Razgovor povodom 50 godina pjesničkog i proznog stvaralaštva sa književnikom Borbenom Vladovićem

Puno zvanih, a malo odabranih

50 godina trajanja u poeziji i u prozi više je od polovice prevaljenog životnog puta. Takav je slučaj sa nekadašnjim predsjednikom Društva hrvatskih književnika Borbenom Vladovićem koji upravo ove godine „može puhnuti 50 svječica na torti“ od kako je izašla njegova prva i ona za sada posljednja zbirka poezije. Sve između stane opet između korica neke nove zbirke. Za Akademiju Art pjesnik Borben Vladović koji je uvijek plijenio pažnju čitateljske publike „svojim osebujnim stilom i hrabrim iskorakom u nove forme“ govori o svojem pjesničkom stvaralaštvu, novim naraštajima pjesnika, svojim pjesničkim uzorima, o svojim intimnim osjećajima kojima se „ne razbacuje“ već ih dijeli unutar obitelji u tzv.stvarnom životu. Zavirite u svijet ovog Dalmatinca sa adresom u Zaprešiću koji na duhovit način gleda na svijet oko sebe i kod kojeg je sve obilježeno nekom „mediteranskom ležernošću i finim humorom“, a opet tu je i ta „vječna tjeskoba“ koja nas sve prati i koju Borben Vladović u posljednjoj zbirci „opjevava“.

Gordana Igrec

Od prve zbirke Balkonski prostor do posljednje Tijesto tjeskobe prošlo je 50 godina. Dobar i veći dio života. Što Vam se sve izdogađalo u tih 50 godina?

Stupio sam u književnost 1970. godine tako da sam na anonimnom natječaju za mlade pjesnike dobio prvu nagradu „Antun Branko Šimić“ što je rezultiralo objavljivanjem zbirke „Balkonski prostor“ u tada renomiranoj nakladničkoj kući „Naprijed“. Od tada do danas cijeli moj pjesnički opus književni kritičari razlažu u tri razvojne faze. S njima se slažem ali bih dodao da te faze nisam završavao radikalnim presjekom nego su se one nastavljale jedna na drugu, ali samo u naznakama. Osim poezije objavio sam romane, novele i drame. A što se tiče događanja u mom literarnom životu, bilo je kao i u svakodnevnom životu. U početku sam, kako se danas kaže, bio „in“ pa sam malo ispao iz glavne struje, pa se opet na mene obratila pozornost i tako sve do danas. No moram reći da zadnjih godina gotovo redovito dobivam značajne književne nagrade.

Da se nastavimo na prvo pitanje: Što ste sve napisali i objavili do sada?

Objavio sam petnaest zbirki pjesama, dva romana, dvije zbirke novela i knjigu dramskih tekstova.

Odakle ste crpili inspiraciju? I odakle je još uvijek crpite?

Uglavnom iz zbiljskoga života, miješanjem zapažaja iz svakodnevice ali s teoretskim i povijesnim znanjem iz književnosti te intelektualnog, kreativnog i spontanoga. Sve što sam napisao do sada bilo je u tom prožimanju, u tome spoju.

Borben Vladović

Ima li neki lajt motiv koji se provlači kroz sve Vaše pjesme?

Ima ih više, ali najviše tematika i motivika poetike tzv. „predmetne poezije“.

Jeste li koju pjesmu posvetili svojoj supruzi i svojoj kćerci?

Jesam, no svoje intimne osjećaje kad su u pitanju moji najbliži, ne unosim u poeziju nego u stvarni život. Tako da sam napisao mali broj pjesama inspiriranih i posvećenih mojoj obitelji.

Ima jedna pjesma za koju smatram da je literarno najuspjelija. Zove se „Sjeverna soba“. Na pjesničkim susretima često je recitiram i nailazi na vrlo lijep prijem.

Malo je poznato da ste pisali radiokomedije. Odakle taj nerv za humor?

Moja obitelj i prijatelji u privatnome druženju kažu da sam vrlo duhovit. A jedna poznata književna kritičarka je napisala, da sam i u poeziji rijetko duhovit autor.

Jesu li Hrvati skloni humoru ili više nekim tmurnim tonovima?

Mislim da su ti dojmovi o hrvatskoj neduhovitosti paušalne ocjene. Jer, u povijesti naše književnosti imamo vrlo jaku liniju humora, osobito u časopisima, ali sjetimo se i komediografskih tekstova Marina Držića, pa  romana Vilima Korajca i drugih. A o duhovitosti u našem narodu, u narodnim i pučkim pjesmama da i ne govorimo.

Borben Vladović uz spomenik pjesniku Janku Poliću Kamovu

Za duhovitost i humor potrebno je imati „duha“ i smisla?

Sve ste u pitanju rekli.

Odakle ste crpili nadahnuće za radiokomedije?

Dugo sam radio kao urednik – dramaturg u Dramskom programu Hrvatskoga radija. I naravno da sam bio in medias res. No i prije tog zaposlenja meni su emitirane na radiju radio-komedije i radio-drame inspirirane poznatim mi kazališnim i glazbenim metjeom.

A Vaše radiodrame? Kako su nastajale?

Samo onda kad sam u glavi imao već gotove scene i dijaloge primjerene radiofonskom izričaju.

Što je za Vas poezija?

Za mene je poezija radost stvaranja, igra i kombinatorika riječima i smislovima, najbolje iskorišteno slobodno vrijeme. Najispunjenije moje unutarnje biće.

A književnost općenito?

Užitak u čitanju i pisanju.

Što nam novoga spremate?

Trenutačno ništa, jer su mi prije dva mjeseca, gotovo istovremeno, izašle dvije knjige: zbirka izabranih pjesama „Zvjezdokradice“ povodom 50–te obljetnice književnoga djelovanja, te najnovija zbirka poezije „Tijesto tjeskobe“ pisane u zadnjih dvije i pol godine.

Kako ocjenjujete generaciju pjesnika koja dolazi?

Kao u svim književnim generacijama ima puno zvanih a malo odabranih. Imao sam veliku sreću i čast da sam osobno poznavao pjesničke hrvatske velikane 20. stoljeća: Dobrišu Cesarića, Dragu Ivaniševića, Vjekoslava Majera, Dragutina Tadijanovića, Vesnu Parun i druge.

Zatim sam još bolje upoznao književnike tzv. „krugovaške“ i „razlogaške“  generacije. Donekle poznajem i sadašnji srednji i mlađi književni naraštaj. Među njima ima, kao što sam već rekao, puno zvanih a malo odabranih.

Je li hipeprodukcija dobra za poeziju?

Ako mislite na hiperprodukciju pojedinog pisca, onda u povijesti književnosti,  svjetskoj i našoj, ima primjera da je opus mali i vrlo značajan (A. Rimbaud V. Vidrić), pa onda ima primjer velike i značajne produkcije, pa velike produkcije i slabog izričaja, zatim najgore kombinacije malog i slabog. U umjetnosti nema pravila. Preferiram, glazbeno rečeno, moderato dolcissimo, dakle umjereno nježno.

Do kada ćete pisati poeziju i prozu?

Poeziju dok me intelekt služi, a prozu vjerojatno više ne. Sebe ipak smatram prvenstveno pjesnikom.

Jeste li imali uzora u svojem pjesničkom stvaralaštvu ili proznom?

Imao sam jako puno i to od svjetskih do hrvatskih književnika. Izdvojit ću samo neke: J. Polić Kamov, A.G. Matoš, Tin Ujević,  i drugi. Od stranog pjesništva najviše francuski pjesnici: Paul Valery, Francis Jammes, Max Jacob, Saint-John Perse, i drugi.  U prozi O’Henry, J.D. Salinger, R. Carver, itd.

Do kojih pisaca najviše držite?

Držim do onih čije djelo, kad ga pročitam, ostane dugo vibrirati u meni.