TIGAR SE VRATIO KORIJENIMA: AFRIKA

Tomislav Marijan Bilosnić je dio odabrane skupine onih koji piše Poeziju zbog životne potrebe; ne zbog toga da nekoga zadivi nego stoga jer se i dalje želi pitati zbog čega smo živi

Piše: Alfredo Pérez Alencart

I.

Čovjek ima dara za pisanje Poezije ili ga nema. Postoje dobronamjerni pjesnici, a ima i onih koji su tašti čak i zbog svoga bijednog pisanja. Ima ih… U konačnici, neki svojim stihovima u kojima nedostaje Poezije jedva uvjere nekolicinu ljudi. To je tako stoga jer Muza ne zna – niti želi znati – adresu na kojoj stanuju i/ili se stvaraju njihovi stihovi: ne želi da ljudi kasnije ukazuje na nju kao na suučesnicu.

Tomislav Marijan Bilosnić je dio odabrane skupine onih koji piše Poeziju zbog životne potrebe; ne zbog toga da nekoga zadivi nego stoga jer se i dalje želi pitati zbog čega smo živi; zbog čega pripadamo prognanicima ili izbjeglicama ili zato jer ne želi zanemariti zaborav koji nas i dalje čini zaboravnima. Ovaj si Hrvat postavlja pitanja u kojima niče samo vrijeme i nastoji odgovoriti na puno njih vezanih uz ono što možda nikada nije uspio vidjeti, ali je mogao osjetiti ili naslutiti. Rezultat toga pokapa u poemu da bi nicao sve dok kod onih koji slušaju ili čitaju njegovo djelo ne bi postao plod.

I tu nam ostavlja šumu znakova,

mjesto za citat.

II.

Novo Bilosnićevo djelo smješteno je u kolijevku podrijetla ljudskog bića: on ide tamo sa svjetiljkom koju u najtamnijoj noći njiše poput djeteta; ide tamo kako bi pronašao izgubljenu bit ili vječni identitet čovječanstva; ide tamo očaran prazninama koje nastaju zbog tolikih besmislica i rasprava onih koji imaju svega previše; ide tamo tražeći dnevna čuda i prisjećanja koja nitko ne želi čuti. Tada kaže:

Čovjek je Afrika

veliko stopalo

vrijeme

izolirano prije početka…

Ponovio sam „ide tamo“ a točno je da ne znam (niti me zanima) je li Tomislav kročio na afričko tlo. Moguće je da je bio u nekoj afričkoj zemlji jer puno putuje: bilo je dovoljno da dođe na Kubu i već je „osvojio“ čitav američki kontinent. To dokazuje u svojoj knjizi Havana blues objavljenoj 2019., u kojoj je moj rodni Peru jedna od tematskih jezgri njegova prinosa ovim ogromnim čudesnim prostorima na kojima se govori španjolski jezik.

Nije potrebno boraviti na određenom području da bi se pisalo o njemu. Sjećam se jedne anegdote koju je opisao Borges: neki je mladi argentinski pisac došao u njegovu kuću u Buenos Airesu i zamolio ga pismo preporuke kako bi mogao tražiti stipendiju. Želio je napisati roman čija bi se radnja odvijala u Kaliforniji i htio je to učiniti tamo. Borges je, pun razumijevanja, napisao preporuku i dao mu savjet koji ću zapisati prema sjećanju: ako želite napisati roman o Kaliforniji, pokušajte. Ja nikada nisam mogao pisati nešto više od kratkih priča.

Mislim da nije potrebno biti u Kaliforniji da bi se napisalo roman o njoj. To je loš početak.

Bilosnić ima svoje mjesto i zna što učiniti s tolikom prošlosti. Zbog toga traži korijene:

U Africi smo rođeni

u suncu koje pogađa vrhove planina

u zlatu punom hormona

u vremenu ispunjenom životom

od vode i čuda

usred noći

s mirisom crne žene

u dubinama

koje je nebo izmislilo za sebe

Iz Afrike je došao moj predak…

III.       

„Afrika“ je sjajno djelo; cjelokupno i obuhvatno. U njemu, u jeziku koji uranja u korijene, teku osjećaji i misli: Bilosnić vjeruje u iznenadnu istinu koju izriče bilo koji slučajni stihotvorac o afričkim temama. Oduševljava se stvarnosti koju pozorno promatra i koja je dvostruko više istinska nego slike: tu su jedinstvena erupcija naše prošlosti, ljudska bića i, također, drveće i životinje u svojoj grozničavoj žurbi.          

Tomislav je poznat po nadimku Tigar. Njegovo izvrsno djelo koje nosi taj naziv ukazuje na činjenicu da voli ovu mačku. I dakako, bilo mu je bolno zabilježiti da su tigrovi već odavno istrijebljeni iz svoga prvotnoga staništa, iz Afrike. Ovdje je ulomak koji govori o tome:

Pa zašto u Africi nema tigra

Afrika je sama tigar

tigrovo carstvo od onoga svijeta

tigrova prva domovina…

Tigar je crnac  

namazan ratnim bojama…

Sibirski tigar još sanja Afriku

Bengalski tigar pri tom osjeća i vrućicu…

Točno je tako, kažem vam. I tigrovi-jaguari iz američke Amazonije osjećaju nostalgiju za afričkim tlom. Zbog toga sam mu iz onih mojih prašuma pribavio crnog jaguara, čudnoga i u opasnosti da bude istrijebljen, kako bi ga pratio na preostalome životnom putu.

Budućnosti diše

i uvijek se događa;

uvjeren sam

da će se tigar na kraju vratiti, prijatelju Tomislave. 

IV.      

Istaknuo sam da je ovo djelo sveobuhvatno jer također uključuje pjesme o gradovima Magreba i o pustinji u Maliju, što je osobito razvidno u onima posvećenim Timbuktuu i Casablanki:

Svlačeći zemlji kožu

ljušteći

zrna pijeska

oni su putovali

za Timbuktu

nisu ni pomišljali

na povratak

Unaprijed su znali

kako će zauvijek

ostati tajna 

V.         

Završavam ovaj tekst ističući dragocjen prinos sjajne prevoditeljice Željke Lovrenčić koja nam, među djelima ostalih hrvatskih autora, omogućava da upoznamo ona pjesnika-pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića kojega cijenim kao prijatelja i kojemu se divim kao stvaraocu.

Tigre, budi siguran

da ti je duša u Africi.

Alfredo Pérez Alencart

Tejares[1], veljača, 2020.   

Sa španjolskog prevela Željka Lovrenčić          


[1] Tejares – četvrt u Salamanki gdje živi autor teksta (nap. prev).