaj, i svoj
          vučji dol;
svoj život o dlaci,
i – ja ću snovati, i – ja ću graditi
         kako ja hoću.

Ne zanima me priča sa zapadne, ni priča
sa istočne
strane.

Ja sam – samo ja i nitko drugi – kriv
za ovaj svoj hod, za ovo
svoje
rođenje. Za ovu svoju
kulu ili ovu svoju nulu.

               I, zato,
ponovno molim:
          ne zaklanjajte mi
sunce.

ŽALOSNA ŠALA

O gospodaru duše moje i tijela
moga:
što je ovo sa mnom?
kakva je ovo teška kazna?

Dao si mi što nikome nisi: krila.
Lice moje došlo je na svijet ozareno,
i veselo, i blistao mi je
sjaj
u očima, i – sreći se nisam mogao
načuditi.

Polako, iz dana u dan,
širio sam
svoja krila, naučio i letjeti, i – digao se
nebu pod oblake, i još dalje,
i zamahivao,
sve jače.

Ali – tek što sam postao letač, tek što sam
spoznao
visinu i plavet,
osjetio sam, za vratom, pravu aždahu – tvog
izaslanika,

tvog hranjenika,
koga si ugradio u moje tijelo,
istodobno kad i krila – i koga sam, zdušno, napajao
svojom krvi, tog plaćenika, tog dželata,
ništa ne sluteći.

I – najedanput,
bez ikakva povoda, udarci su
počeli
treštati po mojim krilima, po tom čudu
kojim si me
obdario i naoružao, o svemogući.

A kandže su
bezdušno
stezale vrat.

Dan za danom, udarac za
udarcem
pero za perom, i krila
ostaše kao gole grane, ne sliče ni na šta, i – ja
posrnuh, i
padoh, tačno na glavu, kao što se i pada bez oblaka.
U prašinu;
u nepovrat.

Evo, sad – već gotovo cijeli život –
niti letim, niti
hodam.

Skupio sam se u svom
jadu:
rugaju mi se, i smiju, i gaze, iz čiste obijesti,
i tvoji vjernici i moji
pakosnici, i – mene je svaki dan
sve manje i manje.
A podsmijeha
i naslade sa strane,
sve više
i više.

Kakva je to žalosna
šala, o gospodaru
duše moje i tijela
moga.

Što sam skrivio,
hoću li ikad
saznati?

VELIKI TVORČE JA DIŽEM BUNU

Ne mogu zamisliti:
Na kraju puta, kao i duž cijele staze, opet
sve po starom.

Ne mogu vjerovati da će biti sve
kao što je bilo:
svijeća na čelu, kovčeg kao tamnica,
konopi, traka, tuga, vjetar, kiša i mnogo
svijeta, a ja
opet
sam.

Ima li itko da ga za to pitam?

Ti šutiš kao da te nije veliki Tvorče.
A ja tražim
samo jedan
tren, ili noć širom otvorenih vrata, bez
krova i bez zidova,
i da uđem i iziđem: pa gotova posla, i
kažnjenik jedan manje.

Ti i sad šutiš, veliki Tvorče, a ja
dižem bunu:
hoću smrt vuka.
Zima, ledeni vjetar, opake oči gladi, kuršum
ili ponor pustinje – i ja ću zaspati.

A već sutra:
kiše,
mlada šuma, mjesečina i
zvijezde
huje nad mojim kostima.

Hoću smrt vuka.
To je jedino, to je sve – što
tražim.

PJESAN OD VREMENA

Vrijeme teče protiv mene
A ja štita nemam

Vrijeme tutnji oko mene
A ja druma nemam

Vrijeme šumi preko mene
A ja lađe nemam

GDJE SU SAD ONI KOJI SU JAHALI

Visoko u zrak
                    malj se diže:
             padaju stare konjske glave.

         Dosta su služile i dosta zadužile.

         Duboko, kao ispod zemlje,
pucanj odjekuje:
         na hrpu se slažu rebra i kopita.

         Gdje su sad oni
         koji su jahali.

Konji su vukli, nikad nisu
               plakali.
                       Čije su ruke
                       što sad malj podižu.
                I koga se to tiče.

Niko zločin neće.
                prijaviti.

                          Dosta su služile i mnoge
zadužile, pa zato sad maljem
      i tuku te stare konjske glave.

Danas sijeku stare konjske gnjate, a sutra će
        tebe i mene, moj crni
        konjski brate.
                I koga se to tiče.

Nikad niko zločin neće prijaviti.

POVRATAK

Da se oborim da se razrušim
Kao stara međa
Pa da se svaki kamen vrati
Tamo odakle je i došao

Da se razložim da se izlomim
I da se svako
Drvce
Opet
U svojoj gori nađe
Tamo gdje mu je i bog mjesto odredio

Da se izborim da se izmrvim
Pa da klasaju
Pa da vlatima vratim kao stari lupež
Ono što je njihovo

Da mi rasprsnu da mi raspuknu
Sve žile i svi
Tokovi

Pa da me se oblaci napiju

Da se s kišama
Pozdravim da se sa životom razdužim

Da ostane tek crvena mrlja
Kao za pravim razbojnikom

I da konačno živim u miru božjem

Anđelko Vuletić

ANĐELKO VULETIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji Tomislava Marijana Bilosnića