Priča o Luciji Puljić rođ. Trojić, poznatijoj kao baba Trojka

Jučer sam bio na Hotnju i obišao s don Ivicom Puljićem (dugogodišnjim neumskim župnikom) stara groblja. Malo navratili u kuću, pa je mami bilo posebno drago. Za vas sam odabrao priču o pok. baki Luciji. Lucija Puljić je sestra Bože Trojića – Staroga, a majka im je bila Božica Katić, Stjepanova, sestra pradjeda Ilije Katića

Baka Lucija Puljić je proživjela svoj poseban i težak život u s. Brštanik, župa Stjepan Krst, a kada je skroz onemoćala i nikoga nije imala da skrbi o njoj, tamošnji župnik je jednostavno ukrcao u svoje auto i dovezao na Hotanj i ostavio pok. Baki Mustapuši i njezinom Vidi da se skrbe o njoj.

Lucija je na Hotnju bolovala 3-4 godine, a dobra Mustapuša je nesebično činila sve da joj olakša boli i muke bolesnika prikovanog na postelju.

Umrla je na Hotnju 1981. godine i sahranjena u staro Trojića groblje (po njenoj izričitoj želji – ne u grobnicu nego u zemlju), a zahvalni bratić Vide je kasnije njezin grob zacementirao betonskom pločom.

Don Ivica Puljić je napisao izvrstan članak o pok. Luciji koji je nedavno objavljen u Stolačkom kulturnom proljeću. Članak je izvrsno odjeknuo među iseljenim i prognanim narodom župe Srjepan Krst jer oni koji su je zapamtili uopće nisu znali gdje je i kada Lucija okončala ovozemaljski život.

Dume Puljići idu dalje (poglavito don Ivica) – planiraju postaviti malu spomen pločuna grob pok. Lucije i tako trajno obilježiti njezino posljednje počivalište.

Problem je što nema nigdje sačuvane njezine slike (bila je markantna starica krupne figure, kao što su joj i brat Božo Trojić – Stari i sastre joj.

Jedina sačuvana fot. je s don Ivičine Mlade mise.

Ivica Puljić
LEGENDARNA BABA TRÔJKA I PORATNO STRADANJE GRUPE MOMAKA HRVATA S BRŠTANIKA I STJEPAN KRSTA

Iz: STOLAČKO KULTURNO PROLJEĆE, Godišnjak Matice hrvatske Stolac. Stolac, 2020.

Među brojnim stradalnicima u Drugom svjetskom ratu i poslije njega s područja župe Stjepan Krst, osobito se ističe grupa od 12 momaka koji su kao mlada godišta oslobađani na suđenjima i konačno, ipak, ubijeni i bačeni u jamu na Poplatu. Ovaj članak prvenstveno govori o njima, a usput opisuje i pravu majku Makabejku ovog kraja, baku Lucu Puljić Gaštanović s Gornjeg Brštanika, rođenu Trojić s Hotnja pa su je u ovom kraju zvali jednostavno – Trôjka.

Članak se temelji dijelom na izvorima, a dijelom na sjećanjima i svjedočenjima mnogih vjerodostojnih  pojedinaca. U ponekom od svjedočanstava uočavaju se zanemarive razlike, a u ovom kratkom opisu i nije bilo moguće sve provjeravati pa će neka buduća istraživanja, počevši od ovoga teksta, sigurno ponešto ispraviti, a posve sigurno puno toga i dodati. To prepuštamo vremenu i molimo sve koji nešto o onom vremenu i događajima u njemu znaju neka progovore. Sve će se, konačno, prošireno i provjereno, objaviti u monografiji jer to zaslužuju i stradalnici i baba Trojka. 

Križni put hrvatskog življa s Brštanika, Stjepan Krsta, Borićevine, Ljubljenice i Dabrice počeo je, zapravo, u rujnu 1942. kada je cjelokupno pučanstvo izbjeglo niz Vranjeviće kroz Blagaj prema Mostaru. Odatle se raspršio svatko na svoju stranu, ponajviše u Slavoniju, živeći  od gorko zarađenog kruha i izbjeglištva kod slavonskih kulaka. Velik dio puka je taj svoj specifični Križni put nosio već od svojih domova pa sve do Bleiburga, a onda je nastupilo vrijeme stradanja u povratku zajedničkim križnim putovima hrvatskog naroda od Bleiburga do Srbije i Crne Gore, podnoseći nepodnošljivo, pri čemu su mnogi izgubili živote. Za mnoge se od njih, osobito mladiće i mlade ljude kaže i piše: “Nestao koncem rata.” ili “Zadnji put viđen…”1 počevši od Dravograda i Maribora preko Požege do zloglasne Ćelovine u Mostaru. Uz pokojnu babu Lucu s Gornjeg Brštanika, koju su svi po djevojačkom prezimenu zvali baba Trôjka i mnogi joj nisu ni znali drugo ime, povezano je osobito teško poslijeratno stradanje. Među spomenutih dvanaest stradalih mladića bio je i Trojkin sin jedinac, Boško, čija ju je smrt pretvorila u trajnu stradalnicu sve do smrti 1981. godine.

Baba Luca je rođena je 1892. na Hotnju, onom u župi Gradac. Bila je kći Đure Trojića i Božice r. Katić. Otac joj se dva puta ženio i imao je petero djece. Sestra Janja je rođena 1883. te je s mužem Nikolom Puticom imala šestero djece. Rat je preživjela u Prapratnici, a poslije rata postaje jedna od najsvirepijih sradalnica i to više mjeseci poslije Drugog svjetskog rata. U raciji protiv škripara partizani i njihovi sljedbenici mučili su je kod kapelice na čelu sa Srbinom Tomom Čalakom iz Zavale.  Mučili su je do te mjere da više nikad nije bila normalna sve do smrti 1956. Isti taj Čalak je s opakom družinom pljačkao selo, osobito djevojačke sanduke, a na Lišćima bez ikakva povoda ubio kod ovaca Janjine suseljanke: djevojku Cviju Obad, kćer Perinu, i Ivanu, ženu Marka Obada.2 Osim sestre Janje Luca je imala i sestru Maru rođenu 1896. koja se udala za udovca Petra Krmeka na Donji Drijen i sestru Ružu rođenu 1904. koja se udala za udovca spomenutog Peru Obada u Prapatnicu. Baba Trojka imala je i dva brata:  Vidu rođenog 1885., koji je otišao u Ameriku i tamo mlad umro, i brata Božu koji je rođen 1894. (oženio kasnije Lucu Prkačin).  On je stradalnik Prvog svjetskog rata. Pao je u rusko zarobljeništvo iz kojega je pušten i vratio se u rodno selo tek nakon sedam godina i tu je živio do smrti. Dakle, Lucina je obitelj bila višestruko stradalnička. Sin Vide i drugi potomci njezina brata Bože bili su joj jedina prava nada i potpora, kod njih je onemoćala proživjela i zadnje dane mukotrpnog života. Luca se udala na Gornji Brštanik za udovca Peru Puljića Gaštanovića pa je tu prozvana Trojka po svom djevojačkom prezimenu Trojić. I njezino je stradanje počelo veoma rano. Prije svega muž je rano umro, njihovu sinčiću bilo je tek godinu i pol dana. S pastorkom Androm se morala podijeliti. Dobila je dio imetka od kojega se nije moglo živjeti i uglavnom trošnu zasebnu kuću s jednom jedinom prostorijom, seoskom dimaricom s ognjištem te je u njoj živjela po povratku iza rata sve dok nije “pala na postelju” kada su je odvezli na Hotanj u rodnu kuću. Kuća joj je bila pokrivena krovom od raži bez stropa. S jedne strane ognjišta bila su drva, zapravo brstine jer prava drva nije imao tko usjeći, osobito nakon povratka iz izbjeglištva i stradanja sina Boška. S druge strane ognjišta bio joj je ležaj, a oko njega i svuda po kući manji i veći zavežljaji sa sirotnjskom imovinom bez ikakva namještaja. U takvim okolnostima živjela je ne samo oskudno, nego se jedva i preživljavalo. Priča se izreka njezina sina Boška, koji je bio duhovit poput majke,  koji je nakon objeda ustao i rekao majci: „Majko, ovo je jelo kao ona molitva ‘S krstom lego, s krstom usta, gladan sjedo, gladan usta!’.” Kad je pučanstvo Brštanika i okolnih sela u rujnu 1942. izbjeglo pred četnicima, teško je bilo u neimaštini koju je rat prouzročio doći i do korice kruha. Kao i mnogi mladi momci, i Boško je, da bi se spasio od smrtne opasnosti glađu, stupio u hrvatsku vojsku. To je bio siguran put do kruha. Službovao je u Makarskoj i drugdje po Dalmaciji i Hercegovini. Više osoba iz njegove rodbine tvrdi da je do tada učio za svećenika i daleko dogurao, ali ga je rat prekinuo. Ovu tvrdnju nismo uspjeli provjeriti i prepuštamo je budućim istraživačima. Pripovijeda se da je znatno kasnije, nakon rata, babu Trojku došao posjetiti mlađi čovjek iz Varaždina. Donio joj je mali molitvenik za koga je rekao da mu ga je pokojni Boško darovao jer su bili u istoj postrojbi. Pripovijedao joj je o njegovoj izvanrednoj dobroti i rekao da je kolegama bio pravi duhovnik. Sve ih je zaklinjao da ne uzimaju ni najmanje tuđe sitnice. Osobito da eventualne zarobljenike ne muče i ne ubijaju, nego da se prema njima ljudski odnose. Ovo na neki način potvrđuje tvrdnju rodbine da je krenuo svećeničkim putem. A potvrđuje to i ustrajna žarka molitva njegove majke. Među mnogim nakanama na koje je molila, upadljivo često bila je i molitva za duhovna zvanja.3 Ne treba sumnjati da je i njezina molitva pripomogla pravim procvatom svećeničkih zvanja u užem kraju od kojih je sudjelovala i na više mladih misa. Iz užeg kraja je danas sedam živućih svećenika4 i znatan broj redovnica! Završetak rata trebao je biti i kraj nedaća, a još gore nedaće su za čitavi hrvatski živalj, a osobito za babu Trojku, zapravo tek počele. Sin Boško je zarobljen na Križnom putu i 1945. u koloni 20. srpnja stigao je do Mostara gdje je zatvoren u zloglasnu Ćelovinu. Uz sve zločine nad zarobljenicima olakotna okolnost bila je ako su bili mlado godište pa im se ništa nije moglo “prišiti”. Tako je i Boško pušten u Mostaru na slobodu da se javi mjesnim poratnim partizanskim vlastima u Stocu. Tako su dvanaestorica mladih momaka, među kojima je bio Boško, dospjeli u Stolac. Nije bilo puno nade da će ih ovakav po sastavu i ovako neprijateljski raspoloženi sud prema Hrvatima osloboditi. Zloglasni stolački sud i masovno je hrvatske povratnike osuđivao na smrt i nakon mučenja bacao u jame po Poplatu ili zakopavao u okolici Radimlje što su dokazala istraživanja poslije Domovinskog rata.5 Na Radimlji je, zapravo, veći broja stratišta. Prije svega su mnogi ubačeni u samu rijeku, koja je u vrijeme kiša znala veoma nabujati. A uz rijeku je npr. samo na jednom mjestu strijeljano i u rovu dugom oko 30 m pokopano mnogo Hrvata iz raznih krajeva, među njima i 7 svećenika. Poznata je i čatrnja Glizuša, zatim Đurića podrum u Popratima… U kanjonu Radimlje bilo je više stratišta npr. Škorbin kuk, Crkvine i dr. Stratišta je bilo i u kanjonu Bregave, posebno iznad Stoca, ali i južno od Vidova polja. Osobito je bilo više stratišta – jama na Poplatu: u Drenovačkoj vali, u Lokvičinama, jama Kalac, zatim jame na Drenovcu: Pazarište, kod Hrlinih kuća i Doma6 Golubinka, grobišta u Marića ogradi, Varduša,7 jame na Žegulji, kod Vođena, Žrvanj, Padrljača, Krtinje, Vlahovići… i druge jame-stratišta.8 U Dokumentaciji o stradalnicima susrećemo izvješće ljudi iz tih mjesta kako su k tim jamama vojnici JNA kasnije dovozili bačve kiseline da bi rastopila ostatke ubijenih u njima. Čak i komunistički pisci priznaju da je: “Zabrinjavajuće saznanje o broju… streljanih na osnovu saradnje sa okupatorom, nestalih i odbjeglih u završnim operacijama NOVOJ 1945. godine”!9 Stolac se po sudu i stratištima doista upisao u prave ‘Bleiburge’.10 Sud je, naime, imao tzv. “profesionalne svjedoke” koje su poučavali kako svjedočiti.11 A ni nakon neutvrđene krivnje nitko nije bio siguran. Veći dio oslobođenih iz sela južno od Stoca presretale su razbojničke skupine, mučile i bacale u jame bez ikakvih posljedica. Možda je to čak bilo i dogovorno sa sudom. Oni koji su slučajno pošli preko Čapljine, došli su živi u svoja sela. Ni okrutni stolački sud ipak nije našao krivnje kod spomenutih mladića. Neki kažu da su neke srpske žene s Poplata izjavile kako o ovim mladim momcima ništa zla nisu čule pa su zato pušteni da se vrate u svoja sela. I krenuli su gladni i izmoreni svojim domovima. Na veliku nesreću, dok su odmarali na Košnicama kod Maslina tažeći glad plodovima murve (duda), naišla je putujući u Stolac krvožedna Savica, žena Milutina Ivkovića Đotuna sa Stjepan Krsta. Rodom je bila od Gordića iz Dabrice pa ju je svak jednostvano zvao Gordićuša, a malo tko Savica. Kad su joj rekli da su oslobođeni i da idu kući, požurila je u Stolac i okupila s bratom Pantom Gordićem poznatu zločinačku grupu u kojoj su se, uz njih dvoje, isticali Krsto Gordić i Đorđo Herbez, također iz Dabrice. Sustigli su ih i vratili te preko Stoca na Poplatu pobili kocima te ubacili u jednu od 5 jama na tom području. Među tih 12 mladića došli smo, uz svu kratkoću vremena za pisanje ovog članka, do imena većeg broja. Bili su to s Gornjeg Brštanika spomenuti Boško Puljić Gaštanović, sin Lucin i Perin, rođen 1924., Mirko Puljić Vidić, sin Nikolin i Božice r. Perić, rođen 1925., zatim Frano Puljić Vidić, sin Andrijin i Lucije r. Knežević-Pažin, rođen 1924., Martin Puljić Vidić, sin Bokin i Mare r. Knežević, rođen 1925. Sa Stjepan Krsta su bili Frano Marić, sin Vidojev i Danice r. Lončar, rođen 1925., Mato Marić sin Ilijin i Anice r. Kukrika, rođen 1923. te drugi, Mato Marić, sin Boškov i Mare r. Maslać, rođen 1924., i Pavo Marić, sin Jankov i Anice r. Puljić, rođen 1921. S Donjeg Brštanika bio je među njima Grgo Vukić sin Đurin i Mare r. Obradović, rođen 1918.12 Na imena ostalih stradalnika nismo zasad naišli. Život Boškove majke Luce, babe Trojke, ovaj smrtni udarac je temeljito promijenio. Nije više nikad imala mira, trajno je bila na svojevrsnim hodočašćima osobito po selima donje Hercegovine i susjedne Dalmacije, a stizala je i na otoke, kao npr. na Šipan, pa bi se opet vraćala svom domu na Brštanik. Uglavnom je išla na svetačke blagdane po crkvama, a znala je sve svece koji se i kada se slave na spomentom prostoru. Putujući je više ili manje glasno trajno molila, prekidala bi molitvu samo kad bi nekoga susrela i progovorila koju riječ s njime. Prenoćila bi kod dobrih ljudi koji su joj rado u svim selima davali i smještaj i hranu pa i pokoji dar za daljnji put. Osobito je za djecu bila velika radost kad se baba Trojka vrati jer je sa Šipana donosila vreću kvalitetnih rogača, u ono vrijeme slađih od svih čokolada današnjeg svijeta. Djeca su joj bila osobita radost, znala je s njima dijeliti i aluminjski novčani sitniš kojeg su joj, kao siroti, u rolama davali kao bijednu pomoć. Baba Trojka je znala pohađati i stratišta za koje je god znala i na njima dugo moliti i paliti svijeće. To su neki krivo protumačili da traži grob sina Boška. Međutim, ona je dobro znala sudbinu svoga sina, znala je da ga je ubila Gordićuša.

Kad god ju je susretala na putevima samo bi glasno, umjesto pozdrava, ponavljala: „Ti moga, Bog tvoga!“ Spomenuta Savica Gordićuša je također imala, kao i baba Trojka, sina jedinca, Momčila. On je kao momak obolio od raka. Bolovao je sve do smrti u stolačkoj bolnici koja je tada imala i stacionar. Koji su ga poznavali, odreda svjedoče da je bio vrlo dobar mladić. Družio se sa svim kolegama iz rodnog sela bez obzira na vjeru, s njima se zabavljao i načas zaboravljao svoju zlu kob.13 Više svjedoka svjedoči da jedino nikad nije htio primiti majku Gordićušu u posjet. Kad je jednom nekako pristupila k njemu, prema svjedocima rekao joj je: „Ti si ovo meni skrivila ubijajući nevine momke!“ i okrenuo bi se na ležaju na drugu stranu, a neki (neprovjereno) kažu i da je u ljutnji i pljunuo na nju. Gordićuša se ni poslije rata nije dugo vremena promijenila te je nastavila s progonom susjeda Hrvata optužujući ih za teške zločine da bi ih se osudilo na smrt ili bar na dugu robiju. Tako je optužila i prvog susjeda, uglednog i dobrostojećeg Marka Lončara. On ju je početkom rata uz veliki rizik spasio od smrti, poslao ju je kod svoje tazbine u Rotimlju, u zaklonjeni zaseok Dolovi. “Zahvalila” mu se naopako poslije rata, teško ga je optužila na sudu i tražila da ga osude na smrt ili bar na najstrožu kaznu. Na njegovu sreću na sud je kao svjedoka dovela plemenitu Srpkinju Gošu, majku Cvjetka Rupara. Kad ju je kao svjedoka sud upitao je li Marko kriv, odgovorila je: „Jest, dašta je, kriv je što je ovu živinu spasio od smrti! Da njega nije bilo, nitko od nas ne bi ostao živ!” Na takav iskaz Marko je odmah oslobođen. Osim sina Momčila, Gordićuša je po udaji za udovca Milutina Ivkovića Đotuna, našla i nekoliko pastorčadi od njegove prve žene, među njima i dva njegova sina koji su Gordićuši također, poput njezina sina Momčila, bili prava suprotnost. Bili su to Čedo i Gojko. Gojko je završio škole i živio u Trebinju. Oženio se Hrvaticom Marijom. Bio je veoma prijatan čovjek prema svakom jednak. Osobito se obradovao kada je u Trebinje za župnika došao svećenik s njegovog susjednog Brštanika te se s njim vrlo često susretao u prijatnom druženju. A Čedo je kao nastavnik dugo vremena živio na Pileti te predavao, a često bio i direktor, u osmoljetki u Crnićima. Osobito se istakao kao umirovljenik u Domovinskom ratu kad je postao spašavatelj Hrvata koji nisu uspjeli izbjeći prije dolaska JNA na Stjepan Krst i Donji Brštanik.14 Noću su se mlađi skrivali u šume kojima je ovaj kraj obilovao. Neke je, ipak, sumnja se dojavom drugog Srbina susjeda JNA uhapsila i odvela u logor u Bileću gdje su bili mučeni s trajnim posljedicama. Zanimljivo je napomenuti da je s njima u Bileću odveden i Srbin Žarko Đurica jer ga je isti čovjek prijavio da je pred dolazak JNA nabrzinu obavijestio župnika don Slavka da s nemoćnim roditeljima izbjegne što je on i učinio. Žarko je, također, neko vrijeme proboravio u Bileći. One koji su se krili po šumama Čedo je savjetovao da se zasad ne boje, da se samo klone prometnica. Padom mraka krišom bi oni dolazili po hranu u Čedinu kuću što je on dijelio s njima koliko god je imao i mogao. Međutim, kad je HVO prešao Neretvu i oslobodio Dubrave, srpske izbjeglice, osobito oni poznati po zločinima nad Hrvatima tijekom i poslije Drugog svjetskog rata, Prebilovčani i Klepčani, prilike su se opasno pogoršale. Kad su padom mraka po običaju došli Hrvati iz svojih skrovišta do Čedine kuće, uznemirio ih je njegov glasni plač. Ušli su u kuću zamišljeni i ožalošćeni, a Čedo im je rekao: „Ovi što su sad došli opasni su, ubiti će svakoga koga god od vas nađu, morate bježati i spasiti goli život.” Pokazao im je čak i kojim pravcem mogu preko brštanske gradine izbjeći u Dubrave. Mladići su se odmah rastrčali, ponudili sve stare i nemoćne da ih povedu ili na dekama ponesu sa sobom. Oni koji su poslušali, bili su spašeni, koji nisu shvatili ozbiljnu prijetnju ostali su i svi mučki ubijeni, njih 31.15 Novodošli četnici su doista bez ikakva razloga i objašnjenja odmah ubili Đuku – Đuru Obradovića na Donjem Brštaniku. Autoru je njegov susjed Jozo Obradović, koji se smjestio u izbjeglištvu na izlazu iz Čapljine prema Trebižatu, ispričao kako se začuo pucanj, ali se on nije na to obazirao jer je vojska doista često pucala. Domalo se na otvorenim vratima njegove kuće pojavio naoružani četnik. Jozo ga je primio s domaćinskom dobrodošlicom i pogostio rakijom. Četnik je popio rakiju, a onda rekao: „Ustaj, idemo!” Jozo je upitao: „Kuda, prijatelju?” Odgovorio je: „Da te ubijem!” Još uvijek ne shvaćajući opasnost trenutka, pošao je pred njim seoskom ulicom. Preko zida su preskočila dvojica vojnika, koji su ga očito pratili. Jedan ga je zgrabio za desnu, a drugi za lijevu ruku govoreći Jozi: „Bježi i svima kroz selo kud budeš prolazio reci da bježe, sve će vas poubijati!” Tako je i bilo. Neki su poslušali, nekima nije bilo moguće dojaviti, a neki nisu zbog nemoći mogli – svi su pobijeni. Pred kraj života izgleda je proradila savjest i u Gordićuše. Rodbina na Hotnju pripovijeda kako im je baba Trojka pričala da je Gordićuša dugo teško patila i molila je za oproštenje da bi mogla umrijeti, što je ona učinila pa je Gordićuša uskoro umrla. Godine su učinile svoje, baka Trojka je postala nemoćna starica o kojoj se doista nije imao tko brinuti. Vide, sin brata Bože, doveo ju je sedamdesetih godina s Brštanika na Hotanj posve obnemoćalu, dovezao ju je župnik don Slavko Maslać. Ubrzo je legendarni taksist Janko Perutina dovezao i njezinu imovinu: dvije vreće krumpira i 60 kukuruza te nešto robe. Baba Trojka se na Hotnju uz njegu rodbine malo i oporavila. Često je obilazila hotanjska groblja i molila za pokojne i to tako glasno da se moglo čuti do Podvornica ispod sela i Gradine iznad sela.16 Na Hotnju je umrla 1981. godine. Bratiću Vidi je stalno ponavljala: “Moj Vide, nemojte vi mene kopati u vašu grobnicu nego u zemlju kraj nje. Nasamo. More neko od mojih Puljića doći pa će znati đe će mi svijeću upaliti“17 I bilo je tako. Trojka je ukopana uza zid u starom Trojića groblju na Hotnju. Bratić joj Vide kasnije je grob prekrio betonskom pločom.

Nekoliko vedrih zgoda iz Trojkina života

Molitva je bila babi Trojki sastavni i neodvojivi dio života, svakog dana i časa. Upravo s obzirom na njezine molitve kola mnoštvo priča: poučnih, tužnih, šaljivih… Da ne bismo ovaj opis završili pesimistično, navodimo samo nekolike zgode.

Trojka i oficir Vido

Oficira JNA Vidu vojska je udaljila i od vjere i naroda. Osobito nije podnosio svećenike i kršćanski pozdrav. Jednom zgodom je na putu između njiva zasijanih žitom morao proći kraj babe Trojke koja se “razlijepila” na sred puta i poluglasno molila. Kako je nije imao kuda zaobići, krenuo je prema Trojki te, da bi je skrenuo s molitve, izdaleka započeo: „A gdje si, baba Trojka, ja i tvoj pokojni Boško, bili najbolji kolege, svuda smo išli skupa na sijela, družili se…” i tako sve dok je do nje stigao. Baba Trojka ga ja mirno saslušala, a onda ga ozbiljno pogledala pa mu rekla: „Sine moj, sve je to što si rekao dobro, ali prvo: ‘Hvaljen Isus!

“Gospe moja kako ćemo, Gospe moja lako ćemo…”

Ogranak Trebižata u Strugama, onaj prema Gabeli, nabujao i odnio slabi most. Skupilo se s obje strane puno putnika, jedni bi preko mosta u Gabelu, a drugi s druge strane u Čapljinu. Bespomoćno stoje, komentiraju i čekaju ne bi li se bujica smanjila i našao neki način da prijeđu, ali rijeka teče sve jače. Najedanput iz pravca Gabele dolazi baba Trojka po običaju glasno moleći. Kad je stigla, molila je: „Gospe moja, kako ćemo, Gospe moja lako ćemo…” S obje strane se svi smiju babinoj molitvi i govore joj kako joj to ovaj put ne će upaliti. Međutim, mlinar Krešić se smilova starici, povukao je za ruku pa kroz mlinicu. Uz ne mali rizik postavio je neke grede i daske te prebacio Trojkin zavežljaj, a onda i nju prenio na drugu stranu. Kad se baba pojavila s druge strane moleći istu molitvu: “Gospe moja kako ćemo, Gospe moja, lako ćemo”, nastade opće zaprepaštenje i nevjerica otkud se s onu stranu rijeke našla…

Bože, ako mi išta danas misliš dati…

Jedno jutro na Hotnju su čuli kako Trojka moli, glasno kao i uvijek: „Bože, ako mi išta danas misliš dati, daj da mi dođe moj dumo (Slavko) sa Šćepan Krsta!”

Trojka se “svađa” s Gospom…

Trojka je molila u svim prigodama. Pošla je u drva, ali sama ne može ništa. U ovom kraju ima obilje drvenih plotova, oni se kad se grane osuše i natrunu ne mijenjaju, nego se svake godine “zanove” novim slojem. Baki Trojki su osobito bile dragocjene one donje suhe grane koje baš i ne znače mnogo pa čije god bile. Ne vidjevši da je itko gleda, pristupila je plotu i počela izvlačiti s dna plota one stare, suhe grane. Ali one su još čvrste, ne daju se. Stisla baba zube pa kroz stisnute zube i iskrivljenim ustima moli: „Ždravo Marijo, milošti puna, Gošpodin š tobom…” Izgledalo je to kao da se svađa s Gospom!

Trojkin post – i gozba!

Trojka se hranila vrlo oskudno, ali čula je da se petkom jede riba, tj. posti se! Tako je svaki dan jela siromašno jelo, ali petkom je “postila”. Obvezno je kupovala konzerve ribe da bi postila. Naprotiv, kako nije imala krave, osobito se radovala mlijeku kad bi joj ga tko donio. Siromašna njezina nevjesta, suha “k’o grana” zbog loše ishrane donese babi Trojki jednom zgodom u posudi malo mlaćanice, najjadnijeg mogućeg jela. Trojka sva radosna kaže nevjesti: „Ha, ha, ha, blago meni… Što nisi debela, moja Jurkuša, kad imaš mlaćanice?!” A nevjesta Jurkuša odgovara: „Nos’ te nesreća, ona me do ovoga i doćerala!”

Odabrao i priredio: Slavko Katić