Mali ženski razgovori sa pjesnikinjom Kristinom Koren Kudelić

Svaka emocija nađe način da bude izgovorena kroz poeziju

Kao da ju je rođenje u malom pitoresknom selu Jalševcu u blizini Čučerja odredilo za cijeli život. Najprije je zavoljela bilje i cvijeće i dugi niz nakon studiranja na Agronomskom fakultetu bavila se cvjećarstvom. Danas vodi izdavačku kuću, na Filozofskom fakultetu pohađa tečajeve hrvatskog i španjolskog jezika i… piše. I ne prestaje. Za Male ženske razgovore spisateljica Kristna Koren Kudelić govorila je bez zadrške o svojem pjesničkom stvaralaštvu i o književnosti i umjetnosti općenito. Pa, zavirimo zajedno u ovaj rijedak književni herbarij.

Razgovarala: Gordana Igrec

Gdje radite?

Moj san je oduvijek bio raditi s knjigama i biti ponosna vlasnica nekoliko tisuća knjiga. Danas u svojoj osobnoj biblioteci imam oko 1500 knjiga.

Kada su me 2018. pozvali da radim kao knjižničarka u HKD Braće Radića, bez oklijevanja sam pristala. Tu sam stekla znanje knjižničarke. Danas sam zaposlena u Izdavačkoj kući Diligo liber, čija sam vlasnica zajedno sa svojim mužem. Lektoriram i uređujem knjige. Moj muž samo slijedi moj san i ne dozvoljava mi da prestanem sanjati. Na tom području imam iskustva, jer sam taj posao počela raditi prije 8 godina.

Kada ste počeli pisati?

Ja bih rekla, oduvijek. Zaljubila sam se u poeziju i u lijepu pisanu riječ još u ranoj dobi. Od tada se izražavam literarno, kroz poeziju i stihove, i rekla bih, svakim danom se trudim usavršavati svoje talente i učiti svaki dan od tada. U osnovnoj školi bih umjesto zadanog sastavka napisala pjesmu. A hrvatski sam uvijek imala odlične ocjene. Nastavila sam pisati i u srednjoj, što se tadašnjoj profesorici svidjelo, pa me pozvala da budem urednica školskog časopisa kojem smo tada svi zajedno dali ime „Izidor“. Još uvijek postoji i živi taj časopis. Drago mi je da sam bila osnivač tog časopisa. Mogu slobodno reći, da sam imala izvrsne profesorice koje su me poticale na pisanje i radu na poeziji, nikad me nisu kritizirale, jer sigurno moj put ne bi išao ovim smjerom.

Koliko knjiga imate izdatih do sada i koje sve?

Uskoro objavljujem petnaestu zbirku poezije, „Žena od soli“ koju planiram promovirati na ovogodišnjem Interliberu. U tisku je i roman „Savršena laž“ koji sam napisala u roku četrnaest dana za vrijeme ove pandemije. Taj se roman prevodi na engleski jezik. Do sada je dobio pozitivne kritike, a vidjet ćemo što će reći i ostali čitatelji.

Objavljujem od 2013. godine, do sada sam objavila:

2013.g. – U sjeni izgubljenog vremena / poezija
2014.g. – Kada tuga zavlada tišinom / poezija
2014.g. – Pogled zaljubljene žene / poezija
2014.g. – Zalutala u magli / poezija
2015.g. – Evo me, moj Gospodine / duhovna poezija
2015.g. – Pokidane niti / poezija
2016.g. – Gabriellina tajna / roman
2017.g. – Zagrljaj umirućeg leptira / poezija
2017.g. – U mislima s Isusom / duhovna poezija
2017.g. – Zauvijek, ti i ja / zajednička zbirka poezije sa suprugom Ivicom Kudelić
2018.g. – Srela sam te / roman
2018.g. – Izgubljeni snjegović / dječja oslikana poezija
2019.g. – Dopustite mi da se predstavim / poezija

Naravno, planiram još puno toga dati od sebe i iz sebe.

Kakvu poeziju pišete? Ljubavnu, pejzažnu, duhovnu ili…?

Najčešće pišem ljubavnu i duhovnu (kršćansku). I jako nas je malo koji pišemo tu vrstu poezije. Još davne 1995. moje duhovne pjesme objavljene su u našem župnom listu na zahtjev tadašnjeg župnika Dragutina Šarca. Kad je on otišao iz župe, na žalost prestao se uređivati župni list. Pišem i dječju poeziju, za naše najmlađe. Vjerujem da ću i slikovnicu „Izgubljeni snjegović“ uskoro uspjeti promovirati.

Što je za Vas poezija?

Jednostavno, moje emocije. Svaka emocija nađe način da bude izgovorena kroz poeziju. Poezija je za mene kraljica. Pišem i prozu, ali opet ću se vratiti poeziji. Kroz poeziju izrazim sve ono što me boli, svu tugu, …. Izrazim svoje osjećaje ma kakvi god oni bili. Sretni, veseli,… većinom su tužni.

Pišete i prozu. Izdali ste nekoliko romana, zar ne? Što Vam znači proza?

Pišem prozu. Završila sam i tečaj za kreativno pisanje 2015. kod Milane Vuković Runjić, i tada sam objavila svoj prvi roman koji sam pisala sa svojih 14 godina, „Gabriellina tajna“. Taj sam roman predstavila i na sajmu u Beogradu, bio je najčitaniji u 2016. i prošle godine predstavljen na IL.

Nakon njega „Srela sam te“ koji još nisam promovirala, ali nadam se da ću i to uskoro, njega sam također predstavila na IL prošle godine. Sad ovaj treći roman „Savršena laž“ koji je potpuno druge tematike od prethodnih, nadam se da će biti promoviran na ovogodišnjem IL, i čitaniji od „Gabrielle“. (ne znam zašto vjerujem u to, valjda zbog tematike) 😊

Teže je pisati roman nego poeziju. Tu se mora paziti na svaki detalj, na uloge, na događaje,… puno je teže pisati prozu nego poeziju. Ali kako ja stvarno jako puno volim čitati, i pamtim detalje, pa ne trebam posebno zapisivati što sam opisala u romanu a što nisam. I naravno, opet malo „predahnem“ uz poeziju.

Da li pišete za djecu?

Da, pišem. Moja slikovnica „Izgubljeni snjegović“ je za djecu predškolskog uzrasta. A i surađivala sam sa školskim časopisom „Čarobna frula“ na Savici, gdje trenutno živim. To mi je bilo jedno lijepo iskustvo.

Koje ste godište? Kada ste rođeni?

Rođena sam 28. srpnja (uskoro punim 42 godine) jednog toplog dana davne 1978. godine. I divim se svojim godinama i iskustvu koje imam iza sebe. Također, u kratko vrijeme postigla sam puno, kako na poslovnom i privatnom planu, tako i na duhovnom.

Imate li potporu obitelji? Što Vam to znači?

Hvala Bogu, imam. Moram priznati da sam jako dugo šutjela i nisam nikome govorila „da ja pišem pjesme“. Uvijek sam imala neki strah od ismijavanja. Sve svoje pjesme čuvala sam u bilježnici, dok nije došlo vrijeme da budu i otkrivene. Znam da su moji roditelji tada bili posebno ponosni na mene. I jako puno mi to znači. Nikad mi nisu prigovorili niti me pokušavali odmaknuti od toga. Sjećam se kad sam se kako klinka zatvorila u sobu i pisala. Jedva sam dočekala kraj školske godine i ljeto, kako bih mogla samo pisati i pisati… i pisati… Mama bi mi znala reći „da živim u nekom svom ružičastom svijetu“ ali nije mi branila. Ne znam što bih da je to sve išlo drugačijm slijedom.

Izdali ste jednu zbirku sa svojim suprugom. O čemu je riječ?

Zbirka „Zauvijek ti i ja“ je zbirka koja je nastala sasvim slučajno, a ustvari i nije slučajno. Ništa nije slučajno. To su pjesme koje smo pisali jedno drugom, on meni a ja njemu. Ja sam uredila zbirku i to je ustvari bilo iznenađenje njemu za Božić, nije imao pojma da sam tiskala zbirku s našim pjesmama.

Odakle crpite inspiraciju?

Inspiraciju crpim iz svog života. Moj život i iskustvo je nepresušan izvor.

Danas bez straha mogu reći da sam više od 20 godina svog života bila zlostavljana, i svako iskustvo koje sam doživjela samo me ojačalo. Zaista sam prošla jako puno u životu, ali nisam jedna od onih koje će glasno tražiti „neka svoja prava“ i vikati da svi čuju. Nametati se drugima, tražiti sažaljenje. Ne. Ja sam jedna od onih koja u svom miru i tišini pronalazi i crpi snagu upravo iz svega proživljenoga i nastavlja dalje, jača i pametnija. Ona koja ostavlja sve to iza sebe i …oprašta.

Koje životne vrijednosti njegujete?

Vjerujem da svatko od nas ima svoje iskustvo i svi smo tu da bi nešto naučili. Svaka osoba ima svoje unutarnje vrijednosti prema kojima živi. Ponekad one znaju olakšati život, a ponekad i otežati. Ima i onih koji unatoč iskustvu, otežavaju život drugima, ne znam iz kojih razloga. Izbjegavam takve ljude.

Međusobno razumijevanje, odgovornost prema svemu (sebi, drugima), poštovanje i iskrenost (što ljudi jako teško prihvaćaju), zahvalnost, nesebičnost, empatija, pravednost, skromnost, velikodušnost i najvažnije od svega – oprost.

Uvijek osobno pazim; ako sam na tlu, otresem se i podignem, a ako sam previsoko spustim se na koljena. Tu leži i poniznost. A malo tko ju ima.

Imate li nagrade za svoj književni rad?

Uvijek sam se rado odazvala na međunarodna razna natjecanja, pa sam bila jako iznenađena kada sam 2014. godine osvojila prvo mjesto i žirija i publike u velikom balkanskom natjecanju Mili Dueli. Kasnije sam dobila još neka priznanja, ali sva su priznanja iz Srbije, Bosne i Hercegovine, na žalost, ni jedno iz Hrvatske.

Što nam novoga pripremate za blisku budućnost od poezije ili proze?

Pripremam roman, još mu ne znam ime ali tematika slična mom trećem romanu, pripremam zbirku poezije „Adamova kći“, pa zbirku duhovne poezije „Znam da me poznaješ“ i „Puer Dei“, nastale za vrijeme mojih duhovnih vježbi Svetog Ignacija, i još jedan roman „Nikome ni riječ“ u kojem sam opisala svoja vlastita životna iskustva. Taj roman pišem već jako dugo i čekam pravi trenutak za objavu.

Do kada ćete pisati?

Vjerojatno dok dišem. Ako ne pišem, imam osjećaj da umirem.

Koje pjesnike volite čitati?

Volim domaće autore, svaki od njih piše i izražava se na svoj način. Ima i onih instant pjesnika, ali za sto godina znat ćemo tko je kvalitetan a tko kvantitetan. Posjedujem jako puno knjiga naših autora i neću izdvajati nikog posebno.

A koji su Vam pjesnici uzor?

Odrasla sam uz Cesarića, Vesnu Parun (koju sam čak i poznavala jer smo jedno vrijeme živjele u istom kvartu), Ivanu Brlić Mažuranić, Silvije Strahimir Kranjčević. Naravno neizostavna Zagorka. I rado ću napomenuti meni najdražu autoricu romana Danielle Steel koja me tako dodirne, ne zbog tematike koju piše (iako piše i opisuje životna iskustva) već me fascinira njena predanost poslu. Ta žena napiše po pet romana mjesečno!? Ona mi je itekako veliki uzor.

Da li se po Vašem mišljenju dovoljno kod nas čita poezija ili proza?

Kako pratim dosta „našu scenu“, rekla bih da se jako prodaje erotika, erotski romani. To primijećujem i osobno znam da će netko radije posegnuti za time nego za nekom dobrom dramom. Na žalost, rijetko tko čita poeziju. To su moja vlastita iskustva, možda netko ima drugačija. Mene samo smeta što poezija nema tu zasluženu titulu koju bi trebala imati, a to je Kraljica književnosti. Jer nitko ju kao takvu ne tretira.

IZGUBLJENI TROFEJ

Hoće li biti dovoljno
ovo što je ostalo od naše ljubavi?
Ove mrve bez strasti i nježnosti?
Dva sitna zrna tuge?

Možda
Jednom…
Kada se sve loše zaboravi
i kada spakiramo ponos
u kofere svojih predrasuda…
Možda tada…

Možda ćeš poželjeti vratiti
jednom davno izgubljeni trofej
ali ja neću imati snage
kao nekada

Možda jednom
opet poželiš okus mojih usana
i jutra s mirisima tropskog voća

Možda
jednom…
Kada otjeramo ovu tugu u srcima
što tako grčevito čuva naša nevina samoća.
Hoće li biti dovoljno sve ovo
što smo odbacili zbog slabosti?

Hoće li biti dovoljno za opstanak?

PREDRAČUN ZA SREĆU

Mogao si ujutru
prije nego zora svane
prstima proći kroz moju kosu
dodirnuti misli uzbrurkane

Ali nisi…

Mogao si u očima
pročitati svaku neispunjenu želju
pozdraviti usnule usne
prepustiti se htijenju

Ali nisi…

A ja sam
samo zatvorila oči
u nadi da se sutra ista želja rodi
očekujem od tebe previše
i uvijek se isto dogodi

I opet ću tako svakoga dana
tražiti predračun za sreću
voljeti
čekati…

Moliti za mrvu?
Od sutra
ne, vjeruj mi
neću

SAHRANILA SAM TE

Večeras sam te
jedini
sahranila u svojim suzama
i posljednji puta ispratila s tobom noći

Večeras sam shvatila
kako ljubav nema vijeka
i da sve što je prošlo
više nikad neće doći…

Ispratila sam te uz harfe,
uz zvukove truba
i nemili plač srca svoga

Večeras sam, jedini
posljednji puta čula zvukove bola
i pokupila ostatke razbijenoga

Sahranila sam te
duboko u sebi oplakivala tugu
i osluškivala pjev ptice što ‘m’re

Posljednji puta odala ti počast
nasmiješila se,
jer hrabri prežive, zar ne?

Pjesme napisala: Kristina Koren Kudelić