BORBEN VLADOVIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića |

Borben Vladović

Borben Vladović, pjesnik, romansijer, novelist i dramski pisac, rođen je 1943. u Splitu. Diplomirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu.

Radio je kao urednik-dramaturg na Hrvatskom radiju. Godine 2002. bio je osnivač Male knjižnice DHK a do 2008. glavni urednik.

Od 2008.– 2011. godine bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Pjesme su mu prevedene na petnaestak stranih jezika. Uvrštene su u više hrvatskih i inozemnih antologija.

Dobitnik je deset značajnih literarnih nagrada. Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika te Književnog kruga Split.

Objavio je 14 zbirki pjesama, 2 romana, 2 knjige novela i 1 knjigu drama. Emitirano mu je 9 radio-drama i komedija.

Borben Vladović

RUBLJE NA UŽETU

Siromaška dvorišta uz prugu
presijecaju
užeta s rubljem koje se suši
Suše se mokra ženska srca
i hlače smrznutih nogavica
Kloparaju
vagoni u čijim odraznim prozorima
rublje leprša i putuje
umjesto njihovih vlasnika
Putnici
daju si vezati oči, ruke,
uši, usta, ali ne i nos
da bi namirisali svoje odredište
puno spremljenog rublja

GRAVIRANI ŠTAP

Kupili smo
gravirani štap
na svadbenom putovanju
Zapazili smo
ručku štapa
među mnoštvom suvenira
Ti si ga izvukla
a ja zapitao
što će nam taj štap?
Ni za što, odgovorila si
jednostavno je lijep
Pogledaj ovu ručku plemenita metala
kako je bogato i vješto gravirana
Je li to glava neke zvijeri?
Ugodno je ležala u dlanu
umiljata, nepoznata životinja
Cijelim dugovječnim putovanjem
držao sam tu nerazbuđenu čuvaricu
Sada ona pridržava mene
ta životinja čija čeljust
ždere moje dane

Tomislav Marijan Bilosnić – iz ciklusa 33 (tuš)

VIDIM NEBO A NEBO MENE NE VIDI

Uzlazio sam stubama do zadnjega kata
stokatnoga nebodera i vidio nebo
a gordo blizo nebo mene ne vidi
Uspinjao sam se uz strmu planinu
do radijskoga željeznog odašiljača
odakle idu signali na sve strane
pod nebom — ja ga vidim a ono mene ne vidi
Otišao sam na obalu oceana
bio svjedokom kako nebo dotiče more
stupio u to more al nebo mene ne vidi
Pročitao sam kako je pjesnik
gledo oblak jedan koji je krvareći ljepotu
plovio svojim i njegovim nebom
pa sam i ja bio s njima
ali nebo nije sa mnom
Hodao sam dugo dugo uzbrdo
na vrh brijega sve do bolnice
i ugledam nebo a nebo mene ne vidi
Donijeli me na zeleni otok u moru
čije je groblje u zraku između
bešumnog zelenila i nijemoga plavetnila
ležeći očima uprtim u nebo
učinilo mi se da me ovaj put vidi

ali neće ništa o tome reći

SJEVERNA SOBA

U sjevernoj sobi ima više snova, više prizora
iako zidovi nisu prekrcani slikama
Svaki čavlić brže zarđa dan
sjene stabala iz dvorišta dulje se zadrže
jastuci dobivaju dodatne šare za kasno ustajanje
Danju se pale svjetla protiv zbilje
oči su umorne kao zaležana kosa
U sjevernoj sobi ormari su osobe
koje nikad nisu u nju ušle a željene su
I drugi namještaj priča i pleše
u ritmu sjevernih vjetrova i nemirnih roleta
Ipak jedino ogledalo duplira ono malo neba
otvara se obzor za radost s krova
dozvana je vedrina raspjevanog pijetla
U sjevernoj sobi stanuje duša
koja obasjava ukućane svih drugih soba

SAMILOST

Iz samilosti ubit ćemo toga psa
Izašli su iz sela i stali pred liticu
Nitko nije mogao pucati
Pas je dobro poznavao pušku
koliko je puta do nje ispustio mrtvu šljuku
Lovac nije mogao podignuti oružje
težila je kao mučna ispovijed
Oči životinje tražile su čovjekove oči
Svi s te uzvisine skrenuli su pogled prema pučini
ukazao se brod kao priviđenje
ima li posada kakvog lovačkog ljubimca
je li samilost hodača po vodi manja
od one hodača po kopnu?
Mrtvac se s palube položi u more
Je li svejedno tko te ubije i kako te isprati?
Odjeknuo je hitac, ne znaju od koga
Iz pseće njuške prema obzoru
odlepršala je uginula šljuka