Mali ženski razgovori sa novinarkom Mladenkom Šarić

Nastojim uživati u životu, u malim stvarima svakako, jer život je jedan i vrlo je kratak

„Mjesto rođenja stvar je sudbine. Na to nemamo baš nikakvog utjecaja. I roditi se u mirnoj zemlji u nekom lijepom mjestu doživljavam kao jednu vrstu božanske povlastice. I zato što čovjek ne može utjecati na to gdje će se roditi, nego je to kao neka lutrija, osjećam snažnu zahvalnost što sam rođena u mom lijepom Zadru.“, rekla nam je to odmah bez imalo krzmanja diplomirana politologinja i novinarka Mladenka Šarić. Sa ovom uspješnom i poznatom novinarkom za Male ženske razgovore portala Akademija Art razgovorali smo o stanju u novinarstvu, prisjetili se dana djetinjstva i studija, zavirili u kutak slobodnog vremena. Pa, pridružite nam se. Ima ovdje još štošta drugoga za pročitati. Zašto ne provesti nekoliko trenutaka uz Mladenku Šarić?

Gordana Igrec

Kakva Vas sjećanja vežu za Zadar?

Ondje sam rasla, školovala se do mature, a onda otisnula put Zagreba na studij. I kao i mnogi Dalmatinci i Dalmatinke, na koncu ostala u tom našem prekrasnom, velikom, glavnom gradu… Za Zadar su vezane moje najnježnije uspomene, sličice koje izvlačim iz sjećanja vrlo često, o ljetima punim smijeha, o kvartovima punim djece, o tome kako smo kao mali potamnjeli čopori svakog dana odlazili na plažu i vraćali se kao premoreni, izgladnjeli vučići, o burama koje probijaju najdeblji kaput… Godine mog djetinjstva bile su one u kojima nismo imali puno, ako bismo na stvari gledali materijalno, ali smo imali pravo bogatstvo neobuzdanosti i slobode. Tih sedamdesetih godina gradski su kvartovi bili puni mladih roditelja s troje, četvero, nerijetko i više djece. Kad se sad sjetim toga, ponovno osjetim tu živost, živahnost, energiju… Život je stvarno vrio. I mi smo stvarno odrastali na ulici, družeći se, igrajući, učeći se odnosima…

A studij…

Diplomirana samo politologinja, a od svoje 21. godine profesionalno se bavim novinarstvom. Kad sam s 18 godina razmišljala što ću studirati najviše me je privlačila psihologija. No, to sam mogla studirati u Zadru, a kako je u meni bila jaka želja da odem u Zagreb, izabrala sam politologiju. Moji su roditelji bili radnici, bilo nas je troje djece, ja sam najstarije dijete, i moj odlazak u Zagreb na studij nije za našu obitelj bio lagan poduhvat. Naprotiv. Jednu plaću slali su meni, a njih je četvero živjelo od druge. No, nisu me zaustavili, nisu se žalili, nisu rekli da ne mogu… I mama i tata to su junački odradili. A u meni je ta njihova požrtvovnost odjekivala cijelo vrijeme studiranja. Nije dolazilo u obzir da otežem sa studiranjem, da padam na ispitima, da ne učim. Ta svijest da sam u Zagrebu samo zahvaljujući potpori koju su mi dali iako su imali sve argumente da kažu da me ne mogu financirati, ta spremnost da se odreknu, da se stisnu samo da njihovo dijete ide naprijed, zauvijek je ostala u meni. I danas kad sam u zrelim godinama ne izlazi iz mene taj osjećaj i zahvalnost prema njima. Mi djeca često uzimamo roditelje zdravo za gotovo i ne razmišljamo ni najmanje o njihovim snovima i strahovima, o izazovima kroz koje su prolazili, o pitanjima. Puno toga ne znamo o svojim roditeljima i na neki način kao da ne razmišljamo o njima kao o ljudima izvan njihove roditeljske uloge. Držim da je jako važno njegovati razumijevanje, poštovanje i ljubav prema roditeljima, pogotovo u njihovim poznim godinama kad postaju krhki, kad im život polako izmiče, kad gledaju svoje tijelo oslabljeno starošću i sjećaju se nestale snage, mladosti, života…

Gdje sve trenutno radite?

Radim puno toga i otvorena sam za puno toga. Uređujem portal One nastupaju, kojemu je izdavač Udruga Žene 50+, koju smo osnovale moje prijateljice i ja. To je medijska platforma kojoj su u središtu žene zrelih generacija. To su žene bogatog životnog i profesionalnog iskustva, žene koje su pune energije koja društvu nije potrebna odnosno koju društvo najčešće ignorira, a naša je želje da ih izvučemo na svjetlo dana, da ispričamo priče o njihovim životima, da pokažemo da one mogu snažno inspirirati i motivirati druge… Surađujem s Mrežom TV radeći za njih emisiju One nastupaju, koja u rujnu ulazi u četvrtu sezonu. To je emisija u kojoj gostuju žene, mahom starije od 50 godina i razgovaramo o temama bliskim ženama, od odlaska djece u inozemstvo trbuhom za kruhom, preko toga kako su promijenile karijere i krenule u poduzetništvo do toga kako se nose s izazovima starenja… Kroz tu je emisiju prošlo više od 300 žena, mahom javnosti nepoznatih koje su pričajući svoje životne priče slale poruku o ženskoj snazi i energiji. Emisija Ljudi koji čine razliku još je jedan lijep projekt nastao u suradnji s Mrežom TV. U njoj gostuju ljudi koji u onome čime se bave pomiču neke nevidljive granice koje su suda oko nas… Pišem članke o politici za Večernji list. Radim mala kamena mjesta na stijenama od kamenčića i komada stijena s hvarskih plaža i imam lijepu zbirki tih kamenih malenih mjesta srca moga… I dalje sam poduzetnica, vodim svoju malu tvrtku i stvari koje radim, radim kroz nju.

U odnosu na prije kojih 20-30 godina kakvo je novinarstvo danas? Je li se srozalo?

Svako vrijeme nosi svoje. Najlakše bi bilo odgovoriti potvrdno, jer puno je dokaza da se novinarstvo srozalo i da je profit nametnuo prioritete, a ti su – novac, novac i novac. No, ne bi bilo pravedno to reći bez ikakvih ograda, jer zahvaljujući novinarima doznajemo što se oko nas zbiva. Da nije novinara, što god tko mislio o tom poslu, živjeli bismo u mraku neznanja. Velik je doprinos novinarstva razvoju demokracije, društva, svijeta kakav poznajemo. Oni su često korektiv koji svojom upornošću isprovocira promjene. Da, razlikuje se taj posao danas od načina na koji je rađen prije nekoliko desetljeća. Ali, danas živimo u potpuno drugačijem svijetu, brzih tehnologija koje se razvijaju u nevjerojatnim smjerovima… I kao u svakom poslu, tako kvaliteta i u novinarstvu ovisi u svakom pojedincu, njegovoj percepciji i perspektivi. U svakoj profesiji ima kukulja, pa tako i u novinarstvu. Na kraju je važno samo to da kukolj ne prevlada. Vjerujem da se to neće dogoditi.

Što Vas još drži u novinarstvu?

Ljubav i strast. Novinarstvo je moja prva profesionalna ljubav. To sam jednostavno – ja. Svijet medija je moj svijet. To je voda u kojoj sam kao riba, da se slikovito izrazim.

Kako je završio Vaš angažman oko pečenja i spravljanja autohtonih dalmatinskih torta?

Bio je to jedan meni iznimno važan životni projekt. Moj prvi iskorak u poduzetništvo. Trajalo je sedam godina. Zapošljavala sam sedmero ljudi. Imala dvije slastičarnice i proizvodnju, investirala, prošla vrijednu školu. I bez obzira što se danas time ne bavim, to je priča koja me je jako obogatila i dodatno oblikovala. Po poduzetnicima mnogi „pljuju“, mnogi im zavide, mnogi smatraju kako su oni kao krpelji koji sišu drugome krv… No, poduzetnici su hrabri ljudi spremni na rizik i to treba poštovati. Nažalost, naše je društvo često više „pljuvačko“ nego poticajno. Ali, to može promijeniti svaki čovjek ponaosob promjenom svog negativnog stava.

Mladenka Šarić

Imate li uzor u novinarstvu?

Ne mogu govoriti o klasičnom tipu uzora. Ima puno ljudi u novinarsku koje poštujem, ali najvažniji uzor koji uvijek nastojim slijediti je ideja dobra za zajednicu. To je svjetlo u koje gledam i nastojim raditi tako da se to svjetlo preda mnom ne ugasi.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Budući da imamo psa, dio slobodnog vremena posvećenje našoj Loli. To znači da zahvaljujući noj provodim u prirodi više vremena nego što bih inače provodila. Pun čitam, pišem, kuham, razmišljam…

Volite li čitati i što?

Puno čitam, a u žanrovima nemam ograničenja, od publicistike do krimića. Trenutno mi je u ruci knjiga Svjetski poredak koju je napisao Henry Kissinger. Ako netko nešto zna o svjetskom poretku i svjetskim politikama, onda je to svakako Kissinger. Uz nju mi je knjiga 12 pravila za život – Protuotrov kaosu od Jordana B. Petersona. Upravo sam pročitala knjige Tomice Šćavine „Soba na dnu mora“ i Laure Spinney „Blijedi jahač ( Kako je španjolska gripa 1918. promijenila svijet)“…

Do kada se namjeravate baviti novinarstvom?

Vjerujem da će taj moj odnos s medijima trajati dugo. To je odavno dio mog bića, a sa svojim bićem teško je prekinuti vezu zar ne?

A tortama?

Njima se bavim u slobodno vrijeme, za ljude koje volim. Torte su radost jer donose osmijeh na lice kušača. Taj osjećaj da ste nekom podarili radost je neprocjenjiv.

Mladenka Šarić

Kako usklađujete privatne i poslovne obaveze?

Nastojim da sve moje poslovne obveze budu što više privatne. Budući da sam poduzetnica sve je u mojim rukama, i organizacija posla, i pronalaženje posla, i realizacija. Nastojim uživati u životu, u malim stvarima svakako, jer život je jedan i vrlo je kratak.

Aktivni ste i u Udruzi Žene 50+. Čime se ondje bavite?

U prvom redu afirmacijom potencijala žena starijih od 50 godina. Svaka faza u životu ima svoju vrijednost i ona je neusporediva s drugom fazom. Žene koje danas imaju više od 50, 60, 70 godina mogu dati puno više nego što se od njih očekuje i mogu biti izvor inspiracije i motivacije za druge.