Mali ženski razgovori sa pjesnikinjom i tajnicom HDK, Ružicom Cindori

Ako se misli na žensko iskustvo tada je moja poezija žensko pismo

Sa počasnom građankom Ludbrega i tajnicom Hrvatskog društva književnika na kojem je prije kojih 40-tak godina bio i sam pjesnik Zvonimir Golob, Ružicom Cindori za Male ženske razgovore govorili smo o njezinom pjesničkom stvaralaštvu i o umjetnosti i književnosti. Uvijek susretljiva i dobro raspoložena Ružica Cindori bez zadrške je govorila o svemu što je zanimljivo portalu Akademija Art. Pa, virnite na trenutak.

Razgovrala: Gordana igrec

Gdje ste rođeni?

Rođena sam u Ludbregu. Zato sam jednoj svojoj knjizi dala naslov „Ludbreški listopad“. Ta se knjiga nalazi i u specijalnoj zbirci Nacionalne knjižnice u Rigi. Moj rodni grad pretprošle godine me proglasio počasnom građankom.

Što ste po zanimanju?

Diplomirala sam komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslije sam upisala poslijediplomski studij informacijskih znanosti, smjer bibliotekarstvo, jer sam radila u knjižnici. Trenutačno sam tajnica Hrvatskog društva književnika.

Od kada ste tajnica HDK-a?

Od 2009.

Nakon koga ste došli na mjesto tajnice HDK-a?

Prije mene tajnik Društva bio je Željko Knežević, poznati hrvatski pjesnik.

Od kada pišete poeziju?

Poeziju pišem otkad znam pisati! Doslovno.

Koliko ste zbirka izdali i koje sve (naslove)?

Evo popisa mojih knjiga: Lomače zelenila (1984.), Rez, nezacijeljen (1989.), Krugovi. Udaljenost. (1997.), Ludbreški listopad (2002.), Strpljivost (2006.), Grad, šuma, otok (2006., nagrada Dobriša Cesarić), Pamučno zvono (2010.), Kasno (2011.), Странникът от Итака (Stranac na Itaci, 2011., izbor, na bugarskome jeziku), Zaboravište (2013.), Некој пред мене бил во оваа шума (Netko je prije mene bio u ovoj šumi, 2016., izbor, na makedonskome jeziku), Lenta od vjetra (2017.).

Pišete li i prozu?

Pišem, ali se nisam nikad odvažila objaviti.

Tematski koje su pjesme? Ljubavne ili duhovne, misaone ili sl?

Da, i ljubavne, i misaone… osim duhovne lirike u užem smislu. Dalibor Cvitan je svojedobno u jednom razgovoru okarakterizirao moju poeziju „stvarnosnom“.

Gdje pronalazite inspiraciju?

U svijetu oko mene i iskustvima, onome što doživljavam i proživljavam.

Što Vama znači poezija?

Smatram da poezija prenosi važna osobna iskustva na poseban način, iskustva koja se drugačije ni ne mogu izraziti. Da nije tako, ne bih ni osjećala potrebu pisati.

A što proza?

To vrijedi i za prozu.

Imate li uzore u književnosti? I koje?

Mnoštvo je uzora… od stare grčke i rimske poezije, do suvremenih autora.

Koji su Vam najdraži pjesnici i književnici?

Katul, Rilke, Saint-John Perse, Celan, Vidrić, Parun…

Može li se Vas svrstati u tzv. žensko pismo? Što je zapravo po Vašem mišljenju tzv. žensko pismo u književnosti?

Ako ste mislili na žensko iskustvo, svakako. No ako taj pojam koristite kao neku posebna ladicu ili vrijednosni sud, tada bih se rado izuzela. Književnost je vrijedna čitanja ili to nije – bez obzira tko je autor ili autorica. 

Pripremate li koju novu zbirku za bližu budućnost?

Trenutačno je poezija na pauzi.

Koje ste sve nagrade dobili za svoj književni rad?

Nije ih bilo puno, ali nose dična imena – Dobriša Cesarić, Dimčo Debeljanov.

Koliko godišnje HDK-u prima novih članova?

Teško je reći, kako koje godine. Možda petnaestak?

Je li točno da bi se DHK trebalo iseliti iz svojih prostorija na Jelačić placu? I gdje bi preselio?

To nije točno. Imamo ugovor o korištenju prostora koji je u državnom vlasništvu.

Do kada ste naumili pisati poeziju?

Najteže pitanje na svijetu. Do kada ću živjeti?

Pišete li za djecu?

Još sam premlada… Šalim se. Možda počnem pisati, ako budem imala unuke.

SLAMKA

Moj otac se smanjio,
leži u svom krevetu skvrčen
poput ostarjela novorođenčeta,
upravo poput novorođenčeta,
jer nepoznat mu je
ovaj svijet što ga okružuje
protiv njegove volje,
koji mu je oduzeo
blagoslov kretanja,
a polako mu oduzima
i mogućnost govora.
On ne zna kako se zove
ovo što ga okružuje,
ali to nije svijet
koji je godinama oblikovao
kako bi u njemu
bio udobno smješten.
„Tata“, kažem,
a on ni ne zna
da je nečiji otac,
bezubo se smiješi,
poznaje još samo
sladak okus kremšnite
u ustima
i sporo kapanje mlijeka
kroz slamku.

Pjesma Ružice Cindori