Mali ženski razgovori sa psihologinjom Miom Roje Đapić

Bitno je očima nevidljivo i samo se srcem može vidjeti

Psihologinja sa tri doma, onim  bračkim odakle potječe, splitskim u kojem je rođena i odrasla te zagrebačkim u kojem se nepovratno zaljubila u psihologiju, Mia Roje Đapić radi kao psihologinja u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. U Polikliniku je ušla kao studentica i više se nije dala van. Kroz studij je odradila više stotina volonterskih sati u raznim projektima Hrabrog telefona, s kojim i danas surađuje kao edukator i supervizor. Hrabri telefon otvorio joj je vrata problematike zlostavljanja i zanemarivanja djece, ali i dječje psiho-traume u širem smislu, zato je Poliklinika bila idealan nastavak njezinog profesionalnog puta. Za Male ženske razgovore psihologinja Mia Roje Đapić govorila je o svojem pozivu u kojem je pronašla svrhu i smisao svoje egzistencije, o slobodnom vremenu i o svojem motu koji je vodi kroz život. Zavirite malo u predahu od svakodnevnice u redke sa mladom psihologinjom Miom Roje Đapić.

Gordana Igrec

Na kojim projektima radite u Poliklinici?

U Poliklinici neke dane u tjednu radim s pacijentima – psihodijagnostiku, savjetovanje i terapiju. Taj dio posla najviše volim. Završila sam četverogodišnji studij integrativne psihoterapije, a aktualno sam na zadnjoj godini studija dječje i adolescentne integrativne psihoterapije, uz cijeli niz kraćih edukacija iz raznih terapijskih pravaca (terapija igrom, art terapija, majstorski stupanj neurolingvističkog programiranja…). Ostalim danima u tjednu bavim se pretežno istraživanjima, a formalno sam na funkciji koordinatora istraživačke djelatnosti. Studentica sam doktorskog studija i ta znanja uvelike mi koriste pri provođenju manjih, ali i nacionalnih istraživanja, koja Poliklinika otprilike svake dvije godine provodi s djecom i mladima u Hrvatskoj na neku aktualnu temu. Primjerice, 2017. sam koordinirala nacionalno istraživanje o Screen Time-u (vremenu pred malim ekranima) djece predškolske dobi u Hrvatskoj. Naše teme proizlaze iz prakse, a rezultate istraživanja u praksu i vraćamo. Moj doktorski studij (ERF) bavi se prevencijskom znanošću i, što više radim intervencije, više uviđam važnost prevencije. Na taj način sve se povezuje. Radim i na pisanju brošura, letaka, knjiga, radova – kako za stručnjake, tako i za djecu i roditelje, na što Poliklinika stavlja poseban naglasak. Dosta surađujemo s medijima, koji su sjajni partneri u zaštiti djece. Kao članica tima Poliklinike često sudjelujem na domaćim i međunarodnim znanstveno-stručnim skupovima i konferencijama, bavim se edukacijom i razmjenom znanja s kolegama iz drugih sektora i studentima. U svemu tome veliki osobni i profesionalni uzor mi je ravnateljica Poliklinike, prof.dr.sc. Gordana Buljan Flander, koja u pravom smislu riječi objedinjuje teoriju i praksu te čini promjene u svijetu svaki dan.

Zašto ste baš odabrali psihologiju?

Zašto sam odabrala psihologiju? Zbog svega što sam navela. Psihologija je sjajna znanost i struka koja objedinjuje, po meni, najbolje iz prirodnih i društvenih disciplina, koja omogućava veliku širinu i raznolikost poslova, a koji svi imaju zajednički i plemenit cilj, što mi pruža osjećaj smisla.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Svoje slobodno vrijeme uvelike posvećujem psihologiji, na ovaj ili onaj način. Bavim se usavršavanjem i volonterskim radom. Volim putovanja pa sam spojila te dvije ljubavi i otišla u Ruandu kod misionara fra Ivice Perića volontirati s djecom i učiteljima, što mi je neizmjerno vrijedno iskustvo u životu. Kasnije sam se vratila s partnerom u Afriku, a fra Ivica nas je oženio. U mojoj široj obitelji puno je djece s kojima uživam provoditi vrijeme, iako ga je uvijek manje nego što bih željela. Družim se s prijateljima, na kojima sam zaista zahvalna. Obvezni tjedni ritual je provesti nekoliko sati s tri bliske prijateljice, također psihologinje, o kojem često kažemo da je preduvjet očuvanja našega mentalnog zdravlja. Ipak, omiljeni dio svakog dana mi je njegov sami kraj, ono dragocjeno vrijeme s mužem, mir našega dnevnog boravka u kojem cijele godine svijetle blagdanske lampice i svira gramofon. Vjerujem da iz ovoga proizlazi odgovor na pitanje koje su mi najveće vrijednosti u životu – odnosi, rast i razvoj.

Vaš životni moto?

Životni moto mogu naći na svakoj stranici „Malog Princa“, što zvuči kao klišej, ali je istina. „Bitno je očima nevidljivo i samo se srcem može vidjeti“ danas mi pada napamet pod utjecajem emocionalno vrlo teškog i istovremeno ispunjavajućeg dana s mojim najmlađim pacijentima. 

Djeca i mladi prije svega su nas ugodno iznenadili svojim trudom, strpljenjem i prilagodljivošću u uvjetima pandemije. Vidimo koliko je nama odraslima teško, koliki šok i gubitak smo doživjeli proljetos, a koliki umor i iscrpljenost osjećamo sada. Za djecu i mlade, koji nemaju razvijene strategije suočavanja kao odrasli, sve je navedeno još teže, a svojim ponašanjem i zrelošću stvarno su premašili mnoge odrasle. Na tome im treba čestitati i ponositi se njima kako bismo izbjegli da nam pažnju privlače samo kad se ponašaju nepoželjno.

