PORTORIKANASKI PJESNIK O BILOSNIĆEVOM TIGRU

Tekst Davida Cortésa Cabána o Bilosnićevoj pjesničkoj zbirci Tigar koju je na španjolski prevela Željka Lovrenčić objavljen je na portalu Crear en Salamancau Salamanci u Španjolskoj, a koji uređuje pjesnik i fotograf José Amador Martínez Sánchez. Ovih je dana objelodanjen i u prijevodu na hrvatski jezik u „Zadarskoj smotri“ br. 4. 2020. godine.

David Cortés Cabán ugledni je pjesnik i esejist rođen u Arecibu, Portoriko, 1952. godine. Magistrirao je španjolsku i latinsko-američku književnost na Sveučilištu grada New Yorka (The City College, CUNY). Bio je profesor na Odsjeku za moderne književnosti na Hostos Comunity College, Sveučilište Grada New Yorka. Objavio je slijedeće knjige poezije: Poemas y otros silencios (Pjesme i druge tišine, 1981.), Al final de las palabras (Na kraju riječi, 1985.), Una hora antes (Sat ranije, 1991.), El libro de los regresos (Knjiga povrataka, 1999.), Ritual de pájaros: antología personal (Ptičji obred: osobna antologija, 2004.), Islas (Otoci, 2011.) i Mjesto bez kraja (Lugar sin fin, 2017., Grad Meksiko, predgovor José Hernández, crtež na naslovnici Carlos Maciel Sánchez ‘Kijano’).

Pjesme i književni prikazi objavljeni su mu u časopisima u Portoriku, Sjedinjenim Američkim Državama, Latinskoj Americi i Španjolskoj. Godine 2006. pozvan je na III. svjetski pjesnički festival u Venezueli a 2015. na Međunarodni sajam knjiga u toj zemlji posvećen Portoriku. Sudjelovao je na međunarodnim pjesničkim festivalima u Kaliju (Kolumbija, 2013.) i Managui (Nikaragva, 2014.). Godine 2014. u Švicarskoj, u Bernu i Ženevi, predstavio je knjigu „Noći pjevanja i sviranja, petorica venecuelskih pjesnika“. Iste te godine dobio je priznanje Alejo Zuloaga Egusquiza koje mu je na Međunarodnome pjesničkome festivalu u venecuelskoj Valenciji dodijelilo Sveučilište Carabobo. Od 1973. godine živi u New Yorku.   

David Cortés Cabán

ŽIVJETI UNUTAR TIGRA U „TIGRU“ HRVATA TOMISLAVA MARIJANA BILOSNIĆA

Evo me ovdje u tebi
pravedan i čist kao zelenilo…
T.M.B.[1]

Osnovna tema u knjizi Tigar hrvatskoga pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića je, samo za one koji imaju tigrovsko srce, smisao jezika i zamisliva stvarnost. Moguće je da pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić posjeduje takvo srce i da izražava tajnu koja otjelovljuje njegovu osobnu priču ili pak izmišlja svoje stvarno življenje unutar tigra.[2] Pjesnik Alfredo Pérez Alencart želio nam je izreći svoj utisak o tigru u predgovoru: „Čitam ove lijepe pjesme i prisjećam se tigra kojega sam vidio kako se sunča na jednome srušenome stablu na obali rijeke Manu u peruanskoj prašumi u pokrajini Madre de Dios gdje sam rođen…“[3] S tim uspomenama na djetinjstvo Alencart povezuje Bilosnićeva tigra. A tigar, izgubljen među drvećem u šumi, uzdiže svoj lik iznad vremena kako bi u priči o tigru Tomislava Marijana Bilosnića, prepoznao onaj koji intuitivno izvire da bi zatim u poeziji poprimio raznolike oblike i osjećaje. Je li beskonačni tigar, fantastični i humani tigar koji prolazi Bilosnićevim stihovima isti onaj kojega je vidio Alencart? Ili onaj kojega je vidio W. Blake (1757.-1827.): „Tiger, tiger, burning bright/In the forests of the night…“; ili onaj koji je prolazio prozom Atsushija Nakajima (1909.-1942.): „Pretvorio sam se u tigra. U početku nisam vjerovao svojim očima.[4] Ili pak onaj kojega je vidio Borges (1899.-1986.) u Zlatu tigrova (1977.): „Kasnije će doći drugi tigrovi/tigar iz Blakeove vatre; kasnije će doći druga zlata…“[5] Meksički pjesnik Eduardo Lizalde (1929.) također ima svoga tigra: „U kući je jedan tigar…“ kaže u pjesmi „Tigar“. Znači, Blakeov tigar ne nestaje s Borgesovom poezijom niti učestalo rabljenje njegova lika završava u slijedu stihova Tomislava Marijana Bilosnića. Jer, tigrovi šire svoja prostrana područja djelovanja i pobjeđuju vrijeme, prožimaju se s podnebljima i stvarnostima koje nas zavode svojom snagom i tajnovitosti. To se događa i s tigrom pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića. Njegova privlačna i jedinstvena knjiga na naslovnici nosi lik tigra kojega je tamo postavila strast španjolskoga slikara Miguela Elíasa.

Tigar koji svoj lik širi preko rubova ovih pjesama, prije svega je onaj čija se ljudska stvarnost rađa iz intuicije. Takav je slučaj svih tigrova koji nam kroz književnu tradiciju prenose neki pjesnički sud. Životna iskustva tigra, njegova stvarnost i ljudske osobine leže u snazi jezika koji ga pretvara u čistu pjesničku bit bez koje bi, moguće, njegov lik ovdje izazvao manje zanimanja. Veličina je obuhvaćena u viziji koja prenosi i projicira svoju jedinstvenu transcendenciju. Ovaj tigar nije destruktivan niti ga njegovo djelovanje svodi na katastrofalnu sliku svijeta. S druge strane, ovo je knjiga suzdržane liričnosti koja spašava tigra od pretjeranih opiranja onih koji ne znaju za njegovu ljudskost. Tigar Tomislava Marijana Bilosnića je, prije svega, duboka poezija, sklad koji strogo određuje tigrove pravce kretanja, ravnoteža glasa koji nadvladava bilo koju vrst naivnosti kako bi se razumjelo neobično hodanje mačke dok svijetu pokazuje svoju bezazlenu pojavnost. To je ono što pjesnik prikuplja u srcu kako bi objasnio život tigra i njegove životne okolnosti. Odatle želja da tigra oslobodimo bogatstvom lirskih slika koje nam dopuštaju da se približimo njegovoj plemenitosti:  

            Ležim u postelji

Moje tamne oči pužu  

Po zidu sobe

Mislim na podrijetlo tigra

Pitam se

Poznajem li njegov stil

Tko je on

Njegova slika

Jedina je što mi se smješka

Kad je ušao

U prazan prostor

kada su mu zvijezde

pokrenule gene

Svaki ga dan spominjem

i moji ga preci

zazivaju

Moji brkovi

pokreću pitanje na usnama

odakle otac tigra

majka njegova

koja ga nikad ne spominje

(„Misao o podrijetlu tigra“, str. 33)

Ali, koji to motivi utječu na tigrov život i što ga čini dostupnim našem pogledu? Kakvu prirodu prikrivaju njegova aura i povjerljiv izgled? Tigar je tigar. Smatramo da nije svjestan svoga življenja. Ali, njegova prisutnost izaziva nešto više od duboke uznemirenosti i straha kad mu se približimo. To znači da je svijet uređen na vrlo jednostavan način i da pjesnik ne mora pribjegavati uzaludnim ispitivanjima o životu. Zbog toga tigar, skroman i veličanstven, plovi pjesničkom riječi i pruža nam osjećaj skromnosti i veličine. To zamjećujemo na najviše moguć humani način, iščeprkavši iz dječjega pogleda blistavost tigra kojega ljubazno gledamo kao bliskoga prijatelja i ističemo onu prvotnu stvarnost koja će u pogledu pjesnika zauvijek trajati:

                        Tigar govori na moja usta

Jedan tigar sa žutom njuškom

liže moje lice

On govori kroz moja usta

To što kaže uvijeno je u moje srce

Njegov jezik kao kapi smole

lijepi se za mrenu mojih očiju

Iz noći u noć on dolazi upaliti svijeću

pokrećući moju krv       

                                   („Tigar govori na moja usta“, 19)         

Ne čudi nas što tigar Tomislava Marijana Bilosnića putuje iz srca u pogled i iz pogleda u duboku dimenziju koja zacrtava njegovo sjećanje u vremenu. On sam će nam iskazati čuđenje, prvo prisjećanje na onu daleku uspomenu koja je stvorila lik tigra, na krajolik njegova ja sadržan u tigrovome pogledu. Na isti način to čini u drhtavoj viziji što ukazuje na pjesničku imaginaciju koja ga oblikuje: „Tigar je jedna od prvih riječi / Došao je kada sam bio usamljeno dijete / Kad je otac otišao u šetnju /k ad je majka stavila previše papra u juhu / Znam samo da on još uvijek postoji…“ („Tigar je prva riječ“, 9). Kasnije nastavlja:

                        Ove su pjesme kao i tigar iščupane

                        Iz moje šutnje koja se objesila

preko prosinačkog mjeseca

One se nikom ne obraćaju ponaosob

Tigar je spreman konačno napustit djetinjstvo

napustiti poeziju

i opet se vratiti u prvu riječ

Promatrajući ovdje tigra, vidjet ćemo da on utjelovljuje mnoštvo likova koji uporno mijenjaju  raznovrsne izglede. On utječe na svoju sudbinu i bit koje odražavaju pjesnikovo ja. Jedno ja što se gubi u pogledu koji izražava duboki osjećaj postojanja. Zapravo, radi se o ja čija nam dinamika govori da ima puno načina da se osjeti stvarnost. To Tomislav Marijan Bilosnić zna ne zbog osobne namjere nego zbog ljudskoga osjećaja koji određuje tigrovu volju:

                        Tigar je izvor sam po sebi

Tigar je cilj sam po sebi

Tigar čini samoga sebe

Tigar je svoj plod

Tigar je uređenje života

njegova mistika

Tigar je moć

kad jest on jest

kad se pojavi on se pojavi

kad postoji on postoji

i kad nestane on ostane

Tigar je svaki osjećaj

Tigar je svako osjetilo

Tigar je svaka vrijednost

on je moje ja 

(„Osjećaj tigra“, 25)

Da tigar ne bi ostao izgubljen u vremenu ili negdje predaleko, pjesnik ga je pretvorio u živu bit riječi. Zazvao je doživljaje koje ovdje izlaže kako bismo prepoznali znakove koji tigra čine znamenitim. Kako bi objasnio tigrovo ponašanje, među upute je stavio svoje ja. I ironično izjavljuje: „Tigar je otpočeo rat s piscima / on im ne da napisati pjesmu / on smatra da ni jedna rečenica nije dobra / njemu je svaka riječ trn u tijelu.“ („Tigar među tvrdim koricama knjige“, 31). Bilosnić nam zapravo želi reći da se, vezano uz stvaralaštvo, nalazimo pred problemom: pjesnikovim upornim sučeljavanjem s jezikom, s tim klizavim idealom uvijek nedostižne savršenosti. Zbog toga percepcija tigra ide puno dalje od onoga što bismo mogli zamisliti kao opipljivu stvarnost: „“Tigrovi su se raširili posvuda / a o njihove se tragove zakvačile / tigraste žabe poput zvijezda / prošaranih oblacima“, kaže u stihovima na strani 52.[6]

Tako da sve tigrove stvarnosti protječu poput života u vremenu. Ali, u vremenu u kojemu se  čini da tigar izolirano pluta, kao da je uronjen u neki drugi krajolik. U onaj koji u samoj žurnosti riječi odražava njegov svijet, svijet koji nikada neće doći kraju. To pjesnik spoznaje u trenutku kad se tigar ponovo rađa pokazujući nam svoju nepromjenljivost i okolnosti koje ističu tijek njegova života i njegovu fatalnost: „Upornost gledanja dio je njegova pomirenja / on pristaje na običnu vezu / na sliku koja ga okrutno prati“, naglašavaju ovi (69)[7] i ovi drugi stihovi: „Tigar bi se svega odrekao / samo da mu priđe kakav usamljeni nesretnik  / da s njim podijeli svježinu večeri“ (71)[8]. Čitatelju, osjećaš li ovdje metafizičku dubinu samotnoga ja, nevidljivu stvarnost koja mijenja tigrov svijet? Kako objasniti ljubav i spasenje, tjeskobu i samoću, viziju i prirodu tigra? Kako, bez da se zabunimo, govoriti o njegovome osjećanju života?

                        Tigar želi probuditi svoju vjeru

Tigar sa svim živim bićima želi doživjeti susret

Tigra razdiru sumnje

On ne vidi smisao svoga života

Tigar luta prašumom tražeći pravi put

Njemu je život jednoličan i dosadan

on je osamljen

on je ojađen

on je ogorčen

odbačen je i bezvoljan

Tigar osjeća da se s njim nešto događa

tigar pati

upao je u teške ovisnosti

Tigar je zarobljen grijehom

Tigar se želi osloboditi grijeha

Njega pritišću veliki problemi

on ne vidi izlaza

                        („Tigar luta prašumom“, 72) 

U poeziji Tomislava Marijana Bilosnića postoji mnogo načina da se približimo tigrovome svijetu. Nije tigrov čitav svijet. On ne predstavlja samo jedan način viđenja života niti predlaže samo jedan oblik shvaćanja stvarnosti. Zbog toga u tigrovome životu također postoje  bolni i zagonetni trenuci: s jedne strane, tu je svakodnevna materijalna stvarnost, egzistencijalni problemi, a s druge, poetsko viđenje okruženja. I bez obzira na njegov stav, morat će  spoznati zavodničku stvarnost svijeta. Odnosno, stvari koje naglašavaju njegovo ljudsko stanje u vanjskoj stvarnosti i, vezano uz svijet, nastojanje da se zadrži misaonost:

                        Tigar diže buku

                        Tigar označava granicu

                        Tigar je otvoren

                        on mokri

Tigar se povlači

Tigar se skriva

Tigar je ranjiv

Tigar je od svile

Tigar juri

Tigar se pretvara

Preobražava

kao svjetlost

koja pada

kao snijeg

dvaput preoran

To tigar vodi ljubav

ili prosto ljubi

ne hajući zato

što ga gledate u čudu

kao da se vezao

za zemlju

                        („Tigar je od svile“, 83)            

Treba podsjetiti na činjenicu da šest ciklusa knjige[9] obrađuju samo jednu temu: onu tigra. Kad govorimo o tematici, ovdje nema zabune. Na svakome je koraku prisutan lik tigra. A naslovi pjesama djeluju kao upute za ono što će kasnije otkriti stihovi. Na taj nam se način otvaraju vrata onoga što očekujemo da ćemo pronaći u tekstu. S druge strane, za Tomislava Marijana Bilosnića tigar je biće koje kroz najdramatičnija životna iskustva potvrđuje svoju prisutnost. Ne namjerava započeti sukobe ni destruktivne borbe ni s kim i ni s čim. Postoji zato jer postoji poezija i stoga jer je njegova povijest također i povijest poezije. A ako je iz nekoga razloga bilo sukoba u tigrovome životu, oni su dogodili samo kao posljedica negiranja smisla njegova postojanja na svijetu. Ili zato da bi vidio svoju sjenu kako se širi nad velikim ponorima života i pronašao razloge za koračanje njegovim stazama. To je tako i stoga jer u najljudskijem smislu riječi tigar ne čezne ni za čim; on nije neko opsjednuto biće. Ide s jednoga mjesto na drugo bez ikakvih problema, čeprkajući u svome osobnome svijetu po drami vlastite egzistencije. I prirodno je da tako bude jer se nalazimo ispred tigra čije je srce u pjesniku „pravedno i čisto kao zelenilo“.

Zbog toga njegovo življenje nalikuje čvrstoj volji – to se vidi u ovim stihovima: „Kad bismo povećali broj tigrova / mogli bismo udvostručiti umijeće ljubavi / smjestiti ga u prsten / i vječno biti u zagrljaju.“(84)[10] Tigar koji krči staze ovih ljubavnih putova kako bi postao jeka svih tigrova na svijetu, čini se da je također jeka one Borgesove misli kad se u tekstu „Coleridgeov cvijet“ prisjetio Shelleya: „sve pjesme iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti dijelovi su ili ulomci samo jedne beskrajne pjesme“.[11] Te navode možemo jednako tako primijeniti na tigra Tomislava Marijana Bilosnića, na tigra koji dolazi iz prošlosti kako bi se u svojoj sadašnjosti i budućnosti pretvorio u glavnoga junaka ove poezije: „Svaki je tigar Siddhartha…/ Svaki je tigar Lao-ce…/ Svaki je tigar Basho“ (97).[12] I ponovno, kako bi ukazao na čaroliju poetskoga ja i na silnu žudnju za njim: „Pravo je čovjeka biti tigar“ (105). Uistinu je lijepo zazivanje tigra utjelovljeno u ovim stihovima.

Prema Bilosniću, svi imamo pravo pretvoriti se u tigrove. Po pozivu i estetskoj lucidnosti trebali bismo biti tigrovi. Upravo sada, na kraju čitanja, trebali bismo se pretvoriti u tigra (jer) Tigar na Itaki sluša pjesmu/… (i) On pjeva o tišini / Tišina je njegov dom (155).[13]                 

¸                                  New York, zima 2019.

Sa španjolskoga prevela Željka Lovrenčić


[1] Pjesma “Tigar se ispovijeda u prašumi”, str. 74. (Nap. prev.)

[2] Tomislav Marijan Bilosnić: El tigre, Salamanca, Trilce ediciones, 2017. Prijevod i bilješke Željka Lovrenčić. Predgovor A. P. Alencart, ilustracije Miguel Elías. (Nap. a. ).   

[3] Rijeka Manu izvire na jugu Perua i prolazi čitavim područjem pokrajine Madre de Dios. Nacionalni park Manu UNESCO je 1977. proglasio svjetskom baštinom rezervata biosfere. (Nap. a.).      

[4] Atsushi Nakajima:“Mjesec iznad planine“ u El poeta que rugió a la luna y se convirtió en tigre (Pjesnik koji je rikao na mjesec i pretvorio se u tigra). Madrid: Hermila editores, SL., 2017. Kindle Edition. (Nap. a).

[5] Jorge Luis Borges: Poesía completa (Cjelokupna poezija). New York, Vintage Español, Random House Inc., 2012. Jedna od knjiga iz te antologije nosi naslov El oro de los tigres (Zlato tigrova, 1977.). Ovdje mislim na istoimenu pjesmu koja se pojavljuje na 380. stranici. (Nap. a.).    

[6] Pjesma “Tigar i tigraste žabe”. (Nap. prev.).

[7] Pjesma „Tigar se vidi u vodi“. (Nap. prev.). 

[8] Pjesma „Tigar u samoći“. (Nap. prev.).

[9] Knjiga se sastoji od šest ciklusa koji tvore jednu cjelinu na način da se iz jednoga u drugi prelazi bez interferencija koje onemogućuju da se jasno vidi kako se stihovi razvijaju i povezuju. (Nap. a.).

[10] Pjesma „Vječno u zagrljaju“. (Nap. prev.).

[11] Jorge Luis Borges: Inquisiciones y Otras inquisiciones (Inkvizicije i Druge inkvizicije), Buenos Aires, Editorial Sudamericana, S.A., 2011, str. 161. (Nap. a.).

[12] Pjesma „Rađanje sunca, ili kruna kralja“. (Nap. prev.).

[13] Riječi u zagradi su autorove (Nap. prev.).