Goranka Supin – FRAKTALNE FORMACIJE

Pomiriti stečeno sa svojim osjećajima i senzibilno reagirati na spoznaju može samo umjetnik

Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Goranka Supin
FRAKTALNE FORMACIJE
otvorenje: 26. rujna 2020., u 19 sati
(izložba je realizacija nagrade „Daria Vlahov Horvat“, osvojena na EX TEMPORE Grožnjan, 2019. godine.)

Goranka Supin: FRAKTALNE FORMACIJE

Goranka Supin uvijek iskreno, lavirajući između promišljenosti i spontanosti, izgovara impresije. Tako i ova izložba nudi sraz osobnog i općeg, doživljaja i komentara vremena. U prvom čitanju, smjestimo li ovaj niz radova u realno vrijeme, postaje jasno da autorica, koristeći ritam i kanon mijene, problematizira (sumoran) odraz realnosti. I naravno, ovo nisu ilustracije, ali su asocijacije koje umjetnica iskazuje u obliku umjetničkog rada. Uostalom, sva je povijest umjetničke prakse ponuda svjesno ili nesvjesno odaslanih kodiranih poruka. Doživljaj, iščitavanje, ovisno je o senzibilitetu promatrača. Moguće je da netko ove radove doživi kao ritmizirane dezene, ali i kao upozorenja/svjedočenja povijesnog trenutka iskazanog kroz membrane autoričine interpretacije.

Važan aspekt premise uvijek je doživljaj. Rezultat je uvijek viđenje, a ne vidljivo. Potez, točka, raster, koji se pojavljuju u ulozi motiva, umjetnici su potrebni kao polazište, a čista, blago tonirana podloga kao bojno polje na kojem može izgovoriti intimno. Vrijeme je tzv. postmoderne, u kojem je umjetnost izgubila funkciju zadanog prikazivanja. Pred nama su svojevrsne lirske situacije, ali donesene na sasvim poseban način. Njihova energija nosi obilježja promišljanja osobne stvarnosti, ali svojom atmosferom i sadržajem dodiruju univerzalne vrijednosti. Pred nama su nizovi znakova koji podražavaju ideju tijeka. Radovi imaju i dekorativne karakteristike, no njih nadjačava postignuta mistična atmosfera. Ostvareno ne nudi definiran odaziv motiva pa dešifriranje moramo potražiti unutar osobnog dojma.

Odmah je primjetno da se autorica bavila ritmiziranjem sličnih likovnih činjenica, ali upravo ta provokativna sličnost rezultata postaje kvaliteta kolekcije. Toj ideji zbirke slijedi komentar, ali i postav. Nameće se pitanje recepcije likovnog djela. Ove radove u ovom sastavu, na ovaj način, možemo doživjeti jedino u galerijskom prostoru. Tu je smisao ovog projekta potpuno iznjedren, ali to nosi novu konotaciju. Autorica propituje niz, zbirku, arhiv, galeriju ili muzej. Usuglašavanje ove kolekcije određuje postav. Drugačije rečeno: niz radova predstavlja se sklapanjem privremene cjeline.

Na svim radovima prisutan je energetski naboj naglašen zaustavljenim ritmovima akcije. Sklad kompozicija apostrofiran je diskretnim linijama koje tvore svojevrsne otvore na površinama. Ponegdje bjeline/praznine postaju značajne sastavnice rada. Za pažljivog promatrača ponekad uvodi iznenađenje: sitni nesklad unutar reda. Neke elemente autorica opetuje, ali uvijek postiže drugačiji dojam unutar kojeg ponavljani slijed oblika uvijek inicira tempo. Naglašen ritam naglo je ustavljan u trenutke doživljaja.

Iako umjetnica progovara gestom, naglašena je strpljiva preciznost. Poput kaleidoskopa na radu su signirane grupacije oblika. Ponekad nam se učini da polje slike nudi ideju tekstualnog iskaza specifičnim grafizmima. Primjećujemo da umjetnica mutira oblike. Oni su na svakoj pojedinoj podlozi kanonizirani. Najčešće su u pitanju dva, tek rjeđe tri motiva/oblika koja se ponavljaju uz neznatne zaigrane promjene. Plošnost je uvijek naglašena. Ponuđena iluzija prostora događa se u oku promatrača. Ona je inicirana kontrastom elemenata i podloge ili unutar pojedine grupe oblika jer ponegdje nalazimo naznake ideje slojevanja. Otklon ka dimenziji, iluzija višedimenzionalnosti, nije naglašavan. Više ga doživljavamo kao rezultate igre nabrajanja znakova.

Na radovima nema jakog kolora. Segmenti su satkani kontrastima tonova neboja. Nema namaza. Sve je otiskivano određenom matricom. Zapažamo tek naznačene linije kvadratnih oblika koje ponegdje poštuju slogove oblika, a ponegdje uokvirivanje bijelim linijama remeti grupacije. Ova igra pomacima, kako i autorica potvrđuje, asocira otvore u transparentnoj skrami zatvorenosti, zadatosti konvencija. Iako decentne, ove linije ponašaju se kao poziv na razumijevanje. Izvan i unutar ovih iscrtanih izrezaka, zapravo se događaju iste energetske situacije. Pokazuje se da problem nije u pokazivanju, već u prikrivanju osobnog.

Otkloni od standarda oblikovanja asociraju recentno vrijeme u kojem ovi radovi nastaju. To je vrijeme forsiranja uniformiranosti, jednoobraznosti, pokornosti. Umjetnica locira poslušnost, podobnost, pristanak ljudi na nametnute načina ponašanja. To je postalo očito, ali i agresivno s pojavom novog tipa gripoznog obolijevanja. Iako zdrav razum ovu pojavu svrstava u sezonske ponavljajuće, već odživljene, proljetne/jesenske jače prehlade, stanovništvo je poslušno slušalo režirane objave koje su naređivale, bez oslonca u zakonodavstvu, isključivo zabrane slobode. Istina je da su medijske kampanje unificirane, orkestrirane, jake, čak uvjerljive. Gušenje osnovnih ljudskih prava, ovim je restrikcijama ugrozilo cijeli sustav, poredak. Rezultati su bizarni. Otuđene slobode dovele su profiterstvo na vrh pijedestala. Dogodilo se da su smanjena primanja, dijeljeni otkazi, umrli ljudi s drugim tjelesnim problemima kojima bi i obična, nereklamirana gripa naškodila. Drastične zabrane druženja, nametanje maski – zabrana za disanje čistog zraka, ometanje putovanja, otkrile su agresiju kapitalizma koji se, očito, urušava sam u sebe. Srednji sloj stanovništva više ne postoji. Postoje proli koji budzašto prodaju svoju snagu i energiju pogonima koji jedva uopće rade. Mega-postrojenja, religijske manifestacije, trgovine još djeluju. Oči su uprte u mistificirano i nedodirljivo medicinsko osoblje, a ne pita se što je s poslom prodavača/ice. Oni/e su najizloženiji, ali još uvijek su na, nažalost, uvijek premalo plaćenom radnom mjestu. Krupni kapital je ostao nedodirnut. Kriza vrijednosti, zamjena vrijednosti i sumnja u povijest, reflektiraju se u suvremenoj umjetnosti mijenjanjem pristupa umjetničkoj kreaciji. Dolazi do protivljenja jednoobraznosti i kulturalne centraliziranosti. Umjesto isključivo estetskog, poštuje se instinktivno. Goranka Supin intenzivno doživljava svijet koji ju okružuje i želi nam to prenijeti.

Sumnja je oznaka promjenjivosti. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Onog časa kad se rodi sumnja, pokrećemo misao ka promjeni. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike, utječe na percepciju svijeta oko nas. Tijek možemo povezati sa sumnjom. Goranka sumnja, rastačući impresiju okruženja u fleke, linije, rastere. Doživljaji postaju senzibilne nakupine. Tijek je zaustavljen u trenutke. Naša, zapadna, bahata civilizacija oduvijek je imala olak pristup odnosu pasivno-aktivno shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti, umjesto kao osnovni princip. Komentar tog stanja u premisi je ovog likovnog projekta. Svijet nije nepromjenjiva situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas.

Umjetnica se igra igrom. Igra i kreativnost putovanja su u nepoznato. Pomiriti stečeno sa svojim osjećajima i senzibilno reagirati na spoznaju može samo umjetnik. Bez kalkulacija. Igrajući se. Naravno, temeljem obrazovanja, iskustva, senzibiliteta. Umjetnik-igrač je kao putnik koji se usuđuje krenuti u nepoznato. Rizik gubitka maleni je ulog u odnosu na zadovoljstvo igrača. Goranka pripada kreativcima, igračima. Ona se igra elementima koje si sama zadaje. Igra obuzima: ona se izvršava kao maštom okrilaćeno činjenje u međuprostoru stvarnosti i mogućnosti, realnosti i imaginarnog privida. U galeriji, na plohama papirnatog mira nalazimo oznake kretanja, mijene. Umjetnica namjerno miješa igru i elemente igre. Tako ona utječe na univerzum. Mi smo sretni da kreativni čin jedne autorice ovako snažno progovara o univerzumu na najjednostavniji mogući način: igrajući se običnim, neznatnim oblicima.

Goranka Supin, rođena je 1963. godine u Rijeci. Srednju školu završila je kao reprofotograf nakon čega upisuje Pedagoški fakultet u Rijeci. Diplomirala je na studiju za predškolski odgoj 1984. godine. Nakon mnogo godina rada u vrtićima, upisuje se na Odsjeku likovnih umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci na kojem je diplomirala 1998. godine. Specijalizirala je grafiku u klasi prof. mr. art. Josipa Butkovića. Bila je suradnica kalkografskog ateljea na Sušaku od njegovog utemeljenja 1997. godine. Sudjelovala je na brojnim likovnim manifestacijama u zemlji i inozemstvu i dobitnica je mnogih nagrada i priznanja za svoj rad. Pored slikarstva bavi se grafikom i fotografijom. Izlaže od 1995. god. Članica je HDLU-a Zagreb i ima status Samostalne umjetnice – HZSU-a Zagreb. Živi i radi u Rijeci i Opatiji.

Eugen Borkovsky