Koliko god stresna bila situacija u kojoj se nalazimo, djeci i mladima ne možemo pomoći da ju osjete manje. Možemo im samo pomoći da ju osjete drugačije. Odrasli često imaju tendenciju da pokušaju prikriti neugodne događaje i emocije, ali baš suprotno, djeci je važno pokazati i objasniti da nam je teško, zašto nam je teško i kako se s tim nositi. Inače osjećaju da se događa nešto loše, čuju da roditelji to umanjuju, ne znaju čemu vjerovati, ostaju usamljena i zbunjena.

Djeca osjećaju neka ograničenja, to je neminovno. No, isto tako dobro je da ih predstavimo kao sigurnosna ponašanja, koja pomažu nama, ali onima oko nas, koja predstavljaju zdravstveno odgovorno ponašanje. U djece i mladih trebamo razvijati empatiju, pohvaliti ih kada brinu o bližnjima, kada svojom odgovornošću čuvaju one u riziku i time pomažu da ostanu zdravi. Ono što im može biti stresno, primjerice što nema velikih okupljanja, možemo pokušati nekako nadoknaditi – video-pozivima, planovima što ćemo i kako raditi jednom kad sve ovo prođe i slično. Djeci i mladima može nedostajati tjelesni dodir s ljudima, kao i nama. Dozvolimo im da to izraze i validirajmo te emocije, ali istovremeno im možemo ponuditi neke druge opcije, poput više zagrljaja u kućanstvu, fora pozdrave koje mogu smisliti sa svojim prijateljima na daljinu… Mnoga djeca mi kažu da im u školi najviše nedostaje izlazak preko odmora vani, u dvorište. Može se tako nešto organizirati prije i nakon škole. Većina djece snašla se u online nastavi, iako je mnogim obiteljima ona teško pala, što je posve razumljivo. Naravno da online nastava ne može nadoknaditi u potpunosti nastavu uživo, kao što ni sve ranije nabrojane alternative ne mogu nadoknaditi ono što njima kompenziramo. Ali radimo najbolje s onim što imamo. I iz toga djeca mogu izvući lekciju fleksibilnosti.

Ono što je ipak najvažnije je kakav primjer mi dajemo. Ako djeci objasnimo svrhu pravila, a potom ih se i sami pridržavamo kao nešto prirodno, ona uglavnom ta pravila dobro prihvate te ih i sama poštuju. No, ako tražimo od djece nešto što mi verbalno ili neverbalno ne odobravamo, što ni sami ne poštujemo, to će se odraziti i na njihovo ponašanje. Primjerice, dijete osnovnoškolske dobi mi je reklo prije početka škole kako njegova mama misli da su sva ova pravila u školama glupa i da korone uopće nema. Što god mi odrasli mislili, to dijete će sutra ići u školu i morat će se držati pravila. Nije li bolje da ode s porukom da odlazi na dobro i sigurno mjesto, da je u redu to što se od njega traži i da će dobiti podršku doma? Konačno, djeca vole dosljednost i predvidivost, kao i mi odrasli. Često čujemo da ljudima stvara nesigurnost to što se pravila stalno mijenjaju i što im se čini da malo vrijede, malo ne vrijede ili da vrijede za neke situacije, a za druge ne. Kad osjetimo koliku zbunjenost to u nama izaziva, možemo samo zamisliti kakvu zbunjenost i nesigurnost osjećaju djeca. I tu im možemo pomoći. Uvijek možemo naći nešto što je dosljedno i konstantno, primjerice roditeljska dostupnost i ljubav, ali čak i vezano za pravila. Dosljedno je pravilo da se ponašamo zdravstveno odgovorno, bez obzira na to što to nekad označava jedno, a nekad drugo ponašanje. Čak i u uvjetima izvan pandemije, ako netko slomi nogu, zdravstveno je odgovorno ponašanje ležanje doma. Ako netko ne slomi nogu, zdravstveno je odgovorno ponašanje kretanje se na svježem zraku. Djeci možemo povući paralelu s aktualnom situacijom te ukazivati na predvidljive i jasne aspekte života kada je sve oko nas poljuljano.

Mnoga djeca razvila su, razvijaju ili će razviti neke posljedice po mentalno zdravlje od cijele ove situacije. Naravno da se sve što se događa odražava na njihov osjećaj sigurnosti, dobrobiti, na socijalizaciju, učenje… No, iz kliničkog iskustva, teorije i istraživanja mogu vam reći da su djeca u pravilu jako otporna. Također, stručna pomoć i podrška više su dostupne i manje stigmatizirane nego ikad prije. Ne samo da nije sramota potražiti stručnu podršku, nego je i to zdravstveno odgovorno ponašanje. Svim roditeljima koji brinu oko prilagodbe svoje djece, koji uočavaju neke smetnje doživljavanja i ponašanja u djece, koji osjećaju da sami pucaju po šavovima i treba im podrška oko vlastitog mentalnog zdravlja i roditeljstva, poručila bih da iskoriste priliku i što prije ugovore termin kod psihologa ili drugog stručnjaka mentalnog zdravlja. Čimbenik koji najbolje predviđa oporavak djece su upravo odnosi s roditeljima. Mnoge su lekcije koje ćemo svi ponijeti iz korona-priče, a ako je jedna od njih za vašu djecu da ih roditelji vole i podržavaju te da se to ne može promijeniti, čak ni kad se cijeli svijet okrene naglavačke, dobila su mnogo.