IZLOŽBA HRVATSKO-FRANCUSKA VEZA

IZLOŽBA HRVATSKO-FRANCUSKA VEZA predstavlja prvu damu hrvatske grafike Nevenku Arbanas i francuskog grafičara hrvatskog porijekla Krunoslava Jakobovića

Doajenka hrvatske grafike i umirovljena profesorica na Likovnoj akademiji u Zagrebu ili kako je neki zovu, prva dama hrvatske grafike Nevenka Arbanas izložila je svoje grafike u Muzeju Prigorja u Sesvetama, a društvo im prave radovi njenog velikog prijatelja i „učenika“ Krunoslava Jakobovića koji od 1966. godine živi i radi u Francuskoj. Izložba je otvorena 25. rujna, a ostaje otvorena do 12. listopada, kada se planira svečano zatvaranje na koje pozivamo sve ljubitelje vrhunske umjetnosti da nam se pridruže i bez straha, jer će sve biti odrađeno sukladno propisanim epidemiološkim mjerama😊.

Uvodni pozdrav uputila je ravnateljica Muzeja Morena Želja Želle, o izložbi je kazivala kustosica izložbe Sanda Stanaćev Bajzek, a izložbu je u ime Gradskog ureda za kulturu otvorila Cvijeta Grijak. Kako usljed vremenskih neprilika izložba nije otvorena ispred Muzeja Prigorja, njezino otvorenje preseljeno je u sam izložbeni prostor te zabilježeno i video snimkom koju možete pogledati na youtube kanalu zahvaljujući Borku Samcu i portalu Sesvete danas.

Pandemijska stvarnost  onemogućila je dolazak  Krunoslava Jakobovića na otvorenje izložbe, no bio je prisutan zahvaljujući digitalnoj tehnologiji, te se putem smartfona preko zvučnika obratio nazočnima.

Iz predgovora kataloga izložbe:

Nevenku Arbanas, ustoličenu za prvu damu hrvatske grafike i Krunoslava Jakobovića, Francuza hrvatskog porijekla koji kao grafičar izlaže uz bok svjetskim imenima, povezuje neraskidiva veza  –  ljubav prema grafici kao umjetničkom mediju te plodonosna suradnja u promociji hrvatske umjetnosti i edukaciji kroz brojne radionice u Francuskoj u kojima sudjeluju studenti zagrebačke ALU pod mentorstvom N. Arbanas, a u kojima kao organizator, ali i kao „učenik“ participira K. Jakobović. Doista, Jakoboviću Nevenka Arbanas prenosi dragocjena znanja grafičkih tehnologija, pa je izložba u Muzeju Prigorja prilika da učenik, nakon dugo godina plodonosnog samostalnog djelovanja, „zapleše“ zajedno s mentorom. On to čini najnovijim monotipijama koje pripadaju ciklusu duhovita i znakovita naziva – „Jesen mladića od 965 mjeseci“, a ona monumentalnim, dva i pol metarskim grafičkim listovima u kombiniranju tehnika akvatinte, suhe igle, bakropisa ili linoreza, s otisnutim motivom lišća koji je postao njezin prepoznatljiv osobni psihogram.

