Matjaž Borovničar- MIGRACIJE II

Borovničar nudi posljedice promišljenog rituala. Matrica zapravo više nije bitna. Mutacija postaje original

Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Matjaž Borovničar
MIGRACIJE II.
otvorenje: 26. rujna 2020., u 19 sati

Matjaž Borovničar: MIGRACIJE II.
DISKRETNI ŠAPAT KRILA PRIČA O SLOBODI

Situacija je pokrenuta instinktom i spoznajom. Nastavlja se artističkim djelovanjem: urezivanjem i otiskivanjem linoreza. Autor, Matjaž Borovničar, predstavlja projekt čiju okosnicu čine grafički otisci oskudnog linijskog oblika zapostavljenih bića: leptira. Na mnogobrojnim radovima prepoznajemo znakovni repertoar sveden na mutiranje oblika. Umjetnik ne ograničava količinu sastavnica prezentacije, ali poštuje gabarite izložbenog prostora. U plasmanu odbacuje hijerarhiju između podova i zidova, te raspršuje kompoziciju, pa cijeli postav postaje jedan rad. Zatečeni smo prepoznatim i prva pomisao je zadovoljstvo prepoznavanja elemenata. No, radovi/instalacija traže dekodiranje viđenog, a koje umjetnik nudi na provokativno jednostavan način.

U galeriju je sletjelo tisuću leptira. Tako je pred nama rasprostrto veliko područje prekriveno mnogobrojnim otiscima ovog bešumnog letača. Plošne radove, ovako predstavljene, možemo doživjeti i kao prostorne konformacije, objekte, odbjegle slike. Svi listovi su poredani na pod galerije. Konglomerat otisaka/leptira podastrt je na nekonvencionalan način. Promišljena, ali halucinatorna količina te položaj, zbunjuju promatrača koji je uveden u izvanvremenski svijet snoviđenja. Ovim načinom dodiruje se pitanje prezentacije. Promatrač više nema distancu od predmeta, već je zajedno s predmetom uronjen u prostor. Artistički oblik više nije distanciran na uobičajenoj poziciji „gledanja“, već je pod nogama, ponuđen kao ranjiv. Strategija ovog projekta propituje odnos „bijele kocke“ i prirodnog prostora. Autor bjelinu prostora, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, provocira idejom nature. On provjerava definiranost prostora uvodeći jedan u drugi. Prirodu uvodi u galeriju. Galerija je realna, priroda postaje irealna. Ili obrnuto? U ovom slučaju, galerija biva najnoviji dom jatu leptira. Privremen, kao i svi do sada.

Za razliku od Cornellovog kanarinca, nastalog sredinom prošlog stoljeća, Borovničar svoja bića ne zatvara u kutiju ili krletku. Pušta ih na slobodi i ne doživljava ih kao fetiš. Na podu nalazimo objekte kojima je osnovna karakteristika let, kretanje. Ritam koji je zaustavljen na pojedinom radu nadograđen je ponavljanjem usvojenog načela na više podloga. Tako pred sobom imamo konglomerat radova, većinsku grupu koju sagledavamo u srazu sa samo jednim izdvojenim radom. Tek na tom jednom leptiru zapažamo zemljopisnu kartu unutar gabarita krila, kao asocijaciju putovanja. On drsko artikulira ideju slobode. Ostala većina otisaka nudi prazninu, bjelinu sa obrisima krila. Oni predstavljaju blokiranost, uronjenost u prosjek, neodlučnost, ili čak obilježenost strahom ili možda, virusom. Umjetnik, oslanjajući se na doživljaj zabranjene slobode i hrabrosti priznanja, problematizira zabrane, ograničenja. On to čini nudeći zbirku kao umjetnički oblik.

Borovničar nudi posljedice promišljenog rituala. Matrica zapravo više nije bitna. Mutacija postaje original. Uvjetni simulakrum. Provokacija suradnje s nomadskim bićima, plasirana kao završeno djelo, atribuira činjenicu promjene. Ponuda je pred nama: poezija potrošenog svijeta ponuđena je za meditaciju. Umjesto lotosa ponuđene su siluete leptira. Ponuđeno nam je stanje zapostavljenog, stanje nametnutih promjena, stanje nas samih u recentnom vremenu. Okolina se pokazuje onakva kakva zapravo jest: dramatična u mijeni i prolaznosti tu, oko nas. Umjetnik pušta da se dogode oblici pod patronatom tehničkog procesa otiskivanja. Suvremena kreativnost preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi kreirati. Sredstva i načini prepušteni su na volju tvorcu koji više nije Bog, već je jedan od nas. Relativizacija okoline postaje modus percepcije. Uz edukaciju i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenom. Postajemo neposlušni istraživači, kreatori. Prostor galerije služi kao prostor za suočavanje.

Identitet često vezujemo uz lokaciju. Najčešće je to situacija kuće, doma. Dom se može mijenjati tijekom života. On može biti zadano ili izabrano mjesto. Često nas prozaična slučajnost negdje zaustavi. Nerijetko ostajemo emocijama vezani za roditeljski dom, pa nam se čini da je to neko važno mjesto. Događa se da nam tek psihijatar mora otkriti kako je naše mjesto djetinjstva zapravo izvor svih nelagoda i nesigurnosti. S leptirima nije tako. Šetnja postavom sugerira akcionizam, apel, provokaciju, poziv na razmišljanje. Možemo ovaj projekt doživjeti i kao problematizira socijalne situacije s kojima autor, ali ni mi nismo zadovoljni. Možemo se sjetiti zabrana putovanja, komunikacije, disanja bez smiješnih oznaka na licu koje nas guše. Sloboda nam je ugrožena nametnutim ambalažiranjem: dom, škola, auto, televizor, da bismo završili također u kutiji – mrtvačkom kovčegu. Leptiri imaju genetski kod nomadstva. Oni ni ne slute da je za nas, ljude, bića višeg reda, smještanje u kutije, ladice, foldere uobičajeni način dresure, osiguravanja reda. Tako nomad, poput leptira ruši sistem. Potrebno ga je eliminirati.

