Mali ženski razgovori sa dramskom umjetnicom Barbarom Rocco

Bez obzira što sam dijete asfalta, oduvijek me privlačio život u prirodi

Od kada se prije 20 godina iz Zagreba preselila u Varaždin točnije na Varaždin breg Varaždinci je od milja ne zovu Barbara nego Bara. Barbaru Rocco vrsnu dramsku umjetnicu koju smo imali priliku gledati u brojnim TV novelama i filmovima kao i u predstavama, nije potrebno posebno predstavljati. Za Male ženske razgovore predstavila nam se sama. Pa, ćiribimbnite malo u svijet Barbare Rocco. Kod glumaca je uvijek sve neobično i jedna velika igra i čarolija. Tako je i kod Barbare Rocco.

Gordana Igrec

Je li majka, glumica Nada Rocco glavni „krivac“ što ste Vi završili na daskama koje život znače? Ili…?

Ne, nije. Ona se stvarno trudila da do toga ne dođe hahahaha. Tata se trudio još i više hahaha. Vrlo rano sam pokazala interes za kazalište i već kroz srednju školu gledala sam sve što sam mogla ; predstave, ispite na Akademiji, probe, onda mi je tata rekao : „ Ljudi na probama svi nešto rade, a ti sjediš i gledaš. Budi korisna, radi i ti nešto za projekt, a usput promatraj. „ I tako sam bila garderobjer, binski radnik, sve i svašta. Moji su mislili da će mi se kroz te, vrlo često, naporne poslove kazalište smućit, ali kad su vidjeli da ne odustajem usprkos svemu, pomirili su se s mojim odabirom.

U kojoj klasi ste diplomirali glumu?

Bila je to klasa snova. Nas je na godini bilo samo devet i htjeli smo diplomirati zajedno u istoj klasi i htjeli smo raditi Prosjačku operu u integralnoj verziji. Budući da smo znali da profesori neće biti oduševljeni s time ( integralna verzija traje četiri sata ima tridesetak songova i brdo uloga ) mi smo molili profesora Damira Munitića da nas uzme pod svoje i napravi Prosjačku s nama. Znali smo da nas on neće odbiti. To je bio ispit za pamćenje ! Bilo nas je premalo, pa smo za ostale uloge tražili pomoć kolega koji su već otišli sa akademije i kolega s nižih godina. Trajali smo četiri sata uz orkestar muzičke škole, izveli sve songove i u ispitu nas je igralo četrdeset i dvoje mladih glumaca. Mislim da veći ispit nikada prije niti poslije nije izveden, a sve zahvaljujući našem najdražem profesoru Munitiću.

U kojoj ste ulozi debitirali?

Zapravo u Jadnicima gdje sam igrala malu Cosette, a moja mama je igrala veliku Cosette. To je bio mjuzikl u produkciji kazališta Komedija, a igrali smo u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.

Od kada ste u varaždinskom HNK-a?

Pa ima već više od dvadeset godina.

Kako ste se snašli živjeti u Varaždinu?

Dobro. Ja zapravo ne živim u Varaždinu nego na Varaždin bregu, a to je velika razlika. Bez obzira što sam dijete asfalta, oduvijek me privlačio život u prirodi i mislim da sam dobro napravila. Zaista uživam na ovim čarobnim bregima.

Što je za Vas gluma? Posao ili poziv?

Kako kada. Mi na žalost mnogo puta nismo u poziciji da radimo ono što bismo željeli i u što vjerujemo, tako da odgovor na Vaše pitanje varira od projekta do projekta.

U kojim predstavama trenutno igrate?

Igram u svom matičnom kazalištu u mnogim predstavama prema repertoaru mog kazališta, igram u Ludoj kući predstavu „Potpuni stranci“ s kojom smo izašli u veljači i igram našu duodramu, sa Sunčanom Zelenikom-Konjević predstavu „Žena godine“, igramo po kućama, igralištima, proslavama i bilo gdje treba jer ju nas dvije obožavamo igrati.

Imamo Vas priliku gledati u TV noveli na Novoj TV. Niste od onih koji bi se libili zaigrati u sapunici, zar ne? Zašto?

Nisam, jer kao prvo i to je moj posao, a kao drugo i glumci vole nekada zaraditi, a sa kazalištem to je sve teže i teže.

Koju ulogu sanjate da odigrate?

Više ne sanjam. Nekada sam imala ladicu s tekstovima koje bih voljela jednog dana raditi, ali sada…. Znate, glumcu ide vrijeme, ono što mogu sada igrati neću moći za nekoliko godina jer ću tada biti već prestara za tu ulogu. Kada sam postala prestara za tekstove koje sam spremala u ladicu, prestala sam sanjati.

U kojim smo Vas sve filmovima mogli gledati?

Pa ima ih puno, nije da ih nema, samo morate paziti da ne kihnete ili ne odete piškiti jer bi vam se moglo desiti da propustite moju scenu hahahaha.

Koje ste nagrade dobili za svoj glumački rad?

Dobila sam nagradu na Danima satire za Petrunjelu, na Festivalu glumca za možda meni najdražu predstavu „ Tužna je nedjelja „, dva puta Nagradu Hrvatskog Glumišta jednom u kategoriji mladi glumac do 28. godina, drugi puta za najbolju glavnu žensku ulogu, dobila sam Zlatnog histriona za Gričku i ne znam, mislim da je to to.

Sa kojim glumcem najviše volite raditi?

Sa predanim, vrijednim i inteligentnim glumcem. U zadnje vrijeme sve više volim raditi sa mladim glumcima, jer njih ima više s tim odlikama. Na žalost većina kolega s godinama počinje odustajat i počinju odrađivati. Svaka čast iznimkama. Na primjer Peru Kvrgića godine nikada nisu pokvarile. Znači može se.

A glumicom?

Sve isto vrijedi kao i za muške.

Volite li više komedije ili drame igrati?

Volim sve. Najdraže mi je kad se tipovi zadataka izmjenjuju. To je, osim toga, dobro i za glumačku kondiciju.

Imate li uzora u kojem glumcu ili glumici?

Ne, nemam uzore. Ima glumaca koje volim gledati, ima glumaca koji me fasciniraju, ali svatko je priča za sebe i u glumi se ne može napredovati po uzoru, nego treba upoznati sebe i raditi na sebi.

Kako održavate kondiciju? I kako privatno i poslovno usklađujete?

Jedino kako se i može, vježbom.

Kako kada, postoje periodi kada nije moguće ništa uskladiti, ali onda znam da će doći neki novi period s nekim drugačijim ritmom i tako, stalne izmjene, s vremenom se čovjek navikne.

Koliko ste godišnje na snimanju?

Prošlu sezonu sam bila jako puno, skoro svakodnevno, ali zato deset godina prije toga nisam bila uopće, tako da ne mogu govoriti na godišnjoj bazi, jer tko zna kada ću i da li ću opet snimati.

Što nam novoga spremate za ovu ili iduću godinu?

Na samom kraju sezone smo počeli s probama po tekstu mojeg kolege Vida Baloga u režiji Kreše Dolenčića. Premijera je planirana za jesen, ali s obzirom na situaciju, tko zna. Nitko ništa ne zna, pa je o planovima za iduću sezonu jako teško govoriti.