DIANA ROSANDIĆ ŽIVKOVIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Diana Rosandić Živković

DIANA ROSANDIĆ ŽIVKOVIĆ rođena je u Rijeci. Članica je DHK i HZSU. Objavila je 22 knjige; 7 zbirki poezije; 10 romana; 3 knjige kratkih priča i dvije knjige za djecu. Roman Lanterna dobio je prvu nagradu Drago Gervais 1995. Golubica Mira/Colomba di Pace osvojila je u Trstu nagradu „Umberto Saba“ za najbolje prevedenu zbirku (prijevod G. Scotti i V. Begić). Uvrštena je u knjigu „PUENTES – POESIA Croata, diez poetas contemporaneos“ na španjolskom jeziku (Ž.Lovrenčić). Zastupljena u knjigama: El roce de la mariposa (Poesia croata contemporánea) te Bajo la ceniza del antiguo fuego (Poesia de Croacia u nakladi „La Zonámbula“ iz Meksika. Objavljena u talijanskoj monografiji Arte nel segno di Carmelo Zotti, poesia italijanskoj antologiji ženskog pjesništva Petali u nakladi „Verba Volant“ Belluno, (prijevod G.S.) Pjesma Ne dotiči se mržnje prvonagrađena je u Faenzi (Italia), na međunarodnom literarnom natječaju za žene Ma adeso Io i uvrštena u likovnu monografiju EL COLOR DE LA VIDA španjolskog slikara i kipara Cristóbala Gabarróna. Bavi se slikarstvom i mozaikom te je imala izložbe u Rijeci, Puli, Zagrebu i Pazinu. Mozaikom „Plava Ruža“ sudjelovala na „Bijenalu mozaika“. Brine se o umjetničkoj ostavštini pokojnog supruga slikara i pisca Rosaria Jurišića Vrgade. Predsjednica je Tinte 910, udruge za promicanje kulturnog stvaralaštva u Rijeci.

Diana Rosandić Živković

NE MOGU

Ne mogu od mene

učiniti roba

zemaljskoga,

jer moji lanci

zveče

s treptajem

zvijezda

i cijeli svemir

čvrsto sam

okovala

u taj

lančić

što visi

na vratu Boga.

A ako me

istrgne –

i u bezdan baci,

neću pasti

raspuknuta,

već kao

zlatno sunce

medaljon,

što sjaji

na sredini

ogrlice,

istim ću blijeskom,

čak i jačim

nahraniti oči

da lakše

plaču.

NE DOTIČI SE MRŽNJE

Neka ti svjetlost sunca dodirne rame poput prijatelja

neka ti vjetar ubrza korak onda kad žuriš,

vrata će ti otvoriti lijepa riječ koju ću umjesto tebe izgovoriti.

Postoje igre u kojima isto tako možeš krvariti

veličinu svoju smanjiti,

malenkost povećati

a radost vjetra nosi počešljane trave,

krv nije mak

i ne raste cvijet iz pepela,

srce postaje urna koju je teško nositi.

AKO NE VJERUJEŠ

Ako ne vjeruješ u čežnju djeteta za dalekim zvijezdama

ne govori ljubav,

daljina osmijeha mjeri se treptajima,

ako isti nismo

ne govori mi ništa.

Vuk ne može pasti travu i kad ovčju kožu ima

postoji dobro

a zlo je na drugoj strani,

gaziš li na sredini nesigurna

ne govori mi da me voliš,

ne govori ništa.

MALE KNJIGE PUNE ČEŽNJE

vidik je bio plav

nebo smo nosili kao kap dragocjenog pogleda u stihu

mislili smo da smo ptice jarkih boja

a to su samo poljupci bljeskali iznad riječi

kap nije pala

            kap nije ishlapjela

to žedna ju je koža s dlana udahnula

            i sad ta kap putuje

tamo kamo su ptice odselile

            od žuči do oka

od pete do vrha jezika navrh kose

giba se, roni i izranja

češlja se samo noću

leđima plavih razglednica

            čekamo izron

čekamo uron

onaj svjetlucavi srh vode koji prska oslobođen

čekamo zaronjeni u šutnju

u dubokom kopnu

riječi su dupini

            riječi su ptice

                        selice

riječi su kapi

riječi su klasje

kiše dugo nema

            noći su duge

                        slova sve kraća

vidik je bio plav

            kao tinta razmrljana između prstiju

MODRINE

Kako ti se zagasila zvijezda

otkud se taj mrak oko nje stvori

taj mrak što je zagrli i otme.

Što si učinio da se zvijezda vrati

samo čuđenje

čemu ništa više,

to sad nije dovoljno.

Od srebra načiniti ljestve visoke

i kolač svježi od ljutitih trava

jer zvijezdu se nečim primamiti mora

ne valjda koprivom il’ čičkom.

Zašto ti se zagasila zvijezda

tebi prvom

i zašto si mi ispričao da je odjednom postajala sve manja i

manja

dok nije sasvim nestala,

nisam vjerovala u samonestajuću zvijezdu,

gledala sam boju tvojih očiju,

razmišljala kako bi tvoje dijete krasno izgledalo

i da je ono možda ta zvijezda koje nestaje

jer i moja je odjednom postajala sve manja i

manja,

dok nije sasvim nestala,

duša mi je u trenu ostarjela.

Ni kopriva ni čičak

ni kolač od ljutitih trava,

samo duša što se vere po ljestvama od oblaka

može primamiti zvijezdu

da se u čuđenju ponovno stvara.

KAMEN PJESNIKA

Život je kamen

bačen u slobodu –

Bogu pod čekić.

Udarcem svakim

ljudsku patnju

taj nepomak čovjeka

mrvi u pepeo.

Smrtni mu dar,

a božanski dah,

raznosi površinu

drugog dragog kamena

u njegov san –

i more tišine,

i sve,

i ništa.

Patnju pjesnika

Bog udarcem lomi

u božanski prah.

SAMO SAM TE PITAO VOLIŠ LI ME

Rekla si da je čovjek pahulja strasti

koja topi se što više voli

i da ispari u dahu drugih usana

Rekla si da je čovjek

krvava stigma na licu Zemlje

i Božji hram od gline sazidan

i neka ne strahujem od trublje Jerihonske

jer prah se mora vratiti u prah

Rekla si da je čovjek

razdijelio sve darove kroz razaranje

i da luđaci još čuvaju šarene vrpce i ukrasne papire

da omotaju obične cigle

nudeći ih kao spasonosnu nadu

Rekla si da je čovjek

čuvar magle s bezglasnim guskama

prati tragove zelenog izmeta i ostavlja putokaze

ispisane raznim jezicima

i da moram za nas izlaz naći

Rekla si da je čovjek

snažni udarac koji lomi čeljust svemira

jer Zemlja nam je dana u ostavštinu ne Mars ni ništa drugo

da je čovjek aromatična biljka

koja miriši ili smrdi kad je protrljaš između prstiju

Svašta si mi rekla

a samo sam te pitao voliš li me

Diana Rosandić Živković

DIANA ROSANDIĆ ŽIVKOVIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića

novo