DAVOR ŠALAT u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Davor Šalat

Davor Šalat rođen je u Dubrovniku 1968., a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost te španjolski jezik i književnost. Objavio je sedam zbirki pjesama te pet knjiga eseja i kritika. Dobio je sljedeće nagrade: Goran za mlade pjesnike, Zvonko Milković za intimističku poeziju, Stjepan Kranjčić za poeziju i esej te Julije Benešić za najbolju zbirku kritika. Preveo je zbirku pjesama španjolskog nobelovca Juana Ramóna Jiméneza Vječnosti te cikluse nekoliko hispanofonih pjesnika. Priredio je izbore iz poezija više hrvatskih pjesnika i panorame suvremenog hrvatskog pjesništva na engleskom i njemačkom (s Borisom Perićem) te suuredio (s Lanom Derkač) antologiju Međunarodnog pjesničkog festivala u Zagrebu. Sudjelovao je na više hrvatskih i međunarodnih pjesničkih susreta i festivala te književnoznanstvenih skupova. Književni tekstovi prevedeni su mu na desetak jezika. Zastupljen je u više antologija i panorama suvremene hrvatske poezije. Glavni je urednik časopisa Most/The Bridge i član uredništva časopisa Kolo.

Davor Šalat

SVJETLOST PROSTIRE STOL

Svjetlost ispituje dno svake stvari,
izriče im neizreciva imena
kojima postaju vječne.
Pa te zabljesne čitav život
u zrcaljenju sunca na naočalama,
još od svjetlosne kaplje
što je pala na more tvojeg rođenja.
I najdublje špilje predaju danu
svoje najdrevnije crtarije,
slijepe čovječje ribice
halapljivo gutaju sjaj umjesto vode.
Svjetlost prostire stol svim bićima
i pretvara vino
u modru nebesku krv.

TVORBA

Više svjetlosti na staklu!
Ruke su nam načinjene od svjetlosti
i dodirujemo se svjetlosnim prstima.
Oči nam izmjenjuju svjetlost
nježno zasjenjenu u boje.
Ja mogu vidjeti tvoju obojanu tišinu,
mogu čuti cimet tvoga srca.
Za tvojim koracima ostaju
razbacane mrlje svjetla.
Kad oslijepim,
diram, slušam, mirišem
i pronalazim te kako začinješ sunce
i na nebu i na zemlji.

PRABOJA ZA LANU

Svjetlost je plava
kad te kočijom vozim rubovima neba.
Svjetlost je žuta
kad si suncem, umjesto sapunom, peremo ruke.
Svjetlost je crvena
kad te pokrivam plaštem za vatreni san.
Svjetlost je crna
kad nam se prsti prebiru u mraku.

Riječ je praboja.
Kako poželim,
mogu ti prošaptati oči kao smeđe, zelene ili plave.
Mogu te predati moru, snijegu, šumi ili pijesku
i nazrijeti tvoje lice u svim bojama svemira.

Bez riječi nastaje mrak.
Velika mahnita ruka ide svijetom.
Kad je prebrišem,
zaprosit će te svjetlost.

TVOJE RIJEČI STVARAJU SNIJEG

Ščepaj sunce
i otkotrljaj ga preko planine
da se sljubimo u noći
i razmažemo po zvjezdanom arhipelagu.
Tvoje riječi stvaraju snijeg
i zasipaju smreke po brdima.
Kako bih te čuo,
rastvaram se u pejzaž
i postajem svečana zima.
Više ni ne skidaš haljinu od snijega
pa me zoveš da se igramo odjecima.
Kad ljudi nestanu u iznenadnoj mećavi,
ti, posljednja žena, rasvijetliš mi svemir
kao za Božić okićen bor.

TITANIK JE POTONUO U SVEMIR

Morski valovi zajahali su noć.
nema više ništa vedro pod mjesecom,
samo svlakovi palih letjelica,
tundra iz koje bulje smrznuti mamuti.
Ljudi čuče jedan u drugom
kao niz babuški
koje izlaze iz najveće,
a međusobno se ne poznaju.
Kada smo to pristali
da počne sveopća šutnja
i da se satovi ruše u bezdan?
Titanik je potonuo u svemir,
zvijezde su davna lica spašenih,
još drhtava od straha nad ponorom.

LJUBOMORNO SVJETLO

Svemir iskašlje noć.
Mrak navlači rukavice,
mijesi dušu kao tromi mijeh.
Istiskuje slike planetarne katastrofe
i crvenih cipela koje su
stigle na kraj ceste.

No svjetlo postaje ljubomorno.
Pali sveopću žarulju,
izvlači mrak iz anđela
koji su zalutali
u umirovljeni svemir.

NJIHANJE RIJEČI

Vidiš, tama je ptica bez krila,
prizemljena u zlatno blato šutnje.
I tu je taj jedini govor
koji dovodi psa do kosti
i njegove lajave oči
nagovara na sreću.

Hoćeš li zato pomisliti
da je tama prije i poslije svjetla
i da se riječi neprestano
njišu nad bezdanom?

Hoćeš li uopće govoriti
ili pospremiti riječi u slike,
slike u crnu žetvu.
Zagledati se u neizreciv snijeg
koji se trusi
između dokonih prstiju.

DAVOR ŠALAT u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića