MAJA KUŠENIĆ GJEREK u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Maja Kušenić Gjerek

Maja Kušenić Gjerek, profesionalna književnica, rođena 1961. godine, autorica trideset objavljenih naslova poezije i proze, diplomirala komparativnu književnost i filozofiju. Članica DHK i HZSU, djela su joj uvrštena u domaće i strane antologije poezije i proze i čitanke. Nekoliko knjiga za djecu objavila s majkom, Anicom Gjerek. Više od desetljeća bila je urednica u Maloj knjižnici DHK,  Zagreb i dopredsjednica Društva hrvatskih književnika u Zagrebu te u dva mandata predsjednica ogranka Matice hrvatske u Koprivnici. Autorica je brojnih recenzija, eseja i scenarija za Hrvatsku televiziju. Dobitnica nekoliko uglednih domaćih i međunarodnih književnih nagrada za poeziju i prozu u  Italiji i Bugarskoj i prevedena na više od deset jezika. Kao jedna od  osnivačica i članica Slavenske književne akademije u Varni objavila knjigu pjesama „Kristalna ruža“ na bugarskom jeziku. Odlikovana za književni rad odličjem Danice hrvatske s likom Marka Marulića

Maja Kušenić Gjerek

JESENJINOVA JESEN

Sergej je sjeo u bijele kočije
S parom brzih vranaca na čelu,
Nije bilo zvijezde tople da ga zgrije
Krvlju Boga dobrog na raspelu,
Što se kao ruža u snijegu smije.
Praporci su zvonili čudno,
Kao milijarde zaleđenih zvona,
Kao ljiljani da cvatu uzaludno,
Ili mjesec kad sklizne s kristalnog trona
Među oči iščezle pod vodom.
Lišće je odavno prekrio papir,
Snježna šapa koja guta riječi,
U jednom oku još je sjao safir,
Ali nigdje vina koje razum liječi
I umjesto Amora, hramao je satir.
Sergej je pustio zlato da rijekom oteče,
Jer što sa šakama punim zrnja
Kad noge tonu u živo blato,
A rumenilo mrvi prek(r)asnu večer?
Odmahnuo je rukom: Ništa zato.
Spasit će me pjesme.
U brod od papira stavit ću srce,
S dušom u sredini, kao zrnom graška,
Zazvati Ljepotu.
Spasit će me Jesen, već sva u bijelom,
Kao nevjesta što osuđenom
Na smrt sve oprašta,
Pjevajući -moju pjesmu!-
Zaljubljenom životu…

NEPOZNATA PJESNIKINJA

Na ulici velikog grada, nitko je
Neće prepoznati.
Njeno lice,
Nalik ni jednom drugom,
U ljudskom vrtu
Može spokojno cvasti,
Do pravednog uvenuća.
Može se
Odjenuti kao filmska diva,
Ili prodavačica igračaka,
Svejedno je.
I bez straha, može se
Poskliznuti i pasti, usred stiha.
Nitko se
Neće začuditi, jer nije
Dovoljno laka.
I nitko neće primijetiti,
Osim ptica,
Ali one oduvijek šire krila mašti.
Podići će je, kao i uvijek,
Vrijeme,
Stresti još malo perli s trepavica,
Jer u poeziji je djevojčica i
Svi misle, morala bi rasti.
Obuva
Prevelike cipele od strofa i stavlja
Na glavu metafizičke dijademe
Od stakla, umjesto stroge etike.
U poanti, naivno, obožava
Vatromete i slavlja.
Razgovara o svemu, osim o poeziji.
S poštarom o vremenu, susjedama
O modi.
Dugo lista raznobojne
Časopise, kao dijete slikovnice.
Onda sjedne i zapiše nešto.
Prolazeći kraj zrcala, poput
Kraljice, uvijek namršti lice.
Metafore su joj kao bolesne
Gospođice blijede i plakala bi
Neprimjetnije, kad bi znala.
Još plače, na glas, zbog tuđe
Bijede.
Njeno je vrijeme
Ono kojeg nema. Pjesnici
Za okruglim stolom vode
Strasne dijaloge o slobodnom
Stihu.
Ona, popuut zelenih ruža
Zalijeva bokore salate i zvižduće
Prigodne ode. Na predavanjima
O sintaksi drijema.
Večernjača je
Zatiče nad papirom, umornu i
Tihu. Ona je najtiši zatočenik
Pjesničke slobode.
Stalno ponavlja da je križ
Ljubavi sjena.
Nepoznata pjesnikinja. Čak ni
U pjesmi u prozi nećete je sresti
Nepočešljanu ili bosu.
Svi kažu
Da je ukočena.
Njeni su prijatelji
Već nijemi i žive u knjigama
Koje otvara noću kao žardinjere
Dragulja, ili zvjezdanih bombona.
Jednom, anđeo joj je iz samilosti
Bacio u naručje zlatnu liru,
No ona vjeruje da je to ukras
Za kosu
I stavivši je na glavu,
Umjesto krune, još leti
Visoko nad gradom,
Čvrsto
Držeći u ruci uzicu dječjeg balona.

