ZVERINŠKE PRIČE dr. Branka Škifića predstavljene u atriju Gradske knjižnice u Zadru

U srijedu 2. rujna 2020. godine s početkom u 17 sati, u atriju Gradske knjižnice u Zadru održano je predstavljanje  knjige „Zverinške priče“ dr. Branka Škifića.  Riječ je o zbirci zapisa, feljtona, povjesnica, dnevnika, sjećanja, lirskih medaljona i crtica o životu na otoku Zverincu i zverinškoj rasutoj bašćini.

Knjiga „Zverinške priče“ sadrži 125 tekstova i 18 ilustracija, a pisana je od 11. studenoga 2015. do 22. svibnja 2020. godine. Prvi tekst je naslovljen „Što mi je na umu“, a posljednji je „Naslov bez teme“. Svi tekstovi prethodno su objavljeni na Facebook stranicama. Uz fotografije iz obiteljskog albuma, valja spomenuti i ilustracije, akvarele autorice Branke Škifić Riđički, koji obogaćuju ovu knjigu. Desing i pripremu za tisak potpisuje ugledni slovenski grafičar Primož Urgl iz Ljubljane. Knjigu je tiskao Grafički centar Zadar „Chilli“. Knjiga je objavljena u vlastitoj nakladi.

U predstavljanju „Zverinških priča“ uz autora, gosp. Branka Škifića, sudjelovali su književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić, dr. Mile Gverić i TV snimatelj, redatelj, producent i diplomat Daniel Riđički. Program je modelirala profesorica Karmen Turčinov. Dok je Bilosnić predstavio knjigu i njezin širi otočki kontekst, Riđički je pročitao svoj predgovor knjizi, a dr. Gverić je čitao izbor iz „Zverinških priča“.

Predstavljanje je održano pred prepunim atrijem Gradske knjižnice u Zadru, uz pridržavanja preporuka glede suzbijanja širenja korona virusa. Na kraju predstavljanja prisutnima se vrlo emotivno obratio sam autor dr. Branko Škifić, zahvaljujući velikom interesu za knjigu i njezinu promociju, nazočnima, suradnicima na izradi knjige te svojim gostima predstavljačima.

PRIČE NAPISANE SU SA ŠARMOM I LJUBAVLJU

Zapis uz „Zverinške priče“ Branka Škifića, tiskane u vlastitoj nakladi 2020. godin u Zadru

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Pred sobom imamo knjigu vrlo određenog naslova „Zverinške priče“ koja sadrži 125 tekstova i 18 ilustracija, pisanu od 11. studenoga 2015. do 22. svibnja 2020. godine. Prvi tekst je naslovljen „Što mi je na umu“, a posljednji je „Naslov bez teme“. Simptomatično, rekli bi liječnici za oba naslova. Riječ je o zverinškoj rasutoj bašćini, o pisanom pečatu u obliku otoka, o otočkom životu i povijesti, skladu njegova krajolika i kreativnoj crti njegovih žitelja, o sunčanoj vedrini, burama i morskim valovima, kamenju i grebenima, o vječnom mediteranskom dijalogu zemlje, mora i neba, i njihovom zajedničkome zrcalu u čijim se dubinama ogledaju, o istinskoj poeziji i smionim pjesničkim poređenjima, kako i dolikuje duhovnome središtu u koje se dospijeva samo plovidbom.

Svaki je otok rajski, u ovome slučaju to je najviše Zverinac. On je uzvišeno središte ove priče u moru života. Postojan usred strasti svijeta i svoje potpune izoliranosti. Otok je točka naše istine u kojoj je svatko zadovoljan s onim što ima, što je osjetio i dr. Branko Škifić kada se konačno vratio otoku, svome zavičaju tajni. Svaki od tekstova ove knjige, na sebi svojstven način, u hiperbolama govori priču o izabranome mjestu, otoku koji je svetište, mjesto mudrosti i mira. 

Da budem iskren, radije bih pročitao sve kolumne, zapise i medaljone dr. Branka Škifića, nego li pisao o njima. Vjerujem da bi tako svi bili zadovoljni. Kako drukčije kazati sve ono što me ponijelo u ovim tekstovima u kojima se filmskom brzinom smjenjuju događaji, gdje priča izvire iz priče međusobno sljubljene kao kamen, more i sunce, gdje se mijenja ne samo vrijeme, već i prostor,  dok se otok stalno okreće u beskonačnome šumu morskih valova, i mijena, ne samo kroz četiri godišnja doba već i po zakonima sunca, mjeseca, zvijezda i vjetrova, srebrnini svojih maslina i zlatu davnoga žita u Zverinškom polju. Mediteran se ne da uhvatiti ni riječju, ni kistom ni strunom, jer sve je to istodobno i zajedno, korijen trojstva.

