Ivan Prerad – Imaginarni muzej

Prošlo je već više od sedam desetljeća otkako je povjesničar umjetnosti, filozof, pisac, pustolov, krijumčar, aktivan sudionik antifašističke borbe te prvi i zacijelo najpoznatiji od svih francuskih ministara kulture moderne epohe André Malraux osmislio, ili možda bolje rečeno, osvijestio svoj znameniti koncept imaginarnog muzeja

Riječ je, dakako, o muzeju kojemu nisu potrebni ni zgrada ni zidovi –  stoga će se uvriježiti i termin muzej bez zidova – i koji egzistira isključivo u imaginaciji svakog od njegovih „posjetitelja“. Svrha postojanja takva „muzeja“ jest ta da on, za razliku od stvarnih muzeja, pruža doista neograničene mogućnosti kompariranja bezbrojnih umjetnina iz različitih epoha i dijelova svijeta, pri čemu će obim njegova „fundusa“ varirati te ovisiti isključivo o znanju odnosno erudiciji svakog pojedinog korisnika. Imaginarni muzej podrazumijeva, dakako, i stanovita pomagala, ponajprije u vidu fotografija odnosno reprodukcija različitih umjetničkih djela. To na najbolji način iskazuju snimke fotografa magazina Paris Match Mauricea Jarnouxa na kojima mu Malraux, stojeći ili čak ležeći, pozira okružen mnoštvom reprodukcija različitih umjetničkih djela rasprostrtih po podu svoga stana. Ali reprodukcije su, kako je rečeno, ipak samo neizostavno pomagalo, svojevrsni hardver. Pravi softver koji imaginarnom muzeju daje smisaojest korisnikova sposobnost, zapravo educiranost, da o umjetničkim djelima razmišlja kreativno, odnosno da ih umije uzajamno uspoređivati, povezivati i pozicionirati u socio-psihološki uvjetovane kontekste unutar kojih su nastala. A kada već metaforički posežemo za izrazima „hardver“ i „softver“, svakako valja upozoriti da je Malraux živio i djelovao u razdoblju prije rasplamsavanja informatičke revolucije, čiji će, međutim, učinci – napose pojava interneta – nadasve dramatično razgranati i ubrzati logistiku neophodnu upravo njegovom imaginarnom muzeju, istodobno svjedočeći i o stanovitom vizionarstvu toga fascinantna intelektualca nadasve bogate, burne, a katkada i kontroverzne biografije.

Koncept imaginarnog muzeja zaintrigirat će i mladoga Ivana Prerada. Riječ je o slikaru formiranom u jeku digitalne ere koja, dakako, pred sve umjetnike mlađe generacije sklone izražavanju u klasičnom slikarskom mediju postavlja nemale izazove. Kako se kreativno  snaći u civilizacijskom ozračju gdje su pojmovi  „slika“ i „slikarstvo“ na drastičan način razdvojeni? Štoviše, u tom bi se smislu čak moglo konstatirati kako je poplava slika, uglavnom onih digitalno generiranih, zagušila ili barem potisnula slikarstvo! Ili, primjerice, pitanje kako, i je li uopće moguće, mitsku unikatnost, neponovljivost i ekskluzivnost autentičnih slikarskih poteza i dodira na relevantan način usuglasiti s duhu vremena primjerenim postupcima umnažanja i repeticije, postupcima što su ih svojedobno – prvi teoretski a drugi u praksi – uvjerljivo problematizirali Walter Benjamin i Andy Warhol? Ivan je, najvjerojatnije vođen intuicijom, shvatio kako bi razrješenje takvih i sličnih nedoumica, pa čak i aporija,  mogao pronaći u stimuliranju vlastite imaginacije, a za to će mu, dakle, kao neposredna inspiracija poslužiti Malraux i njegova ideja imaginarnog muzeja. Bio je to okidač za realizaciju slikarskog ciklusa koji na doista začudan način ostavlja utisak suvremeno tretirane vizualnosti. Suvremena vizualnost realizirana posredstvom klasičnoga medija i – pomalo paradoksalno – drevnih motiva.

Tijekom prve polovice pedesetih godina prošloga stoljeća objavljena je Malrauxova knjiga Imaginarni muzej svjetske skulpture. Ivan, inspiriran Malrauxom, također će se okrenuti skulpturama iz različitih dijelova Europe i svijeta, ali kao motivima za svoj najnoviji slikarski ciklus. Slikanje skulptura nesumnjivo predstavlja specifičnu vrstu izazova, nipošto istovjetnu slikanju nekih drugih sadržaja, narativa, ili pak apstrakcije. Izvorno trodimenzionalna umjetnička djela sa svojim volumenima, teksturama i realnim prostorno-tvarnim međuodnosima sada postaju forme što egzistiraju isključivo kao iluzija, a njihova materijalnost  ispoljava se posredstvom boja odnosno linija. I tragova slikarskih poteza. Ivan nipošto, dakako, ne nastoji dokumentirati skulpture iz različitih europskih i svjetskih drevnih civilizacija. To bi bilo krajnje besmisleno. On ih, posredstvom vlastite slikarske imaginacije, na određeni način reinterpretira, ali isključivo na razini slikarskog motiva. A to čini pomoću fotografija preuzetih kako iz knjiga tako i s interneta. Mladi slikar, zapravo, iz dvodimenzionalnih reprodukcija izvorno trodimenzionalnih umjetničkih djela kreira nova, posve neovisna umjetnička djela. Platonovski rečeno, radi se o svojevrsnoj sjeni sjene, ali u ovom slučaju s nepobitno autentičnim i kreativno nadasve potentnim artističkim ishodom.

Promatrajući Ivanov ciklus prigodna naziva Imaginarni muzej suočeni smo s  drevnim skulpturama/artefaktima prikazanim – već je istaknuto – na izrazito suvremen način. Zahvaljujući specifičnoj tehnici koja uključuje i inovativnu upotrebu samoljepljivih traka u svrhu kreiranja dinamičnih slikarskih tekstura i slojeva, Ivanove slike posjeduju stanovitu titravost što podsjeća na ulične reklame. Naslikane skulpture djeluju kao nešto postojano, ali i kao prizor koji svakoga trena može iščeznuti; one su istodobno (hiper)realne i pomalo nadrealne. I još nešto. Zahvaljujući spomenutoj upotrebi samoljepljivih traka, slike iz ciklusa Imaginarni muzej promatrane iz različitih pozicija posjeduju i različite formalno-kolorističke karakteristike. Pristupimo li im, primjerice, krajnje iskosa, one će izgubiti svoja figurativna svojstva,  prividno se transformirajući u monokromatsko-apstraktne površine. Valja ih, dakle, promatrati iz različitih kutova, pa čak i krećući se. A to isto vrijedi i za promatranje skulptura, instalacija i ambijenata. Ivan nas, dakle, na određeni način navodi da dvodimenzionalne naslikane skulpture, a zapravo slike kao takve, ipak promatramo na način kao da se radi o  trodimenzionalnim umjetničkim djelima.

Vanja Babić, kustos izložbe

Mate Rončević