Diana Burazer
Diana Burazer rođena je u Zagrebu 1953 godine. Diplomirala Teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. U Ljubuškom završila osnovnu školu i gimanziju. Od 1977 godine do 1992 godine živjela u Mostaru, a od 1992. godine živi i radi u Zagrebu. Objavljivala u mnogim hrvatskim i BiH časopisima, zastupljena u antologijama i panoramama hrvatske poezije. Dobitnik mnogih nagrada. Pjesme su joj prevođene i objavljene na 15-tak stranih jezike. Piše poeziju, pjesme u prozi, kratke priče, književnu kritiku. Urednik je u nakladničkoj kući „Fidipid“. Objavila, do sada, sedam knjiga poezije, i tri knjige izbora poezije na makedonskom, ukrajinskom i bugarskom jeziku. Članica je Društva književnika Hrvatske (DHK), hrvatskog PENa, Društva književnika BiH i DHK Herceg Bosne.
Diana Burazer
NARANČA
(ili pjesma o ljubavi)
Zrelu i veliku uzmem je u lijevu ruku,
desnom je pomilujem,
kažiprstom dodirnem skoro svaki nabor.
Čvorišta,
u kojima stanuje njena otvrdnula tuga,
uvijek me iznenade svojom veličinom.
Noktom načinim prvi ubod.
Ne pruža veći otpor
i ne buni se.
U tišini
žutom suzom
uzvratimo jedna drugoj
pristajanje na mučni proces koji nam slijedi
i označimo početak.
Dalje sve ide uhodano:
ogolim joj jedno rame,
pa drugo.
Zatim struk.
Uskoro potpuno gola
u tankoj prozirnoj košuljici
drhti pred našim očima.
Hajde razdijeli je, izgleda dobro – kažeš
čekajući na onoj udaljenosti sa koje
sve i izgleda dobro.
Odugovlačim s posljednjim potezima svlačenja
jer znam
kad je potpuno ogolim i razdijelim
biti će teško održati
čak i sjećanje
na ljepotu njene cijelosti.
Tomislav Marijan Bilosnić – Naranča (fotografija)
KOCKA
U ledenoj
staklena,
u staklenoj
kristalna,
u kristalnoj
šećerna,
u šećernoj
zamotana
kao najvrjedniji dragulj
vedrina
koju svakodnevno
stavljam u jutarnju kavu.
Pijem naiskap.
Iznenađuje
lakoća
kojom mi vjerujete.
SAN
Često sanjam
kako hodam rubom
ravno
bez mogućnosti odustajanja
i skretanja.
I pad
niz stepenice
visoke
strme
sanjam.
Ali nikad udarce!
I nikad bol!
Sklona sam vjerovati da se majke
reinkarniraju u anđele,
i da nas baš one drže
na spasonosnih
deset centimetara
od
stvarnosti.
Tomislav Marijan Bilosnić – San (kolaž)
KUPILA SAM BRDO
Kupila sam brdo.
Ne kuću –
kuća ima zidove, krov
toplinu, obitelj.
Kupila sam brdo.
Ne šumu –
šuma ima moćna stabla,
krošnjama zaklonjeno sunce
lisnati hlad, sigurnost.
Kupila sam brdo.
Ne livadu –
livada je ravna,
zeleno jednostavna,
nebo se u njoj utopilo.
Što ću s brdom?
Stojim na vrhu
okrećem se na sve strane.
Sve,
sve je moguće – dojavljuje mi
izvanvremenski stvoritelj
spreman pomoći
bez ikakva alata i raspoloživa vremena.
I dodaje –
samo ako znaš zašto si kupila brdo.
Dobro – kažem pomirljivo:
slikar sam
i nisam,
pjesnik sam
i nisam.
Sanjar
koji je kupio brdo
jesam.
OPROST
Spuštam
lancima vezane
mostove.
Niz hladne zidine
bacam duge konope.
Čuvari teško otvaraju
željezne kapije.
Naše prizemljene vojske
na poljani
svečano se postrojavaju
jedna drugoj
nasuprot.
Dok ti idem u susret
s obje ruke skidam nepropustan oklop
i razmičem rebra.
Drhti otkriveno srce.
Netko brižan
ipak
dodaje mi štit
i šapće: kreni,
nema granice
između pobjede i predaje.
Tomislav Marijan Bilosnić – Vojska nakon poraza (kolaž)
KAMO IDE VOJSKA NAKON PORAZA
Kamo ide silna vojska nakon poraza?
Trgove zauzimaju zastave drugih boja
grleni pobjednici
prolaze širokim ulicama
zagrljeni i privremeno besmrtni.
Masovna prezentacija siromašnog dijaloga
i pojednostavljene sreće.
Kamo ide vojska nakon poraza?
Na izvore
zdrave
čudotvorne vode,
gdje se i bog liječi od površnog dijeljenja pravde,
na mjesta gdje se dijeli
oprost i zaborav
odjednom.
Negdje izvan svega
u tišini,
već pripremljena,
čeka
topla juha i bijela postelja,
utjeha
koja udaljuje
od istine.
NEBESKE JABUKE
Kupujem voće
redovno,
jabuke i naranče
u plavoj staklenoj zdjeli na balkonu
izgledaju lijepo
i odgovaraju ostaloj
mrtvoj prirodi.
To je zdravo –
kaže Internet i moja prijateljica
kojoj je voće osnovna hrana.
Iz nedavne prošlosti
držeći u krilu nebeske jabuke
blagim smiješkom i klimanjem glave
poruku mi šalje pametna sijeda glava.
Nije ona slučajno tu – pomislim
nije slučajno u mojoj blizini
još uvijek mladolika i lijepa.
Moje jabuke danima borave u zdjeli,
sigurne.
Prije izlaska podignem rolete
dopustim jutarnjem suncu da im pruži
privid neubranosti
iščekivanje slobodnog pada i
polaganog bezbolnog nestajanja
na travnatoj površini.
Voće je zdravo –
podsjeća me nalaz nedavnog sistematskog pregleda
dajući mi dodatni poticaj
da jabukama
i sebi
ponudim drugačiji život.
Tvrdoglavo ostajemo
na istim stranama staklenog plavetnila
iščekujući noćni lahor
čaroban leteći tepih
na kojem ćemo jednom
jednostavno i veličanstveno
otputovati.
Tomislav Marijan Bilosnić – Majka (kolaž)
U KASNU JESEN DOPUTOVALA BI MAJKA
U kasnu jesen doputovala bi majka.
U torbi samo dvije bluze,
suknja,
cipele za kišu
i kućna haljina.
A sve ostalo
još nedozrele naranče.
Nedjeljom
kad idemo u crkvu
ljutila bih se na nju
što je uvijek u istoj odjeći.
I ovako sam previše ponijela,
govorila je,
a one rodile.
Ne znam gdje se izgubio taj studeni?
I prosinac?
I kad je, i od koga,
postavljen most
kojim se odlazi iz ovakvih prizora?
Sada s otoka
sunčane sočne kugle
stižu bolničkim kolima.
Putuju s uplašenim blijedim ljudima
koje ne poznajem.
Vozač uvečer kasno
zvoni na vratima.
Evo poslali – kaže.
U kartonskoj kutiji samo naranče.
Same izlaze i raspoređuju se
u gostinjskoj sobi
po navici
otvaraju ladice i ormar sa vješalicama.
Zarobljena prizorom teško
razvrstavam stvarnost i
san.
Ipak
nakon toga danima
u cijelom stanu
isprepleteni
mirišu zajedno.
DIANA BURAZER
