Putujući kroz krug i kvadrat – izložba makedonske umjetnice Petre Jovanovske i poljskog slikara Krzysztofa Bartnika

Slikarstvo koje se kreće u okvirima tendencija slikarskog minimalizma, usmjerenog prema čistoći i univerzalnosti likovnog jezika

Covidu usprkos, zagrebački Muzej Prigorja u Sesvetama, 25. kolovoza započeo je post ljetnu  izlagačku sezonu iznimno kvalitetnom i nadasve posebnom izložbom dvoje inozemnih autora koji se prvi puta predstavljaju zagrebačkoj publici. Ona je makedonska grafičarka i slikarica Petra Jovanovska  a on, poljski slikar i profesor na Umjetničkom fakultetu Univerziteta u Lublinu u Poljskoj.

Izložbu je, nakon pozdravne riječi ravnateljice Muzeja Morene Želja Želle i kritičkog osvrta kustosice  izložbe Sande Stanaćev Bajzek, otvorio poslanik Republike Sj. Makedonije, ministar savjetnik, g. Nazif Djaferi.

Kako su umjetnici bili gosti HULULK-a i boravili u sjedištu u Župnom dvoru u Vugrovcu, pridružili su se prvoj u nizu HULULK-ovih kreativnih art radionica i zajedno s nekolicinom hrvatskih umjetnika pokazali kako i što rade, bili podučeni infrared tehnologiji slikanja dvostruke slike koju je i ovaj put prezentirao Vilko Žiljak. Započet je i rad na zajedničkoj slici na kojoj je trag ostavilo i ovo dvoje inozemnih autora.

Za svoje izložbeno predstavljanje u Hrvatskoj ovo dvoje umjetnika odabrali su komunikaciju geometrijskim oblicima – krugom i kvadratom te njihovom simbolikom kao glavnom temom. No, njihov likovni izraz ne temelji se samo na simboličkim, značenjskim karakteristikama geometrijskog oblika, već je njihova glavna namjera usmjerenje likovnog djelovanja prema sintezi likovnog govora i svojevrsnom istraživačkom pristupu likovnom djelu kao umjetničkoj kreaciji. Zapravo, sliku ovih autora karakterizira oblikovno načelo smislenog poretka ravnoteže geometrijskih formi pomno usklađenih delikatnih odnosa boja i tonova.

Ne čudi ova suradnja, jer ako zanemarimo prijateljsku poveznicu, ona predstavlja autore tek naoko različite poetike, stila i izražajnih sredstava koje koriste. Njihov vizualni govor produkt je apstraktnog istraživanja,različit tek u odabiru različitih tehnika i elemenata slikarske gradnje, ali to je jezik koji govori temeljnim sustavom znakova, linija, točki, odnosno ploha, morfologija kolora i tekstura.

Petra Jovanovska do kruga kao glavnog motiva  svoje slike ne dolazi slučajno. On dolazi kao sinteza njene stvaralačke i životne filozofije, spoznaje da krug kao savršena forma simbolizira sve ono čemu ona teži i kao žena i kao umjetnica. Cjelovitost, sjedinjenje, univerzalnost, božansko, apsolut. Krug nema početak, nema kraj, nema kutove, nema stranice. Ne ograničava, iako daje formu. U njemu i izvan njega sve je u pokretu, on je i nula iz koje sve kreće i u koju se sve na kraju vraća. On poziva na akciju, simbolizira vremenske cikluse, kretanje planeta oko Sunca,sveukupnost, ispunjenost, fokusiranost, zajedništvo, perfekciju, revoluciju i evoluciju. Jasna je asocijacija i na majčinu utrobu, na plod, sjeme,na stanicu. Psihološki gledano, krug nam dozvoljava da sebe, odnosno svoje “ja” utisnemo u jednu univerzalnu, bezgraničnu shemu svemira i da se, samim tim, izjednačimo sa svim živim bićima, pa i svim onim što nas okružuje. To upravo radi i Jovanovska, utiskujući „sebe“ – svoja razmišljanja, emocije, svoj svjetonazor, u krug unutar slike. Čini to koristeći razne medije i tehnike poput grafičkih tehnika linoreza i suhog pečata, kolaža, fotografije, crteža, istražujući beskonačnost varijanti igranja krugom. Serijalnošću i multipliciranjem istog oblika postiže izrazitu dinamiku slike koju pojačava i strukturalnošću, odnosno reljefnošću same tehnike suhog pečata ili pak slojevitosti kolažiranja. Nerijetko, krug, kao karakterističan znak-motiv vlastite slike, Jovanovska upisuje u oblik kvadrata kao suprotne forme koja simbolizira sve što je materijalno, čineći s njim(po K. Jungu), kao arhetipom tijela, neraskidivu vezu između duhovnog i materijalnog.

A kvadrat kao noseća forma, punoću svoje svrsishodnosti i simboličnosti ostvaruje u ciklusu znakovita naziva „Sedam dana stvaranja“, kojim nam se predstavlja Krzysztof Bartnik. Kvadrat je simbol materije. Predstavlja stabilnost, red i konačnost materijalnog svijeta. A njegova rotacija, to jest modifikacija u romb, ukazuje na prolaznost i pretvorbu duha u materiju, što ga upravo čini idealnim simbolom u čijoj će sintetiziranoj formi Bartnik koncentrirati božansko stvaranje svijeta.Za razliku od kruga, kvadrat je prvi geometrijski oblik koji nas poziva na stabilnost, na to da stvarima koje nas okružuju damo formu. On je oduvijek predstavljao moćan simbol integracije, smirenosti, sinteze. On je simbol zemlje, zapravo on je Bog manifestiran u stvaranju, ali i projekcija unutrašnjosti i ograđenog prostora koja osigurava temelj za “nematerijalne” stvari.Pa iako mnogi u njemu vide simbol ograničenosti, on je i znak sjedinjenja četiri elemenata – zemlje, vode, vatre i zraka, ili četiri osnovne strane svijeta. Kvadrat nas poziva da donosimo promišljene odluke, da “radimo u fazama”, da svoj rad gledamo kao proces. Zbog svih ovih karakteristika četverokut se stoga Bartniku nametnuo kao neminovna forma, kojom će opisati i sliku svog krajobraza kojem posvećujesvoj recentni ciklus. Priroda i njezini fenomeni, iako zadržani tek u formalnim naznakama, poput naziva slika, važni su podražaji na mentalne strukture ovog autora. No, krajolik otjelovljen u slici Krzysztofa Bartnikanije impresija vanjskog, niti ekspresija nekontrolirane geste. Do svoje sažete slike Bartnik ne dolazi intuitivno i na mah, već racionalno kontrolirajući metodologiju redukcije u samom polju slike. Uklanja suvišno, slijedeći osjećaj koji u njemu ostavlja priroda samog umjetnička metiera. Pa iako poticaji egzistiraju u realnom svijetu, njegovi krajobrazi meditativni su prostori vlastitog bivanja, mjesta jasnih metaforičkih konotacija i prostori posve apstraktnog djelovanja. Simplificirani prikazi pretvoreni u čisti likovni znak. Ovo slikarstvo karakterizira koloristička profinjenost i potencijali transparentnog akvarelnog uslojavanja. Tim poljima autor ispituje esencijalne odnose forme i boje, propituje prostorne planove, dubine i visine, čineći to koloristički neusiljeno, a u  rasterima geometrijski proračunato. Repetirajućih intervencija slikom dominira proces finih, najčešće monokromnih tvorbi kroz koji progovara progresivan duh sklon eksperimentu u mediju boje i forme.

Za kraj pokušati ću svesti djelo ovo dvoje autora na jednu rečenicu:

Ovo je slikarstvo koje se kreće u okvirima tendencija slikarskog minimalizma, usmjerenog prema čistoći i univerzalnosti likovnog jezika.

Sanda Stanaćev Bajzek