U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje predstavljamo Marka Vešovića

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koautorskog projekta dr. Željke Lovrenčić i Božidara Prororčića predstavljamo Marka Vešovića, jednog od najznačajnih crnogorskih pjesnika koji je doživio i preživio svu golgotu i opsadu Sarajeva

Priredio: Božidar Proročić

Marko Vešović

POKAŽI SMRČU

Sve za me otvori se.
Nek se oglasi šum Jehovin
Iz vrba, tih tvornica igala od smaragda,
Igala za kompase, što kažu da u Papama svagda
Duša prema djetinjstvu plovi.
Sve za me otvori se.
Čudima svojim uzmi mi sapu.
Pokaži zvijer što sebi šapu
U kljusa uhvaćenu pregrize do zore.
Vjetar u kome, nad gumnom, svjetluca pljeva,
Kao alemi. I Ljuboviđu koja za Crno more
Odnosi zvijezde. Pokaži litice
Sa zogovićevskim borjem na cirkuskome konopcu.
Mrtve uzle
I žive rane.
Zmiju koja s lijeske pjeva li pjeva.
Srce svijeta koje bije u kopcu
I pisku zgrabljene ptice.
Golubljeg jata uzlet
Ko pljesak prepune dvorane.
Vtice graha koje bijahu nalik na vitice
Iz potpisa učiteljeva.
Sve za me otvori se.
Pokaži svece i hulje.
Jastreba što u lijetu
crta crkvene lukove iznad raževa klasja.
Pokaži dijete rasciktano od čije košulje
Trk je pravio naduto jedro ponad zelenog talasja.
Sve za me otvori se.
Neka me, Bože, od mlade i žitke
Svjetlosti žignu stare rane
A zemne stvari neka mi postanu čitke
Kao naslovne strane.
Sve za me otvori se.
Pokaži svaki četinar, vjetrinom iščupan,
Čiji se miris mogao propisivati ko lijek
Od mržnje spram bližnjega.
I jasiku što vrije.
I cvijet što se najjače razmiriše, iz ćupa,
Kada gost-namjernik za našim stolom sjedi.
Pokaži dijete koje je bilo
Središe svjetsko nepokretno. A oko njega
Pučina, čije zeleno, poput jedi,
Valovlje mu je u susret vječno hrlilo.

DOK PRELAZIM U MUMIJU

Dok prelazim u mumiju,
O, dušo, riblje nijema,
Sve više zavidim onijema
Koji stariti umiju.
Njihove su more lake.
Njihove ruke čas grade,
Čas razgrađuju, izvan svake
I kazne i nagrade.
Jer znaju da Sve Davno
Stoput se rodi i minu
I zato – ničeg vodoravnog
U skončavanju njinu
I zato su im duše
Ko kist što crnim tušem
Riše grad dugine boje
A njina starost ko da je
Vajarevo dlijeto koje
Oduzimajući dodaje.


Kad budeš sama, rode,
sred vaseljene ledne
gdje se iz misli jedne
stotine tuga rode,
nek sjaj te iz dva lika
ko mene majčin, grije,
a tuđa sreća nikad
uvreda nek ti nije.
A kad muka te skoli
i nema utjehe, ili
kad te boli svit bili
(a on je tu da boli) –
pričekni da iz tmica
izgrije, iznad smetlja,
sunce koje sve svjetlja
ko kvake domaćica
i sred svjetskog leda
činiće ti se tada:
ljutić te ko brat gleda,
sestra je bela rada.
Život će, stvarno življen,
k otkriću te privesti
da jagode je divlje
ljepše brati no jesti:
beraču ćuh miriše
na jabuke iz slame
i grančicom mu piše
božje autograme.
Ovo ti neće majka
reći, moj lipi cvite –
ako je nešto bajka,
tu je da rasani te,
a zbir svjetova sviju
često, prije nego usnem,
bješe ko kad se smiju
raskrvavljene usne.
No kad proživiš život
nad nagradom i kaznom:
sve je sveto ko ćivot,
jer divno je prolazno
čak dok u tom lijevku
adskom sve moje trne
da se u ništa vrnem
kao u kolijevku
bez mira i bez rata,
bez ljeta i bez leda:
ljutić je mjesto brata,
bela te rada gleda.

ODAVDE SI

Prije smrti da se, još jednom, nagledam snijega
papljanskog, što iz davnina pada.
Da gledam, sve dok me, to, ne prečini u prvašnjega,
i ne vrati me u vremena kada
sve izvan mene bilo je od mene. Kada su vuci
urlanjem zvijezde činili bližim. Kada je duši svijet
pripsao kao rukavica ruci.
Da se, zablenut u lijet
pahulja, čudim što na zemlju liježu
umorne kao da su se pele
i da me sa svim, što izgubih, vežu.
Da mi, na magnovenje, bude bijel čak i lelek
sa groblja vranštičkog. Da gledam kako se roje
sve dok se ne sjetim onih dukata iz sna
u koje Gospodnje lice bilo je
utisnuto. Da gledam sve dok duša, sa svime prisna,
ne bude ratar, tih i blag, ko iza daće,
koji marljivo ore
i sije iako znade da će
barbarske baklje ljetinu da mu sagore.
Da Sarajevom, nakon toga, hodam
naredan svemu što će da se desi,
i, pred čimegod zastanem, da mi ne bude bara
već živa voda
kraj koje duša, u sebi samoj, odmara
i sebi samoj kaže: odavde si!

KADA JE SRPSKI SNAJPERIST
MOJOJ PRIJATELJICI

ustrijelio dijete u naramku –
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće
Inače, prije rata sam mislila da bi se
nebesa na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće
Ja sam i dalje ja. Sarajevo je i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
A drugi – kako god hoće
Sve se kotrlja po starom
Čak mi se čini da mi je ovako lakše
Ovako, bez boga. Ne umijem ti to, bojim se,
Objasniti. Znaš, pješači se lakše
bez ičeg u rukama nego kad vukljaš cekere
Jeste, dobro sam rekla. Bez boga, nekako
lakše se pješači kroz ovaj guravi život.
Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne.
Prazne, i zato teške.

Marko Vešović

MARKO VEŠOVIĆ je crnogorski književnik, esejist, prevoditelj i polemičar, rođen 1945. u mjestu Pape kod Bijelog Polja. Živi i radi u Sarajevu. Gimnaziju je završio u Bijelom Polju, filozofski fakultet u Sarajevu, a poslijediplomski studij na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Kao profesor radio u Autosaobraćajnoj školi i u gimnaziji ,,Pero Kosorić”. Godine 1976. izabran za asistenta na Filozofskom fakultetu, gdje je radio do 1986, zatim je bio urednik u Izdavačkoj kući “Veselin Masleša”. Na sarajevski Filozofski fakultet vratio se 1992. godine, gdje je 2000. obranio doktorat na temu, ,,Jezik Zogovićeve poezije“. Objavljene zbirke poezije: Nedelja (1970), Osmatračnica (1974), Sijermini sinovi (1979), Kralj i olupina (1996), Poljska konjica (2002 ponovljeno izdanje 2004), Proza: (1974), Rodonačelnik (1982), Četvrti genije (1989), Smrt je majstor iz Srbije (1994 ponovljeno izdanje 2003), Moj svijet izgubljeni (2000), Bosanska priča (2002), Markovi konaci (2005). Esejistika: Na ledu zapisano (1997-1999). Antologije: Antologija najnovijeg bosanskohercegovačkog pjesništava (1974), Antologija bosanskohercegovačke poezije (s Enesom Durakovićem i Milom Stojićem 2000). Prijevodi: Poezija Emili Dikinson (s Jasnom Levinger 1986), Šarl Bodler: Cvijeće zla (2001) W. B. Yeats: Jedrenje u Bizantijum, Plima Plus (2005).