PERO PAVLOVIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Pero Pavlović

Pero Pavlović rođen je 20. ožujka 1952. u Gracu kod Neuma. Pučku školu polazio je u rodnom mjestu i Hutovu, a gimnaziju u Metkoviću. Studirao je medicinsku biokemiju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao i magistrirao. Za uspješno studiranje dobio je najviša priznanja Republike Hrvatske. Živi i radi u Neumu.

Svoju prvu knjigu pjesama „Plavi svirač“ autor je objavio 1979., i od tada neprekidno našoj kulturi, našoj književnoj javnosti podastire nove zbirke koje su po mnogočemu posebnost hrvatskog suvremenog pjesništva. Velik dio pjesničkog opusa   autor je posvetio ljekovitom bilju mediteranskog područja. Nitko još u nas pa ni u svjetskoj književnosti nije duhom tako duboko zašao u svijet trava, njihova nazivlja, opisa i sanjarenja učinka i nadahnuća, kako i koliko je to voljno učinio pjesnik Pavlović. Uz već znane postupke usavršio je niz vlastitih recepata za dobivanje raznih čajnih pripravaka, ulja, masti, melema, krema, tinktura, kupki i sl. Inače, Pavlović je naš neologistički bard u uvođenju novotvorenica u pjesnički izričaj.

Pjesnik je uvršten u više pjesničkih antologija, domaćih i međunarodnih, u školsku lektiru i čitanke. Piše književne i likovne kritike, osvrte, prikaze, kulturološke i novinske članke. Pjesme su mu prevođene na desetak stranih jezika. Objavio je 33 stihozbirke. Dobitnikom je više prestižnih književnih nagrada i priznanja.

Pero Pavlović

SALVIA OFFICINALIS

Salvia, žalfija, svibnja cvatnog res
Ozarjem miloduh produhovi ime
Sve je kril zrcalan, folium et flores
Sja pogled dragošću i mirišu rime

Udivna dušo, ljekovito bilje
Nije li pjesma darje tihe sreće
Rosi san i java medno izobilje
Stručci su kadulje zaplamsale svijeće

Nisi tek biljka; tvoja ruka piše
Već opoj milja uglazbljen u spomen
Bilina i krjepkost, nomen est omen

Nisi tek blago, od blaga si više
Slovom će ljepote, Dioskurides
Vezu žarke riječce snovit širan vez

COMMIPHORA MYRRHA

Bila si čežnja a sada si biljka
Iznjihana ljubav u bjelinu cvjetnu
Sjećanje je sanak a nježnost myrrha
Promeće se provid u začudnost sretnu

Bila si tišina a sada si zvon
Imenica ljupka ljepote se tiče
Stihovez je blagost a oćuh myron
Razdraganost cijelna nisku poja sriče

Bit ćeš trepet mira čini dok se sprave
Amor javke srca resi u koloplet
Nakon vedre glose pjesme trpkost plave

Krilatice prhke naslućuju lijet
Biti i trajati i kad žara nema
Con grazia štijuć živnuta pismena

ANEMONE NEMOROSA

Ako jur blagost razgali riječi
Anemos tiho proljeće zarne
Ako li ushit sanak oriječi
Azur zrakovit krasotom grane

Azaleja kad oruži pogled
Anemona tad ljupko se smije
A javka čila naginja u lijet
A uzdah slatki srdašce grije

Anda su slovi draganja puni
A ante omnes u vers ćeš jedar
A latičje žar u oros runi

A capella sad zvoni poj vedar
Akvilon stišan ruji trag mira
Az ranik jesam i pulsatilla

INULA HELENIUM

 Biljci čiji cvjetovi ljeti
 ožare polje moga djetinjstva

I zanos, i zaziv, i zlaćen oman
I prozračan cvijet što snom dragim ruji
Iščipkat će čipke, izibat omam
I ime bajat u peludnoj vrulji

I zari se, zipka, prši zrnast gled
I meden srk nepca žeđana trne
I srpast srpanj sviće srhovit slijed
I latice milja s neba se rune

Inula helenium, kad si darak
Inula conyza, ili bušinak
Izvigori žarkim pjevom uzdarak

I splete u omutak resasti slak
I cvate inula oculus-christi
Pred nujem ovim zar opet smo isti

USKRSNO JUTRO

Na istoku rumen žari
Uskrsna se budi zora
San miriše, java zari
Aleluja, zvone zvona

Ljubav sveta srce grije
Pjev opojan rosi blagost
Ljepotom se nebo smije
Uzdah čežnje cviće radost

Zaplamsalo trnje cvatom
Pčele, šturci, zrele trave
Zujem, zrikom, zlatnim krasom
Uskrsloga Krista slave

Aleluja, zrakom zvoni
Mirluh sipi, ruje rime
Na strunama vjetra zori
Eho rajske melodije

Ljubav smjerna srce grije
Pjev dragovit rosi blagost
Ljepotom se nebo smije
Uzdah slatki sviće radost

NEBOM ZRI LJUBAV ŠTO JE

Jesi li pjesma izipkana sanjom
Ili srsi srca što ljubavlju zore
Jesi li iskra probuđena tajnom
Odanjene javke što ljepotom gore

Jesi li krhka na obzoru veza
Moja prva ljubav zagrljena sjetom
Jesi li kao jasika i breza
Krilati redci obodreni lijetom

Treba žarom gradit mostove od riječi
Upućen u privid ćuh se stihom liječi
Ne će li upit svezu pjeva driješit

Zasvođena rajem ljubav je ko zvijezda
Pije beskraj modri iz svojega gnijezda
Zagonetnost zbilje kad li će se riješit

ONI NA TE MISLE U SNU I NA JAVI

Dočuli su oni i što nisi rek’o
Čitali su misli kojih nije bilo
Na svaki tvoj redak gledali su prijeko
I množili riječi u sumnjivo štivo

Oni na te misle u snu i na javi
U pretince tajne tvoje misli slažu
Ne varaj se nikad rade ti o glavi
Onom višem od njih uvijek te prokažu

U svojemu zboru vide li te ikad
U uzama tavnim bio bi zgoljen
I progonstvom riječi gonjen i moren

Od sveg zemnog blaga draži ti je sklad
Ozgor vijesti stižu iz debela hlada
Pustite pjesnika nek stihove sklada

Pero Pavlović

Pero Pavlović u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića