Mali ženski razgovori sa pjesnikinjom, književnicom, prof. Brankom Grakalić

Obitelj i kućna atmosfera su začin sigurnosti za cijeli život

Pred nama je jedan vrlo bogat i raznovrstan život koji se preljevao preko granica „lijepe naše“. Redci koje ćete čitati sa zanimanjem redci su profesorice klavira Branke Grakalić i pjesnikinje koja je napisala 3 tisuće pjesama, koja i u mirovini ne miruje iako je bacila svoje sidro i skrasila se u pitomoj Istri u Medulinu. Prof. Branka Grakalić piše na čakavaskom i kajkavskom dijalektu uz standardni hrvatski književni jezik, piše za djecu, uz to blage je naravi i pitome ćudi koja sve može tolerirati. Prava Istrijanka iako je rođena u Beogradu. No, prepustimo neka o svojem stvaralaštvu, o svojem životu progovori sama prof. Branka Grakalić, kud plovi ovaj brod, zavirimo i otkrit ćemo da plovi u toplu i sigurnu luku.

Razgovarala: Gordana Igrec

Gdje ste rođeni?

Rođena sam pod imenom Branka Grakalić u teškim vremenima poslije rata 4.7.1948 u Beogradu u doba Informbiroa kada je većina intelektualaca moralo živjeti i raditi u tom gradu. Tako je i moj otac, poznati arhitekt i klasični gitarist po njihovoj odredbi postao generalni direktor arhitektonskog odjela za cijelu bivšu Jugoslaviju. Moji roditelji su se nakon svega godinu dana uspijeli vratili u Zagreb i od 4.10.1948 se naša adresa nikada više nije promijenila. Mog malog brata su morali ostaviti u Zagrebu kod bake s nadom da će se brzo vratiti. Sjećam se, roditelji su mi pričali kako su stigli u porušeni Beograd i kako su dobili stan bez vrata i prozora, bez namještaja i parketa, no bili su sretni da imaju krov nad glavom i to je bila sva njihova imovina. Mnogi su očajavali, no moji roditelji su uvijek bili puni entuzijazma a nadasve je njihova snaga bila u njihovoj dubokoj ljubavi i međusobnom poštivanju. Tata je u stanu našao neku odbačenu ciglu, stavio ju pod nogu, iz etuia izvadio svoju dragocijenu gitaru i zasvirao. Cijelom kućom je odjekivala prekrasna glazba koja je tada bila jedina utjeha i najvrijedniji dar života u nedaćama kojima su obilovali i u kojima su se neželjeno našli. Tako je moj život započeo u velikoj neimaštini ali velikom bogtstvu ljubavi i duhovne snage mojih roditelja.

Svijet ste ugledali u uglednoj obitelji. Kakve Vas uspomene iz djetinjstva vežu za Vašeg oca i majku i ostale ukućane?

Moji predivni roditelji su bili uzor mnogim ljudima koji su se okupljali oko mog oca u našem stanu koji je postao stjecište mnogih intelektualaca, umjetnika, glumaca, kipara, slikara, raznih znanstvenika, univerzitetskih profesora ali i studentarije. Mi smo djeca polazili dvije škole, normalnu i glazbenu, no kad bismo došli kući, već su od ranih popodnevnih sati ljudi dolazili, u tišini čekali da se tata nakon rada u arhitektonskom biruo odmori, a onda bi na red došla tatina gitara. Gosti su znali sjediti do dva sata iza ponoći. Majka je o svima nama vodila brigu i u potpunosti žrtvovala sve svoje talente i sve podredila ocu. Bez obzira na ljude koji su posjećivali naš dom, marljivo sam vježbala klavir i učila, a kad bih završila, pretvarala sam se u malu krijesnicu i tihog slušaća velikih umova, diskusija, razgovora koji su na mene ostavljali dubok dojam. Divila sam se svom ocu koji je bio profinjen, skroman ali velik čovjek i koji je po mom mišljenju bio i ostao najveći gitarista svijeta kojem se i Andres Segovia divio. Uz roditelje me veže njihova ljubav koja je označila cijeli moj život kao i intelektualni rad i postupci roditelja kakve se samo može poželjeti.

Koliko je stabilnost kućne atmosfere važna za daljni život jednog čovjeka?

Obitelj i kućna atmosfera su začin sigurnosti za cijeli život, vodilja stabilnosti vjere u sebe, razvijenu svijest i savjest, nesalomivost duha te vlastitog postojanja kao čovjeka. Obilje saznavanja i znanja u kojima sam odrastala ostavili su doživotan duboki trag i sjaj na moj karakter u razvoju, te vjeru u vlastito iskustvo i znanje, poštivajući i učeći od drugih.

Kada ste počeli pisati poeziju?

U mom životu se sve događalo prirodnim putem, bez nekih namjera ili namještanih primisli. Čim sam naučila čitati i pisati počela sam zapisivati svoje misli koje sam uvijek sve redom čitala roditeljima koji su pozorno slušali. Pjesme su se kao forma same nametnule, a onda su došle na red i pripovijetke. Mašta je zauzimala u mom razvoju sve veći dio mog života i često mi je bila utjeha u teškim danima i godinama koje su slijedile. Kad bih svirala, zamišljala sam da se krećem među mladim djevojkama u krinolinama u nekim plesnim salonima ili romantičnim vrtovima o kojima sam potiho sanjarila. Tata je uvijek imao „čarobne“ riječi kojima bi mi objašnjavao nepoznato, pa je tako rekao kako je „did“ – njegov otac govorio sve u stihovima a mnoge njegove pjesme su se pjevale u cijelo Istri. Baka pak s mamine strane je prevodila pjesme sa četiri jezika.

A kada ste se upisali u Glazbenu školu?

Klavir sam počela učiti s četri i pol godine, no u muzičku školu Pavao Markovac su me upisali sa sedam godina. Moja učiteljica klavira je bila „teta Štefanov“ koja me je iskreno voljela i veselila se svakom našem satu, a ja sam vježbala za njenu ljubav i da osmijeh na njenom licu. Bila je iz vrlo fine i kulturne obitelji što se je poklapalo s mojim okružjem u kojem sam odrastala. Voljela sam odlaziti k njoj na satove klavira, stanovala je na vrhu Voćarske u prekrasnoj kući koja je nekada bila njihova, no ostavili su joj svega jedan stan s prekrasnim pogledom na Zagreb, posebno iz sobne izbočine tzv.“erkera“ i prozorom od kuda je pogled bio još ljepši. Tada sam zavoljela takve izbočine na kućama ili ćoškovima kuća s kojih je bilo sve daleko bolje vidljivo a i bio je ugodan kutak za stolić sa foteljom. Bila sam negdje u drugom razredu muzičke škole, kad me mama poslala teti Štefanov da joj izrazim saučešće, no nisam znala zašto moram k njoj kad nemam sat. Ovaj put mi je teta Štefanov otvorila vrata, a ne kao uvijek njena majka koja mi je govorila o lijepom ponašanju. Zapitala sam: zašto ste u crnini? No ona je sa suzama u očima odgovorila: moje majke više nema. Sjetila sam se kako me je mama poučila što trebam reći, ali do Voćarske sam zaboravila, pokušavala sam se prisjetiti i nešto mi je zvonilo u sjećanju, no nekako sam jedva izustila: „Čestitam vam saučešće!“ Samo se nasmiješila i zagrlila me. Bila je visoka a ja tako mala u njenim rukama. Kasnije su na školi o njoj zbog aristokratskog porijekla pogrdno govorili i izrugivali se njenom „učiteljskom“ položaju, no meni je ostala kao prava dama velikog znanja i predivna profinjena osoba koja je ostavila doživotno dubok dojam i ljubav za glazbu ali i okus gorčine nepravednosti. Njen lik i danas pamtim, njen blagi osmijeh i nježan glas kojim mi se obraćala, jer glazba je bila sva njena ljubav.

Koja Vam je ljubav veća? Muziciranje i glazba ili poezija?

Na ovo pitanje je vrlo teško odgovoriti, nema veće ljubavi, ima samo drugačije. Nikada nisam razmišljala o tim ljubavima koje su tako prirodno tekle iz mojih misli i ruku, no glavnu ulogu u ljubavi imaju osjećaji koje se sasvim prirodno pretače iz jednog u drugo. Interpretacije iz glazbe se prenosi u riječi ili boje u slikarstvu u zvukove i opet riječi koje zvuče. Sve je toliko povezano da se doista ne može izdvojiti, odvojiti, ali se može pretočiti, preoblikovati, prenamijeniti, jer u biti, sve je glazba viđena drugačijim očima, doživljavana drugim osjetilima koju se oćuti riječima kojima se ne može sve izreći. Tako bivamo u tajnama umjetnosti koju otkrivamo dio po dio, uspoređujemo, tražimo sličnosti i prepoznatljivosti. A ljubav? Ona je vječno nikad do kraja odgovoreno pitanje na koje doista nitko ne zna odgovor. Postoje milioni formula, formacija, fraza, objašnjenja i objašnjavanja. Ljubav je najveća tajna u nama, tako nedodirljiva, nevidljiva, neopipljiva tu uz nas, tako blizu, ne možemo ju uhvatiti, a bez nje nema života.

Živjeli ste i van granica „lijepe naše“. Kako je živjeti u „tuđini“? Kakva iskustva Vi nosite sa sobom iz tog perioda Vašeg života?

Život u tuđini se dogodio, nikada nisam željela otići iz svog rodnog doma i roditeljske pažnje koja je bila moja glavna duševna hrana, iz doma koji je bio moja sigurna luka, moje utočište, moje bogatstvo življenja. No život je krenuo svojim tokom bez da me je pitao što želim. Ljubav je sve ponijela a moje odrastanje se pretvorilo u zrelo doba s kojim su rasla i nakupljala se iskustva. Iz vrhunskog kulturnog života našla sam se preko noći na dnu radničkog kotla u Leverkusenu u Njemačkoj. Trebalo je svladati jezik, snaći se u zemlji s kojm nisam imala nikakve poveznice, učiti živjeti tuđi život, drugačiji, a onda se rodilo dijete koje je iz temelja promijenilo moj život. Gubitak drugog dijeteta nikada nisam prebrodila, a susret sa smrću mi je ukazao na druge dimenzije života. Počela sam intenzivno slikati. Boje su bile još jedan svijet čarolija koje su označile moj život. Uslijedile su teške godine borbe i neimaštine. Shvatila sam da su moje dvije ruke i moje znanje jedino sredstvo koje mi može osigurati budućnost i život. Rad i samo rad, uporan rad do nesvijesti, ali upornost me vodila dalje u svijet, glad me učila strpljenju, reskirala sam sve, preživjeti ili umrijeti, ali vratiti se kao pokajnik, nikada. Promijenila sam državu i preselila se u Švicarsku u kojoj sam često osjetila što znači biti stranac, no s vremenom su me prihvatili i pokazali poštovanje. Godine su se nizale, a iz njih su izrastala moja djela, slike, kompozicije, poezija i proza. Živjela sam od predavanja i satova klavira – moje velike ljubavi koju sam prenašala na sve đake i studente razvijajući ih istovremeno u slikarstvu i pisanju. Bilo je divno otkrivati talente u đacima koje nitko nije prepoznavao. Često sam koristila svoje znanje iz dobrovoljnog troipol godišnjeg studentskog rada kao muzikoterapeut na psihijatriji i neurologiji Sestara Milosrdnica u Zagrebu. To znanje mi je kasnije pomoglo da savladam drugi nepoznati mentalitet ljudi i njihov stil života te pomognem mnogim učenicima u obje zemlje. No došao je moment da se oprostim od zemlje koja mi je omogućila napredak i razvoj, doduše zahvaljujući mojim sposobnostima i talentima, ali i mogućnostima koje se mogu ostvariti za daljnje stvaralaštvo. Postalo mi je svega previše, po pedeset koncerata godišnje, do dvadeset izložbi uz puno radno vrijeme i veliku obitelj. Iscrpila sam sve snage psihičke i fizičke, bez dana odmora, a radno vrijeme je bilo od oko pol devet ujutro do deset – jedanaest navečer, često bez ručka vozeći od jedne škole do druge, a navečer na probe zborova koje sam dirigirala. Subote i nedjelje su bile rezervirane za koncerte, nastupe ili pak izložbe. Odluku da se vratim sam donijela u trenutku kad su moji poslodavci pokazali svoja prava lica u kojima sam se duboko razočarala i shvatila koliko je taj svijet nehuman, misleći kako imaju pravo sve iskoristiti do kosti a da uložili u mene nisu ništa. Nakon nekoliko godina posjetio me prekrasan gospodin iz moje zadnje škole u kojoj sam radila i molio da se vratim i da će mi platiti koliko želim, no moj je odgovor bio: NE! Nema tih novaca koji bi mi mogli nadomijestiti moju domovinu i malu kamenu kućicu s pogledom na more.

Da li još danas muzicirate?

Muziciranje se svelo na minimum, jer u ovoj sredini više nije bilo moguće bilo što ostvariti iz života tokom dvadeset i četverogodišnjeg rada u inozemstvu. Nažalost, posvuda su vrata bila zatvorena, s objašnjenjem da im ne treba ovakva stručnost. Sviram za sebe i ponekad ponegdje, ne mogu prežaliti da nisam imala mogućnosti prenijeti svo svoje znanje i iskustvo na mlađe i pomoći im u njihovom životnom putu, povezati ih s poznatim umjetnicima svijeta, školama i profesorima. Svo moje nastojanje za osnivanja internacionalne akademije umjetnosti svih smjerova su nažalost naišli na zavist i nebulozna opterećenje, nerazumijevanje i prikrivanje nesposobnih. Također ne mogu prežaliti da sam svjetski poznatim umjetnicima morala sve otkazati, naši studenti su izgubili zlato, a ja sam duboko razočarana ostala s tugom i žaljenjem.

Koje kompozitore najradije izvodite?

Kao pianistica i zaljubljenica u klavir, volim mnoge kompozirote, no F.Chopin mi je beskonačno drag, ali tu su i J.S.Bach, Beethoven, Skrjabin, Rachmaninov, Papandopulo i mnogi drugi, no volim i svoje kompozicije koje su sve izvedene.

Gdje pak pronalazite inspiraciju za pjesme (poeziju)?

Nikada nisam imala nikakvih poteškoća oko stvaralaštva. Prepuštam se momentalnoj inspiraciji koja me vodi svaka u svoje svijetove koje lakoćom povezujem. Na svakom djelu radim toliko dugo dok ga ne završim. Dovoljna je jedna riječ da izazove bujicu misli koje slijedim i moj je zadatak da to samo zabilježim, nema grešaka ni ispravaka, traženja riječi, prekrajanja. Iz mene izlaze potpuno gotova i završena djela, dal kao pjesma, pripovijetka, kompozicija ili slika. U svemu sam brza jer nikada nisam imala dovoljno vremena da bih se opustila i crticu po crticu povlačila. Sve bi to bio gubitak vremena kojeg nisam imala, preciznost pokreta rukom koje sam imala od sviranja klavira mi je uvelike pomagala kod slikanja, kao i preciznost izražavanja riječima. Odmah napisati točno je daleko lakše nego ispravljati pogreške, jer je to gubitak vremena.

Što je za Vas poezija?

Poezija je dio života u koji možemo uroniti, maštati, ispisivati sve svoje nade, očekivanja, misli, neostvarene ljubavi, patiti, voljeti i nadati se, uvijek nadati.

A što je – glazba?

Glazba je najsavršenija i najteža umjetnost, nikada se isto djelo ne može izvesti na isti način jer naša osjetila, stanje živaca, reagiranja tijela nikada nisu isti. Kod izvođenja iste kompozicije nismo u istom raspoloženju da bi zvučalo identično, no sva umjetnost, doživljavanje, shvaćanje kompozicije, sve to ima vrlo duboke korijene, misaonost koju treba dokučiti i osmisliti, a sva interpretacija završava u jagodicama prstiju. Svu koncentriranu masu svih mogućih saznanja i vladanja instrumentom u konačnici završava u jagodici, i ako je ona meka i podatna, iz ruku izlazi anđeoska glazba. Zato glazbenici nikada nisu gotovi i završili ijednu kompoziciju, uvijek se može drugačije ili bolje.

Koje pjesnike volite čitati?

Naše hrvatske pjesnike, izvorne i originalne u narječjima, također i riječi domaćih ljudi amatera koji doista pišu srcem. Veliki pjesnici svijeta su toliko čitani, prečitavani i načitavani, ali ona mala draga domaća riječ i naš najljepši Kaj zvoni u cijelom svijetu, Kaj koji je jedan cijeli svijet za sebe, u njoj je sva povijest i kajkavska životna filozofija. Sve je sadržano u toj jednoj jedinoj riječi KAJ! Takve nema nigdje na svijetu, unikatna je i jedinstvena i meni najdraža.

NEDAM KAJ NI ZA KAJ
3.2.2017. Zagreb

Nek me streliju
nek me sfundaju
nek mi se krvi napiju
nek mi vele kaj hočeju
če me hočeju mučiti
i na galge vleči
nek delaju kaj hočeju
viču škrguču krekeču
nek si strune zdrapleju
nek pripovedaju laju urlaju
al nišče mi nemre
ščupati moj najslađi
najdraži i svemočni
KAJ
nedam ga nikome nazaj
nedam ga i kvit
nek ide lepo vse vrit
nebu mi ga nišče gazil
nit po dreku vlekel
bum si ga navek mazil
pa da divlja kak stekel
nebu meni nišče mogel reči
da ne velim i pitam KAJ
a kaj je ljudi
ljudi dajte se zbudite
najte spati kaj nebi male
pričuvali to detešce domaće
KAJ ste ime mu dali
pogleč kak mu čist male treba
kaj bi si ga pošmajhlal
pozibal i v rukici držal
naj zabiti da ti je ta reč
celi život dala
su je vsi šteli potrti
sa zemlice zbrisati
baš oni kaj dušice nemaju
kaj neznaju kaj je taj KAJ
i znate kaj
nedam ja moj KAJ za NIKAJ
nek se svet vrti i ratuje
al kad si pogledam Zagorske brege
srčece mi skoči od sreče
suzica zablešči kak dragulj
i ko mi kaj more zeti
je KAJ mi je i v peti
pak me se nemre rasčetveriti
kaj KAJ sam tri slova ima
a pogleč si oči vu špigel
kaj bi mogel reč da nečeš svoj KAJ
al kaj kad je KAJ navek bil naš
če znaš il neznaš pisati
al si ga v dušicu mogel zapisati
i neznaš kak ti je drag
dok te vu stranjsku zemlicu
ne otpela sami črni vrag
naj nigdar zabiti svoj kraj
i naš prelepi jaki kak golijat
debeli i zvučni KAJ
ti velim nedam ga
NI ZA KAJ

Koliko ima Istre u Vašim pjesmama?

Čakavština je svijet za sebe, bilo je zanimljivo otkrivati riječi koje milo zvuče, no u njima je sadržana sva drama, tragedija i težina života koncentrirana u svega nekoliko škrtih dubokih i višeznačajnih riječi, čini se kao igra, no pitoresknost izražaja je u detajima uzetim iz realnog,škrtog i nadasve teškog života. Čakavština mi kao i kajkavština leži u srcu duboko pohranjena i genima vezana.

PENSIERI

Ko se domislin
ku lipu besidu
ča si mi reka na zidu
na Placi pod ladonjon
ko se domislin
kako si me bukiti stija
ma nis smija
pići bukin san ti dala
i vreda zajno bižala

Odakle pak Vaša ljubav prema kajkavskoj riječi?

Praktički sam od rođenja u mom Zagrebu, najljepšem gradu na svijetu. U njemu su skrite sve moje misli, moja uvijek nezasitna čežnja, čežnja za Gornjim gradom, onim Gričem koji me odvodi u snove prošlosti kad promatram plinske lanterne, kad slušam zvuk svijetla malenih svjetlećih kuglica, kad me gledaju i svojim zelenkastim svijetlom osvijetljavaju mračnu ulicu kojom koračam u ponoć, kad čujem škripu svježe napadalog snijega. Volim tržnicu Dolac i Kvatrić jer na njima se još nađe po koja kumica s kojom počaskam na Kajkavskom i gledam kako im se lica ozare od sreće i pitam se, koliko malo je potrebno tim dobrim i marljivim ženama za izraz sreće. Volim i zagrebačno narječje, jer Zagreb ima svoj specifičan riječnik s dosta germanizama, no sva naša narječja su obojena stranim riječima. Na Kajkavskom se može izraziti šaljivo ali lukavo, mudre duboke filozofske misli.

Do kada ćete pisati poeziju i muzicirati?

Pisanje, glazba i slikanje su nerazdvojni dio mene, dio mog bića čije srce kuca za istinsko stvaralaštvo, svaki udisaj je dio ljepote koje nas okružuju, stvarati nešto lijepo je vrhunsko zadovoljstvo. Kod svih ovih umjetnosti nikada nisam razmišljala o broju djela koja će se stvoriti, moj prirodni izvor je nepresušan, uvijek drugačijeg izričaja, no nije dovoljan samo talent već i redovit i uporan rad, kroz njega se čovjek razvija. Kroz vrijeme je sve sazrijevalo, višestruka umjetnost se širila u meni i izašla kao gotov rezultatdogodi iz tijela, uma i duše. Nisam bila gospodar svog vremena stvaranja, sve izvire bez muka, jednostavno je tu, a moj zadatak je da to zapišem ili naslikam. Osjećam se kao medij kroz koji prolazi sva umjetnost stvorena božjom snagom i voljom, moj um to shvaća a ruke ostvaruju. Svi naslijeđeni obiteljski talenti su se skoncentrirali u meni, a takav život ni malo nije lak jer zahtijeva i obavezuje osjećaj dužnosti i poštovanja prema svima, svemu i sebi samoj.

Imate li kakve nagrade za svoj umjetnički angažman?

Tokom cijelog života redale su se nagrade, pohvale, istakla bih možda najvažnije: Cavaliere accademicu di citta di Boreto – Italija, počasni sam član grada i zbora Savonnlinna – Finska, član sam Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Basel – Švicarska, član sam Wiler poeten – CH, član Hrvatskog sabora kulture. Tu su mnogobroja priznanja za slikarstvo, pjesništvo, prozu i kompoziciju, sudjelujem na mnogim natječajima u svim smjerovima.
Što se stvaralaštva tiče, naslikala sam preko 500 slika – ulje, akril, akvarel na svili, pastel, nebrojeno puno crteža, koristim razne tehnike. Napisala sam preko 3000 pjesama i preko 100 zbirki pjesama sa fotografijama i crtežima, te oko 300 pripovijedaka. Izdata je knjiga crteža i pjesama „Sanjani osmijeh“ na četiri jezika, te knjiga pripovijedaka „Čičak u kosi“, a u pripremi je „Zlatna knjiga djetinjstva“ za djecu u kojoj je sve slike naslikala moja unuka Lara. Nekoliko knjiga pjesama čeka također da ugledaju svijetlo dana. Tu je i preko 30 kompozicija za klavir, glas ili zbor.

Kako provodite svoje umirovljeničke dane u malom Medulinu?

Svoje umirovljeničke dane? Pa nema ih, neznam što je to mirovina, imam velikih planova i znam da se mnogi neće ostvariti, maštam i stvaram u mislima i dalje mnoga djela. Imam puno želja, željela bih putovati i obići sve prijatelje kojima sam to obećala, željela bih jednog „tovara“ – magarca, jednog istarskog vola – Boškarina, željela bih.. željela..
Sada se bavim turizmom jer me je i opet život natjerao, no uživam u tom poslu, volim jezike, volim obnavljati i stvarati novu ljepotu oko sebe. Apartmani su puni mojih slika kao i moja kućica i sretna sam kad vidim zadovoljna i iznenađena lica gostiju.

Što Vam je bilo i ostalo najvažnije u životu? Koje vrijednosti?

Najveća vrijednost je sam naš život koji smo dobili na dar, a o nama ovisi što ćemo iz tog blagodatnog dara napraviti i stvoriti. Ono što trebamo prepoznati jest, zašto smo na svijetu i koji zadatak nam je Bog dao, no najveće i najvrijednije je ljubav bez koje ništa ne bi moglo postojati. Ljubav je sve i sve je jubav.

Vi ste i baka. Pišete li za djecu?

Moja unučica Lara i unučić Dorian su sada sav moj svijet, kad su kod mene svo vrijeme posvećujem njima. Navečer kad legnu u krevete traže: baka pričaj nam, i tada potražim u svojoj mašti ideju, prisjetim se nečega i započnem pričati, uglavnom su to ekološke, povijesne priče ili smiješni događaji kojima se od srca smiju, a i samima nam se uvijek nešto dogodi. Kad utihnu, sjednem za kompjuter i brzo zapišem cijelu priču, a moja će Lara opet naslikati sliku za svaku priču. Rekla mi je jednom: „baka, ja sam ilustrator, a ti piši kaj hoćeš“. Eto tako je to s njima.

Što nam novoga pripremate za blisku budućnost?

Ove zime sam a i zahvaljujući Koroni sredila sve napisano do sada, veći dio fotografija mojih slika, kompozicije, uglavnom. Zatvorila sam cijeli životni opus stvaralaštva do sada kao i svih sedam karijera koje sam stvorila u inozemstvu. Sve je sadržano u 16 velikih debelih fascikala, ali još ima puno materijala koji treba selektirati i pospremiti kao i onaj koji će tek nastati. Nedostaju svi crteži kojih je na tisuće, kao i karikatura. Žaljela bih prvo izdati knjigu dječjih ekološko – povijesnih pripovijedaka koje su vrlo bitne za mladi naraštaj. Sakupiti cijeli jedan životni opus ovog obima zahtijeva puno vremena i rada, ali nada nikada nije nestala. Veselim se životu i svom budućem stvaralaštvu koje će izaći i ugledati svjetlost i možda biti putokaz. Sreća je u nama, sreću treba otkriti u sebi jer je nigdje drugdje nećemo naći. Mi smo ti koji smo svijet i koji trebamo poštivati prirodu, ljude i životinje. Mi smo ti, a ljubav.. ona je zakon opstanka svijeta.