ERNEST FIŠER u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Ernest Fišer

Ernest Fišer, pjesnik, književni i likovni kritičar i publicist, rođen je 2. svibnja 1943. u Zagrebu. Osnovnu školu polazio u Maloj Subotici i Čakovcu, a gimnaziju završio u Varaždinu. Na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu završio je 1963. studij likovnih umjetnosti i stekao zvanje nastavnika tog predmeta. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je jugoslavenske književnosti i jezike (danas studij kroatistike) te studij filozofije, a na doktorskom studiju Filozofskog fakulteta u Osijeku potvrdio je magisterij znanosti, te mu je kao doktorandu odobrena tema doktorske disertacije “Književno djelo Zvonka Milkovića”.

Kao likovni pedagog radio je u osnovnoj školi u Domašincu (1963-65.), a potom je bio profesionalni novinar u čakovečkom tjedniku Međimurje (1966-1971.) i prvi urednik Radiostanice Čakovec (1969-71.). Djelovao je kao urednik svih izdanja Kulturno-prosvjetnog društva “Zrinski” u Čakovcu (1971-72.), a u razdoblju 1972-79. bio je urednik u Izdavačkom odjelu čakovečkog Tiskarsko-izdavačkog zavoda “Zrinski”. U tom poslu priredio je za tisak i svojim predgovorima popratio oko stotinjak knjiga suvremenih hrvatskih pisaca.

U Varaždinu djeluje od 1979. godine, prvo kao arhivski djelatnik u Povijesnom arhivu (1979-82.), potom kao profesionalni urednik uglednoga književnog časopisa Gesta (1982-87.) i direktor Hrvatskog narodnog kazališta (1985-87.). Dužnost ravnatelja Gradske knjižnice i čitaonice “Metel Ožegović” u Varaždinu obnašao je od 1987. do 1991., a od tada pa do svog umirovljenja 2011. godine bio je direktor i glavni urednik najtiražnijega hrvatskog pokrajinskog tjednika Varaždinske vijesti, u kojem se kontinuirano javljao kolumnama, intervjuima, reportažama i drugim novinskim prilozima.

Kao varaždinski gimnazijalac prvom se pjesmom javio 1959. godine u zagrebačkom srednjoškolskom časopisu Polet. Od tada svoje pjesme, književne i likovne kritike, studije i eseje kao i novinske polemike i članke objavljuje u Studentskom listu, Vjesniku, Telegramu, Oku, Hrvatskom slovu i Vijencu, te u časopisima Forum, Kolo, Republika, Život, Gesta i Kaj. Bio je jedan od pokretača izdavanja Međimurskog kalendara (1969.) i Kajkavskog kalendara (1970-72.). Kao glavni urednik Fišer je uređivao i časopis Kaj (1990-93.), a od 2009. godine glavni je urednik Matičinog časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Kolo.

Ernest Fišer član je Društva hrvatskih književnika od 1969. godine, a bio je i njegov potpredsjednik u mandatu od 1985. do 1987. Dugogodišnji je član Matice hrvatske, jedan od obnovitelja rada njenih ogranaka u Čakovcu (1989.) i Varaždinu (1990.), a od 1994. je  i predsjednik varaždinskog Ogranka Matice hrvatske. Član je Hrvatskoga novinarskog društva od 1970. godine, gdje je u više mandata bio član Središnjeg odbora i predsjednik Županijskog vijeća HND-a Varaždin. Od 1998. redovni je član Družbe “Braća hrvatskog zmaja”, a od osnutka (1994.) član Varaždinskoga književnog društva i Ogranka DHK Čakovec-Varaždin.

Za svoj pjesnički rad Fišer je višestruko nagrađivan. Čak četiri književne nagrade osvojio je svojom kajkavskom zbirkom Macbeth na fajruntu: 1) Maslinov vijenac (2014.); 2) Nagradu Fran Galović (2014.); 3) Nagradu Katarina Patačić (2014.); 4) Nagradu HAZU Dragutin Tadijanović (2015.). I za pjesničku zbirku Doba nevremena (Alfa, Zagreb, 2016.) dosad je nagrađen dvjema književnim nagradama – 1. nagradom za poeziju Hrvatskog slova (2015.) i 2. nagradom za poeziju Zaklade “Terra Tolis” (2016.), dok je posljednjom zbirkom pjesama Preludij za anginu pectoris (Tonimir, 2017.) osvojio prestižnu pjesničku nagradu “Tin Ujević” koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika.

Dobitnik je i dviju profesionalnih novinarskih nagrada  – Zlatnog pera i Zlatne kartice (1995.), te medalje Milan Grlović (2003.) za iznimne zasluge za Hrvatsko novinarsko društvo, a nagrađen je i plaketom Ivan Lukačić (1995.) za stručni publicistički rad (za monografiju Varaždinske barokne večeri). Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.), a za svoj značajan književni, kulturološki i novinarsko-publicistički rad nagrađen je 2003. Nagradom grada Varaždina za životno djelo, uz 60. obljetnicu života.

Ernest Fišer

PRELUDIJ ZA ANGINU PECTORIS

U smiraj života, kad prepustiš se navikama,

a zaboraviš da srce ti je prijatelj, i supatnik,

u svim nedaćama što te opsjedaju sustavno,

zapravo je već prekasno: prizivanjem smrti 

vlastito tijelo te kažnjava, zbog boli i izdaje

A prvi su taktovi stresa naivni, poput lahora

na klavijaturi, kao najava glavne teme priče:

teško disanje, napadi kašlja namjesto šutnje,

i lakomislenost (koju smanjuju Strauss kapi,

hitnim pozivom na infotelefon, broj taj i taj)

No, zatim slijedi mukli grč u prsima, potres,

kada svijet se stubokom prevrće: šiklja očaj

umjesto krvi u žilama, i više nema vremena

za pitanjā i odgovore; jer sablasti se množe,

kao u najružnijim snovima, i u noći vještica

Tko nije imao otrov na jeziku ne može znati

što je sve strašno, pakleno, u srčanom udaru:

u gluho doba nevremena, kada zaklopiš oči,

čut ćeš tihi preludij anđela ‒ nebesku vojsku

koja čeka te na drugoj obali, ako ti je suđeno

ZVIRIŠČA  ZAVIČAJNA

Joži Skoku

Od Zrinskoga i Mohača

do aleluji i korbača ‒

jazik naš hižni, domači

i od jognja bil je jači.

Kak stekli pesi so lajali

i rieči nam stranjske bajali.

Ar, kajkavščina kakti cviet

ostala je naš cieli sviet.

Posluhni totu mužiku rieči

kak najlepši smieh deteči:

to su zvirišča zavičajna

prekpuna dobrote, i fajna.

I zajdna večerja gda dojde

brez rieči domačih ne projde.

Pa kak da za njih ne molimo,

ak furt jih pri sercu nosimo?!

______________________

zvirišča, izvori, izvorišta – hižni, kućni (materinski) – pesi, psi – rieči stranjske, rieči strane (tuđinske) – ar, jer; ipak – fajna, lijepa, dražesna – ak furt jih, ako ih stalno (uvijek)

HOD PO RUBOVIMA SJENA

Katkad sjetim se stvari koje još nisam vidio,

kao i rajskih ljetnih noći, osutih zvijezdama,  

o kojima pričah s unucima: tako sam bridio,

nepouzdan, po rubu bajki, završenih suzama

A djeci su potrebni lijepi snovi, bez opsjena

i lažnih obećanja, treba im nježnosti, ljubavi, 

u svijetu vrlo nerazumnom; do smrtnih sjena

dovoljan je tek jedan korak, poljubac gubavi

U prividu boli, tlapnji, u neostvarenoj mašti,

svugdje susrećem rubove riječi, bez vedrine,

poput kapetana bez lađâ: oni su osobito tašti,

jer ih sirenski privlače mrtve morske dubine

Moj hod po mukama, u zbilji, tek je početak,

zamišljaj nade, na tajnom vraćanju u zavičaj:

da bi priča o hodogramu boli dobila svršetak

valja spoznati dijete u sebi, i ljubit rodni kraj

PODZEMNI DIV, NA DJELU

Sjećanje na potres, 22. ožujka 2020.

