Razgovor s povodom – prof.dr.sc. Nino Žganec o siromaštvu

Nemogućnost posjećivanja kulturnih događaja sasvim sigurno jest jedan od mogućih pokazatelja siromaštva

Samozatajan, a uvijek „pri ruci“ i prisutan u medijima  sveučilišni profesor Nino Žganec iz Varaždina, inače  po temeljnom obrazovanju socijalni radnik, koji je  završio  poslijediplomski studij i obranio doktorat na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sa  kvalifikacijom sistemskog obiteljskog psihoterapeuta za što je obrazovanje završio u Grazu u Austriji za portal Akademija Art govori o siromaštvu u našem društvu i u svijetu, te o kriterijima po kojima se određuje siromaštvo i načinima kako siromaštvo iskorijeniti.

Gordana Igrec

Gdje radite?

Radim na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Studijskom centru socijalnog rada već gotovo 30 godina s kraćim prekidom od 5 godina koje sam proveo u tadašnjem ministarstvu rada i socijalne skrbi odnosno ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi kao pomoćnik ministra i državni tajnik zadužen za resor socijalne skrbi.

Koliko ljudi je u Hrvatskoj siromašno?

Prema zadnjim podacima Državnog zavoda za statistiku koji se odnose na 2019. godinu stopa rizika od siromaštva u Republici Hrvatskoj je 18,3 %. Također podaci Državnog zavoda za statistiku prate i pokazatelje koji se odnose na osobe u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, a on se odnosi kako na one osobe koje su u riziku od siromaštva tako i na one koje su u teškoj deprivaciji ili žive u kućanstvima s niskim intenzitetom rada. Vrlo niski intenzitet rada odnosi se na situaciju u kojoj osobe žive u kućanstvima u kojima nitko ne radi ili radi vrlo malo, odnosno radno sposobni članovi rade do 20% od ukupnog broja mjeseci u kojima su mogli raditi u referentnom razdoblju. Prema tom pokazatelju za 2019. u Republici Hrvatskoj u takvom je položaju bilo 23,3% osoba. Sveukupno u ovoj ugroženoj skupini nalazi se oko 100.000 kućanstava u Republici Hrvatskoj od kojih 32,5 tisuće jednočlanih kućanstava i 68,3 tisuće kućanstava s dvoje odraslih i dvoje djece. Važno je napomenuti da se iz podataka vidi kako preko 7% građana Republike Hrvatske živi u uvjetima teške materijalne deprivacije. Ovaj se pokazatelj odnosi na osobe koje žive u kućanstvima koja si ne mogu bez značajnih problema priuštiti najmanje četiri od devet stavaka kao npr.: nisu u mogućnosti priuštiti si adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima, nisu u mogućnosti priuštiti si tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće, nisu u mogućnosti priuštiti si svaki drugi dan obrok koji sadržava meso, piletinu, ribu ili vegetarijanski ekvivalent, nisu u mogućnosti podmiriti neočekivani financijski izdatak ili kasne s plaćanjem računa za režije itd.

Koliko je siromašno ljudi u svijetu?

Odgovor na ovo pitanje prije svega zahtjeva objašnjenje kako je mjerenje siromaštva stvar pristupa i pitanje definiranja kriterija. Postoji nekoliko tzv. linija siromaštva koje uzimaju različite kriterije kao prag siromaštva. Npr. Svjetska banka svoje podatke temelji na pokazateljima vezanim uz liniju od 1.9 američkih dolara dnevno, nakon toga 3.2 dolara te konačno 5.5 dolara dnevno. Prema prvom kriteriju koji uzima 1.9 dolara dnevno na svijetu je preko 10% odnosno više od 730 milijuna siromašnih ljudi. Pri tome se ti podaci odnose na vrijeme prije pandemije uzrokovane Covidom-19 pa se procjenjuje da će se tijekom ove godine i narednih godina situacija značajno pogoršati. To je veoma loše osobito zbog toga što je na globalnoj razini tijekom posljednjih tridesetak godina došlo do značajnog opadanja udjela siromašnih, odnosno siromaštvo je reducirano za više od 35%. Tome su pridonijele mjere na globalnoj razini, osobito one koje je poduzimao UN u okviru tzv. Milenijskih ciljeva. Također su tome pripomogle i brojne mjere na regionalnim razinama osobito one koje je na europskoj razini poduzimala Europska unija i Vijeće Europe. 

Kada počinje siromaštvo? Kako se ono prepoznaje?

Odgovor na ovo pitanje može ići zaista u najrazličitijim smjerovima. Ono se može ticati uzroka siromaštva, a može se na njega odgovoriti i na način da se analiziraju različite manifestacije posljedica koje se vide nakon što osoba postane siromašna. Što se tiče uzroka siromaštva osobno sam sklon pristupu kojeg razvija Europska mreža protiv siromaštva kao najveća europska organizacija koja razvija politike i programe za učinkovito sprječavanje i suzbijanje siromaštva. Prema njihovom stajalištu uzroci siromaštva su prije svega strukturalni, sistemski i nalaze se u domeni političkog upravljanja državom i društvom. Zbog toga jedno od glavnih slogana Europske mreže protiv siromaštva glasi „suzbijanje siromaštva je politička odluka“. Pozadina takvog stajališta leži u činjenici da je stupanj razvoja suvremene civilizacije dosegao razinu koja može jamčiti da nitko na svijetu ne mora biti siromašan i da se boljom politikom upravljanja, društvenom solidarnošću, mjerama socijalne, porezne i drugih politika može postići globalno društveno blagostanje. Količina proizvedenih dobara od hrane pa sve do odjeće i drugih za dostojan život potrebnih stvari je takav da bi se pravilnom i pravednom raspodjelom moglo osigurati da svatko živi životom dostojnim čovjeka. Međutim problem suvremenog svijeta je u ogromnoj razini društvene nejednakosti. Jedan podatak možda najbolje ukazuje na to, a to je da 26 najbogatijih milijardera svijeta posjeduju veći kapital nego 3.8 milijardi stanovnika svijeta koji čine 50% najsiromašnijih. Također čitav niz drugih podataka govori u prilog ekstremnim razlikama i nejednakostima koje postoje u suvremenom svijetu. Iznijet ću samo neke pa tako npr. stopa mortaliteta djece mlađe od 5 godina u Somaliji iznosi 12,7%, a na Islandu samo 0,21%, očekivana životna dob pri rođenju u Japanu iznosi 84,1 godinu, a u Sierra Leone 52 godine, prosječni broj godina provedenih na školovanju u Njemačkoj iznosi 14,1 godinu, a u Burkini Faso 1,5 godinu i konačno prosječni prihod po glavi stanovnika u Kataru iznosi 117 000 dolara, a u Centralnoj Afričkoj Republici 661 dolar.

Međutim postoje i drugačija stajališta o uzrocima siromaštva koja ih pronalaze u individualnim, kulturološkim i drugim okolnostima za koje se smatra da pridonose tome da netko ne živi životom dostojnim čovjeka suvremenog svijeta. Iako se u nekim elementima zasigurno mogu pronaći direktne uzročno-posljedične veze ipak smatram da su strukturalni uvjeti odgovorni za najveći dio problema.

Što se tiče posljedica siromaštva po život čovjeka odnosno onoga po čemu se siromaštvo prepoznaje one se mogu odnositi također na široki spektar vidljivih, manje vidljivih i nevidljivih aspekata. Tako npr. među vidljivim aspektima mogu biti loši stambeni uvjeti, nekvalitetna prehrana, neodgovarajuća odjeća, zdravstvena i higijenska zapuštenost i drugi. Među manje vidljivim ili nevidljivim aspektima mogu biti različitih psihički problemi, kulturna isključenost pa sve do obrazovne, političke i drugih isključenosti ili zapuštenosti.

U mjerenjima siromaštva obično se analizira već ranije spomenuta stopa materijalne deprivacije koja u obzir uzima neke od ključnih pokazatelja koji govore upravo o kvaliteti života odnosno mogućnosti da si netko priušti zadovoljavajuću razinu dobara za koju se smatra da je primjerena životu suvremenog čovjeka.  

Je li nemogućnost posjećivanja kulturnih događaja isto znak siromašnog života?

Nemogućnost posjećivanja kulturnih događaja sasvim sigurno jest jedan od mogućih pokazatelja siromaštva. Zbog toga i postoji koncept tzv. „kulturne isključenosti“ koji govori upravo o tome je li ili nije nekome omogućen pristup kulturnim događajima odnosno u kojoj mjeri si netko može ili ne može priuštiti odlazak u kazalište, kino, na koncert ili neku drugu kulturnu manifestaciju te koliko su nekome dostupni kulturni sadržaji u cjelini. Za razliku od nekih ranijih stoljeća kad su kulturni događaji i sadržaji bili gotovo isključivo rezervirani za bogatije društvene slojeve danas je kulturni sadržaj nešto što treba pripadati svakome jer je dobro poznato koliko kultura utječe ne samo na osobnu nego i na kvalitetu života društva u cjelini. Kulturna pismenost koja se zasniva na dostupnosti kulturnih sadržaja jedan je od važnih preduvjeta za razvoj društva i ona društva koja isključuju svoje stanovnike iz njih zasigurno ne čine dobro za vlastiti razvoj i napredak.

Nasuprot tome: što znači biti bogat?

Koncept bogatstva baš kao i koncept siromaštva jest višeznačan i može se analizirati iz brojnih perspektiva. Spomenimo primjerice materijalno nasuprot psihološkom ili duhovnom bogatstvu, a možemo govoriti i o brojnim drugim dihotomijama kao npr. obrazovnom, kulturnom, društvenom itd. bogatstvu ili siromaštvu.

Ipak kad govorimo o bogatstvu najčešće mislimo na materijalno bogatstvo kao i na siromaštvo koje je povezano s materijalnom deprivacijom. U tom smislu bogatstvo se kao i siromaštvo treba vezati uz neki unaprijed određeni kriterij ili liniju. Tako se kod mjerenja siromaštva obično govori o tzv. apsolutnom i relativnom siromaštvu što bi se moglo prenijeti i na mjerenje bogatstva. Kad govorimo o apsolutnom siromaštvu onda mislimo na onaj iznos koji je globalno usporediv prema unaprijed dogovorenoj jedinici mjerenja. To su npr. ranije spomenute linije Svjetske banke od 1.9, 3.2 ili 5.5 dolara. S druge strane relativno siromaštvo može ukazivati na to da je netko siromašan u svojoj sredini (državi, pokrajini, gradu) u odnosu na nekoga tko ima više od njega. Tako npr. netko u Švicarskoj ili Kataru može biti relativno siromašan u odnosu na svoje sunarodnjake iako bi u globalnim okvirima on spadao među bogate.

Možda je Republika Hrvatska za to dobar primjer budući da u okvirima Europske Unije kao zajednice kojoj pripadamo spadamo među najsiromašnije članice dok se s druge strane na globalnoj razini zbog svojeg prihoda po glavi stanovnika Hrvatska ubraja među razvijene zemlje, a u usporedbi s brojnim zemljama svijeta čak i u bogate.

Je li u Hrvatskoj kao i u cijelom svijetu jaz između bogatih i siromašnih prevelik?

Postoje različiti načini koji se koriste za mjerenje jaza između bogatih i siromašnih. Što se svijeta tiče već sam u ranijem odgovoru ukazao na neke ključne pokazatelje iz kojih se može vidjeti kako je taj jaz iznimno velik, a iz čega onda posljedično proizlaze problemi globalnog siromaštva. Što se Republike Hrvatske tiče tu kao izvor informacija možemo koristiti podatke Državnog zavoda za statistiku koji nam dosta plastično ocrtavaju našu situaciju. Tako se npr. iz istraživanja DZS-a možemo osvrnuti na tzv. kvintilni omjer (S80/S20). To je pokazatelj dohodovne nejednakosti koji mjeri odnos između petoga i prvoga kvintila distribucije dohotka, tj. odnos ukupnoga ekvivalentnog dohotka 20% populacije s najvećim dohotkom i ukupnoga ekvivalentnog dohotka 20% populacije s najmanjim dohotkom. U 2019. taj je pokazatelj iznosio 4,8, što znači da je 20% stanovništva s najvišim ekvivalentnim raspoloživim dohotkom primalo gotovo pet puta veći dohodak od 20% stanovništva s najnižim ekvivalentnim raspoloživim dohotkom. Drugi važan pokazatelj jest tzv. Ginijev koeficijent. Ginijev koeficijent je mjera nejednakosti raspodjele dohotka i u 2019. iznosio je 29,3%. Kad bi postojala savršena jednakost (tj. kad bi svaka osoba primala jednaki dohodak), tad bi Ginijev koeficijent iznosio 0%. Što je vrijednost bliža 100%, to je dohodovna nejednakost veća. Konačno tu je i pokazatelj koji se naziva relativni jaz rizika od siromaštva. On ukazuje na razliku između praga rizika od siromaštva i medijana ekvivalentnog dohotka osoba koje su ispod praga rizika od siromaštva te je u 2018. iznosio 28,9%.

Iz svih tih podataka možemo zaključiti kako u Republici Hrvatskoj još uvijek postoji relativno izraženi jaz između bogatih i siromašnih odnosno prilično izražene nejednakosti. Iako su one u usporedbi s brojnim zemljama svijeta manje ipak ukazuju na to da u Hrvatskoj treba učiniti puno toga da se one svedu na prihvatljivu razinu.

Kako se može riješiti problem siromaštva kod nas, pa onda i u cijelom svijetu? Jer svijet živi u jednom jako turbulentnom razdoblju…

Borba protiv siromaštva se tiče brojnih društvenih sektora, politika, dionika pa čak i specifične atmosfere u društvu koja jest ili nije stvorena kako bi se društvo uhvatilo u koštac s tim problemom. Nekada se pogrešno smatralo da je pitanje siromaštva posao za djelatnike socijalne skrbi i da se ono rješava mjerama u domeni socijalne politike. Međutim, suvremeni pristup borbi protiv siromaštva temelji se na integriranim politikama koje se protežu od ekonomske i porezne, preko obrazovne, kulturne i zdravstvene pa do socijalne. Zapravo mjere socijalne politike, a osobito one u sferi socijalne zaštite i socijalne skrbi trebale bi biti posljednje u nizu koje se poduzimaju kada zbog propusta ostalih mjera osoba dođe u stanje rizika od siromaštva. Nema bolje mjere sprječavanja siromaštva od pristupačnog i kvalitetnog obrazovanja, sigurnog i pravedno plaćenog radnog mjesta, priuštive i kvalitetne zdravstvene skrbi pa sve do mogućnosti korištenja brojnih javnih i privatnih usluga. Zbog toga se već duži niz godina na razini Europske unije promovira koncept tzv. socijalnog ulaganja. Prema njemu država i društvo ne smiju na izdatke u sferi javnog sektora gledati kao na troškove (koje treba srezati) već kao na investiciju u ljude kojom se dugoročno potiče razvoj društva i sprječavaju mogući puno veći troškovi koji se mogu pojaviti npr. u povećanim zdravstvenim potrebama, socijalnim naknadama ili čak u sektorima koji se tiču represivnog ili penalnog sustava.

Novo vrijeme, osobito ovo obilježeno pandemijom tražiti će brojne inovacije i povećanu razinu svijesti u području borbe protiv siromaštva. Zasigurno dosadašnji pristupi ovom području neće biti zadovoljavajući i od donositelja odluka tražit će se nova rješenja u brojnim sektorima kako bi se spriječilo drastično povećanje stope siromaštva diljem svijeta.

Nismo li postali ravnodušni na siromaštvo koje nas okružuje? I zašto?

Ne bih rekao da smo generalno postali ravnodušni na siromaštvo. Ranije sam spomenuo kako je na globalnoj razini u posljednjih 30 godina došlo da velikog napretka u suzbijanju siromaštva, a ukoliko gledamo na područje Europske unije i Republike Hrvatske također možemo uočiti određena poboljšanja. Na žalost na razini Europske unije nisu postignuti ranije zacrtani ciljevi koji su u okviru programa Europa 2020 predviđali smanjivanje siromaštva ili socijalne isključenosti za najmanje 20 milijuna ljudi, čime bi se tijekom desetljeća broj osoba izloženih takvom riziku smanjio sa 116,4 milijuna na 96,4 milijuna. Međutim generalno se može uočiti jedna pojačana svijest za problem siromaštva i općenito za socijalna pitanja na razini Europske unije što je i rezultiralo usvajanjem tzv. Stupa socijalnih prava kao svojevrsne socijalno-političke agende za naredno razdoblje. Republika Hrvatske od početka 2000ih, a osobito od ulaska u Europsku uniju redovito ažurira svoj nacionalni program borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti te barem na toj programskoj razini pokazuje da je svjesna problema. Na žalost na operativnoj razini u domeni brojnih resora još uvijek ne postoji dovoljna razina znanja i odlučnosti da se s borbom protiv siromaštva i socijalne isključenosti krene hrabrije i konkretnije. U Republici Hrvatskoj baš kao i u većini zemalja svijeta posljedice pandemije ostaviti će takvog traga da će trebati pokazati baš tu hrabrost i odlučnost, ali i inovativnost i znanje.

Tko je odgovoran za siromaštvo kod naših umirovljenika?

Umirovljenici kao pretežno osobe starije životne dobi jedna su od najpogođenijih skupina u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Dok je udio osoba u riziku od siromaštva u općoj populaciji Republike Hrvatske 18,3% dotle je udio osoba starijih od 65 godina preko 25%. To je podatak koji proizlazi iz svih dosadašnjih istraživanja. Razlozi siromaštva umirovljenika nalaze se naravno u relativno niskim iznosima mirovina zbog kojih oni koji nemaju druge izvore prihoda ili ušteđevinu žive oko ili čak ispod ruba siromaštva. Uzroci niskih mirovina nalaze se naravno u sferi ekonomske i gospodarske politike odnosno u relativno nerazvijenom gospodarstvu Republike Hrvatske. Tu je i dobro poznati i veoma nepovoljni omjer aktivno zaposlenih i umirovljenika koji se kreće u omjerima 1,2 zaposlena na 1 umirovljenika. Republika Hrvatska ima zbog toga veliki pritisak na državni proračun iz kojeg se financira značajan dio mirovina. Hrvatska ima i niz drugih specifičnih troškova koji su proizašli bilo kao posljedica rata bilo kao pogrešaka napravljenih u procesima privatizacije ranije društvenih poduzeća. Općenito govoreći za podizanje kvalitete života umirovljenika Hrvatskoj će trebati ozbiljan gospodarski rast kao i već dugo priželjkivane temeljite reforme javnog sektora.

Koje su skupine za siromašan život najriskantnije ili najranivije?

Pored osoba starije životne dobi u najrizičnije društvene skupine spadaju samohrani roditelji, samci, osobe s invaliditetom i višečlane obitelji (obitelji s troje i više djece). Razlike u pogledu rizika od siromaštva mogu se pratiti i po spolu pa su tako više ugrožene mlađe dobne skupine muškaraca i starije dobne skupine žena. Posebno ugroženu skupinu predstavljaju nezaposleni, a razlike se mogu vidjeti i po osnovi regionalne pripadnosti pa tako ima nekoliko kontinentalnih regija i subregija koje se ističu po riziku.

Pišete li knjigu koju ili znanstvene radove? I koje?

Trenutno radim na nekoliko knjiga što kao urednik što kao autor. Kao urednik s kolegicom sa Sveučilišta u Esslingenu u Njemačkoj radim na seriji knjiga u izdanju nakladničke kuće Springer pod nazivom „European Social Work Education and Practice“. U tom serijalu biti će objavljeno ukupno 8 knjiga. U dvije knjige i osobno sam jedan od urednika i to knjige pod naslovom „Ambivalences of Inclusion in Society and Social Work“ i „Faces of Social Work Education in Europe“ a u 4 knjige imati ću svoje poglavlje. Također uskoro će izaći knjiga u izdanju nakladničke kuće Routledge pod naslovom „Social Work Education – Crossing Boundaries for the Future of Social Work Education“ čiji sam jedan od urednika. S kolegicom Milić Babić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu radim na knjizi „Ljudska prava u socijalnom radu“, a također već duže vrijeme radim na autorskoj knjizi i sveučilišnom udžbeniku pod naslovom „Socijalni rad u zajednici“. Vjerujem da će do konca iduće godine većina ovih naslova biti objavljeno.

Što nam pripremate za blisku budućnost?

Pored rada na spomenutim knjigama kao i na nekim člancima za časopise kao i rada na nekoliko znanstvenih projekata pred nama je neizvjestan početak nove akademske godine. Posao sveučilišnog profesora je veoma zahtjevan, a u ovo vrijeme novog normalnog treba uložiti i dodatan trud kako bi se sa studentima napravilo sve što je moguće u cilju kvalitetnog obrazovanja. To znači da će trebati biti maksimalno raspoloživ za studentska pitanja kojih i inače ima mnogo, a u ovo vrijeme za očekivati ih je i puno više. U mjesecu rujnu obično održavamo ljetnu školu iz područja razvoja zajednice tako da ćemo za ovu godinu osmisliti neku održivu varijantu programa. Tu su često i brojne planirane ili iznenadne obveze poput pozvanih predavanja, sudjelovanja na konferencijama i stručnim skupovima, suradnja s organizacijama civilnog društva kao i obveze na drugim sveučilištima i fakultetima na kojima stalno ili povremeno predajem.

Kako usklađujete privatne i poslovne obaveze?

Današnji ritam života nije jednostavan niti lagan i zbog toga smatram kako je važno biti dobro organiziran, pravovremeno planirati i što je najvažnije nastojati ne podleći panici. Slobodno vrijeme nastojim maksimalno iskoristiti u prirodi negdje na planini ili na biciklu u što obično uključim članove obitelji. No budući da smo svi dosta zauzeti nije to nimalo jednostavno, ali ipak povremeno nam uspijeva. Nadam se kako ćemo se uskoro moći vratiti uobičajenom načinu života bez strogih epidemioloških mjera koje zasigurno dodatno otežavaju balansiranje odvijanja svih obaveza.