Intervju sa mostarskim novinarom i književnikom Darkom Jukom

Taj je ”maleni svijet” mostarski i bosansko-hercegovački, dio velike svjetske pozornice na kojoj svi plešemo ples života

Novinar i književnik, PR-ovac Darko Juka iz Mostara u posljednje vrijeme plijeni pažnju svojim literarnim uradcima. Poznat po kolumnama ovaj puta je zadivio „knjigoljupce“ sa svoja tri književna djela koja su nedavno izašla kao „tri u jedan“ ili tri od jednom. Smjelo i lucidno, te istančano Juka objašnjava sve relacije u bosansko-hercegovačkom svijetu i onome u Mostaru istodobno gledajući kroz „veliki prozor u veliki svijet“ prateći događaje i u Hrvatskoj i u EU i ostatku svijeta. O svojem književnom i novinarskom radu Juka je za portal Akademija Art progovorio bez zadrške. Pa, zavirite u ovaj živopisan i osebujan svijet vrsnog novinarskog i literarnog pera Darka Juke.

Gordana Igrec

Vi ste mostarski ili bosanski književnik i novinar?

Vrlo usko postaviste međe unutar kojih bih se trebao smjestiti, a činjenica da mi je u tako zadanomu prostoru tijesno iziskuje određenu širinu u odgovoru. Pišem i govorim hrvatskim jezikom i pripadam hrvatskomu nacionalnom književnom korpusu. Ako ćemo govoriti o odrednicama koje se vezuju za podrijetlo, mogli bismo me, ne gubeći iz vida onu nacionalno-jezičnu klasifikaciju, poimati i kao mostarskoga ili hercegovačkoga autora, ali ne i bosanskoga. Nerijetko se, naime, u medijskomu prostoru Republike Hrvatske potpada iskušenju ”pojednostavljivanja” imena države BiH, čime se (ne)svjesno zapada u maligni politički projekt koji je živim tkivom, sa svim njegovim začetnicima i provoditeljima, i čime se pomaže trasiranju puta narodnosno-političkoga izumiranja Hrvata u BiH. Zemljopisno promatrano, Bosni pripadam isto onoliko koliko bi neki Dalmatinac pripadao Zagorju, a ukoliko se otisnete na onaj metastazirajući teren nacionalnoga ili tzv. jezičnog bosanstva, zametnutoga u vremenu austrougarskih makinacija, tomu diskursu osobito ne pripadam. Hrvatski sam književnik i novinar, radom predan svojim čitateljima, ne dijeleći ih na korpuse, skupine, zajednice ili opredjeljenja kojima pripadaju.

Koliko toga zavičajnog ima u Vašim komentarima, kolumnama, pjesmama, prozi, novinarstvu?

Pišem o svemu onomu što budi stvaraoca u meni. Naravno da u mojim djelima, bez obzira na to je li riječ o kolumni, pjesmi ili o proznomu zapisu, ima i puno zavičajnoga. Od toga ne samo da ne bježim, nego svjesno tražim izvore nadahnuća i na prostoru koji je mojim životnim podnebljem. Gradeći stihovlje i na zavičajnim elementima, rabeći katkad hercegovačku i dalmatinsku ikavicu, smještajući radnju pripovijetke u svoj rodni grad ili crpeći neke baštinske posebnosti za stvaranje priče, i onomu čitatelju koji nije imao doticaja s mojom Hercegovinom nudim dašak ovdanje stvarnosti. Ispunjava taj osjećaj kada spoznate kako netko, nakon susreta s vašim djelom, traži dodatno uranjanje u ovaj naš mikrosvijet.

Usporedo s time, Vi ste prepoznati i izvan granica BiH kao izvrstan PR-ovac i dobili ste nagradu. Kako ”kombinirate” taj mali svijet, taj mikrokozam sa svijetom bez granica?

I taj je ”maleni svijet” dio velike svjetske pozornice na kojoj svi plešemo ples života. Ne slažem planski neki zamišljeni mozaik. Jednostavno, Bog mi je dao umijeće pisanja i dar uspješnoga snalaženja u svojemu poslu, a ono što mi donosi kruh na stol zapravo i nema preveć izravne sveze s mojim pisanjem. Lijepo je bilo dobiti međunarodno priznanje od struke, napose jer je stiglo od ljudi koje dotad nisam poznavao, a ocjenjivali su rad kolega sa širega prostora Jugoistočne Europe. Bilo je to ugodnom potvrdom kakvoće mojega rada u korporativnim komunikacijama, nakon prvoga desetljeća moje karijere koje sam bio ”s druge strane mikrofona”, radeći kao izvjestitelj i pišući reportaže za nekoliko medija.

Što Vam znače nagrade?

Imponira kada vas netko prepozna i pokaže kako je vaš rad, vrjednovan prema određenoj ljestvici, ocijenjen istaknutim među ostalima. Međutim, radio bih i pisao bih i da nagrada nije bilo. Kažem, lijep je osjećaj biti prepoznat, ali me taj osjećaj ne motivira u stvaranju. Poglavito kod pisanja, jer tu je sve podređeno mojemu intimnom nagonu, onomu istinskom meni koji, dok misli pretačem u rečenice, snažno izvire duboko iz moje nutrine.

Nedavno su Vam izdali tri knjige. O čemu je sve riječ?

Moje novo troknjižje objavljeno je prije tri mjeseca u nakladi Matice hrvatske Mostar, a riječ je o svojevrsnoj rekapitulaciji svega što sam radio na polju književnosti i novinarstva kroz proteklo desetljeće te, kada govorimo o poeziji, kroz punih 15 godina. ”Teštamentum” čine iskrene refleksije mojih osjećaja, promišljanja i propitivanja. U svojemu sam pjesništvu potpuno razgolićen, nezaštićen, predan ljudima koje ne poznajem, a do kojih dopiru moje najintimnije misli. Knjiga ”Jukine crtice” ukoričuje ukupno stotinu mojih kolumni, objavljivanih u nizu medija. U tim se kolumnama neprestance prožimaju novinar i književnik u meni, napose ako pišem osvrt na neki kazališni komad, seciram film, likovnu izložbu ili, pak, reagiram na neku nebulozu u svijetu dječjih crtića, obrazovnih emisija… Na koncu, knjiga memoarske proze ”Krikovi sjećanja” obrađuje dramatična sjećanja danas ostarjeloga Mostarca, preživjeloga sudionika stravičnih zbivanja u marševima smrti odnosno Hrvatskomu križnom putu s konca Drugoga svjetskog rata i poraća.

O čemu govore Vaši prozni tekstovi?

Iskreno, ”Krikovi sjećanja” nisu ono što je primarno u sferi mojega proznog rada. To je jedna teška i potresna sudbinska priča o krajnjoj ljudskosti i krajnjoj neljudskosti s kojima se glavni lik susreo u civilizacijskomu sunovratu iz sredine 1940-ih. Riječ je o ispovijesti koju sam slušao iz prve ruke i osjetio moralnu obvezu oteti ju od zaborava. Međutim, ono što me u prozi strastveno nadahnjuje i na čemu sada radim priče su koje isprepliću hercegovačku povijest s dozom mistike i nadnaravnoga, vode čitatelja napetim zapletima čijim su akterima i neke stvarne povijesne osobe i zbog kojih će ga, u sekvencama, proći trnci kroz kralježnicu. Gradeći pripovijest, u ono što se rađa kao plod moje mašte ponekad uplićem pučku memoriju o drevnim susretima s neobjašnjivim, sačuvanu u etnološkim radovima, u tzv. usmenoj književnosti koju i sam nerijetko zabilježim.

A poezija? Koju vrstu poezije pišete?

Podrobnije razvrstavanje i raščlambu ostavljam struci, a ono što mogu kao autor kazati jest da ”Teštamentum” koji je mojom trećom knjigom poezije i, zapravo, knjigom mojega pjesničkog zrenja, s razlogom ima pet ciklusa međusobno različne tematike. Onaj tko uroni u tamo ukoričeno stihovlje, spoznati će moju strast prema voljenoj, sjetu spram uspomena na iščeznulo, bol koju rađa gubitak, čežnju za slobodom, domoljubni zanos, pijetet prema onomu što držim svetim, obrušavanje na moralne sunovrate, na izdaju koju ne podnosim… Većinu od 38 pjesama, koliko ih je u samoj knjizi, objavljivali su urednici poetskih rubrika u Vijencu, Hrvatskomu slovu, Motrištima, Osvitu… Imponira način na koji su prosudbe o tim pjesmama napisali Antun Lučić i Tomislav Marijan Bilosnić, ali i kako je neke od njih osjetio pokojni Sead Begović.

Vaša publicistika? Politolog i eurolog s mostarskoga sveučilišna Mile Lasić ocjenjuje da demonstrirate ”zreo političko-kulturološki govor o teškim temama i u Hrvatskoj i u BiH”, dok akademik Josip Muselimović pronalazi sponu između Vas, Šenoe i Matoša?

Bit će da tu ima nečega što je izazvalo recenzente toga kalibra napisati takove prosudbe. Ako se ne obrušavam na društvena gibanja koja prepoznajem kao ugrozu ljudskosti i slobode, težište moje publicistike uistinu jest na ponovnomu otkrivanju zaboravljenih pojedinosti koje pronalazim na stranicama starih knjiga i časopisa s kraja 19. i početka 20. stoljeća, mitologiji i mistici rodnoga mi podneblja. Tako sam ”oživio” zapise o blagajskomu dervišu koji svake noći iz groba ustaje, o čudovišnomu podveleškom letipsu, vjetreničkomu leopardu, hrvatskomu podrijetlu njemačke himne, hrvatskim uskocima koji su ”začeli” drevno mostarsko groblje… U dijelu kolumni obrađene su i teme iz Domovinskoga rata, poput par prijelomnih zbivanja u akcijama oslobađanju Mostara ili obradbe tema ratnoga znakovlja i ratne glazbe HVO-a. Čitatelji, čini se, dobro reagiraju na moj način spajanja naizgled nespojivoga, poput priče koja je splela Štulićevu Azru, drevna arapska plemena, njemački romantizam i hercegovačku sevdalinku.

Što nam novoga spremate u bliskoj budućnosti?

Vodeći stalnu borbu s vremenom, zastanem i pribilježim stih, napišem poneki osvrt, tu i tamo. No, najvećma se nastojim usredotočiti na priče o kojima sam prethodno govorio. To će, neskromno najavljujem, biti književni bljesak iz Hercegovine koji želim čim prije ponuditi nekomu od nakladnika i oduševiti ga mojim flertom s poviješću i stvarnošću obavijenom maglom mistike i onostranoga. Ljubitelji toga žanra naći će se na svojemu…

Od sviju angažmana koji Vam je najdraži?

Svaki posao koji sam radio ostavio je na meni određeni trag, ali su, iz više razloga, posebno mjesto u mojemu srcu zauzeli angažmani na Hrvatskoj radiopostaji Mostar i u Galeriji Aluminij. Nažalost, ni jednoga ni drugoga više nema, a oni koji su ih usmrtili odgovorni su za amputaciju jednoga od vitalnih dijelova tkiva koje čini hrvatsku kulturu i hrvatski nacionalni identitet u Mostaru, Hercegovini pa i u cjelokupnoj BiH. Sada su na njihovu mjestu tek bolni ožiljci, a ožiljci na vitalnim organima nikada nisu benigni.

Je li Vam novinarstvo draže od poezije ili proze ili vođenja Galerije ili PR angažmana? Što od svega birate? Ili ste gotovo pa „renesansni“ čovjek?

Kako se odreći dijela sebe? Ne odričem se ni pjesnika ni književnika ni novinara sebe. Ta tri dijela moje osobnosti čine cijeloga mene i ne treba čuditi ako se međusobno prožimaju natruhe pjesnika u kolumnama ili novinara u nekoj priči… Kao što jednom ranije kazah, svijet propituje i proživljava uvijek isti ja, a druga je stvar kada će koji od tri dijela moje stvaralačke osobe odnijeti primat u kanaliziranju iskustvene emocije. Tko će znati što život nosi i kamo će me sutra baciti… No, možemo preživjet ili zajednički nestati samo sva trojica, i pjesnik i književnik i novinar u meni.

Kako biste opisali javnu i kulturnu scenu u Mostaru? A kakva je u BiH?

Ma ne razlikuje se bitno u odnosu na druge sredine, i tu ne govorim samo o Mostaru i o BiH. Ponude ima, i na kazališnoj i na književnoj i na likovnoj i na glazbenoj i na svim drugim scenama, jer zanesenjaka uvijek ima i bit će ih. Može se, međutim, propitivati kakvoću, upliv diletantizma, ”pojeftinjenje” umjetnosti. Problem nije u ponudi, nego u nepostojanju društvenoga i kritičkoga sustava vrijednosti. Oni odgovorni, ljudi s polugama moći, prečesto ne razumiju kulturu i umjetnost, a živimo i krizu nedostatka vrijednosno obrazovane publike. Premda su plošnost i ”lake note” po kojima plešemo na svakoj od grana drveta života globalnom činjenicom, ovdje je to posebno izraženo jer nam povijest nije ni dala šansu. Dok su se negdje ljudi obrazovali i duhovno uzdizali, mi smo s nosili s jarmovima tiranstva, svjedočili zatiranjima identiteta, bili primorani biti međašima čijoj se djeci nasilno kalemi iskrivljene istine… Tko se ovdje, ako bi se i uspio othrvati tim sadizmima, mogao odgajati kao publika kazališta, likovnih izložbi, violinskih koncerata i pjesničkih večeri? Danas, na zasadama takove povijesti, satiru nas neke druge nemani jer u pogrješnima vidimo uzore, a to opet vodi nekoj žalosnoj budućnosti. To je tek priča za sebe.

A kako biste opisali opću društveno-političku situaciju u BiH?

Uopćena ocjena – bijeda i očaj! Iz rakursa pripadnika hrvatskoga naroda, osobito me prestravljuje što smo, suočeni s činjenicom da smo politički i biološki na rubu opstanka, da smo pod (ne)kamufliranom represijom muslimansko-bošnjačke unitarističke politike, srpske interesne političke ”empatije” i uznapredovanoga nastojanja (s)micanja hrvatskoga nacionalnog i političkog bića iz BiH, osuđeni na zbijanje u nacionalne i stranačke torove. Tu upadamo u opasnu zamku vladanja narodom koje nastupa umjesto političkoga upravljanja državnim i društvenim procesima. U nastojanju pružanja otpora stvarnoj prijetnji fizičkoga nestanka, zatvaramo se u krugove uskih misli. Svakoga onoga tko traži širinu to snažno frustrira i, kao posljedicu, imamo bijeg čitavih obitelji u tuđinstvo, u potrazi za nekakovom boljom budućnosti za potomstvo.

Kako se, prema Vama, hrvatske vlasti odnose prema Hrvatima u BiH? A kako prema BiH kao cjelovitoj državi sa svim posebnostima? Koliko ste osobno povezani sa Republikom Hrvatskom?

Sve sam manje slijep nad činjenicom da je Hrvatima u BiH, još tamo 1994., dodijeljena uloga potrošne šahovske figure odnosno pješaka kojega je lako mobilizirati, koji je pripravan na istrčavanje i kojega je, kada okolnosti to zatraže, lako žrtvovati. Nažalost, i mi smo sami, osuđeni na povijesnu žudnju za hrvatskom državom, tu ulogu prihvatili i naučeno ju i dalje igramo. Čini mi se kako smo, kao nacionalna i politička zajednica, još uvijek nedozreli za progledavanje i sudbonosno usmjeravanje svoje snažne domoljubne strasti prema svojoj hrvatskoj zemlji koja je, stjecajem bremenitih povijesnih okolnosti, danas ostala izvan suvremenih državnih granica Republike Hrvatske i koja je autohtono, povijesno, kulturološki i identitetski uistinu našom. Pitate koliko sam povezan s Republikom Hrvatskom? Hrvatska je moja Domovina, ali i ta je sirota hrvatska zemlja na kojoj živim moja Domovina i njezina joj djeca ne smiju odrediti ulogu šahovskoga pješaka! Ona je u mojim očima kraljica koja je zavrijedila puno pravo na svoj kvadratić na našemu zajedničkom nacionalnom crveno-rujnom polju!

Do kojih vrijednosti držite u životu?

Bdijući nad njima dok odrastaju, sinovima ću nastojati prenijeti ljubav prema vrijednostima koje zastupam i o kojima pišem, učiti ih kako duhovna sloboda počiva na stalnomu širenju vidika i na razbijanju okova skučenosti. Bitno mi je da shvate kako nema apsolutnih istina i apsolutnih autoriteta i kako je sve podložno propitivanju (pa i to moje što im iskustveno nudim), ali i kako je život prekratak da bismo se ustručavali živjeti ga.