Luisa Ritoša – VORTEX

Luisa Ritoša ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja. Ona pred promatrača postavlja zadatke. Većina će tražiti oblike i, bit će zadovoljena ovisno o individualnoj maštovitosti

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana,
Luisa Ritoša:
VORTEX
samostalna izložba / mostra personale
od 28. VIII. 2020, u 20.00 h

VIZUALIZACIJE MIJENA

Projekt „Vortex“, koji potpisuje Luisa Ritoša, svojevrsna je igra mutiranja postupaka i materijala. Inicijalni pokretač uvijek je potreba za oblikovanjem. Važan aspekt premise je promišljanje mijene svedeno na formate radova. Autoricu kao da ne zanima motiv; spontani oblik joj je potreban kao „bojno polje“ na kojem može izgovoriti osobno. Rezultat postupka je uvijek viđenje, a ne vidljivo. Pred nama su ishodi propitivanja nepredvidljivih formi, kolora, osobne ekspresije i djelovanje na promatrača. Autorica se služi slikarskim postupcima. Materijal i tuš u bojama, tretirani su kao nosioci oblika, a odnos autorice prema oboje krajnje je intimistički. Na površinama nalazimo intervencije: slojevanje, premazivanje, prelijevanje, otiskivanje. Nakon akcionističkog djelovanja/rada, autorica se zaustavlja u galeriji da s nama podijeli fascinaciju mogućnostima igre.

   Aktiviranje podloge gesta je obojane vode. Luisa Ritoša djelomično dopušta mrlji, fleki njen život. Ona poštuje gestu. Inicira ju. Ona zna da potez materijalizira nesvjesno osjećanje. Snaga geste naslanja se na snagu tona. Na neutralnom polju, nalazimo nepravilne fleke, linije, plohe, oznake gorljive uzgibanosti. Vidljivi su tragovi mrljanja, navođenja boja, savijanja papira, raster podloge, čak i grebanje. Iako slojevani u postupku te bogati kolorom, predstavljeni modaliteti ostaju plošni. Iščitavamo grupe oblika zrcalno podijeljene po okomici, što svjedoči o otiskivanju jedne polovice na drugu stranu lica podloge. Oblikovane figure nigdje ne idu do ruba. Ostaju unutar gabarita bjeline. Autorica svjedoči da su elementi kreativnog rada, materijal i stvaralački proces nedjeljivi.

   Predmet ovog postava su neprestana gibanja, promjene i nestalnost pojava u prirodi i, paralelno s time, u nama samima. Tijek je raspoređen u trenutke kako bi mogao biti nastavljen u sljedećem trenutku. Likovnim jezikom, procesualnim postupcima, vizualizirano je područje suočavanja s efemernom realnošću. Vrijeme je tzv. postmoderne u kojem umjetnost gubi funkciju zadanog prikazivanja. Prisutna je intenzivna umjetnička djelatnost, gdje umjetnik i umjetnost imaju ulogu svjedoka i, aktera sadašnjeg, a nadasve osobnog trenutka. Umjetnica svjedoči: doživljaj se očituje ekspresivnim činjenjem i nepoštovanjem čvrste dosljednosti, osim u osnovnom postupku.

   Pred nama su trenuci koji se ne mogu ponoviti. Pojam trenutka i njegovog obima, značenje i definicija, mogu se različito interpretirati. Trenutak može biti ustaljeno tumačen, sekundom, danom, godinom, a može biti personaliziran, sveden na doživljaj individualnog saznanja. Stilska nedefiniranost i oblikovna nedosljednost omogućuje čitanje ovih holograma na više nivoa. Radovi asociraju na poznati psihološki Rorschachov test mrljama. Ispitanici tijekom testa izgovaraju što vide, iskazujući prve asocijacije. I ovdje nas umjetnica poziva na iskaz dojmova viđenjem radova. Tako će promatrač postati sudionikom ovog projekta. Umjetnice želi podijeliti spoznato jer, ispod radova postavljeni su papiri i pisala kako bi hrabri(ji) promatrač upisao svoju impresiju, asocijaciju. Autorica ga ostavlja samog u „bijeloj kocki“ kako bi skupio hrabrost i iskazao dojam ponuđenih oblika. Bez obzira na nedostatak prepoznatljivog, umjetnica misli na promatrača pa mu se obraća molbom/ponudom za komentar.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

   Luisa se obraća slikarstvu uz iskustva u proširenim medijima. Oslobađajući se narativnosti i poruka, ona podlogu doživljava na slobodniji način. Slikarski akademizam u koji, čini se, sumnja, ona nadilazi odustajanjem od teme i prepuštajući se instinktivnom djelovanju. Jer, svijet nije objektivno stvaran. Svakoga se dana budimo barem malo drugačiji u odnosu na jučer. Neznatne promjene, ali uvijek promjene. Shvatiti da sve teče, da se mijenja, da ima nezaustavljivi tijek, dano je tek rijetkima. Češće smo skloni uvjerenju kako dan, nalik na prethodni, nije donio ništa novo. U misli nam uđe crv monotonije. Potrebna je spoznaja da shvatimo kako to nije tako. Kako svaki trenutak više nije trenutak od maloprije. Kako je i ovo već sljedeći trenutak te kako smo u trenu i njega neponovljivo odživjeli.

   Ovaj izložbeni projekt možemo doživjeti na više načina. No, suštinu bi trebalo čitati iz perspektive mikro i makro kozmičkih tijekova, koji donose stalne promjene. Uzročno-posljedična spoznaja svijeta kaže kako je sve bitno: kada kuhamo kavu jest istovrijedna kozmička promjena kao kad nebo prošara zvijezda repatica. Kako Jung kaže, svi događaji u čovjekovom životu stoje u dvjema različitim vrstama veza: prvo, u objektivnoj, uzročnoj vezi prirodnog zbivanja; drugo, u subjektivnoj vezi, koja postoji samo u odnosu na pojedinca koji je doživljava i koja je isto tako subjektivna kao i njegovi vlastiti snovi.

   Čini se da umjetnica zazire od standardnog, građanskog tretmana umjetničkog djela. Poslije nekoliko tisućljeća dogmatskih religijskih prisila i prikrivanja znanstvenih istraživanja, pojavljuje se kvantna fizika. Kao što u povijesti nismo vjerovali da je Zemlja okrugla, tako danas sporo prihvaćamo misao da je materija zapravo energija koja titra na sporoj frekvenciji. Brže vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencije koje ljudska osjetila mogu opaziti. Na raspolaganju su nam samo vid, sluh, opip, okus i miris. Njima je bazirana naša autopercepcija i doživljaj okoline. Druge sfere pripadaju energijama koje vibriraju prebrzo da bismo ih mogli percipirati. Ovdje se, postignuta autoričina koncentracija na tijek, preklapa sa suvremenim znanstvenim filozofsko-fizikalnim postignućima. Osvješćivanje spoznaje o mijeni, vodi nas teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas. Autorica ritam mijene spaja s osobnim doživljajem i čini ga vidljivim uz ponudu za sudjelovanje promatrača.

   Luisa Ritoša ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja. Ona pred promatrača postavlja zadatke. Većina će tražiti oblike i, bit će zadovoljena ovisno o individualnoj maštovitosti. No, prolazeći od rada do rada, nailazimo na stalne promjene intenziteta. Umjetnica nas izaziva oblicima, a da nam ne nudi rezultat, već samo aluzije. Potrebno je brisati stari pojam – promatrač, a na njegovo mjesto postaviti novi – sudionik. Iskustvo promatrača bitna je činjenica pri opisivanju sustava. Ovdje nam je ponuđena sloboda da oblike povežemo s vlastitim predodžbama.

   Umjetnost je živa stvar. Sva je povijest umjetničke prakse zapravo dekodiranje iniciranih poruka, koje su upućene na iščitavanje poznatom ili nepoznatom promatraču. Likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi komunikacijski segment bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Kao rezultat tih spoznaja, Luisa Ritoša vizualizira koherentne titraje. Pulsiranje i stalne fluktuacije u univerzumu našle su utočište u vizualnim umjetničinim interpretacijama.

    Eugen Borkovsky, VIII. 2020.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

    Biografija autorice:

   Luisa Ritoša diplomirala je 2007. godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, studij likovne kulture, izborni predmet slikarstvo. Od 2007. – 2012. godine predsjednica je udruge Arterija suvremene umjetnosti Rijeka, u sklopu koje se bavila organizacijom izložbi, te organizirala preko stotinu samostalnih izložbi autora iz šire regije. Od 2008. – 2019. god. u udruzi Leonardo vodi radionice crtanja i slikanja za sve uzraste. Likovne osvrte objavljivala je u studentskom časopisu Re. Svoje radove i izvedbe performance-a predstavljala je na mnogim kolektivnim i samostalnim izložbama te umjetničkim manifestacijama. Članica je HDLU Rijeka.