Ivana Ožetski – STANJA PROSTORA ILI PROSTORI STANJA

Pred nama su figurativne situacije koje prilaze rubu apstraktnog. Prostori su predstavljeni hologramski, kao tajnoviti, mistični, nadrealni

Gradska galerija Fonticus Grožnjan, od 7. kolovoza 2020. (u 20 sati)

STANJA PROSTORA ILI PROSTORI STANJA

Nemir pokreće akciju. U poznatom, neznatno biva primijećeno. Ivana popušta svjetlosti. Svjetlost postaje suradnik. Pojavljuju se sjene. Ovdje se gubi trag. Ne znamo je li važniji oblik ili sjena.

Ivana Ožetski predstavlja dvije kolekcije radova: veće slike uljem na platnu i niz manjih laviranih crteža. I na većim i na manjim formatima umjetnica uzima osobni prostor kao matricu. U prostorima se doživljavamo kao osobe. U njima se miješaju navike, užitak, patnja, misao, emocija, bolest, čak i smrt. Ponekad nas prostori „žuljaju“ pa ih pokušavamo učiniti prihvatljivijima. No, ovaj projekt se ne bavi portretiranjem, uređivanjem niti preuređivanjem prostora.

Da bismo vidjeli u mraku, moramo upaliti svjetlo ili dočekati dnevno svjetlo. Odmah se pojavljuju sjene. Kad ih primijetimo, kreativna senzibilnost može ih koristiti kao suradnički medij oblikovanja dojma. Ivana Ožetski prihvaća izazov. Ona komentira: „Sjena se nalazi u području našeg perifernog opažaja, ona nije u prvom planu, no ona je ta koja je zaslužna za ugođaj i doživljaj promatranog…“ Ova misao rezultira izuzetnim likovnim rezultatima.

Pred nama su figurativne situacije koje prilaze rubu apstraktnog. Prostori su predstavljeni hologramski, kao tajnoviti, mistični, nadrealni. Ponegdje se, gradeći sliku, umjetnica uvlači u detalj, a ponegdje samo ovlaš označava forme. Iščitavamo ambijente i/ili detalje: dnevna soba, atelijer, javni prostor. Dezen tepiha pretvara se u naslagu usloženih boja čiji red biva poremećen snažnim zasjenjenjima. Čisti zid postaje privremeno ispunjena slikarska podloga. Nameću se osvijetljeni detalji. Kao na negativu fotografije, ponekad veći dio interijera, a ponekad detalj, ugao, pod ili predmet: namještaj, tepih, polica, zid. Predmeti gube realnost. Radovi dramatično iskazuju začudne energije prostora.

Zapaženi su prozračni magličasti obrisi izazvani usmjerenim svjetlom, koji prekrivaju prepoznatljivo. Umjetnica ih predstavlja na velikom formatu koloristički suženom paletom. Svaki rad je poput nadrealnog filmskog kadra. Kao da se autorici žurilo iskazati stanje, zabilježiti dojam trenutka. Ovim činjenjem umjetnica svjedoči tijek. Ponegdje promišljene, a ponegdje halucinatorne kombinacije, dovode nas u nesigurnost perceptivnog dojma. Prolazeći postavom čini nam se da ćemo svaki tren sebi pojasniti određeni rad iščitavajući elemente. Znakovna brbljavost nedocrtanih oblika kao da oponaša senzibilitet membrane. Takva je i poruka ovih zasanjanih uradaka. Ivana nam ulazi pod kožu pokazujući svoj doživljaj situacija koje predstavlja. Intonirane su sjene koje nadglasavaju realno. Asocirano je stanje curenja vremena. Vrijeme kao da ne prolazi brojenjem sati i godina. Vrijeme prolazi tijekom svih promjena. Osjećamo protok i prolaznost koje ne želimo priznati, a kojih smo akteri. Eliminirajući standardno prepoznavanje motiva, zamućene situacije podastiru istovremeno doživljaj sjete, ali i radoznalosti.

Na ovim radovima prisutna je gesta koja prati ideje oblika. Polazište je uvijek realno, a rezultat je uvijek unutarnje stanje. Radovi svjedoče propitivanje značenja, dojma, doživljaja. Kao da nam umjetnica želi kazati da prostor odražava situacije. Nudi se senzibilnost percepcije ovisna o stanju osobnog trenutka. Sve scene izdvojene su iz realnog, ali majstorski reducirane predstavljanjem elemenata korištenjem niza sjenovitih trenutaka oblika. Prepoznatljivi detalji u suženom spektru pomoću tonova dobivaju poetsku atmosferu. Naglašena plošna sjenka u trodimenzionalnom ambijentu signira međuprostor između svjetlosti i tame, stvarnog i imaginarnog, materijalnog i mističnog. Iz razloga što ju možemo stvoriti i primijetiti, a ne možemo uhvatiti, sjena postaje metafora prolaznosti, sinonim nerealnog.

Drugi dio postava predstavlja također zasjenjenja, ali tu nalazimo figure ljudi. Negdje se naziru samo sjene, a negdje nalazimo i objekt. Autorica ih bilježi na dva načina. Jedna grupa nudi prikaze ljudi u odnosu sa životinjama ili biljkama. Likovi imaju karakter spontanosti, za razliku od nekoliko radova gdje su predstavljene režirane scene. Likovi nemaju osobine identiteta. Njih možemo iščitati iz gesti.

Ova izložba izaziva zanimanje organiziranom nerazgovjetnošću. Dok se klasični autori trude predstaviti što realnije svijet oko sebe, ovdje nalazimo drsko raspršivanje oštrih određenja oblika. Lociran je nonsens: predstavljeno je zanemareno postojanje sjena iako su one svjedočanstvo da je objekt materijalan. Postulirano je svjedočanstvo da je materija samo jedan vid energije. Jer, stvarnost je uvijek subjektivni doživljaj, a potraga za spoznajom mora podrazumijevati stalno preispitivanje, interpretaciju i reinterpretaciju.

Autorica instinktivno prelazi granice istraživanja individualne percepcije i fenomenologije životnog prostora. Možemo, nažalost, potvrditi kako je mnogo onog što živimo, a nismo zadovoljni učešćem u životu, izraženo ovim projektom. Ivana je svjesna da nesigurnost postojanja oduvijek biva kompenzirana određivanjem osobnog prostora. Spoznati da su nam unaprijed određene kutije za život uzrokuje nelagodu. Umjetnica ima svijest o dirigiranoj moći koja svoju vlast zasniva na načelu da pojedinac u svemu treba biti podređen kolektivu, jer je takav, s potisnutom individualnošću, najpodložniji manipulaciji. Iako na rubu apstrakcije, ove slike upozoravaju na prepoznati teror tzv. demokratskog društvenog uređenja. Manipulacija ljudima dovedena je do perfidne simulacije sreće i/ili sigurnosti posjedovanjem nove kutije/prostora za vožnju ili kutije za pranje mozga, tzv. televizora. Kao što su se nekada pod krinkom religije vodili vjerski ratovi, sada se vode nacionalni ratovi ili čak zdravstveni ratovi protiv „nevidljivog neprijatelja“. Kad se bolje pogleda, uvijek se kao krivac otkrije prikriveni materijalni interes.

Ovu seriju možemo doživjeti kao svojevrstan dnevnik. Pred nama su promišljanja koja se u premisi podudaraju s emocionalnom napetošću, a koje su tijekom instinktivne realizacije prošle doživljajne i spoznajne pomake. Umjetnica progovara o drami propitivanja zadatosti. Možemo zaključiti da je posrijedi dio tijeka, izresci niza situacija koje ne moraju biti nimalo nježne. To se može odnositi na tretman okoline, uz moguću preosjetljivosti aktera situacija. Tu mislim na umjetnicu, interpretatora, onog koji ispovijeda atmosfere. Strategija ovog projekta signira odnos „bijele kocke“ i osobnog doživljaja. Autorica u neutralni prostor, koji je u pravilu neovisan i izdvojen od vanjskih faktora, uvodi krokije ambijenata. Ona provjerava neutralnost/definiranost prostora. Galerija je realna, slika irealna. Ili obrnuto? U ovom slučaju galerija postaje umjetničin privremeni prostor provjere. Tijek je zaustavljen u trenutke kako bi mogao biti nastavljen u svakom sljedećem trenutku.

Svjetlosne formacije kao da se podaju autorici. Njeno nijemo svjedočenje i nama stvara dojam naše nazočnosti. Autorica nas ne izdvaja, upravo suprotno, uvlači nas u kadrove, u seriju, u njeno događanje prostora. Fotelja, trosjed, sam prostor, djeluju začudno predstavljen vizualnim izrescima koji, u prvi mah, pokreće ideju neprisustva. No, tu očito još žive ljudi. Čini se da moramo percipiranje radova doživjeti kao „putovanja“ kroz podsvijest, intuiciju, emocije, snove… Ovim usmjeravanjem doživljaj radova pomičemo ka intuitivnom iščitavanju. Dana nam je sloboda da oblike povežemo sa svojim vlastitim predodžbama.

Ivana Ožetski, diplomirala je slikarstvo na ALU u Zagrebu, nastavnički odjel, klasa prof. Eugena Kokota. Godine 2011, u Rondo Studio Graz, započinje projekt – Babel We Are Not Mad With You. 2016. godine dovršava postdiplomski studij slikarstva, na Akad. za lik. umetnost in oblikovanje u Ljubljani. Radila je kao ilustratorica, scenografkinja i suradnica razl. produkcija te  sudjelovala u nekoliko igrano/dokumentarih filmova, serija i TV emisija. 2016./17. god. sudjeluje u projektu – Vrt kao prostor kreativnosti, dvorac A. Sixta u Jakovlju. 2017/18. god. sudjeluje u projektu Nikola Tesla – Mind from the Future, HDLU u Zagrebu. Uz vraćanje klasičnom crtežu i slikarstvu, aktivna je na novim područjima lik. iskaza s humanističko duhovnim sadržajima. Svoje je radove često izlagala na sam. i kol. izložbama diljem svijeta: Čakovec, Dubrovnik, Gospić, Ivanić-grad, Jakovlje, Karlovac, Koprivnica, Krapina, Križevci,  Kutina, Labin, Lokve, Nova Gradiška, Postira, Rijeka, Rovinj, Samobor, Sesvete, Slavonski Brod, Split, Varaždin, Vinkovci, Vrbovec, Vugrovec, Zagreb, Zaprešić, Zelina, (HR); Graz (A); Sarajevo (BiH); Kairo (ET); Firenza (I); Heusden (NL); Olsztyn (Pl); Ljubljana, Trbovlje (SLO); Istambul (TR). Za svoje radove nagrađivana je više puta. Članica je HDLU u Zagrebu, HZSU i HULULK.

Molimo da se pridržavate propisanih zdravstvenih preporuka. Zahvaljujemo!
Siete pregati ad attenersi alle raccomandazioni sanitarie prescritte. Ringraziamo!

Eugen Borkovsky