RAČUN DOSTOJEVSKOG

Tisuću puta tisuću-
Puta tisuću tisuća-
Trenutaka – zvijezda – koraka –
Brojaka – beskraja,
Matematika je stroga učiteljica
Iz uma, zamahuje ravnalom
Koje je možda pruga,
Kojom putuje mrav kao vlak
Tračnicama umorna razuma.
Dok ne primijeti da je mozak
Ona bijela jabuka razdora
Poslije milijun godina,
A srce rumena vjetrenjača
Dozrela u grudima,
Što melje sitno bol u suze,
Mudrost u šutnju, a pjesmu
U zaborav ili miris ruže,
Valove tuge u poznatu pjenu.
Ti kažeš, kao crkveno prijestolje
Od spužve.Srce stvoreno za ženu.
Tisuću puta tisuću tisuća, ne daje
Ni mrvicu od kraljevstva ljubavi.
To su znali konjanici zasuti kopljima
I bolesnici sa zvijezdama u glavi.
Možda neka večer slična jantaru,
Samo jedna od tisuću tisuća,
Osvijetli tišinu.
Labud se ogleda
U vodi, sličan kredom zapisanu slovu
Na baršunastom kartonu,
Misao je skliska poput leda.
Ali samo tamo
Želim domovinu, u tom krhkom,
Toplom nebosklonu,
Duhom neshvatljiva reda.
Potpisujem i pišem rezultat –
Bog je samo jedan.

• 

• 

MARGUERITINA PJESMA

Nije sigurno da sam ikad napisala pjesmu.
U pričama, jahala sam vješto,
Plesala kao Eva, mijenjala temu,
Čak i sjedala na carski prijestol,
Tražeći sretno mjesto u refrenu.
Voljela sam misliti na prošlost,
U njoj je bol bio kukac
Zaleđen u jantaru,
Na svim stranicama uredno zapisana
I raspoređena svjetlost
I slova već pretvorila u riječi
Svaku utvaru.
U pričama je sve mirno.
Ali pjesma,
Ona može preskočiti srce
Poput antilope.Zagristi
Kao tigar u bijelo meso
Papirne voćke ili u stihovima
Poput kupina rasuti
Krvave stope.Prokockati svjesno.
Pjesma je zrcalo u kom se vidi duša –
Tko ima hrabrosti, živ,
Svući smrtno tijelo,
Kad se tuga u tamni kamen zgruša,
Tko smije tintu prosuti u bijelom,
Strgnuti vijence s čela lijepih ruža?
Nije sigurno da sam to mogla,
Reći u nekoliko rečenica sve što tišti.
Trebalo je polako
Izvlačiti tu nit iz sebe i tkati
Vuneni šal za dijete
Koje još nerođeno vrišti.

Jedna pjesma je
Ipak život. Makar tužan.
Tko bi mogao više dati?
Vremenu, vječnost je šaptala –
Piši

OSMI PUTNICI

Oni dolaze,
Oni su već došli,
Sa svojim pixelima
Koji svijetle
Puno snažnije
Od naših
Umornih očiju,
Njihova će nas
Brza stopala
Pregaziti poput
Dozrele pšenice
U polju,
Neuništivim,
Plastičnim čizmama
I utabati naše kosti
U glagoljicu,
A novi jezik
Kojim mucaju
Zamijeniti
Naše riječi
Od vrhnja i čokolade
Isprekidanim i glasnim
Binarnim kodovima,
S jednostavnim
Da i Ne
Životu
I što im ostaviti
Osim ovih par stihova
U vrtlogu vremena,
Poput slomljenog kompasa
U paralelnom svemiru,
Tim mladim divovima,
Koji nas nadrastaju
Skrivenim dronovima
U svojim glavama,
Kao sjenke u svjetlu
Davnog predosjećaja,
Da je, bez blata i pekmeza,
Pravedno
Naslijediti
Samo nadu,
Da će jednom netko
Zapjevati aleluju
I njihovim dječjim srcima,
Kad budu koračali,
Našim putem,
Prema
Nebeskom gradu

MALA

Tvoja noć, Bože,
Što bih ja bez tvoje noći,
Ne bih znala tko sam
Ni kamo idem,

Bez vidovitih snova
Koji me sjete
Da sam samo
Čestica Tvog bića
Koja kleči u prašini,

Hvala ti za tu
Tamu milosti,
Za mjesec koji
Muca srebro
I pticu koja drhti
Na nestvarnoj grani
Rođenja i smrti,

Što bih razumjela
Od svjetla,
Osim bičeva
Sunčevih zraka u očima,

Za čim bih čeznula,
Da nema ovih gustih oblaka,

Bez svemirske noći
I zlatne Biblije
Zvijezda,

Ne bih znala
Pronaći
Tvoj zagrljaj
S druge strane zrcala,

I kao šibica u tami
Šaptati u zraku,
Pjevati u mraku

Hvala,
Hvala,
Hvala,

Što dišem,
Što Ti pišem,

Ne bih sve
Svjetlom,
Krvlju,
Zapisala

U Knjigu Života,

Kao da sam
Velika,

Ja, mala.

• 

• 

ČUDNOVATI OSJEĆAJ

Osjećam se kao
Čudnovati kljunaš,
A nekad su mi govorili
Da sam lijepa

I smiješila sam se
I smijala se zvonko,
Znajući
Koliko griješe,
Jer ne govore o
Bitnom

I koliko su,
Griješeći, u pravu,
Što se tiče
Konačnog svjetla,

A sad osjećam
Da ću izumrijeti,

Ovako raskriljena

Kao abeceda,
Preživjela,
Zasužnjena,

Osjećajna žena,

Ona koju vrijeme ne mijenja,
A vječnost pozdravlja
Smijehom korjenja,
I vjetra,
Kao Marija u zlatu,
Kao rosom
Okupana Bathsheba,

Romantična spodoba
S pjesmama u bilješkama,
S bilješkama u pjesmama
I nedovršenim nadama
O početku
I kraju svega,

Znam da ću izumrijeti,
Kao tajna, jer
Čudnovati kljunaš
Čudno me gleda,

Prepoznajemo se
U tom atomskom kristalu
Između sunca i leda,
U svemirskoj kupoli
Izgubljenog svijeta,

On značajno šuti,
Statistički mrtav
I sjajan,
Ja, još kratko živa,
Čudesne arije Neba

Beznačajno pjevam,

U gluho uho umirućeg svijeta,

Oboje šapćemo kao blizanci,
Ave,

Ave,

Prekrasan kao i mi,
Kao i mi bijedan,

Smiluj se, čovječe,
I shvati

Bog je samo jedan.
.. I ne zato
Što je život,
Već zato što je ljubav,
Svega ovog vrijedan.

MAJA KUŠENIĆ GJEREK u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića

novo