Razgovor povodom 69. rođendana povjesničara umjetnosti i slikara Duška Šibla

Moje slikarstvo, iako je figurativno, bavi se pokretom, gestom i energijom

Kada je dalekih 50-tih godina kao dječak vidio Kromosove reklame i žive boje, jer je kako nam je kazao “do tada je živio u sivilu poslijeratnog siromašnog socijalizma”, znao je da će se opredijeliti za likovnost. Tako je i bilo. Završio je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u rodnom Zagrebu, polagao velike nade kao student u Hrvatsko proljeće i nakon sloma „proljećara“ i diplome u džepu spakirao kovčege i kupio kartu za London gdje živi od 1977. godine. Unatoč ogromnome gradu gdje si sveden na jedan mali atom koji hoda ulicom, ali atom koji ima svoj svijet i svoj san, vrlo brzo je našao svoje mjesto pod suncem i bio prepoznat od izbirljive likovne publike u Londonu i u cijelom svijetu. Riječ je, dakako, o slikaru Dušku Šiblu našem “ekspresionistu” koji niti to nije, jer se nikada nije dao svrstati ni u kakve ladice i ostao je po energiji poznat i osebujan. Za Akademiju Art slikar Duško Šibl govorio je o svojem djetinjstvu u Zagrebu i o svojem slikarskom radu. Malo “škicnite” u svijet palete i kista, možda pronađete nešto za sebe. Koji komadić platna, barem.

Gordana Igrec

Vaša sjećanja na djetinjstvo i na mladenaštvo u Zagrebu?

Iako nisam sentimentalan i unatoč godinama više me zanima budućnost nego prošlost, neki momenti iz djetinjstva i mladosti ostali su u živom sjećanju. Jedan od ranih važnih uspomena bio je večernja ekspedicija na tadašnji Trg Republike gledati novo postavljene neonske reklame. Bilo mi je otprilike 5 godina i, iako to nisam znao, živio sam u sivilu posljeratnog oskudnog jugoslavenskog Socijalizma. Te prve šarene reklame bile su nagovještaj boljih vremena i duboko su me se dojmile. Pogotovo figura u pokretu reklame tvornice boja i kemikalija Chromos-Katran-Kutrilin. To je bio početak mog interesa za likovnost. Kao odraslog mladića najviše me se dojmila 1971. godina i pad Hrvatskog proljeća. Svim našim nadama za istinsku liberalizaciju i pluralizam u Jugi došao je kraj. To je ujedno i pravi razlog zašto sam nakon završetka studija Komparativne književnosti i Povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu odlučio otići živjeti u Veliku Britaniju.

Kada ste preselili u London?

U London sam definitvno otišao 1977. i sjećam se osjećaja da sam mali i anoniman u kozmopolitskom velegradu, ali baš zbog toga i osjećaja slobode i velikih mogućnosti.

Što Vam se najviše sviđa u Londonu?

London je jedan od velikih svjetskih centara – poslovni, kulturni, modni, kulinarski itd. Ali meni se najviše sviđa sloboda duha, tolerancija i babilonska mješavina rasa, nacija, vjerovanja i kako to sve zajedno ipak uglavnom dobro i skladno funkcionira.

Što Vam pak u Londonu najviše nedostaje iz Hrvatske?

Ipak, nikad nisam uspio osjetiti intimu i kvalitetu druženja kao na trgovima i ulicama naših gradova u kavanama, kafićima i stanovima. To je specifično naša kvaliteta života koju nisam susreo nigdje drugdje.

Koliko ste do sada imali izložaba i gdje sve?

Ne znam broj mojih samostalnih izlozbi. 60, 70? Možda malo manje ili više. Izlagao sam po cijelom svijetu i slike su mi u kolekcijama od Islanda do Japana i od Sjedinjenih Američkih Država do Indije, Bosne, Srbije i Grčke.

Kojem slikarskom pravcu pripada Vaš likovni izričaj?

Nisam sklon kategorizacijama. Rijetko tko je ‘čisti’ pripadnik nekog stila ili pokreta. U početku mog likovnog puta bila mi je bliska njemačka umjetnosti između dva rata i nasi Uzelac, Trepše i Gecan i posebno još Herman i Ivančić.

Koji su Vam pak slikari nekako najdraži?

Uvijek Picasso i Bacon. Volim i Srednji vijek i ranu Renesansu i onda Manirizam i puno toga poslije sve do današnjeg dana. Teško mi se odlučiti – volim umjetnost – i to ne samo likovnu nego i sve druge vidove. Od nekih slikara crpim inspiraciju i osjećam bliskost – Bacon, Picasso, bliski su mi i neki apstraktni ekspresionisti zbog energije i geste – jer moje slikarstvo, iako je figurativno, bavi se pokretom, gestom i energijom. U tom smislu moglo bi se uvjetno nazvati ekspresionističkim. Ali na primjer, volim Rothka s kojim nemam puno zajedničkog. Možda me baš zato privlači njegova spiritualnost i suptilnost. Kao što sam rekao, volim različitost i nisam opsjednut vlastitim izričajem.

Vjerojatno zato jer sam prvo bio povjesničar umjetnosti, a tek onda slikar.

• 

• 

Kako Vi doživljavate slikarstvo?

Slikarstvo je usamljenička djelatnost. Zatvoriš se u atelje i čekas inspiraciju, koncentraciju ili kreneš u napad na platno uzdajući se u neku iskonsku intuiciju.

Je li, međutim, slikarstvo moćnije od riječi ili glazbe?

Ne mislim da je slikarstvo jače od glazbe Ili literature. Vjerujem u sinesteziju raznih vidova umjetnosti. Prije nekoliko godina sudjelovao sam u takvom projektu u Unity Theatre u Liverpoolu. Slikarstvo, video, ples i glazba u performansu na pozornici – novo i oslobađajuće iskustvo za mene. Mislim da je slikanje pokreta plesača pod utjecajem glazbe pred publikom učinilo moje slikarstvo snažnijim, a mene pristupačnijim i otvorenijim čovjekom. Ponekad je dobro izaći iz svoje zone konfora.

No, što nam novoga pripremate za blisku budućnost?

Imao sam velike ambicije za ovu godinu. Art Studio Azinović izdao mi je monografiju autorice Ive Koerbler koja je trebala proljetos biti promovirana u Muzeju Mimara uz prigodnu izložbu. Osim toga trebao sam izlagati u Sarajevu za vrijeme Filmskog festivala i u Osijeku u okviru Osječkog ljeta. Sve je otkazano zbog korone i potresa u Zagrebu jer je Muzej Mimara stradao kao i većina kulturnih institucija.

Ima li Vaše slikarstvo neku konstantu, neki trajni lajtmotiv?

Konstanta mog opusa je čovjek – u početku narativne slike s ljudima u prepoznatljivom okruženju, a kasnije apstrahirane simboličke figure u pokretu gdje je vanjski svijet zamijenjen bojom, gestom i energijom. Sve ove godine ostao sam vjeran motivu čovjeka uz jednu iznimku – slikao sam dubrovačke krajobraze za vrijeme Domovinskog rata. Arkadijske oaze u duhu dubrovačkih slikara. Rat je je bio jedino razdoblje u kojem sam u slikarstvu tražio utjehu i spas.

• 

Kakva je likovna scena u Londonu, a kakva u Zagrebu?

London je jedan od svjetskih financijskih centara i to se odražava i na svijet umjetnosti. London je pun galerija i nije osobito teško doći do prostora za izložbu. Ali je vrlo teško biti primijećen. Cijeli svijet je ovdje – najpoznatiji živi i mrtvi umjetnici izloženi su muzejima i privatnim galerijama, održavaju se svakodnevne milijunske prodaje u poznatim aukcijskim kućama – art scena je vrlo živa i ne manjka bogatih investitora. Ali samo u mrtve ili najslavnije. Inače je “normalnim“ umjetnicima život težak, no imaju sreću da u Britaniji postoji na stotine umjetničkih škola pa većina nađe posao u jednoj od njih. Tako da ne ovise isključivo od prodaje vlastite umjetnosti. Mi smo manja sredina, pa su i mogućnosti ograničene. Nismo financijski centar, a nisam primijetio da su naši bogataši bogzna kakvi mecene. A znamo koliko država i lokalne vlasti odvajaju za kulturu. korona, potres itd. Nema smisla da ponavljam ono što svi znaju. Ali ja sam po prirodi optimist i vjerujem u bolju budućnost.

No, može li se ipak od slikarstva dobro živjeti?

Osim rijetkih sretnika, ne može se živjeti od umjetnosti.