MATO NEDIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Mato Nedić

Mato Nedić rođen je 5. siječnja 1971. godine u Tolisi u Bosanskoj Posavini. Završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti na Pedagoškome fakultetu u Osijeku.

Do sada je objavio sedamnaest samostalnih knjiga: Bijeg, pripovijetke (1997.), Godina stradanja, roman (2000.), Pomrčina Sunca, kratke priče (2005.), Svršetak početka, pjesnička proza (2006.), Govor gradova, putopisne crtice (2007.), Ljudske priče, pripovijetke (2010.), Pater Martinus, romansirana biografija fra Martina Nedića (2010.),  Svjetlosni nedogledi, pjesnička proza (2011.), Okvir za mudrost, roman (2013.), Vrtlar riječi, kritike (2015.), Antikvarijat, novele (2016.), Starinske priče, pripovijetke (2016.), Hod po oblacima, eseji (2017.), Ako hoćeš biti svjetionik, eseji (2017.), Epitafi Suncu, pjesme (2018.), Čistina, roman (2018.) i Redovnik Riječi, monografija o fra Martinu Nediću, prvome ilircu iz Bosne (2019.). Za književni rad Nedić je i nagrađivan. Suautor je i gramatičkoga priručnika za srednjoškolce naslovljenoga Slovo o jeziku (2002., drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, 2012.).

Zaposlen je u Školskome centru fra Martina Nedića u Orašju. Član je Društva hrvatskih književnika u Zagrebu i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u Mostaru. Dopisni je član Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u Bosni i Hercegovini.

Mato Nedić

BESKRAJNA TOČKA

Poštujem zemlju u kojoj
zauvijek miruje srce čovjeka,
miruje misao.

Ljubim taj prah od kojega
smo na sliku Božju sazdani,
mi, baštinici besmrtnosti.

Volim zemlju, roditeljicu našu,
beskrajnu kružeću točku
što pronosi nas svemirom.

Milujem pogledom sve što je
oblikovala ruka Onoga
koji nas iz vječnosti doziva.

SVE BAŠ, SVE ŽIVI

Danas sam grlio zemlju,
grlio sam ju čvrsto,
kako se grli sina,
i majku, i oca.

Na srcu sam osjetio
otkucaje njezina srca
i mnogih srca što u njoj
leže, i kucaju.

Ništa, baš ništa mrtvo
nije, rekla je zemlja,
vjetar je rekao i voda
što se s trave u uši zalila.

Sve baš, sve živi,
izmijenjeno, ali vedro, jedro,
i pjeva u vječnosti
slavu postojanju.

TAMO CVJETAJ

Nemaj straha, prijatelju, nemaj straha!
Nije smrt ono što misliš da je,
nije to krezuba starica s kosom u ruci.

Ne uzima ona živote – oni joj se sami predaju!
Djevojka je ona što usrećuje mladića,
mladić je to što djevojku sretnom čini.

Smrt je sasma nešto drugo od onoga
što nam o njoj strahovi naši šapuću!
Ona je vođa u onostranost.

Nemaj straha, prijatelju, nemaj straha!
Kada dođe, prepusti se, smjelo kreni!
Nebo je za tebe pripravilo vrtove.

GLAS TIŠINE

Ponekad, kada tragam za riječju,
za izvorima žive vode,
kada se hoću poigrati alkemijom slova,
začujem u sebi glas tišine.

Tada, kao da mi se duša vine iz tijela,
dodirnem nedodirljivo, razgrnem tmine
i razgovaram s vjekovima,
vidim one što se u vremenu skriše.

Onda, kada se vratim sebi,
tišina mi prozbori nečujno,
a ipak razumljivo, shvatljivo i čujno
o sveprisutnosti Onoga koji stvori svjetove.

NEBO GRLI ČOVJEKA

Vidim: ispružene ruke svijeta,
poglede milijuna, milijarde pogleda
podignutih k zvijezdama
trepćućim u beskraju noći.

Vidim: usne koje se miču
izgovarajući molitve, molitve čujem,
što iz dubina se dižu
pokušavajući dosegnuti bezvremenost.

Slušam: uzdahe i krike patnikā
što preplavljuju zemlju, zemlju uzoranu,
a nezasijanu da bi dala plod –
uzdasima oni dozivaju Boga.

Čujem: radosni smijeh onih što žive,
žive na slavu Božju, Bogom znamenovani;
vidim: nebo grli čovjeka onda
kada se čovjeku čini da je napušten.

ŽIVOT

Raskrilila se zemlja,
kao majka u porođajnim mukama.
Iz krika si se rodio.

Sav si od zemlje
i od vode. Voda i zemlja
daju ti srce i misao.

Prolazan si. I vječan si.
Kao zemlja. I kao voda.
Kao sve stvoreno.

Jučer: pred tobom san.
Danas: živiš.
Sutra: za tobom prijeđen put.

IZNAD I ISPOD NAS

Iznad nas beskraj bezvremenosti,
živodajno Sunce, svjetlost.
Božanske ruke mrse nam kose,
dragaju nas kao djecu i onda
kada smo već stari.

Ispod nas plodna zemlja,
draga oranica, hraniteljica.
Ruke svijeta čvrsto nas drže
vezane uz rodnu grudu i onda
kada bismo htjeli poletjeti.

Suncu ususret hrlimo mi,
sinovi i kćeri Obećane zemlje.
Iznad nas staza što vodi k svjetlosti,
ispod nas zemlja u koju nam je leći.
Mi, u sredini.

Mato Nedić

Mato Nedić u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića