SANJA PILIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića |

Sanja Pilić

Sanja Pilić, pjesnikinja, spisateljica, spisateljica za djecu, rođena je 1954. u Splitu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti, fotografski odsjek. Objavila je do sada 33 knjiga za djecu i odrasle i mnoštvo slikovnica.

Sanja Pilić živi i radi u Zagrebu.

Za svoj rad dobila je brojne nagrade i priznanja. Između ostalih to su:

1981.: Druga nagrada Večernjeg lista za kratku priču “Ah, ludnica”.
1990.: Nagrada “Grigor Vitez” za knjigu “O mamama sve najbolje”.
1990.: Druga nagrada za radioigru “O kome se to radi” Radio Študenta i revije Literatura 1990. (Slovenija).
1995.: Nagrada Ivana Brlić-Mažuranić za knjige “Mrvice iz dnevnog boravka”.
2001.: Nagrada “Ivana Brlić-Mažuranić” za “Zafrkancije, zezancije, smijancije i ludancije”.
2002.: Nagrada “Grigor Vitez” za roman “Sasvim sam popubertetio”.
2005.: Treća nagrada Večernjeg lista za priču “Muškarci mog života”.
2008.: Nagrada Mato Lovrak, za djelo Što mi se to događa.^[1]
2008.: Roman “Jesam li se zaljubila?” dobitnik je Časne liste IBBY-ja za 2008. godinu.
2010.: Nagrada “Kiklop” za roman “Hoću biti posebnaaaaa!”.
2011.: Nagrada “Kiklop” za slikovnicu “Maša i gosti”.
2011.: Međunarodno priznanje White Ravens, za knjigu “Hej, želim ti nešto ispričati!”.
2016.: Nagrada “Grigor Vitez” za roman “Pošalji mi poruku!”.
2016.: Nagrada “Mali princ” za roman “Pošalji mi poruku!”.
2017.: Prva nagrada “Večernjeg lista” za priču “Delete”.
2018.: Nagrada “Krešimir Šego” najuspješnijem autoru – piscu za mlade.
Sanja Pilić odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića za osobite zasluge u prosvjeti i kulturi.

Po njezinim romanima uprizorene su kazališne predstave u kazalištu Žar ptica i Trešnja.

Sanja Pilić

KAMO SI KRENULA?

Kamo si krenula?
Na plac, kupiti mandarine i salatu.
Kamo si krenula?
U Samobor, na kremšnite.
Kamo si krenula?
U kino Zagreb, gledati komediju.
Kamo si krenula?
Na roditeljski sastanak, saznati ocjene.
Kamo si krenula?
Na Sljeme, skupljati kestenje.
Kamo si krenula?
U trgovinu, kupiti kruh.
Kamo si krenula?
Nikamo.
Lažeš. A avionska karta, a kovčeg?

Reci, kamo si krenula?
Tamo gdje će me voljeti više.

SVE JE STVAR ODLUKE

Sve je stvar odluke, rekla je baba zlovoljno
skinula cvikere
i skuhala kavu.
Morate se uklopiti u društvo da biste napredovali.
Vaše se pjesme moraju sviđati drugima.
Vaše se priče moraju sviđati drugima.
Vi se morate sviđati drugima.
Grozno, odgovorila sam.
Ne volim se sviđati drugima.
To me onemogućuje u spoznaji.
Neću vam gatati, rekla je baba,
jer i ovako znam: bit ćete siromašni i usamljeni.
A ako izdržim?

Pravila se da me ne čuje, zlobnica.

Tomislav Marijan Bilosnić – Crtež (flomaster)

NISAM TAKO ZAMIŠLJALA

Nisam tako zamišljala
površno
bez strasti
život taj.
Popušila sam foru
mediokriteta
kao obično.
Kroz formu sveprožimajuće ljubavi
bezuvjetne
iskrenog prijateljstva
pa i bratstva
uvaljeno mi je smeće svih vrsta
okovi svih mogućih oblika
krivice na metre i klaftre.
Marketing dobro razrađen.

No, ipak, dok slušam Nat King Cola
znam da sam onaj podivljali buntovnik
koji je pobjegao iz Alcatraza
na svoj neodoljivo nevidljivi način.
Čak je i dosje nestao.
Karmu i darmu ponijela sam u ruksaku
zajedno sa švicarskim nožićem.
Možda ću ih trebati, a možda ću ih baciti u potok.

AKO DOVOLJNO DUGO BUDEŠ TRAŽILA

Ako dovoljno dugo budeš tražila ostat ćeš sama
sa znanjem koje se ne može podijeliti i snagom
koji drugi ne primjećuju, jer drugi se nisu izborili
za svoju dušu, duša je okrutna jer traži mnogo ali
pravedna jer daje mnogo jednom kad je nađeš. Znam
da je teško biti usamljena u mnoštvu razlomljenih
istina koje to jesu i nisu, već prema potrebi, već kako
za koga, ovisno o scenariju, želji, uvijek
neuhvatljivom smislu – jer biserje se ne baca svinjama –
toliko si naučila na satovima vjeronauka, ili iz stripova,
ili iz umjetnosti, ili iz dobre, stare sumnje koja uvijek
provjerava, ponovno, i ponovno, svakog dana, svakog dana.
Vrag nikad ne spava govorio je tvoj djed često,
a mercedes se ne kupuje po cijeni fiće, i malo iskustvo
nije veliko iskustvo. Toliko od mene za danas.
Plačeš?
Plači, to sastavni je dio učenja.
a onda uzmi mač u ruke, cvilidreto, i budi precizna,
Nisi se rodila kao kuharica, ni časna sestra.
S mačem skini povez s očiju.

ZNATE ŠTO ĆU VAM REĆI

Znate što ću vam reći,
ukoliko se žrtvujete, žrtvovat ćete se još više, a

vidjet će se sve manje i bit ćete optuženi da se ne žrtvujete dovoljno, reče mi konobarica.

Naručila sam mahune i štrudlu.

Poznajem ljude,
dodala je donoseći kruh.

Novac ide na novac, žrtva na žrtvu, a dobrota
se kažnjava ukoliko se ne otrijeznite na vrijeme.

Popila sam deci cvičeka.

Dobrota se kažnjava, upozori me ponovno. Kad sam prestala
biti dobra sve se posložilo kako treba. Do onda je vladao kaos.

Vi ste čudna konobarica, zaključila sam ostavljajući napojnicu.
Ne zaboravite što sam vam rekla, reče konobarica.
Neću, obećah.
I zaboravih.

Zato mi je, kako mi je.

NE ZNAŠ ZARAĐIVATI, O MAMA

Shvatila sam da je
duhovno imati lovu i ne biti slaba, kažem sinu
koji bi me najradije strpao u top jer je na početku svog krhkog
života i odgajala sam ga na nježnim pričama, a sad odjednom, radim zaokret,
radikalan – inače ćemo umrijeti od gladi. Ljubav je nevažna, a novac sve.
Pokušat ću živjeti po tom pravilu.

Posudila sam maturalno odijelo i kupila mu cipele za maturalni ples,
ali ne, ovo nije kraj, ovo je ponovni početak,
sin me prijekorno gleda jer nisam napisala Harryja Pottera
i nisam se snašla u ovom društvu.
U kojem društvu?, pitam.
U ovom, odgovara on.

Pitat ću te o snalaženju za koju godinu, ljutita sam. Osjećam se kao
govno na kiši.
Trebala sam odgajati više, a voljeti manje.

Željela sam da ne sličiš na škvadru iz «Eurokaza»,
objašnjavam mu, pokušavala sam nahraniti nas i preživjeti ne čineći
sumnjive kompromise, bila sam kod kuće da te samoća ne bi pojela,
spasila te mnogih riječi.

Ne znaš zarađivati, rekao je sin,
optužujući me kao da sam ubila nekog čovjeka.

MAJSTORE, KAKO VOLIM MAJSTORE

Majstore volim razne, vodoinstalatere što
mijenjaju gumice na slavinama i odčepljuju
umivaonike, zatim električare koji žmirkaju
nad razvodnom kutijom i kažu mi da pritisnem
prekidač, dečke s perilicama za rublje na
svojim plećima što penju se na treći kat, zatim pekare
s brašnom u kosi i krznare koji procjenjuju tetinu
bundu, krojače što promijenili su zatvarač na
obožavanoj jakni, stolare koji smišljaju dizajn nove kuhinje
i vole pričati viceve o plavušama, a napravit će mi
i
bračni krevet po nižoj cijeni.
Volim majstore.
Volim.
One što raskopavaju ceste i stavljaju plinske
cijevi ili obrezuju grmove s ružama, zatim miješaju
beton i grade kuće, pa putuju i skaču po krovovima
mijenjajući oluke, uramljuju fotografije s ljetovanja i
diplome, lijepe pločice u kupaonici i fućkaju kad su sretni.
Volim, volim majstore.