Ruska avangarda, još davno, koristi antifuturistički slogan: „Budućnost je iza nas“ (Larionov-Gončarova) kako bi propitala i negirala koncept napretka, suvremenog dinamizma i ideologiju novog pod svaku cijenu. Ta pozicija određuje umjetnike, npr. Bulgakova i Zamjatina čija umjetnost „vidi dalje“, sve do naših dana. Jevgenij Zamjatin još 1920. godine piše roman pod naslovom MI, u kojem ironizira sistem kontroliranog društva. Danas uviđamo, ali presporo i nedovoljno hrabro, da se ništa nije promijenilo, još se i pogoršalo. Krug se zatvara i mi postajemo dio iste točke o kojoj taj pisac piše. Danas, u tzv. kapitalističkom uređenju, nasilnom i precijenjenom kao najidealnijem, prepoznajemo se kao bezlični konzumenti nametnute zapovijedi produktivnosti i masmedijskih zvijezda. Matjaž Borovničar konfrontira crnilo gliba zabrana s područjima sloboda. Nakupine leptira sinonimi su nakupina sudbina. Ovo su leptiri kao zrcalo nas samih, konvencijama određenih, naredbama odanih, otuđenih pojedinaca. Kao što smo zagadili prirodu, tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju. Autor se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača koji se mora odlučiti što doživljava koračajući uz rad. Doživljava li predmet ili događaj? Jer, ovi leptiri, sinonimi slobode kretanja, migriraju, dok mi nemamo hrabrosti niti otvoreno protestirati. Sve češće se postavlja pitanje: kamo migrirati, otići, odseliti se, kad je cijela zemaljska kugla premrežena profitom, interesima, eksploatacijom, uredbama, naredbama, granicama koje se, nažalost, sve više zatvaraju. Tako nam priča o ovom leptiru ostaje lijepa misao o slobodi.

Matjaž Borovničar vjerojatno nije ovako radikalno promišljao gradeći ove radove. Ciklus mu se događa iz pozicije osobnog stanja u vremenu i lokaciji. Promatrajući radove u konglomeratu opetovanja, uviđamo da su pred nama segmenti istog ritualnog obreda. Za život leptira karakteristična je potpuna preobrazba od ličinke do plemenitog i suptilnog letača te, u ovom slučaju, leptira Monarha´, golema distanca. Euritmijskim ritualom, ponavljanja ideje oblika, slikar postiže osobno pročišćenje koje nudi i promatraču. Kroz vizualnu euritmiju razvijaju se sposobnosti percepcije suptilnih fenomena međuodnosa bića i energija. Iako bezvučan, ovaj niz inicira šuštanje krila i lagani let nježnih entiteta. Autori ih nudi nama na doživljaj. Tako ovu zbirku motiva s idejom leptira možemo doživjeti kao zanimljiv hommage prirodi čiji ritam i sklad ozbiljno narušavaju postupci ljudskog roda. Određeno razočaranje civilizacijom izgovoreno je likovnim jezikom. Unatoč nagomilanosti oblika, imamo dojam izoliranosti. Uviđamo da ponuđena forma nije oblik, već simbol koji podsjeća na osobnu prazninu. Autor naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije problema i općenite fenomenologije slobode kretanja. Ovdje priča zapravo započinje i završava.

´Leptir Monarh (Danaus plexippus) veliki je leptir čija je osnovna boja narančasta. Na stražnjim krilima ističu se tamna rebra. Leptir Monarh je leptir selac, te je poznat po svojoj osam mjeseci dugoj seobi na sjever (do Kanade te poslije natrag u Meksiko; oko 4.000 km). Na svom putovanju, smijene se četiri gereracije leptira. Tek četvrta generacija ponovo započinje let ka jugu sa prvim znakovima zime. Uzrok je još uvijek tajna. Od sredine 1990-ih godina, njihova populacija je opala za 90%. Migracija Monarh leptira  jedan je od najznačajnijih bioloških zbivanja na ovoj planeti.

Matjaž Borovničar, rođen je 22. VI. 1974. godine u Kopru. Diplomirao je slikarstvo i povijest umjetnosti na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji 1999. godine. Nakon Akademije, studij restauracije zidnih slika i muzeologiju završava 2002. godine na „Università internazionale dell’arte“ u Veneciji. Slijedeće godine završava pedagoško – andragošku izobrazbu na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Predaje likovnu umjetnost i vodi kreativne radionice. Sudjelovao je na više kolektivnih izložbi u domovini i inozemstvu te priredio nekoliko samostalnih prezentacija. Svoje je radove predstaviona mnogo lokacija: Ajdovščina, Izola, Koper, Kranj, Kromberk, Ljubljana, Portorož, Piran, Sečovlje, Šempeter, (SLO; Ferara, Rim, Trst, Venecija, (I); Grožnjan, Novigrad, Pula, (HR); Sarajevo (BiH); Osaka (Japan). Živi i radi u Piranu.

Eugen Borkovsky