U arhitekturi jutra pomaknuo se opasni kamen,

već zaboravljen, ispod Griča; bijaše to znamen,

probuđeni glas vatrenog zmaja u trbuhu Grada:

uz tutnjavu bijesa tresle su se zgrada po zgrada

A Zagreb tek budio se, iznova u svome smogu, 

uz prvu jutarnju kavu, onako na brzinu, s nogu;

kako ni jedno zlo ne dolazi samo – došao je čas 

kad i hrabri sustanari drhtali su, očekujući spas

Mišljah da sudnji je dan, pisao je Šenoa nekoć,

o istoj stravi u srcu, čim prošla je paklena noć;

kao da je sam đavo zario nož u našu domovinu  

‒ zdvojio je slavni pisac i za duhovnu imovinu

Nakon silnih godina zaborava, stigla je korona, 

tad je samoizolacija duša nuđena na sva zvona:

na novopristiglu, nastavljenu zagrebačku muku

podzemni se div, ljut, premjestio s ruke na ruku

TROŠENJE NADE

Ispovijest čitatelju

Razapet između potomaka i predaka, već u sutonu

vlastita života, obespravljen, sabirem mrvice nade,

kao posljednje utočište, i melem – nakon kanonade

svih laži globalista, dok riječi utjehe u bezdan tonu

Tako i starinsko ufanje, kao svjetlo na kraju mraka,

više ne otvara prostore slobode, niti nježnosti jutra

poput dodira djece: golemi će val, možda već sutra,

preplavit i naš goli opstanak; ostat ćemo bez zraka

U pomahnitalom društvu više ništa ne nalikuje sebi

i rijeke ne plove svojim starim koritima; tople zime

najavljuju novi potop, a Noa morat će mijenjat ime,

kao emigrant u Europi, čitatelju, da pomogne i tebi

Ako se u metafori još uvijek krije stvoriteljska moć

moguće nije sve izgubljeno ili potrošeno u riječima:

ostajući bez daha, u ozonskoj rupi, pisat ću i očima,

jer kad pale se knjige – bliži se i nova Kristalna noć

Preostaju, doduše, ljubav kao milosrdni dar od Boga

i toplina doma – ta dobrota obitelji zgrčena u nemiru,

no ne ćutimo vrijeme: ostajemo izgubljeni u svemiru

do potpuno nejasnog usuda, čitatelju, i tvoga i moga 

                                             (Prosinac, 2018.)

CAJNGERI  ŽIVLENJA
(Križni pot Domovine, A.D. 1989.)

Cajngeri živlenja vre skoram so skupaj

a stopram smo došli na pol steze,

svadlivi i stekli – stopram smo nigdi.

I sence mrtvikov kak da nam pleze

po obrazi, rokam, po spameti cieli

kaj vusamlena drfče vu globlini.

Gleč, krej nas več galoperaju hudo

črni glasniki kuge, tie peklenski sini

vekvečne ludske gnusobe, vniščenja

vsega kaj nas postiha rastače znutra.

Kaj nam je joščer preostalo, i kam

vujti, gda ne znamo kaj bo – zutra?

Cajngeri živlenja vre skoram so skupaj,

a mi išče zbezeknuti čakamo zorju:

Bumo igdar  zišli  z te balkanske kmice,

il’ bumo v žveplenom  ftunuli morju?!

__________________________

cajngeri živlenja, kazaljke života – vre skoram so skupaj, već su gotovo zajedno (poklopljene) – stopram, jedva, tek – sence mrtvikov, sjene mrtvih – vu globlini, u dubini – krej, pokraj – tie peklenski sini, ti pakleni sinovi – vniščenja, uništenja – unda, onda – vujti uteći, pobjeći – gda, kad – išče zbezeknuti, još zabezeknuti – bumo igdar, hoćemo li ikad – zišli, izašli – v žveplenom, u sumpornom – ftunuli potonuli

MORJE ZVUN SEBE

Mladenu Kuzmanoviću

Neiztolnačno morje vu nami: ali kaj je na drugi strani? Morje kak trudna mati, morje gliboko kakti strah človečji, kak gift i beteg, to gingavo, dlenavo, krmežljivo, posiedelo morje senji, a furtinavek verzotočno, kaj gnjete nas i hrani, božje i vražje, praf rojeno za pozablenje. I vse ono kaj o jemu znamo, kaj z prašnih listin stolnačili nam jesu – strošene su rieči, sfucane, cusrave, vsakdašnje, canjki i cafute sperhlivi tenji, zaprav ono kaj morje neje i nigdar bilo ne bu. I kaj ono je je, i kaj bi, išče, moglo biti – takaj nišče ne zna, niti denes more znati.

A morje berboče, fufla, ferfuri, joče, vudira, mrmla, zazavle, tuli, klopoče, pak majčko postane, znovič se zdigne, freudovski žgeče, kak libiduš v možđani. Pak nam se smeje, vu žilam kluca, zmirom popevle, i vsakem nas času sponova fkajuvle, sejenak naše, sejenak morje. To noro morje, kak lajež stekli kaj hriple z nutrine, vre čistam zvun sebe a z nami vživlen, tie bratec-blizanec kaj nas polefko tenjša i goti – na spodobu nikšnu, ka grintava blodi, kak zgublena svetla v pozablenom polju: kuliko stvarnejši je pozoj deteči, kuliko pak spametnejši švic težakov!

Črez rebra, črez vuha, vu kotrigam i v kervi, ovud znutri, to kurvanjsko morje sam čkomi i žere, trepeče i kašle, z ledvenom sigurnostjom v sebi. I kaj smo čineči? Iti nam je črez to morje, brez čuna i ladvarov, nigdar stati, preplavati jezik, makar i slepački, nikak zazabit se v jemu. Al’ jega al’ nega nečeg z druge strani – gdo bi za to pital, gda ftune i zajdna planjka, gda strefi nas skradnja vura?!

_____________________________

neiztolnačno morje, neprotumačivo more – kak gift i beteg, kao otrov i bolest – gingavo, mlitavo – dlenavo, sluzavo – furtinavek verzotočno, uvijek stihotvorno – pozablenje, zaborav – stolnačili, protumačili – sfucane, izlizane – canjki, prnje – cafute, bludnice – i kaj ono je je, i što ono (zapravo) jest – išče, još – nišče, nitko – ferfuri, grgolji – vudira, prodire – zazavle, zaziva – majčko, nakratko – žgeče, upalno – fkajuvle, vara – sejenak, svejedno – noro, ludo – lajež stekli, lavež bijesni – z nami vživlen, urastao u nas – tie, taj – polefko tenjša i goti, polako stanjuje i davi – na spodobu nikšnu, ka grintava blodi, na “sliku i priliku” nikakvu, koja slabunjava luta – pozoj, zmaj – črez, kroz – z ledvenom sigurnostjom, s ledenom sigurnošću – kaj smo čineči, što nam je činiti – ladvarov, lađara – zazabit se, zaboraviti se – al jega al nega, ili ima ili nema – gda ftune i zajdna planjka, kad potone i zadnja greda – strefi nas skradnja vura, pogodi nas posljednji sat

• 

ERNEST FIŠER u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića