Samir Cerić Kovačević – TRANSKRIPTI PROSTORA

Osjećamo protok i prolaznost koju ne želimo priznati, a koje smo akteri. Vrijeme kao da ne prolazi brojenjem sati i godina. Vrijeme prolazi tijekom svih promjena

Samir Cerić Kovačević: TRANSKRIPTI PROSTORA  
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana,
samostalna izložba / mostra personale
od 28. VIII. 2020, u 20.00 h

Pred sobom imamo seriju autorskih bilježaka fotografskom kamerom koje potpisuje Samir Cerić Kovačević. Prolazeći galerijom postajemo svjedoci priče o doživljaju. Kao što su autora, motivi i nas mogu iznenaditi, rastužiti, raspoložiti ili zamisliti. Predstavljene su značajke prolaznosti iskazane kroz djelovanje zuba vremena. Pri susretu s ovim radovima nameću se memorijske asocijacije. Autor uzima odsluženu arhitekturu kao temu za fotografski zapis. Razvijajući projekt, odustaje od dokumentarnog prikazivanja. Čini korak dalje u likovnom razmišljanju. Ideju odnosa prostora i eksterijera bilježi doslovno, ali na autorski način. Detalji, primijećeni na motivima, pred nama se pojavljuju kao autorske likovne činjenice.

   Ovu izložbu predstavljam kao projekt jer nosi karakteristike promišljene cjeline. Asortiman je vezan uz problematiziranje stanja i dojam recentnog trenutka. Tu su vrata, prozori, ponegdje bilješka situacije interijera te promjene koje su se dogodile u vremenu, npr. rast biljaka izvan, ali i unutar interijera. Tek na manjini radova zapažamo proširene kadrove ruševnog, zapuštenog arhitektonskog zdanja. Ponegdje nalazimo grafite na zidovima, ali autor im ne pridaje značenje. Važniji mu je odnos interijera i eksterijera. Kroz otvore u zidovima zapažamo bujni prirodni rast. Bogatstvo zelenih tonova i raspršenih djelića zasjenjuje ruševne detalje okvira. Tragovi vremena, istrošenost materijala, promjene unutar vremena postaju likovni materijal. Autor utjecaj vremena doživljava kao suradnika.

   Fotografija, u pristupu Samira Cerića Kovačevića, dramatičnost dobiva izborom izreza. Planovi, površine na radovima u optimalnoj su komunikaciji s formatom. Čvrsta kompozicija, bogatstvo, često tonskih gradacija, solidno uvećanje, pojavljuju se kao bitne karakteristike fotografskog projekta. Sasvim realistični motiv dobio je autorstvo vrsnim kadriranjem. Pred sobom imamo kompozicije na rubu nadrealnog, ali ostajemo vezani za motiv. Očito je da autor ovisi o figurativnom obliku i da ga ne želi prikriti.

   Odmah je primjetno da se okular bavio očevidom istog modela, ali upravo ta provokativna sličnost rezultata postaje kvaliteta cijele kolekcije. Ideji kolekcije slijedi komentar, ali i prezentacija. Serija je u postavu povremeno zaustavljena nešto drugačijim motivom kao odah unutar upečatljivog niza. Nameće se pitanje recepcije likovnog djela. Ove radove u ovom sastavu, na ovaj način, možemo doživjeti jedino u galerijskom prostoru. Tu je smisao ovog projekta potpuno iznjedren, ali to nosi novu konotaciju. Autor ovime problematizira niz, a ujedno zbirku, galeriju ili muzej. Kako kaže Groys: „Zbirka kao umjetnički oblik“. Smisleno usaglašavanje kolekcije određuje postav. Drugačije rečeno: niz radova predstavlja se sklapanjem privremene cjeline.

   Ove fotografije nude novu dimenziju nečemu što obično ne primjećujemo. Moguće prvo čitanje kadrova postaje parafraza urbane vile, dio pogleda iz prostora uronjenog u naglašeno bogati pejzaž. Od raspadnutog štoka dobivamo ideju okvira. Umjetniku je važna igra odnosima planova i vizualne asocijacije smisla. Radovi nose oznaku materijalnosti motiva, ali uz to i njegovu promjenjivost, nestalnost. Mi prepoznajemo oblike koji u autorovoj interpretaciji postaju neka nova realnost. 

   Umjetnik, zaveden stanjem prostora, svjetlom, rasporedom elemenata, mirisima, pogledima, kompoziciju postiže znalačkim pomacima objektiva. Pred nama je odmjereni ritam kadrova. Upornost rasta kao da neminovnu mijenu postavlja u vječnost. Kao i krhki listovi koji će u sljedećem godišnjem dobu nuditi novo svjedočanstvo o tijeku. Senzibilnom lakoćom plasirani su detalji, površine, zasjenjenja, teksture. Zasjenjenja, obrisi, ponegdje osvjetljenog prostora, otvorom prozora ograničenim svjetlom, u objektivu dobivaju emotivnu napetost.

   Svjetlosne formacije kao da se podaju autoru. Kamera bilježi situaciju bez uljepšavanja. Sva scenografija prikazana je realno, ali majstorski izabrana kako bi postala znak. Pogled, okvir, samoniklo bilje, zidovi, djeluju začudno unutar vizualnih izrezaka koji, u prvi mah, pokreće ideju neprisustva. No, ovdje su živjeli ljudi. Umjetnik komentira:  „Priroda preuzima ulogu čovjeka i prostoru daje novi život. Geometrijski prostor tako prestaje biti samo prazna ljuštura i prelazi u novo stanje…“ Upornost, neminovnost tijeka dovela je do ovakvog stanja. Samir progovara o mijeni u vremenu. Potrošenost motiva  govori o gruboj suvremenosti. Umjesto obnove, zdanje je zapušteno i prepušteno propadanju. Ritam i neekonomičnost civilizacije, nemogućnost apsorpcije viškova, brzo odbacivanje novina i slične situacije koje kapitalizam predstavlja kao demokraciju, pokazuje se ovdje umjetnički dokumentiran. Ponuđeno je preispitivanje: isječak zapuštenog postaje motiv. Nekadašnji trud graditelja ponovno zadobiva pažnju. Arhitektonski otvor i trenutak pogleda kroz njega, propituje odnos prema civilizacijskim tehnološkim i prirodnim aspektima života.

   Naša, zapadna civilizacija oduvijek je imala tendenciozan pristup odnosu pasivno-aktivno, predstavljajući ritam i mijenu kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatne principe. Tek alter postmodernizam interpretira svijet prema ideji autora, kreativca. U likovnosti su tehnika, materijal, oblici prepušteni na volju tvorcu koji više nije Bog, već je netko od nas. Bog izvan nas je umro. Uz edukaciju i shvaćanje stalnog tijeka i mijenjanja svega čime smo okruženi, ali i unutar nas samih, prestajemo biti podložni dogmama. Relativizacija postaje način doživljavanja. Ovdje prikazane promjene na građevini, uvlače nas u promišljanje o tome. Stanje stalnih promjena, opisano u teoriji organiziranog kaosa i dokazano na području kvantne fizike, oplemenjuje doživljaj svijeta. Svjedočenje tog stanja u premisi je ovog likovnog projekta. Trenutak prepoznavanja postaje događaj.

   Samir nam ulazi pod kožu pokazujući svoj doživljaj situacija ispražnjenog prostora. Nazire se curenje vremena. Osjećamo protok i prolaznost koju ne želimo priznati, a koje smo akteri. Vrijeme kao da ne prolazi brojenjem sati i godina. Vrijeme prolazi tijekom svih promjena. Na radovima čitamo cijeli proces: umjetnik ulazi u prostor motiva koji mu dopušta prisutnost. Tu, bez režije, uz minimalno kadriranje, bilježi zatečene situacije. On, poput tata, krade trenutak, atmosferu. Ova krađa biva sažeta u format umjetničkog ciklusa. Pozdrav prirodi zapisan u proboju svjetlosti. U snazi svjetla zarobljenog u otvoru prozora. Prozor kao da očekuje neka nova vremena.

         Eugen Borkovsky, VIII. 2020.

Samir Cerić Kovačević, rođen je 2. II. 1982. godine u Brtonigli. Profesionalno se bavi fotografijom dugi niz godina. Kroz fotografiju istražuje različite teme uključujući portrete, dokumentarnu fotografiju, trenutke u svakodnevnici, čovjekovu povezanost s prirodom. Njegov rad propituje granice fotografije kao dokumentarnog istraživanja i osobnog doživljaja, pri čemu se služi prirodnim svjetlom kako bi istražio „nevidljivi“ dio identiteta subjekata koje fotografira. Također radi kao službeni fotograf za brojne artističke manifestacije u domovini i u nekoliko država Europe. Svoje radove predstavio je na više samostalnih i nekoliko selektiranih, grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu.