MILE PEŠORDA u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Mile Pešorda

Mile Pešorda rodio se u hrvatskim Grudama, 15.VIII.1950., u kojima je u svibnju 1968. osnovao i objavio reviju Ogledalo (zabranjenu), zatim pokrenuo književno-kulturnu manifestaciju Šimićevi susreti, prvi puta održanu 30.-31.V.1970., kojoj se, sa slomom preporodnoga Hrvatskoga proljeća,  osmišljeno krivotvori rođendan i lažira povijest.Na Filozofskome fakultetu Univerziteta u Sarajevu završio je studij francuskoga jezika i književnosti i latinskoga jezika s rimskom književnošću, predhodno obranivši, s najvišom ocjenom (10), diplomski rad na temu kazališta apsurda. Doktorske studije pohađao je na sveučilištima u Zagrebu i Parizu, gdje je, kod slavnoga romanopisca i profesora Milana Kundere, pripremao doktorsku disertaciju na temu „Ideja Europe u djelu Ive Andrića i Miroslava Krleže“.U Sarajevu je desetak godina bio direktor edicija suvremene domaće i svjetske književnosti i za to vrijeme uredio i objavio preko tristo autora iz Jugoslavije i cijeloga svijeta: Paula Celana, Williama Faulknera, Fernanda Pessou, Czeslawa Milosza, Zbignjewa Herberta, Gastona Bachelarda, Miroslava Krležu, Marija Suška, Ivana Kordića, Nikolu Šopa, Dževada Karahasana, Cirila Zlobeca, Dragu Jančara, Desanku Maksimović, Blaža Koneskoga, Tvrtka Kulenovića, Milosava Popadića, Waltera Benjamina, Saula Bellowa i inih. Kada je g.1984.priredio i objavio sabrana DJELA  Milana Kundere, proboljševički ga je krug javno difamirao da je  „kunderist i antikomunist, iza kojega stoje snage međunarodne reakcije i specijalnoga rata protiv Jugoslavije“ (Mihajlo Lalić). Nekoliko je godina bio članom uredničkoga vijeća međunarodnoga časopisa Lettre internationale, u izdanju hrvatskoga Centra PEN-a. Četiri je  godine (1990.-1994.) radio  lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu Rennes 2 u Francuskoj, gdje je, u prosincu 1991., osnovao Društvo francusko-hrvatskoga prijateljstva.  Ujesen 1992.s okupacijskih je položaja srbske vojske Radovana Karadžića bio ciljano granatiran, a potom  devastiran i opljačkan njegov obiteljski dom, u središtu Sarajeva, u naselju Hrasno. Po povratku iz Francuske, u Zagrebu sudjeluje u pokretanju i uređivanju tjednika za kulturu, kojemu je dao i ime: Hrvatsko slovo. U ministarstvima kulture i vanjskih poslova RH nekoliko je godina radio kao viši savjetnik, načelnik odjela za informiranje, načelnik odjela za suradnju s UNESCO-om, diplomat.  Godine 2000., odilja se i  napušta državnu službu. Dvije je godine bio glavnim urednikom u Tiskarsko-izdavačkom d.d. „Antun Gustav Matoš“ u Samoboru.
        Objavio je desetak pjesničkih knjiga, prvu, Život vječni, g.1971.u izdavačkoj kući „Svjetlost“ u Sarajevu, ovjenčanu godišnjom nagradom izdavača. Svoje je francuske stihove objavio u knjižici Parole pour elle (urednik, Franck Rannou). Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika, uvrštene u hrvatske, bosanskohercegovačke i svjetske antologije poezije. S Izabranim pjesmama (s predgovorom Jure Kaštelana) uvršten je u ediciju „Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u pedeset knjiga“. Za Baščansku ploču, poemu dobio je prvu  Nagradu za pjesništvo „Dubravko Horvatić“ i godišnju Nagradu „Antun Branko Šimić“. Godine 2018.objavio je opsežnu knjigu kolumnističkih minieseja SLOBODA, MIR MEJU NAMI – EUROGLEDI, s dodatkom povijestne „Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku“ od 28.I.1971., koje je bio inicijatorom i sutvorcem. S francuskoga je preveo Oproštajni udarac Marguerite Yourcenar i Umjetnost romana Milana Kundere.

Mile Pešorda

M O J   O T A C

Moj otac srca većeg nego sunce
Moj otac glasa ljepšeg nego govor mora
Moj otac tijela koje prerasta brda
Moj otac duha koji očovječi kamen
Moj otac kojeg satra gladno nebo i
                                                   gladna zemlja

dirnu mi ruku slomljenom rukom i reče:
Blagu riječ za ovu zemlju kaži, sine

Moj otac glas dubine
Moj otac trava u rebrima
Moj otac sunce u stijenama

Kako da te silna opjevam ja malen, oče
          (Panorama mlade hrvatske književnosti, „Republika“, 1969.)

ODBJEGLA LJEPOTA
ILI
PJESMA ZA KROTKI SVIJET

1.

Krotki svijete, jedno krhko stvorenje
Poklanja ti blaženi nemir i gib
Poklanja ti jutra zrenje i vrenje
Oči sjaja željne i sveti glib

Milosti imaj za njegovu dobrotu
Za padove za šutnju za razornu tugu
Ono je davno mimoišlo dugu
Skrito u grmlju ćuti odbjeglu ljepotu

Ne žudi ono od darova ništa
Već samo duše za uzvišeni splet
U sebi noseći vruća čistilišta
Spremno je uvijek za žubor, za lijet

Nemoj da mu sraslome u bilju
Dođe u praznini sova huknut
O svijete krotki, ono nosi zbilju
Od izobilja srce će mu puknut

2.

Zar uistinu može reći
Krov sa bezbroj značenja
Da krv će umorna leći
Na dlan stvoren za zračenja?

Kad skrhana bića se smire
Uz blagi pucket obiteljske vatre
Zar ne slute da odasvud vire
Duhovi dragi koji s njima snatre?

Zar i to stvorenje moćno i sitno
S čelom predanim kamenu i travi
S duhom što nosi beskrajno i bitno
Zar ono može da se zaboravi?

Ni sna nema mrtvo djetinjstvo stvari
O žudjeti prognane Penate i Mane
Srce svijeta – biće koje žari
Zar može reći da se vrati da se stane?

3.

Kaplja što je na list pala
Bezbrojne sadrži krasote
Odrazit ih ne mogu ni zrcala
Sa suncima, o Iškariote

Pa čemu onda san o jedinstvu
Bolno nesjedinjivih čari
Bliskost očiju u dobročinstvu
Ocrtat će dušu sviju stvari

Nek su nam sklona božanstva
Nek su nam sklone kiše dobrostive
Neka nas pohode vječna izgnanstva
Zov majke s mirisom procvale šljive

Misao živi u posvećenu kamenu
Prepuna iskrenja titraja i sjene
Topla i budna na umornom ramenu
Rastvara zvijezda usne zaklopljene

ŽIDOVSKO GROBLJE U SARAJEVU

Tko od svih nas izgnanih, prijatelji
prvi u Sarajevo
u Vrhbosnu dođe
neka donese smilja i bosilja
mira i veselja
na Kranjčevićev grob
i na staro Jevrejsko groblje
(iz kojega novi Skiti sređivahu grad
po mjeri svoje praznine)
Neka se pred Makovom bistom
(ako i ona srušena nije)
makar za tren
stećkom okameni
u NE
ništiteljima domova i crkvenih tornjeva
i čarobnih šadrvana
blizu hotela “Evropa”
u kojemu smo Rutha i ja žilavku pili
i poljupce lovili
kroz kolutove dima duhana
iz Hercegovine …
Dlanovi me tvoji prže, Rutho
Sestro moja u surgunu

                                       1992/93.

(*)Vrhbosna – izvorno ime Sarajeva
(**)Mak Dizdar (Stolac 1917 – Sarajevo 1971)-  pjesnik i urednik časopisa „Život“
(***)Silvije Strahimir Kranjčević (Senj 1865 – Sarajevo 1908), pjesnik i urednik časopoisa „Nada“.

ARS POETICA

1.

Jedinstvo je Mnogoglasje.

2.

U Knjigu se odasvuda slijevaju riječi: pjesnik je ruža more poezija. Raspored kleše munja.

3.

Margarita cvili i zavodi mladiće u provinciji, galeb se zalijeće u neku straćaru i, evo, dijete hita pučini – jezik traži kuću.

4.

Najavljujem vam, poglavari, stoglavu životinju, smrtonosnu požudu žena,
pobunu kazaljki, gnjev Radnika.

5.

Najavljujem poplavu preprodavačima beznađa, koji ni novine ne umiju pročitati
a da svečano ne zakmeze.

6.

Najavljujem ništavilo onima što češljaju kosti Ivana Gorana Kovačića
i ne daju snivati u ljepoti svoga neba.

7.

Umirem u stručku smilja, uskrsavam u Rani.

8.

Raduj se, pratilice moja, zemlju našega jezika ljubi more i
tijelo stvara školjku za tajne ugrize.

9.

Mnogoglasje je Jedinstvo, koje ne trpi zakone,
koje se sveudilj uspostavlja po mjeri slobode u ovoj zgradi zebnje –
dok tisućljetne vile uspavljuju djecu, dok sikću poskoci po našim prozorima.

10.

Poezija je moja svjetiljka što naznačuje prostor tame;
ruka obasjana u otajstvenom tkanju.

11.

Strava od bjeline, s vana, od sveopćih škara.
Stiže li to, opet, doba bezćutnih, koji, uz smiješak, zatiru i svoje bližnje –
radi grama slave? Ogrij, o ustrašeno, ogrij svoje dlanove na vatri ovog dodira.

12.

Ptica para noć, čudesnost daljina u agonu noseći, i zaklikće,
mrtva, u stablu, u mojim grudima.

13.

Ljubim.
Ljubim te, kućo što ploviš sferama.

STABLO, SANJARIJA

Stablo ima moć preobrazbi, sanjarije
u znaku orla. Noćas mi se objavila kuća,
u krošnji koje prebivaše jezik,
poznat pticama. Dogodilo se stablo.

Moćnom letaču navješćuje se radost,
smrt u blijesku oka
kada dodirne jasen, bijeli cvijet.
Imat će stablo dušu ptice,

ptica će imati sjaj kore,
moj zeleni pogled. Bačeno koplje
rastvorit će srđ sjemena, o ,
mladi urotniče, zar ne vidiš sjekiru,

zar ne vidiš hitac, tužni, koji traži
tvoje srce. Ako umre pojam ptice,
ako ti tijelo umoče u otrov, mlijeko
zakarpatja, ako te pokrije

svemoćni krov što izuzima dušu,
moju tvoju našu igru, hoćeš li pronaći
nova usta, srođena u djelu
ufanja; nacrtati ludu pticu

s kliktajem: »Dogodilo se stablo.
Dogodit će se stablo.« A to nije malo.
Ljetni akvarel svemira, mračna ruka
s olovom, zamahnuta. Muk vodâ u kruženju.

Unutarnja nagost

I.

Riječ je progutala mrak.
Svijeća upalila
Trbuh govora. Bruj
Za vrijeme ove preobrazbe
Pretvara se u iskrenje znakova.
Agoniju papira.
           Mrak
Sahranjuje sjenke.
Mrtav skitač pored puta.
Vrijeme je pustiti vodu
Kroz tunel, da dodirne napokon i ona
Mare nostrum.
Gdje je to more?
Gdje prvodošli konjanici?
U čemu njihovi biljezi
Dodiruju moje?

Tijelom svojim postajem
Tijelo riječi, otvorene
Tvojoj šutnji, tvome
Tajnom gibu.
          Utemeljujem li
Poetiku dodira,
Rastvorit ću kutiju tijela
Svakog koje se nadaje
Zovu. Udari ptica u prozor,
Žena krikne, skupljena pod nečijim dlanom,
Vrata se otvaraju zatvaraju
U nutarnjem propuhu.
Istinski prostor riječi ocrtavaju
Tvoja usta koja, obasjana,
Njeguju nijemost:
Rađam se nestajem u mraku
Svijeće ugašene u tvom tijelu.
Je li to znak da se zbio dodir?

II.

          Hrana
za vrijedne dvonošce,
vino iz najsmrdljivijih podruma:
sjekira je odsjekla
odvažni jezik, prsti stegli
vrat pijetlu.
          Otisnuti
bi se trebalo. Ali kamo?
Svjetlost je tužna zbog slova,
slova oplakuju svjetlost.

Jezovit ugriz na konjskom vratu.
Mravi na radilištu.
Proizvesti bih htio mnoštvo značenja
koja bi prizvala i najsmioniju letjelicu.
Neka kukuriječe
rex cravatorum, zora je bila
prije njega, samo je raspoznati valja
u muljevitome mlijeku.
Ali na koju je čistinu izvesti?
Nakon godina srama ona
pliva u modrini nebeskoj
ostavljajući i-lirske tlapnje u prnjama.
O luda dušo uobrazilje!
Poskok će poskočiti,
Ženicu prismočiti…

Lampa strepi od uljeza.
Hajkači, istražitelji, psi
žderu moja slova,
Nož ustrajno pili vrat Pjesnika.
Spavajte! Spavajte!
O spavajte, dični sinci!
Zabrektat će traktor i u vašem domu.
Spavajte!
          Meso moje
pije svjetlost, svjetiljka sažiže
krila slijepog miša.
Govor obnažuje noć.

III.

Kamo? pita se onaj koji kompas
tek ćuti. Kamo? tiktaka kazaljka.
Riječ je o buni? Tek nijemi proglas
to je, crtež presit braka

s droljicom hartijom. O putniče
rajski, je li hora razderati Pokrov?
Nebom opiti ustrašeno ptiče,
bunar koji prepoznaje zov?

Razbiti bedem, sramnu ploču
kolikih početaka! A ima metaka
u čistom glasu; plaćen je račun
bezbroj puta, kazaljka tiktaka:

tko je gnjevan, tko ne zna
blagost utrobe, tko nosi zaborav,
imat će i krov, i svjetlost bezdna,
visove i, kad padne, splav

za plovidbu Mrtvom rijekom.
Tko će tada, ako ne onaj drugi,
sklupčan, obliven mlijekom,
imenovati KAMO, imenovati zoru,

gutljaj ahasvera, prvu kap u moru
kapi, svjetlo što privodi iskon?
Tko, svebivstven, izići na balkon
novim žarom ogulivši koru?

IV.

„Past ćeš“, zagrakta ura
škripava, past ćeš, o, stablo,
krv curi međunožjem djevojčura
na pijesku, toči se kablom

more po tijelu krajputaša
koji bodežom opći s dnom.
Past ćeš, mača se maša
žudnik, onaj koji je uznio dom

u beskraj duha, nebesku školjku,
preziratelj blata duša u dvoje,
divljak, svemirac, koji kuša smokvu
tek kad ona nadiđe prvo, kad se nespokojem

slije u više, novo: prevrat – drugost,
krunu tvoga tijela, tijelo duše
rođene da se pita, da je gost
u sebi samoj, u svijetu što je brušen

da ubrza pad. Sklopi, zvijeri, knjigu,
žderažima predaj slovo, šutnju, krik.
Beskraj školjke, otvoren u krugu,
pronosi svjetiljku, crven lik;

božanstvo je bodež, preobražen skitnik,
rušitelj koji, snujuć u smradu,
tvori jedinstvo, sveopću dugu,
dinamit za epohu, za strah-o-vladu.

V.

Štakori nadiru!
Samo to je vrisnula u moju dušu
Ona. Sada nosim mrtvo tijelo
U svom tijelu.
Krvlju našom
(što besmisleno se toči)
Urezujem u zid znak pobune:
Za vas koji ćete doći, pravedni u gnjevu.

Mlaz glagola zatečen u grlu.
Kako ispljunuti Historiju?
U hipu jednom živim sve skitnje,
Sve otvorene knjige, svu radost dodira.
Jer, samo tren nas posvećuje vječnom.
Pod ovim pogledom krvavim,
Pod ovim smiješkom što usmrćuje ljudskost,
Pod ovom zimom zubatom sibirskom,
Pod ovom ledenom svetosti u mantijama.
Cupkaju bratske cokule,
Vrata otvori, dobri čovječe,
Hora je sahraniti gib što razara spokoj,
Bit ćeš posvećen.
          Kuću oko sebe skupljam, jezikom nade
Grijem zebnju. Kuća mog bića
Već davno nije kuća svijeta;
Zbijeni govor užiže kosti i tijelo se prepoznaje
U riječi koja imenuje Nju, umorenu,
U mom tijelu…
                    Tvoje riječi (ljubavi)
Sabirem u žitnicu. „Štakori!“, jaučeš, „hodi hitro!
-i ja kročim u svjetlost tvoga tijela,
Zgrčenih šaka, punih sjemena.

Baščanska ploča, poema
(I-XXV)

I.

Riječ koja gori
Na otoku
Oblijeva kopno

Kuću koja nudi
Sive grudi
Za poljubac

Za sjaj beskućnika

XXV.

Pisah se u
Rječi zvonimirnoj
U dane udbuš cara

Brisači je brišu bez traga

Hrvatini
Veli
Opet zar makovo zrno

Ali
Ništa nije tako crno
Da pjesmom ne bi moglo biti

Vinu
Slavac
Jest pravac i put

Kad gledamo dobroviti

Na izvoru ka izvoru

Od Neretve iz Cetine sa Dragonje
(i Dunavom do ljubavi)
Istina sinu u Solinu

Za amenom

U
Sred
Svjetlosti Svijeta

Mile Pešorda u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića

novo