Bez korijena nama stabla. Ako stablom života držimo knjigu, napisano, onda je njezin korijen autor kao što je dr. Branko Škifić. Korijen su života, dakle, ljudi, oni pojedinci koji djeluju (nazovimo tako) na razini duhovne ekologije, prikupljajući i objavljujući sve naše, kako nacionalno, tako i lokalno blago, koje već samom reciklažnom objavom danas postaje i globalnom baštinom. Uostalom, sve što dotiče obalu otoka – svijet je izražen u svim svojim kontrastima i mijenama, čovjek u neprestanom traženju svijeta zabadanjem prsta u more kako bi se ostvario kontakt i spoznala potreba zahvalnosti što smo živjeli na ovome svijetu. I onda kada je sve otok, pa i mi sami.

„Zverinške priče“  su, dakle,  kratke, jednostavne, jasne, činjenične priče, pisane svakodnevnim i razumljivim jezikom, iznijetim iskreno poput intimnog dnevnika. To su jer je svaki tekst označen nadnevkom njegova nastanka. Istodobno ove tekstove s punim pravom možemo nazvati i  lirskim zapisima, medaljonima, povjesnicama, feljtonima, duhovnim putopisima kroz zavičaj. Sve je pisano otvoreno, razigrano i čisto, onako kako je našem autoru bilo na srcu i umu, u duši, zapravo kako se zbivalo. Bez filozofiranja i suvišnih metaforičkih i simboličkih natruha, bez mistificiranja  kako tema, tako i samog pisanja, dr. Škifić, ispisuje napeto štivo kombinirajući činjenice i osjećaje, uvijek postavljajući otok u žarište svog interesa. Govorni jezik nadvladava pisani, jer je govor darovan „u ekstazi prema duhu“, kako bi kazao jedan drugi otočanin, Molaćanin Ante Stamać.

Kako po temama, tako ove priče možemo dijeliti, klasificirati po duhovnom, emocionalnom raspoloženju autora, već prema tome iz kojega osjećaja i očišta piše. Jednom će to biti sjećanje na djetinjstvo, povratak u prošlost, nostalgija, drugi puta uronjenost u zavičaj, u njegov prostor i vrijeme, u svakidašnjicu. Tematski priče bi mogli podijeliti na Zverinac po godišnjim dobima, pa i po mjesecima u godini, ljudima i događajima, maslinama i ribanju, feštama i svetcima (Božiću, Uskrsu, Maloj Gospi, Blagdanu sv. Petra i Pavla, sv. Nikoli, sv. Ignaciju) i otočkim pričama. Proljeće, ljeto, jesen i zima na Zverincu nisu samo godišnja doba, već i četiri lica otoka, četiri raspoloženja, četiri strane svijeta, tako da s jedne strane dolazi sunce i svjetlo – ljeto; s druge noć, mjesečina, crni plodovi zrelih maslina – jesen; s treće hladnoća, bura i grijanje na drva – zima; dok je na četvrtoj strani Zverinško polje – proljeće. Zima počinje, kada završi berba maslina. U veljači se vraćaju naši Amerikanci.

„I eto nas odmah dvostruko“. Jesen  – „Nigdje nikoga. Život je zamro. Nema brodova. Nema ljudi. Nema dječice. Klupa mudrih bez kvoruma. Tužno, zar ne“. „Travanj je mjesec sira. Travanj je i mjesec šparoga“. Ljeto se može opisati i ovako: „Dragi moji prijatelji, još je jedan razlog da se nisam tako dugo javljao. Nogomet. Uživao sam gledajući ga. Nogomet ne ću komentirati, jer o njemu sve znate“. Branko će godišnja doba, kao u kakvom rječniku simbola, opisati i prikazati kroz radove, bilje, plodove, vjetrove, more i osjećaje. I kod njega je (posredno) proljeće posvećeno glasniku bogova Hermesu, koji očito boravi na brdu Kljus; ljeto bogu sunca i ljepote Apolonu, kojega se može sresti posvud u zverinškim uvalama; jesen bogu berbe Dionizu, maslinama i grožđu; a zima bogu vatre Hefestu koji se javlja tek u malom broju kuća uz peći na drva.

Branko jest kroničar otoka Zverinca, ali i daleko više. Po duši on je pjesnik. Nije samo ljetopisac, autor medaljona otočkoga života i komentator vremena, već i autor pjesničke proze, lirskih zapisa visoke emocionalne snage. Kao kroničara-pjesnika, suvremenog zverinškog trubadura odaje ga svaka njegova skladna rečenica pisana u duhu zaveslaja, s mirisom ružmarina i murtelice, puna kontrasta, ali s teksturom kakva kamenoga spomenika. Vječna himna tajanstvenoj ljepoti mora i još tajanstvenijem miru otoka.  

Branko kaže: „Zverinac je moja opsesija, moja ljubav, moj dom“. Vjerujte da to može kazati samo čovjek koji zna i osjeća što je svijet. Priča o Zverincu, ili Zverinške priče tako poprimaju priču o stvaranju svijeta. Otok je kao i kozmos – Božansko djelo. Iz Brankovoga opisa otočke kozmogonije izvire red, energija, ljepota, ljubav, radost, sve no što se poistovjećuje s dahom i duhom. On doslovno sudjeluje u toj praiskonskoj energiji, zato i otočke, Zverinške vrijednosti mjeri vlastitim lirskim metrom.  Zavičaj je prostor čijim obalama klizi Sunce. Izudaran burama i olujama života, čovjek se tek u zavičaju osjeti krilat i vidovit. Konačno, mnogi će mudraci kazati da kad obiđete cijeli svijet shvatite kako nema ljepšeg prostora od svoga zavičaja.

Vraćajući se zavičaju, njegovim motivima, toponimima, simbolima, pričama, legendama, konačno i snovima, Branko prikazuje Zverinac kao mjesto hodočašća. „Kljis postaje svetište, mjesto hodočašća, mjesto molitve. Kljis, kao najviša točka Zverinca“. Njegov vrh kao da određuje sudbinu čovjeka na Zverincu. Kljis poprima kozmičku funkciju, uzajamnost mora i zemlje, zemlje i neba, zbog njega se pjeni more i raste tišina na otoku. To je zatvorena školjka s glazbom mora, do koje se dolazi putom uz kojeg podjednako miriše svibanj i rujan, uz kojega se čuje pjev cvrčaka i prati cvjetanje žalfije.

Dr .Branko Škifić

„Zverinške priče“  istodobno su pisano moderno, kako je jedino i moguće na Facebooku gdje su začete, ali su ostvarene čistoćom pučkih priča iz tisuću i jedne zverinške noći. Brankov Danko je priča koja me (posredno, u tek naznačenom detalju) podsjetila na priču „Dankovo srce“ Maksima Gorkog. Naime, priče dr. Branka Škifića noću na mjesečini na površini mora što okružuje otok Zverinac, svjetlucaju kao Dankovo srce. Brankovo srce! Njegovim pričama nitko i ništa na ovom otoku ne može umaći, one  su poput mreža rasute morem. Dakle: „Danas o Danku. Zašto o Danku? On je u ovom momentu najstariji Zverinčanin po muškoj lozi“. Sadržaj je uvijek općeljudski.

Začuđujući je početak prve priče ove knjige „Što mi je na umu“. Prve, kratke rečenice, ispisane zaprepašćujućom jasnoćom, kamijevski snažno, golo poput kosti: „Sada je 0,25 sati. Pitanje glasi: što mi je sada na umu. Zapravo ništa. Ništa značajno. Ništa važno“. Potom nošena bujicom asocijacija priča kreće koritom sjećanja i obalom objašnjenja, noseći sve kao što voda nosi naplavine. Priča će završiti negdje u Zverinškome moru, na čijoj će pučini, poput kakva ribara snova, naš autor zaključiti i kazati: „Odgovor nismo našli“. Svjestan vlastite vremenitosti, prepuštajući se otvorenim prostorima, Branko će racionalno formulirati i pitanje i odgovor, kako bi u priči otkrili sveobuhvatniji odgovor o svijetu u kojemu smo prisutni.  Samo lirsko srce prožeto zebnjom i intuicijom može bez krika ovako jednostavno i smireno, djetinjom iskrenošću, kazati kako je svijet svakoga bića prepušten isključivo samome sebi.

Kad je o pisanju riječ, Branko će se ograditi: „Odmah da se razumijemo, ja nisam književnik. To moram naglasiti. I tako me morate shvatiti“. Ali je zanesenjak u čijoj ljušturi najčešće i obitava pjesma. Pjesma koja može biti riječ, san, djelo, pa i svakodnevna zbilja. O tome govore činjenice. „To se može dogoditi samo tvrdoglavom čovjeku, koji nema puno pameti.

Na žalost ovog puta radi se o meni“, piše Branko. Krenuo on u masline, a naišao na kupinu „da bih došao do maslina morao sam proći uz jarak. A jarak obrastao smrdelom i mirtom, a isprepleten dračom i bezbrojnim lijanama pavitene.“ I kupinu po kupinu, mirtu po mirtu, kao stih po stih, naš je autor čistio i slagao sve dok nije iznemogao i pao i išteći pomoć. “Prvo ne znam odakle mi snaga. Dalje, tvrdoglav sam kao mazga. Uporan kao konj. Kada nešto započnem ne znam stati. Nerazuman a možda i glup, kad ne znam procijeniti svoje mogućnosti“. Onaj tko osjeća svoj zavičaj, tko se u njemu vidi subjektom, svakim svojim činom govori osobnom stvaralačkom snagom, ne hajući da li ona prelazi granice njegove mogućnosti.

Zverinac uvijek iznova budi čarobnu misao, i onda kad je puka činjenica. Branko je otok uzeo kao svoju mjeru, najviše što se moglo. Strah ga, ako ga ne spomene, ostat će samo tišina. A ovdje se uvijek događa čudo. „Odmah, u najkraćim crtama, nekoliko faktografskih podataka. Ime Zverinac potječe od riječi zvir, zver (P. Skoko). Prvotno se je pisalo Zvinanaz, potom Zvirinac i na kraju Zverinac. Prvi put se naš otok spominje 1421. pod imenom Svirumi. O tome gotovo da i nema podatka. Prava povijest Zverinca počinje 1690. godine kada je sagrađena crkva svetog Nacija. Za nas Zverinčane najznačajnija je godina 1746. kada je Fanfogna sagradio velebni dvorac u baroknome stilu.“ A od svega stariji su Sunce, more i kamen. I Šipnatka. „Što je Šipnatka? – u naše ima pita Branko i kaže: „To je ime jedine i prave špilje na Zverincu“. Najdrevniji spomenik otoka. Sve drugo osim Šipnatke i Kljisa nosi trag čovjeka. A „Zverinac je dao 7 doktora znanosti i 37 fakultetski obrazovanih ljudi, plus 5 koji žive u inozemstvu“.

U ime svih dr. Branko Škifić govori: „Dragi čitatelji, ja sam opisao svoj subjektivni doživljaj. Opisao sam svoje stanje. Moj doživljaj i moje limite. Međutim, Zverinac nisam ja. Zverinac je puno više od mene. …A ja? Ja sam takav kakav jesam. Promjenljiva raspoloženja i promjenljivoga pogleda na stvarnost. Sve ovisi o tome kako se osjećam“. A vidik mu se u život Zverinca pruža u beskraj, kao da gleda s vrha Kljisa. Iz priče u priču: Zverinac, Zverinac, Zverinac. „Opet ja o Zverincu. A o čemu bih drugo“. Zbog ljudi!  Ljudi i događaja, vremena i prostora. Priča o djeci i starcima. O zori koja se javlja svakoga jutra, noći koju treba preživjeti. On zna sve. Svakome zna djeda, pradjeda, nanu i prananu. Zna tko ima rodbinu na Molatu, a tko u Olibu. Kad piše o Božavi odmah zamjećuje: „Moji će se Zverinčani sigurno upitati jesam li malo skrenuo. Što mi se dogodilo? Pisati o Božavi, a ne o Zverincu“.

Uvjeren sam da zna sve i o onome koji se uopće nije rodio. To je način života na otoku, otok je način života. Otok i more oblikuju život, ljude, karaktere, pa ako hoćete i fizionomije.

Što znači živjeti na otoku, živjeti na Zverincu? Slijedi i protupitanje je li živjeti na Zverincu Božji dar ili kazna Božja? Kaštelan bi kazao: „Zemlja je ovdje slana od mora i od suza“. Pod slojevima zemlje cijela je mediteranska civilizacija. Ali što to znači za čovjeka koji se jednom rodi, i prolazi. Na groblju su visoki čempresi, čini se da noću dopiru do jata raskriljenih zvijezda koje će svakoga časa otprhnuti iz nebeskih gnijezda. Ali, ovdje je i prostor i vrijeme promjenjive mjere. Dok je nekome plavo nebo i pučina prostranstvo slobode i životne radosti, onima koji ostaju na otoku oko kojega su spuštene zavjese neprestana su improvizacija života i trpljenja. Djeca, starci, žene ovdje „Žrtve su svojega položaja.“ „I naše žene zaslužuju spomenik od najfinijeg materijala“. Samoće nema za onoga tko je spreman gledati i slušati, razgovarati sa svakim stablom, ulicom, kućom, svakom pojavom koja se može prometnuti u pozornicu života. „Oblačno je, svježe je. Sprema se kiša“, kazati će znakovito Branko. I vijesti iz svijeta ovdje se otkrivaju u pravoj slici. „Ovih dana u poznatom i skupom magazinu ‘More’ izašla je na pet stranica reportaža o Zverincu. Veliki događaj. Naš mali i “nepoznati” Zverinac, na pet stranica. Neka svijet čuje za nas. Na to smo jako ponosni.“

Pisati na otoku i s otoka, isto je što i javljati se s nekog dalekog kontinenta, slati glase iz dobro ograđene tvrđave, govoriti o samoći i izdvojenosti. Priča o branju ječma, priča je antologijska već zbog same teme, topla kao ječmeni kruh ispod saća. Šum mora prati svaku riječ, a miris njegov i ono što nije kazano. „Čovjeku svašta pada na pamet. Meni se mota po glavi berba maslina“. Masline, masline, masline(!), Bankova opsesija. U knjizi simbola za maslinu kažu: mir, plodnost, očišćenje, snaga, pobjeda i nagrada. Branko iz teksta u tekst to potvrđuje. Maslina je ruho Zverinca, svečanost njegova. Maslina još jedina čuva težaka i ribara na otoku, pa i onda kada su to danas doktori. „Maslina je dio našega identiteta.“  Njezinu je grančicu ovamo donijela još Noina golubica. Ali od nje je i Kristov križ, kako govore stara vjerovanja.  Za svaki otok stablo masline predstavlja os svijeta. Za suvremene agronome se mislilo kako su „malo skrenuli“ kada su visoka otočka stabla s kojih su ljudi padali, kresali, rezali, pilili, tako da se do ploda može i sa zemlje. Ulje i vino dolaze i odlaze s otoka. Maslina ne smije biti neubrana, a ubrat će je već netko. Ulje je svetinja, blagostanje, ugled i moć, slava onoga tko ga blaguje. „Ubrzo će doći vrijeme kada će se kupovati samo na recept. A tko je ovlašten pisati recepte“!?, pita se doktor i dodaje: „ Zverinško maslinovo ulje najbolje je i gotovo“.

Kad Branko piše o ljudima „Redoslijed nije zadan. Svatko može biti prvi i posljednji“.

Mudro, ali naš pisac zna izabrati i istaknuti osobu koja je uzor, kao što uvijek zna pristupiti novoj i aktualnoj temi. Nije važno, da li je tema pitanje struje, vode, telefona, plina, mobitela, Facebooka, kakve godišnjice, rođendana i veselice, predaka, gostiju, objeda, ribe i janjetine, supruge, sjećanja, društva, prijatelja, sprovoda, straha od uroka, prognoze vremena, snova, zavjeta, kruha, dućana, kartanja, ribarskih večeri, Mjesne zajednice, obitelji, ribanja „Zverinčani su sjajni ribari. Ribolov je njihova strast“, Branko će Škifić upravo s ribarskom strašću u svakoj svojoj priči pokazati nam baš onaj ulovljeni detalj koji nam „mora ispričati“. Čitajući njegove zapise ponekada sam imao osjećaj da umjesto riječi i rečenica pored mene prolaze živi ljudi. I kada se žali kako je na otoku sve manje svijeta, pred našim je očima uvijek vreva ljudi. Kada se piše s takvom ljubavlju kao što čini Branko Škifić nije teško u jednome čovjeku prepoznati tolike ljude. Zlatnu generaciju Zverinčana. „To su ljudi rođeni 1910., koju godinu ranije, koju godinu kasnije. Njihove zasluge za Zverinac su neprocjenjive, nemjerljive. Oni su naši junaci“. Tu je Božić i Anđelo, Tonić i Miro, Tonić i Stanko, pa opet Stanko i Tonić i još dva brata – Marijan i Šanto.

Dok u jednome času opisuje trenutak, treptaj,  u drugome naš autor hladno kaže „U današnjoj priči opisat ću desetogodišnje razdoblje“. Pred nama defiliraju generacije, pojedinci, opisani uvijek iskreno i otvoreno, jasno kao dan bez oblačka s azurnim nebom, nježno i toplo, s pažnjom, da se ne bi koga nesmotreno povrijedilo, riječ je melem, liječi, ali i ubija, rana teška.

Mrtvi i živi žive zajedno, svi su oni sastav života. I djed Mate koji je nosio još dva imena – Vlah i Bome. Našega Matu pozvao je k sebi stric koji je kao svećenik službovao u Poljicima i Briševu, kako bi Mate pohađao osnovnu školu koje na Zverincu nije bilo. Uz školu, Mete je naučio i privikao se na tvrd ravnokotarski, vlaški govor, s rječnikom i naglascima nepoznatim na Zverincu. „Do svoje smrti 1947., s doživljenih 87 godina“, djed Mate je do kraja ostao vjeran vlaškom izričaju tako da Vlah i poštapalica „Bome“ kojom se služio, postadoše njegova nova imena.

Školovanje je obilježilo i našeg autora Branka. U prvi je razred krenuo u doba talijanske okupacije, kad je Zverinac po prvi puta dobio učitelja. Zapravo, učiteljicu, lijepu i mladu, koja ni sama nije mnogo znala. Sjeća se Branko: „Njen je zadatak da nas pretvori u male Talijane. Pjevamo fašističke pjesmice. Slavimo Mussolinija i Kralja. Ipak naučili smo slova. Dolaze Nijemci. Opet nema škole. Godine idu. Rat je gotov 1945. Stvorena je nova država. Ona odmah organizira školu. Ja već imam 12 godina. U kojem sam razredu? To nitko ne zna. Nemam nikakve svjedodžbe. Nemam papira. Slijedeće dvije godine promijenila su se tri učitelja. Ni oni ne izdaju svjedodžbe“. I tako sve dok na Božavu 1947. godine ne dolazi pravi učitelj, pokojni Ive Pavlaković, kad naš pisac još nema „nikakvih papira, nikakve svjedodžbe. Napominjem imam 14 godina. Valjda sam uvijek u prvom razredu“. I Pavlaković na Božavi organizira komisiju, kada ispitanik/pristupnik Branko Škifić, kasnije liječnik, danas i beletrista, konačno s 14 godina dobiva svjedodžbu četvrtoga razreda, kako bi nastavio daljnje školovanje.

I more se na otoku doživljava drukčije nego na kraju. S kopna se more mjeri prema horizontu, a s otoka s onim što oči vide u njemu. Na otoku je more prvobitna voda, ona iz koje sve dolazi i u koju se sve vraća. More je tada šire, i dublje, prozirnije. „More bistro kao kristal. Jasno se vidi svaka travka, svaka i najmanja ribica.“ Takav je i Zverinac, kao kristal, jer je otok rođen iz mora. I Zverinško polje „Sliči na najljepšu školjku, školjku bisernicu. Zemlja je kao krv crvena, plodna, plodna. Čista zemlja, bez ijednog kamena ili kamenčića“. Otok s poljem u kojemu može zaorati plug.  Riznica hrane, ljepote i duha. Polje prinosa, otočki raj u kojemu raste žito. I gorostasne lubenice o kojima je pisao „čuveni novinar Gerhard Ledić, poznat kao lutajući reporter Vjesnika u srijedu u kojemu je uređivao rubriku Vjerovali ili ne“. Branko druguje s Ledićem, baš kao i moj prijatelj Boris Palčić Caskin na Novalji. Obojica s dušom rastvorenom kao knjiga u ruci. A Ledić je takve tražio i volio. I smokve, također. „O njoj do sada nisam napisao niti riječi“, kao da se kaje govori Branko. O smokvi modroj kao more, i onim žutim poput sunca. O branju smokava i prstima u dodiru s mliječi. Smokva uvijek budi uspomenu na ljeto, na žene koje smokve suše na terasama, ili ih suhe ispiru u moru. Kao maslina i vinova loza, smokva je stablo izobilja, u pitanju je trojstvo prirode. Otočani se rado hrane smokvama. I djeca, također. Valjda ih mliječ podsjeća na majčino mlijeko. Adam i Eva ugledavši se goli, od smokvina lišća napravili su pregače. Smokva je, kažu, dar nevidljivoga.

Nema mjesta bez središta, trga ili pijace. I najmanji trg mjesto čini većim.  S trga se i nebo jasnije vidi, danju Sunce u zenitu, a noću mjesec nad njim savija se oko svjetlosti. „Meni se čini malo je sela, koja imaju takav trg, takvu Pijacu, kao što je ima Zverinac“. Tu se i kolo igralo, a danas je boćalište. U sjećanju su i talijanski okupatori koji su na Pijaci skupljali mještane za odmazdu. Svoje djetinjstvo ovdje je proveo i Branko. Pijaca mu oživljava sjećanja na Zverinac. „U mojem djetinjstvu postojala je u središtu sela, velika, ogromna, gorostasna murva… Murva je bila ukras mjesta“. Njegov zaštitni znak. U mnogim našim mediteranskim mjestima murva je krasila središnji trg. Tako je i kod mene u Zemuniku. Murva je mjesto okupljanja ljudi. Nitko se ne sjeća svađe pod murvom, ili  bilo kakvih nevolja i loših utjecaja. U njezinim krošnjama zrak šušti poput svile. Konačno, predaje kažu,  iz ovoga stabla istoka izlazi sunce. Ali, Sunce je i razlog da se mjesto „razvijalo, širilo, gradile se nove kuće, uređivale javne površine. Naša murva odjednom je postala smetnja svima. To je zapečatilo njenu sudbinu“. Neka su vremena neosjetljiva za minule pozornice ljudskih zbivanja. Često se na malim prostorima trgova sukobljavaju svjetovi, istine, mitologije i filozofije. U današnjem urbaniziranome svijetu ništa bolje ne prolaze ni veći prostori, na mjestima vinograda, maslinika, stabala smokava, murava, bajama, spomenici su novim idolima, vilama, apartmanima, bazenima. A šetnica u Zverincu, ipak ima praktično i estetsko značenje. „Divna je zverinška šetnica. Neću je jako hvaliti, neću pretjerivati, ali

vjerujte mi na riječ, naša šetnica je prekrasna“. Dugačka oko kilometar i pol. Ravna je. I ona nam približava svakodnevni život. Njome prolaze radosti i brige, ona živi u ljudskim glasovima, baš kao što se bura na Zverincu glasa glasom dalekoga Velebita.

Bura na Zverincu znak je prirodne golotinje. Svakoga će zato zatvoriti u kuću. „Moj pokojni otac za to je imao sjajnu uzrečicu: ‘Kada bura puše i u tikvi puše“. Slikovito za one koji se  griju na drva. Zima je svedena na spoznaju postojanja. Branko o tome često piše. I o buri

čas snažnoj i zaslijepljenoj, čas poput čistoga daha što dopire s horizonta mora. Bura ovdje govori jezikom daleke hladnoće. Nemirna i bučna, ali s manje emocija od juga. Propuhuje i pročišćuje. Mijenja i puni energijom. Mrzne  i pustoši. Nema mirisa kao drugi vjetrovi. Čisti eter. S mnoštvom je krila koja diže more, razgone zrak i oblake. „Mjesečina kao dan. More dimi. Šum koji ulijeva strahopoštovanje. Čeka se jutro. Svanulo je. Svi su na nogama. Gledaju se oštećenja. Zbraja se šteta. A ona je velika. Polomljeni borovi, prevrnuti čempresi, polomljene maslinove grane. Mlade masline iz korijena iščupane i odnesene, da ne povjeruješ, jako daleko. Polomljene televizijske antene. Moje nema. Nalazim je u susjedovom vrtu“.

Branko će zato nešto kazati i o stranama svijeta i ruži vjetrova. „Tu mi Zverinčani imamo svoje specifičnosti, svoja pravila, svoje zakonitosti. Nama vjetrovi i njihov smjer sve određuju. Za nas nisu glavne strane svijeta, one geografski zadane. Ne. Naše glavne strane svijeta su “na jugo” geografski jugoistok, odakle puše jugo, potom “na buru” odgovara sjeveroistoku odakle puše bura, “na zmorac” odgovara sjeverozapadu odakle puše maestral i “na jarpak” što odgovara jugozapadu odakle puše lebić. A geografske strane svijeta kod nas su u drugom redu. I one imaju svoje vjetrove. Sjever tramuntanu, istok levant, jug loštar, a zapad pulintadu ili depulente. I to nije sve. Još postoje četiri vjetra koji precizno određuju odakle pušu. Na primjer: bura po tramuntani ili bura po levantu itd. Mišljenja sam, da bi i meteorolozi imali što naučiti od naših ljudi“. Sad kada smo ovo čuli, moramo se složiti s Brankom. Ruža vjetrova, zračne i vodene struje ovdje su u stalnom dodiru. Uvrtložene kao dah i svjetlost. Baš kao i u Kini, na Zverincu kula vjetrova može biti sa šest, osam ili dvanaest točaka. Vjetar i voda određuju moguću varijantu.

Branko Škifić i Tomislav Marijan Bilosnić

Neće se moći, konačno, izbjeći ni umreženi, globalni svijet. Facebook. Branko piše: Facebook me pita, o čemu razmišljam. Kad je već tako znatiželjan, moram mu odgovoriti. Razmišljam o današnjem danu. A danas je 29. lipnja, blagdan svetoga Petra i Pavla“. A Facebook je kao stvoren za otok. Gotovo se i rimuju. Noću kada kroz prozor dopire miris makije i raslinja, morskih trava i školjki koje se otvaraju, čovjek poželi tu milost podijeliti s nekim. Otok je zatvoren i pust, a Facebook otvoren i krcat virtualnim, gotovo nepoznatim prijateljima. Tako su i krenule ove kolumne. „Međutim, tijekom vremena iskristalizirale su se neke osobe, koje su daleko prerasle Facebook prijateljstvo. One su postale, na neki način, gotovo članovi obitelji. Ako ih nema na ručku odmah pitam suprugu, što se dogodilo? Jesu li se ispričale? Zašto ih nema? Nisu li u nevolji. Bolesne sigurno nisu. Pa ja sam liječnik, valjda bi se prvo meni javile. Neke od njih moram imenovati. To su: Iva iz Rijeke, Ljubica iz Bregane, Josip iz Samobora i Slavica iz Zadra“. Jezik Facebooka danas je jezik je prve mladosti. Na takvom jeziku pisane su „Zverinške priče“ dr. Branka Škifića. Na jeziku slobode koja sebi tek nalazi slobodan put. Drevne riječi u prozoru novih otkrića.

Konačno: „Što znači biti liječnik?“, to što je pisac Branko Škifić.  Kao što za jednog svoga sumještanina Branko misli da ima dva srca, tako i ja dolazim do zaključka da liječnik zapravo mora imati dva srca, jedan za dnevnu upotrebu, a drugo za krizne situacije. Kako drukčije misliti pratimo li ono što Branko piše na Facebooku, u „Zadarskom listu“, i evo konačno i ukoričeno u zasebnoj knjizi. Oživio je naš liječnik u ovoj knjizi i svoje lijepe i teške liječničke trenutke, i literarno i stručno, uvijek zanimljivo i aktualno, i to su, zasigurno tekstovi, koji će mnogi čitati sa zanimanjem i užitkom. Sažeti su to prikazi njegovog profesionalnoga života, uvijek marljivog i veselog, kako u lječništvu, tako i u pisanju, ili u radu u maslinama. „Za kraj ću vas na nešto podsjetiti. Za vrijeme socijalizma, za vrijeme Jugoslavije, svi su bili drugovi, samo su liječnici bili gospoda“. Eto tko je Branko Škifić –  gospodin!

„Danas nešto o sebi. Nije li to egoistično? Na to nemam odgovora, ali obećanje ću održati.

Rođen sam na Zverincu. Dakle, po rođenju sam Zverinčanin…Obiteljski sam se sredio. Lijep stan, supruga nastavnica. Dvije prekrasne kćerke. Idu u školu. Završavaju gimnaziju. Na Gradskom groblju kupujem grob. I odjedanput nisam više Zverinčanin…Penzioner ja, penzionerka supruga. Sve više živimo na Zverincu. Imamo kuću, imamo komfor. Ljepše nam je na Zverincu. U jednome momentu mijenjam mjesto boravka. Pa, ja više nisam

Zadranin. Vraćam se korijenima. Ponovno postajem Zverinčanin. Moram to i potvrditi. Prodajem grob u Zadru i kupujem ga na Zverincu“

Ne bi bilo Zverinca, ne bi bilo nas da nema fešti i blagdanski proslava. Kroz njih mjesto živi, još od grčkih i rimskih dana. Branko ima i kućnoga zaštitnika svetog Nikolu, a cijeli Zverinac zaštitnika svetog Ignacija. „Cijelu godinu mu se molimo, ali 31. srpnja ga slavimo. Slavimo našega zaštitnika svetog Ignacija. I da znate, sveti Ignacije nije običan svetac. On je osnivač Družbe Isusove. Njegovi Isusovci su intelektualna elita katoličke crkve. Svi visoko obrazovani. Svi od reda prvoklasni intelektualci“. I malo dalje. „Naša fešta, naše slavlje nije ničija kopija. Ona je tradicionalna, ona je zverinška. Slavi se dva dana. Dan u oči blagdana. Zverinčani kažu na “žežin” i slijedeći dan na sam blagdan svetog Ignacija“. A sveti Nikola Branku je preko mora dovezao radnike koji su na imendan sveca udarili temelje njegove današnje kuće. Slika koja se ne zaboravlja i slavi se svaki dan.  Božić i Uskrs prvi su od blagdana, ali o njima je teško pisati i imaju svoju vlastitu priču. „Nestali su ljudi. Ljudi su nestali. Nema ih. Nema nikoga“. A kada se blaguje Branko ne može ne spomenuti „janjetinu u teći“, onako kako se već sprema taj pravi zverinški specijalitet, ili „jelitu“ spravljenu na zverinški način,  dok će cijela jedna priča biti posvećena janjetini s ražnja: „Svi moji prijatelji i svi moji znanci dobro znaju da ja obožavam janjetinu. Riječ je dakako o janjetini s ražnja“. – U konačnoj varijanti – Ne pitaj koliko. Prebroji koliko nas ima i donesi kilo po glavi.“

Pisat će se o štrigama i štrigunima koji su nekada obitavali na Zverincu, ponešto o sjećanjima i doživljajima u Zadru i Zagrebu, kao i o mnogim svakidašnjim zgodama i prispodobama, ali uvijek i samo kroz vizir Zverinca, pa i onda kada se Branko odluči o Zverincu pisati i našim očima: „Nemoguća misija. Gledati na Zverinac vašim očima i ostati objektivan, nije lako. Možda i nemoguće…Šetate diljem otoka. Opija vas miris smilja, ružmarina, mirte i drugoga bilja. Zastajete pred planikom. Ona je fenomen. U isto vrijeme puna je cvijeta i plodova. A plodovi su kao trešnje, crveni i slatki“. Teže je biti Zverinčanin, a lakše liječnik, pa pisati o corona virusu: „Radi se o borbi najmanjeg protiv najvećeg. Virusa protiv čovjeka. Nevidljiv, ali moćan“.

Konačno, što napisati kada nemaš nikakve ideje? „Što napisati kada ne znaš o čemu pisati? A piše mi se. Obuzela me želja za pisanjem. Stoga ne odustajem. Pišem. O čemu? O sitnicama koje život znače. Pišem o malim stvarima i malim događajima koji sami za sebe nisu značajni, nisu zanimljivi, ali u zbiru čine naš život“. Kud veće poniznosti, od prepuštanja svakodnevlju, odmičući se od tzv. Velikih i vječnih iskustava.  Javit će se pri kraju i kriza pisanja: „Već dulje vrijeme nalazim se u nekakvoj krizi pisanja. O čemu se radi? Ne znam odgovoriti. Imam želju, imam volju, htio bih pisati, ali ponestalo mi ideja. Dragi moji prijatelji, dragi čitatelji, danas se javljam samo da vam poručim: još sam živ“. Kratko i jezgrovito. Iskreno kao pred vlastitim zrcalom.

Godišnjica: „11. studenog 2015. prije točno 4 godine napisao sam prvu crticu na Facebooku i javno je objavio u rubrici: Što vam je na umu. Svi moji tekstovi, sve moje priče, nastale su u posljednje 4 godine i to sasvim slučajno. 11. studenog 2015. kasna je večer. Ne spava mi se. Listam Facebook. Nešto iza pola noći, pažnju mi privlači rubrika koja stalno ponavlja: Što ti je na umu? Što ti je na umu? Odgovaram, ništa mi nije na umu, a onda se sjetim, ipak mi je nešto na umu. I napisao sam crticu o susretu na kavi s mojom dragom kumom Vesnom. Ukratko sam opisao sadržaj našeg razgovora. I pustio u javnost. To je bio početak. Ta noć je presudila. Uslijedilo je veliko iznenađenje. Odjek je bio velik i pozitivan. Odmah sam se upitao što se je to dogodilo, pa ja znam pisati“. Doista, Branko znaš. „Zverinške priče“ napisane su sa šarmom i ljubavlju, posložene kao mozaik sjećanja i događaja. Slikovito i veselo, svježe i simpatično, s najvećim mogućim učinkom za takvu vrst teksta – osvježavanjem naše sumorne svakodnevne zbilje, poglavito kada su u pitanju žurnalistički tekstovi ovakve vrste. Rijetka knjiga koja danas ne gnjavi veleumnim porukama svoga autora, već iznenađuje i razgaljuje našu dušu svojom komunikativnošću.

Uz fotografije iz obiteljskog albuma, posebno bi valja spomenuti i ilustracije, predivne akvarele, koji zaslužuju izvorni osvrt, autorice Branke Škifić Riđički, autorove kćeri, koja se u ovoj prigodi javlja i kao nakladnik.