Jer za Nevenku Arbanas grafika je mnogo više od same tehnike i zanata, stoga je nesumnjivo da se njenoj umjetničko-grafičkoj aktivnosti ne može pristupiti na tradicionalan način. Ne samo što je to bio njezin poziv, jer grafiku je i podučavala, koliko zbog toga jer predstavlja jedan razrađen i vrlo određen pristup, koji identificiramo više kao pristup grafici poetikom slikarskog, ili pak njenoj recentnoj prostornoj instalaciji pristupiti kao trodimenzionalnoj formi. Jer za Nevenku grafika je zahtjevan, ali čudesan stvaralački proces koji uključuje ideju, materijal i oblik. Ona, kaže Nevenka: „izaziva, nepredvidljiva je, s njome se može sve“. I doista, njena grafika svojim velikim formatom i ulaskom u  prostor konkurira i slici i skulpturi. Osuvremenjivanjem grafičkog izraza Hayter tehnikom pomaknula je granice slikarstva i grafike, čineći višebojnim mekanim valjcima efekte nalik akvarelnim, slikarskim, dok grafikama ciklusa Listovi, koje otiskuje na građevinsku gutu (fini transparentni materijal nalik flizelinu), izlazi u treću dimenziju stvarajući intimne, izrazito poetizirane ambijente unutar kojih se grafika ne može promatrati pojedinačno, već kao segment cjelovite prostorne instalacije. No, ne odmiče se Nevenka od grafike. U produkciji svojih recentnih djela koristi se i dalje klasičnim tehnikama akvatinte, linoreza, bakropisa i suhe igle, približavajući se svojim omiljenim motivom lista sve više  simbolskom minimalizmu u kojem, u crno-bijeloj igri omiljene joj noseće biomorfne forme unutar bogato elaborirane podloge, naslućujemo istančanost i razložnu redukciju japanske umjetnosti. Predstavljane grafike svjedoče kontinuitet, potvrđujući ciklički rast vlastita izraza uvijek korak ispred u promišljanju i realizaciji. Jer ova autorica  davno je prevladala podjelu na figurativno i apstraktno stvorivši forme koje to jesu i nisu. U njenoj grafici nema naglih pokreta, no ipak sve je tako dinamično, spretno riješenih likovnih problema komponiranja, ritmiziranja i dinamike otisnutog. Želja za eksperimentiranjem, za neprestanim istraživanjem mogućnosti grafičkog medija ide u potvrdu visokih umjetničkih dosega autorice. Promatrajući i istražujući međusobna djelovanja slojeva boje i papira u grafičkom procesu, Nevenka doživljava snažne interakcije mentalne i fizičke energije, ulazeći u dublje slojeve mentalne i duhovne sfere, komunicirajući tako podsvjesno, posredstvom ruke s odabranom joj grafičkom materijom.  Nema govora ni prigovora, njezin opus je neizostavan dio hrvatske i svjetske umjetničke grafike, koja je zahvaljujući ovakvim pojedincima osigurala ravnopravan položaj unutar vizualnog likovnog medija. Koristeći se svim prednostima grafike Nevenka Arbanas je stvorila ciklus, izniman i sadržajno i vizualno-estetski, pomičući granice slobodnim kombiniranjem više tehnika, pristupom grafici kao slici i kao potentnoj trodimenzionalnoj formi.

Sloboda u pristupu  grafičkom mediju karakterizira i Krunoslava Jakobovića. Autor kojemu je grafika glavni izričajni medij, predstavlja se grafikama manjeg formata koja nastaju tehnikom otiskivanja jednog otiska – monotipijom, potičući  i nas na vječnu dilemu pripada li grafici kao višestrukom reproduktivnom mediju. Jakobović svoje matrice – podloge nerijetko pronalazi u prirodi, premazuje ih ili na njima slika akrilom, potom urezuje, „skida“ slojeve pa ponovno nanosi nove, dobivajući čudesno strukturirane površine zanimljivih tekstura u kojima iščitavamo pojave i stanja prirode, elemente konkretnog u apstraktnom pristupu. Pa njegove grafike, kako zapisuje Iva Körbler u predgovoru kataloga njegove izložbe: „nalaze poveznicu s apstrakcijama Gerharda Richtera, jer očituju direktnu povezanost s prirodom“. Jakobovićeve monotipije mjesta su eksperimenta s bojom i prirodom matrice. On je „slikar“ primarnog i gestualnog, gdje boja i papir nisu pasivne supstance, već su skladišta zarobljenih sila koje autor oslobađa prilikom otiskivanja. Svojim monotipijama kao poljima elementarnog, kao da reaktivira prirodu ljudskog bića, budi instinkte i svjedoči  beskonačnost evolucije. U kolorističkoj gradnji Jakobović se uz neizostavnu grafičku crnu koristi čistim bojama – žutom, crvenom, plavom i zelenom, producirajući njihovim odnosima i prožimanjem uravnotežene sudare unutar strukture slikovnog polja. Linearnim rasterom dodatno dinamizira koloristički vibrantne forme. Jer boja je ta koja gradi sliku, koja joj daje simboliku, naslućuje motiv, odnosno temu. Stoga i likovna „ jesen“ ovoga osamdesetogodišnjeg mladića nije patetična jadikovka starenja i prolaznosti, već naprotiv dokaz i prikaz umjetničke zrelosti, umjetničkog razvoja linearnog i nimalo kolebljivog. Ovom izložbom Nevenka Arbanas i Krunoslav Jakobović, istomišljenici u odabiru izraza – grafici i njezinom pristupu kao eksperimentu, otvaraju iznova mogućnost pogleda na grafiku kao iznimno kreativnog i za eksperiment potentnog medija. U dijalogu s postupnosti, vraćajući se mjestu s kojega su i krenuli. U tom kreativnom repetiranju, zašli su u područje vlastite citatnosti, no ne zato što im je ponestalo ideje ili istraživačkog nerva, već da bi se postavio čvrsti, univerzalni jezik, kako bi se u bazičnom i općem stvorila vlastita prepoznatljivost.

Sanda Stanaćev Bajzek