Trnski: 73 godine donose iskustvo

Imam 73 godine i ne bojim se ničega, osim Boga i bolesti. Neka mi čitatelji oproste na prividnoj bahatosti i samouvjerenosti, ali godine i iskustvo čine svoje. Pored toliko godina, imam iza sebe oko 150 međunarodnih izložbi, a to donosi iskustvo s galerijama, galeristima, kritičarima, klijentima i kolegama

Velimir Trnski

Slobodno mogu izjaviti, čak kategorički tvrditi, da umjetnost nije i neće biti mrtva (kako su pojedini kolege bombastično galamili, da izazovu pažnju), jer je i ta aktivnost pojedinca-kreativca je ponavljanje, vremensko i geografsko… repeti continuo circulariter. Vrlo jednostavan dokaz je činjenica da neku vrstu renesanse i baroka možemo naći 1600 godine prije u kasnoj staroegipatskoj umjetnosti. A stvaraoci renesanse o tome nisu imali pojma.

Mi umjetnici možemo stvarati slično, a da ni neznamo jedan za drugoga u istom ili različitom vremenu ili prostoru.

Ne cijenim nimalo jeftino skandaliziranje u raznim tzv. perfomansama; skidanje, dojenje štenadi na pozornici, slikanje menstruacionom krvlju ili spermom, nasumice mahanje kistom, kao i prosipanje riječi na papiru ili nabacivanje neodređenih materijala, odnosno smeća po muzejskom podu itd itd. Kao i odavanje počasti crvenoj zvijezdi, simbolu komustičkog totalitarnog i zločinačkog režima?!…a sve plača narod.

Ako se Dali polijevao magarećim izmetom u Parizu, onda to ne znači da će oponašanje takve akcije, donijeti dalijevsku popularnost i vrijednost. Iza Dalijevog izazivanja pažnje stoji ogroman rad i talent. On je htio, želio i postao genije… zašto ?!… zato jer je to već bio, ali je morao uvjeriti okolinu. No za to nije zaslužan “perfomans” sa magarećim izmetom.

Imao sam kolege na Likovnoj akademiji i u životu, koji su slično htjeli postići bacanjem niz stepenice ili galamom, kako je sve do sad u umjetnosti bezvrijedno, kako sve treba uništiti, jer slijedi (od njih Bogom danih) novi početak. Svaka sličnost s komunističkim, fašističkim, isilovskim i još kojekakvim…- iznimno je slična!

Ovih dana sam dobio nagradu Fondacije Taylor za slikara-pejsažista godine u Parizu. Fondacija Taylor je osnovana prije 200 godina i u svom statutu ima prvu rečenicu…. da služi prvensveno zaštiti i proslavi umjetnosti. Fondacija broji preko 5000 članova iz cijelog svijeta, a njeni rukovodioci su umjetnici, To naglašavam, jer tu nema kustosa, kritičara i ostalih teoretičara i slično, nego stvaraoca-kreativaca. Ovi nabrojeni ne razumiju nas stvaraoce, jer su nesposobni stvoriti iz “ničega” nešto i još k tome nešto genijalno i umjetnički vrijedno. Tek onda, kad shvate da mi umjetnici (ako smo pravi, ne nužno poznati) predstavljamo sami sebe, a ne neke – izme ili da pripadamo nekim grupama, pokretima, idejama ili njihovim izmišljenim pravilima i teoretskim kavezima. Slušao sam skoro, kako naši dični likovni kritiičari pokušavaju tako smjestiti negdje, slikarskog meštra Josipa Vaništu. On je, kao svestrani stvaraoc: slikar, crtač, glumac i književnik stvarao i djelovao. I čemu se sad pitati koji je tu pravi Vaništa”? Čemu mlatiti praznu slamu i trošiti riječi, da se popuni papir… on je kreativac i točka. A vi niste i nećete nikad biti i ne treba tu onda pusta teorija, samo zato, jer se vi kritičari čudite. Čudite se bolje vašoj nesposobnosti i jalovosti. Na kraju nismo svi isti i nećemo ni biti.

Moja prepoznata, valorizirana i sad nagrađena umjetnost ima u sebi nešto moje, prepoznatljivo i samosvojno. U Parizu ima oko 100.000 slikara!?… što treba još dodati.