NIKOLA ĐURETIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Nikola Đuretić

Nikola Đuretić rođen je u Osijeku 1949. godine. Piše prozu, poeziju, oglede i feljtone. Do sada je objavio više od trideset knjiga. Radio je u nakladništvu kao urednik te više od dvadeset godina kao novinar i urednik BBC-ja u Londonu. Za boravka u egzilu bio je jedan od troje osnivača londodnskog ogranka Matice hrvatske te inicijator i glavni zagovornik programa na hrvatskome jeziku na BBC-ju. Bio je i dugogodišnji urednik u kazališnom časopisu Prologu, a uređivao je i mjesečnik DHK Republiku.  Za svoj rad dobio je niz domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja (K. Š. Gjalski, Visoka žuta žita, nagradu Međunarodne haiku udruge HIA, nagradu HAZU, Vladimir Devide, Nagradu vrsnosti ITO EN – Japan i druga), a za svoj prinos hrvatskoj kulturi godine 1998. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Djela su mu uvrštena u brojne antologije u zemlji i inozemstvu. Pojedina djela prevođena su mu na engleski, njemački, francuski, japanski, španjolski, bugarski, poljski, rumunjski i druge jezike. Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Živi i radi u Zagrebu.

Nikola Đuretić

ŠAPUĆEM NJEZINA USNULA SAZVIJEŽĐA
Majci Mirjani

kada pjevam o tebi i zemlji, mila moja,
ja sam sve tvoje sjećanje, tvoje disanje
tvoj početak i njezin kraj
ja sam bubrenje sjemenja
srebrna misao vode duboko u utrobi studenca
i mrzle oči planinskih jezera

ja sam svi njezini kraljevi i mučenici
i tvoje dijete ja sam i roditelj i ono sveto nešto
što s lastavicama i ufanjima leti u visine modre

ja sam neumorno valjanje planina
i gusta tišina usnula mora
što sniva sedefastim snovima školjaka

kada pjevam o tebi i zemlji
ja bih da sam maslina i trs
boba opola, dud i smokva
otvorena brazda s utrobom od kruha
sveto ulje i mirisi istočni
prozirni nemir rijeke i postojana bjelina kamena

i ruke klesarske neimarske
što stoljetnom krunicom omotane
pogaču posnu lome na sedam dijelova

mila moja, kada pjevam o tebi i zemlji
ja sam riba vretenasta i srebrna luštra
ja sam pjesma vina rujna
i umorne tvoje usne što brbore očenaš
odzvanjam u zvonicima njezinim
šapućem njezina usnula sazviježđa
upravljam pramce njezina ustrajna brodovlja prema jugu
ja sam joj kruti jarbol, koščato veslo i slano jedro
ja sam joj raspjevana lira o Ivanju
i žuta kaplja gline na grobu

kada pjevam o tebi i zemlji, mila moja,
ja sam sve to i više
ja sam tvoje ufanje i njezina vjera
ja sam rađanje i umiranje i ono što nisam
i ono što mogao sam biti
kada pjevam o tebi i zemlji, moja mila

ŠEST ELEGIJA I EPITAF
Ocu Zvoniiru

1.
reći ću ti
sada se to može
izvore i uviru moj,
prijatelju, utjeho, moj Bože,
kojega uznosio sam ja, sin tvoj
i svojim te dijamantom oštrim brusio
ti, čije sam bose tragove slijedio
ti, vječni putniče, nikad ne pokrenut s mjesta
ti, sanjaru, duše prostrane poput ove ravnice
što, kao i ti, preko noći iz života mi nesta
reći ću ti koliko mi nedostaješ
moj Laerte koji nisi kraljevskoga roda
ti, koji nikad posumnjao nisi da vratit ću se
na obale ove i sići s umorna svojega broda
i onda kad gasnuo si poput svijeće
ostaviv samo vosak sjećanja na plohama
naših života slomljenih ko suho, uvelo cvijeće
dok ja sam se nekim sivim morima lomio
zaveslajima koje od tebe sam baštinio

reći ću ti
sada se to može
koliko mi nedostaješ,
ćaća moj,
moj bože

rijeti bih ti i ono
što ostalo je neizgovoreno
u ushitu mojemu zapretano
suzom vrelom oplakano
sve ono što tvoje snove resilo je
a sada mojemu snu je milo
što ni ona nikada reći nije mogla
dok za sve nije kasno bilo

reći ću ti
sada se to može
koliko mi nedostaješ,
oče moj,
moj bože

RIJEČI

Pljušte sa svih strana
kao proljetna kiša – raznobojna.
Mrmore, zuje, vrpolje se, okreću,
pa onda šobonje, brbore i šute.
A kada udariš šakom o stol,
razbježe se kao crkveni miševi
i sakriju u svim
mračnim kutovima knjiga.
One bolje u boljima,
one druge u drugima.

POTOMAK ZAČUĐENA KLASA

Potomak sam začuđena klasa
i ravnice što diše mirno u srpnju
te bremenite, masne crnice
i zlatna vonja lipe što u svakom je
ravničarskom koraku

i s prstohvatom zlatna praha
panonske stepe na usni
bio sam pjesma razuzdana
koju pjevalo se u mnogim krajevima
na bijelim lađama prekomorskim
brzim kao vode rijeke s proljeća

o, bio sam lasta u nisku letu
i bogati salaš s konjima vranim
i plod dunje na ormaru
bio sam slika Sv. Jurja
u kući svojih predaka
i molitva njihova sveta
i riječ još neizgovorena
i to sam bio, i prvi grijeh
i zmija i jabuka
što sve nisam bio?

ja sam skuhao poparu
koju su mnogi kusali
na dan kada je Babilon pao
sam sam započeo Kineski zid
sa sjevera
bio sam prvi vjernik
u Dijaninu hramu u Efezu
ondje sam i dočekao kraj sušenja grožđa
ili je to bilo u Smirni

s istoka sam donosio darove
zamotane u svilu otetu iz
porculanske kule Nanking
u Sardu sam tu istu svilu
zamijenio za komad drveta s korablje
što se u mojim bisagama
smrvio u zlatni prah
koji sam iskoristio da bih
potkupio nekog sultana i
gledao Turke kako ruše svjetionik
kod Rodosa, potopivši pri tome
barem sedamnaest galija

u Angliji sam u jednoj noći
općio s tri kćeri slijepa starca
koji me nadigrao u šahu
u Walesu sam sjedio za
okruglim stolom kralja Arthura
i s Merlinom pio čaj od metvice
s Boadiceom dizao ustanak
protiv prgavih Rimljana
s Avarima se spustio u Panoniju
i borio se ondje s Ilirima i Keltima

sve to sam činio i još mnoge ludosti
i bio sam sretan
jer bilo je dobro tako

mirio se sa svojim nemirima
podastirao srce na pladnju od staroga srebra
u sitnim komadićima dijelio ga
slučajnim namjernicima
sa svih strana svijeta

a sada, kada je sve to već zapisano
što mi je činiti s tom pričom
u kojoj nema smijeha, radosti, ni spokoja
a ni glavni lik se ne nazire?

Jer ja sam ipak samo
potomak začuđena klasa
i ravnice što diše mirno u srpnju
i ništa više

ONKRAJ SVJETLOSTI
za Kseniju

ne bih želio da odeš
tamo gdje ne mogu dosegnuti
onkraj čvrste svjetlosti
one svjetlosti što blizanka
je ovoj koja se prepoznaje
u danima proljetnim
koja izranja i zaranja
u najmodrija mora
onoj svjetlosti što putuje
s oblacima svodom zaobljenim
i gasne tek kad zaklopimo
sve otvorene i nepročitane knjige
ne bih želio da odeš
iz ovoga dana što se skrio
u neizglačano rublje
među dobre mirise ruža
i oprane stolnjake što zdvojni
čekaju da na njih prostreš
svoje pladnjeve
od staroga srebra
i tvrde dobrote
ne bih želio da odeš
onkraj čvrste svjetlosti
Siječanj 2011.

KORAČAJTE TIHO

kada usnem
snom mirisnim
od zvijezda i
slavonske javorovine
koračajte tiho
pokraj mojega prozora
iza kojega će
bezimeni neki ljudi
spaljivati sve moje
još nenapisane knjige
kada usnem
snom mirisnim
od zvijezda
koračajte tiho

HAIKU (IZBOR)

zimsko jutro
u šetnju s psom poveo
samo šutnju

svršetak ljeta –
i kako opisati
svu tu tugu?!
moja sjena
i na mjesečini
samo je sjena

Nikola Ðuretić

NIKOLA ĐURETIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića