Božica Jelušić
Božica Jelušić rođena je u Pitomači (Podravina) 16. prosinca 1951.godine. Završila je studij hrvatskog i engleskog jezika. Bavila se različitim poslovima u domeni kulture, informiranja , društvenih djelatnosti i umjetničkih područja (literatura, novinarstvo, galerijska djelatnost). Od mladosti piše poeziju i prozu. Prvu zbirku pjesama „RIJEČ KAO LIJEPO STABLO“ objavila je 1974. Godine. Od tada do danas objavila je 60 naslova poezije i proze u svim literarnim kategorijama (pjesme za djecu i odrasle, putopisi, eseji, kolumne, kritike, roman, slikovnice, monografije, dijarijski zapisi). Aktivna je suradnica domaćih i stranih literarnih časopisa. Sudjeluje na pjesničkim festivalima, seminarima i književnim razgovorima. Prevodi s engleskog i njemačkog jezika. Antologizirana, nagrađivana, zastupljena u čitankama i školskoj lektiri u RH. Fragmentarno prevođena na desetak svjetskih jezika (ciklusi i cjeline).
Također se bavi ekologijom i likovnim umjetnostima. Organizirala je i katalozima popratila više od 250 likovnih izložaba. Prema evidenciji Nacionalne i sveučilišne knjižnice Zagreb ima oko 4500 bibliografskih jedinica u tisku i medijima. Nositeljica je Fulbrightove stipendije na University of Washington, Seattle.
Važnije nagrade: Sedam sekretara SKOJ-a, Nagrada Fran Galović, Nagrada Zvonimir Golob, Nagrada Pasionske baštine, Nagrada Matice hrvatske, Nagrada Katarina Patačić, Nagrada Dubravko Horvatić, Nagrada Ujević, Nagrade za najljepši hrvatski putopis, i dr.
Božica Jelušić
VRBE, VRBOPUC
Kad bi me ove vrbe zavrbovale,
Išla bih k njima svakodnevno.
Košare plesti učila bih revno,
Koje bi bogate na stolu stolovale.
Te vrbe hrapave, pod kožom bijele,
Put im je glatka kao okus masla.
I ja bih tako vrbežljivo rasla,
Kad bi me gospoje u rod svoj htjele.
Kad bi mi tajnu mladosti odale-
Kako je moguće i kad te okrešu
S proljeća blistati u čipkastu vešu,
Cijeli bi dućan meni rasprodale!
A možda događa se sa mnom nešto,
Dok mulj pod ledom slogove muca?
Sluteći vrijeme svog vrbopuca
Već put do rijeke nalazim vješto!
U TRINI JASTUKA
“Navuci pokrivač, u trini jastuka iskopaj
jamicu, zalegni i slušaj sirene”.
(Brodski)
Ponešto imam godina i tuga,
Ne osjećam se više radikalno.
Glasovi stižu iz pjesničkog kruga,
Da je u meni srce vatrostalno.
Lagana jela, kaše i agrume,
Na stol iznosim, mrmljam si u bradu.
Ne želim da se svijet zaljubi u me,
Nit’ da mi verse u povoju kradu.
Imam ja svoje neobične dane,
I misli što su k’o u grmu vrapci.
Vuku se za mnom srijede raskajane,
Nedjelje kao sivi tihotapci.
U vlakovima vozim se bez cilja,
Odsutnim okom mjereći pejzaže.
Klize niz grlo kapi velebilja,
U carstvu sjena slutim da me traže.
Pa ipak, još bih da održim stražu,
Pred nebom koje bakrom noći gori.
Da najbolji me vagom pravde važu,
I ljubav da mi svaku kost progori.
Ne uklanjam se boli, skut ne tražim
Da svetost kušam s ljiljanima blijedim.
Strasti me nose, hrabrosti prisnažim,
I od gorčine nektar slasti cijedim.
I tako idu ljeta, vrijeme teče.
Na hljebu pjesme dane kruhoborim.
Nije mi bitno što ožiljak peče,
Već da od njega živ pupoljak stvorim.
OZIMLJAVANJE, BRAŠNJAVOST
Samo opustim ruku: ona bjelinu zapiše.
Vidim da snijeg će pasti na sve što ljubim.
Pa malu rupu u travi kao gnijezdo izdubim:
Bude mi posve dobro i ne žalim se više.
Oblaci prolaze nebom, umorne karavane.
U prozoru se vidik zamrzne, sivkast ekran.
Tamo, gdje horizont je kao kukačom heklan,
Jedna kradljiva svraka odnosi naše dane.
Već ne zamjeram ništa, pravdu ne krojim.
Što veli Brodski: “Snovi su isti kao šinjeli”.
Drugačije će biti kad brašnom vrt zabijeli,
A unutrašnji prostor ljubičastim obojim.
Zavučem se pod deku gdje sjaj prosine.
Oprostim se od stvari i veze razlabavim.
Sve što je ukrala svraka u onu rupu stavim,
Pa sklopim oči i sanjam u narkozi bjeline.
U VRTLOGU SEZONA
U pravom trenutku ne zna živjet duša.
Zanosi se čovjek snovima sve luđim.
Koljena pokleknu pred božanstvom tuđim,
Pticu drugog jata željno uho sluša.
Nema mjesta ljutnji, niti riječi prijekoj:
Kup drva za zimu, kvačice na žici.
U Božića slavi, satenskoj i mekoj,
Kraljevi će doći, čudni namjernici.
Odboluju zimu bivši ljubavnici,
Posječe se šuma, jezero presuši.
Januarski pamuk krikove priguši,
Izblijede na platnu boje i oblici.
Do proljeća čitam, stotinu je dana.
K’o srna u polju naša radost bježi.
Smirit će vode, samo da odsniježi,
I kraj starog zida da propupa grana.
PTIČJE MLIJEKO, Samostanski vrt
Ali ja znadem što su razdaljine.
Skupo je znanje. Suza dinamitna
Rasprsnula je sva središta bitna:
Pod zemlju ode naš hram od tišine.
Bukom i bijesom ori javna scena.
Šojkina jaja skrila sam u njedra.
Jezikom zmijskim tražit će ih Fedra.
Mrk suton pada. Bitka izgubljena.
Prekasno stižu riječi pokajanja.
U samostanskom vrtu miris hlapi.
Kad ne vidiš me, u trap me zatrapi:
Od smežurana krumpira sam manja.
Ne dolazi mi utjeha s visine.
Usta od žlice tako su daleko.
Postoji biljka zvana ptičje mlijeko
Za lijek od tuge. Ali razdaljine….
Fedra – krivokletnica, razoriteljica sklada
Ptičje mlijeko – ljekovita biljka (antidepresiv)
NEPRONALAZIVA SRODNOST
Hoću li ikad naći srodnu dušu,
Da sa mnom spasi zadnji klas iz trnja?
Da kušam što je ostalo od zrnja,
I u snu čujem pticu podgrmušu?
Da zagrljaju ne slabi nam stisak,
Sa mnom da bude, kad svi drugi odu.
Za mene da pronađe živu vodu,
I ne treba mu čudotvorni visak?
Inspektor oblaka, svoda geometar:
Kud k meni ide, mentom da miriše.
Da u tri strofe povijest duše piše,
Gdje drugom treba riječi kilometar.
Prolazi vrijeme, život je na kocki:
Sretna bih bila, kad se kotač slomi,
Da taj me Netko u pjesmi udomi,
Kao Ahmatovoj što pisao je Brodski.
VODA ZABORAVA
Vodo zaborava, bistra kao suza,
Vodo tako moćna, tako sveta.
Izliječiti možeš dodire meduze,
I korito dubiš, kud nada odšeta.
Vodo koja smiriš um i srce blažiš,
U kamičak sitni svaku laž prometni.
Ti, što ispod žilja sive kosti tražiš,
Što su nekad bili ljubavnici sretni.
Ti lopoče gladiš, tabane božanstva,
Počivaš na listu, mladom rosopasu.
Ne poznaješ dvojbe niti polutanstva:
Sve je jasno, kao u smrtnome času.
Neka tvoja snaga pretoči se u me,
Da ti predam svoje snove potopljene.
Na pustom ugaru tad podigni šume,
Gdje grlit ću stabla rukama od sjene.
BOŽICA JELUŠIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića
