BOŽIDAR PETRAČ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića

Božidar Petrač

Božidar Petrač, književni povjesničar, kritičar, antologičar, prevoditelj, pjesnik i publicist, rođen je 21. srpnja 1952. u Zagrebu. Osnovnu školu i Klasičnu gimanziju pohađao je u Zagrebu. Završio je studij komparativne književnosti, talijanskoga jezika i književnosti i francuskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu (1976. – 1990.). Bio je lektor na Jagiellonskom sveučilištu u Krakovu (1985. – 1987.). Godine 1989. uključio se u politički život. Bio je zastupnik u Saboru RH (1990. – 1995.), savjetnik Predsjednika Republike (1991. – 1992.), glavni urednik hrvatskoga dnevnog lista „Vjesnik“ (1993.). Izvršni je urednik biblioteke „Vrhovi svjetske književnosti“, urednik biblioteka „Hrvatska katolička baština XX. stoljeća“ (Glas Koncila), „Sintagma“ (s Milivojem Solarom, AGM), „Media“ (Kršćanska sadašnjost) te glavni urednik nakladničke kuće „Alfa“. Prevodi sa francuskoga i talijanskoga jezika. 
U cjelini svoga književnog rada posebno se bavio obnovom kritičkoga i književnopovijesnoga zanimanja za odnos između književnosti i religije, posebice s obzirom na kršćansku duhovnost i njezin utjecaj i udjel u hrvatskoj književnosti, navlastito u pjesništvu. Svojim je radom pridonio revalorizaciji, rehabilitaciji i reafirmaciji mnogih zanemarenih hrvatskih pisaca, odnosno zanemarenih duhovnih vidika njihova stvaranja. Priredio je niz knjiga izabrane poezije i proze. Surađivao na projektima Croatica-Bibliografije (Institut za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu) Krležiana i Enciklopedija hrvatske književnosti (Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“).  Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskoga filološkoga društva, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskoga PEN-a. Dobitnik je više nagrada i priznanja, među kojima i nagrade „Julije Benešić“ i „Rikard Jorgovanić“. Predsjednik je DHK (2011. – 2017.)

Božidar Petrač

CEDULJE SESTRI KLARI NAĐENE U KNJIŽEVNOJ OSTAVŠTINI
BRATA TEODORA I DRUGI SPISI

Cedulja sestri Klari
pronađena među pjesničkim spisima brata Teodora

„guai acquelli, ke morrano ne le peccata mortali;
beati quelli ke trava ne le tue sanctissime voluntati
[1]ka la morte secunda nol farra male“

Da okusim samo zeru savršene radosti s kojom se
Božji sirotan suobliči Kristu,
bih li se usudio, sestro, razgoliti tijelo
na Cvjetnome trgu
srce razotkriti, dušu i miso
i priznati tko sam i što sam:
zapravo nitko i ništa
u kakvu sve grijehu, pakosti i zloći

Bih li se usudio cijelomu svijetu
ili najbližima samo
svu istinu reći o svemu sebi
bih li se usudio
sestro

Krotkim, smjernim, poniznim krokom
zakoračiti
do u dno cjelcate istine svoje
bih li se usudio
samo za časak doživljene životne punine
bih li se usudio
sestro

Bih li iz utrobe svoje, iz srca, iz glave izbacio laž
kojom nastojim steći naklonost
sinova ovoga svijeta
ostati gol golcat u svoj svojoj sramoti
na prijezir i ruglo
kako to, proboden zrakom milosti, učini
asiški svetac
bih li se usudio

Bih li se usudio
sestro
gledati se u modrim, zvjezdano jasnim zrcalima tvoje duše
a ne skrenuti pogled
bih li se usudio
blažena sestro

Ne bih se, sestro, ni košulje usudio svući
a kamoli reći dokle sežu prijevare
mojih misli, riječi i djela

Radije ću se igrati ovozemnim cvijećem slave
nego da se usudim plesti
cvjetni vijenac asiškoga sveca
u punoj radosti
nadvladati sebe i patnje podnositi rado

A na času smrti,
neizbježne pratilice i sestrice naše
sestro
vjerovati želim
Svevišnji u hipu da me potrese, moje strasti pretrese i da me skruši
te kao i asiškog sveca probode milosti zrakom
kako druga smrt naudila mi ne bi

Kralju strašne veličine,
Dajuć spas ko dar s visine
Spasi mene pun miline!
Daj mi umrijet u milosti.“[2] 

Sestri Klari na mjesečini
obasjanoj svetom svjetlošću

Svima koji čvrsto srce traže i trude se svednevice
i duh Tvoj postojan ištu u domovima bespuća
podaj svijetle dane u kojima će znake Tvoje raspoznavati
u blaženu snu lišenu svake napasti i iskušenja
A danima koji su izbrojeni nadodaj mjeru nabijenu natresenu
da žari plamom živim sred beznađa i nemoći

Dok svoje dane broje dopusti im gledati i diviti se
Mijenama brata Sunca i brata Mjeseca
usque ad sororem Mortem in illa die

Ako bih se strogo propisa držao sestro
zalud bih se ljubavlju uznosio – nisi li tako svjedočila
krvavim suzama

Mirisi svijeća uvijek me nukaju priznati
Bože moj kakvim veličanstvom svaki Tvoj stvor diči se
kakvim veličajnim darom krijepi se
svaki i najmanji stvor

Sestro
A čovjek tek kakve li slike i prilike
A sebe gdje vidim i nalazim u djelu stvaranja
u sjaju poniznosti
ondje gdje je moje mirisno prebivalište
u nježnom cvijetu Tvojih bijelih latica

Sjedeći na tvrdu drvetu

Sjedeći na tvrdu drvetu sestro gledah te prozirnu i bijelu
posutu sjajnom mjesečinom: snivaš
u mekoj mahovini noći
san tvoj je blag i lahoran
mir kraljuje ponad tvoga zasanjana tijela

Slijedio sam taštinu ljudske slave boreći se za vijenac od sijena

Kako li si znala ponor moje prevrtljivosti i mračnih mojih staza
ustrajna u molitvi za moju uzdržljivost

Iz srca užgana i mrazna klizile su sklaskim stazama misli – moj drhtavi prsti
tražili tvoju su mudrost i tvoju ljepotu bez mana
dok me otrovi razni razdirahu stalnim navikama
ludosti nad ludostima ispaznosti nad ispraznostima
hvatahu se potajice sve za srce moje puti i želja mojih bez kraja

Ježuri se koža pod okriljem brata Mjeseca izranjena bodljama tereta
ovoga svijeta
Misao moja drhturi sestro htijući se kloniti zloće

Uza te zaspalu prozirnu i bijelu, uza san tvoj miran i blag
zaspah i ja u sjeni Mjesečeve svjetlosti

Zorom uz pjev ptica trgne me iza sna nježni dodir svile
Ugodan miris i šapat tvoje jutarnje molitve

Uska vrata

Čitajući Tužaljke odjekuju tvoje mi riječi
dok smo o Kraljevstvu zborili

K zemlji djevice obaraju glave pripasavši kostrijet
mladići glave prahom posiplju
jer kako je pisano njegovom rukom
tijesan je put i uska su vrata
po kojima se ide i u život ulazi

O drami samoće

Iako u Knjizi piše kako nije dobro da čovjek bude sam, neizbježno svatko prolazi kroz svoju
dramu samoće
svoju oplijenjenost
zvala se ona krivnja, patnja, bolest ili smrt.

Ne bježi od toga i ne rabi anestezije vina ili poezije još manje vlastitu veličinu. Ionako si svoju bol prikrivao, a probleme neprestance zaobilazio mrkim pogledom, prijekornom riječi ili kamenom šutnjom, bijesnom srdžbom.
U tebe ni očajničkim pokušajima, ni kupelji suza, ni preklinjanjima nježnošću nisam
uspijevala doći proniknuti tvoj mrak
Usrdno te molim: ako prihvatih sve tvoje i ako te besplatno prihvatih prviviši k srcu sve što me godinama ranjavalo, nama je biti Krist – onaj koji ne bježi od drame samoće i svoje oplijenjenosti
ne sklanja se od patnje i ne skriva se od boli
podnosi Teodore brate patnje bolest i smrt
dramu samoće
raduj se usavršuj se i otvaraj svjetlosti

______
Kurzivni tekst zapisan vjerojatno Klarinom rukom

DOMOVINSKI SPISI

Emaus u Hrvatskoj

Hoće li doći vrijeme
svetoga sutona
naših iskrenih riječi

Ostani s nama
Rabbi

Tvojima se život ne oduzimlje
Tvojima se život mijenja
U magnoliji vječnog prebivališta
U mirisu borova i čempresa
U nježnosti breza i lipinu cvjetanju
Tvoja je milost neizmjerna

Drhturi Hrvatska
u svijetloj pređi priznanja
drhturi mali žižak
bolno i skromno
upaljen

Hoće li tinjati
ili
glavnjom planuti

Hoće li korijen očvrsnuti
ili
karusel
u rukama pohlepe
svoje i sila tuđih
skončati

Ostani s nama
Rabbi

Bože moj
hoće li se
tko zna, ah,
ikada zaodjenuti u lan
tanahan
blistav
i čist
moj narod
i hoće li mu s očiju
svaku suzu otrti
te smrti više neće biti

Što će s nama biti
narodom jedinstva krhkoga
zemljom jedinstva tegobna

O, Crux, ave, Spes unica!

Što će s nama biti

Dani kušnje, svibanj 1941.

Emaus u Hrvatskoj (II)

Ne će doći vrijeme
svetoga sutona
nema iskrenih riječi
Ostani s nama
Rabbi

Nema iskrenih riječi
Tvojima se život ne oduzimlje
Tvojima se život ne mijenja
u mirisu borava i čempresa
u nježnosti breza i lipinu cvjetanju
nema iskrenih riječi

Drhturi Hrvatska
u mračnoj igri sinova svijeta
drhturi mali mali žižak
bolno i skromno
upaljen

Ne će glavnjom planuti

Korijen očvrsnuti ne će
u rukama pohlepe svoje i sila tuđih
skončat će

Zaodjenuti se ne će
narod u lan
tanahan
blistav
i
čist
i ne će mu s očiju
svaku suzu otrti
te smrti više ne će biti
narod jedinstva nikakva

Draže je oholost dragati
ispraznost svijeta slijediti
taštinu vlasti hraniti
oca Novca
biti sin

To će s nama biti

O, Crux, ave, Spes unica!

Ostani s nama
Rabbi

Ne daj, Kneže, Grada

Dani kušnje, jesen 1941.

Čitajući Dantea

Dok smo sjedeć na obali Save
čitali stihove Pakla o Franjici i Pavlu
prijekorom zornim tvoj je pogled sjao

Pjesnik dirnut do srži
pričom i obiljem suza
ponikne nikom te se obeznani:
e caddi come un corpo morto cade

Požudna sklonost prijekoru bijaše metom
kao i sućutnost moja
te i ja padoh ko što mrtvo tijelo pada

Odlazeć sa Save u meki suton sveti
kad Angelus se javlja i modrina svijetli
tvoje se prijekor naglo u oprost promijeni
Na nama nije da sudimo
taj mi pogled reče

Što imaš trun gledati…
kad pogledom samim u srcu već griješiš

BOŽIDAR PETRAČ u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića