Mali ženski razgovori sa uglednom književnicom Sanjom Pilić

Djeci poručujem da budu dobri i pošteni, samostalni i da se ne ljute na cijeli svijet

Književnicu za djecu i za odrasle Sanju Pilić nije potrebno široj javnosti posebno predstavljati. Rođena u živopisnoj obitelji do danas kada je u zrelim godinama zadržala je mladenački duh i neposrednost. Kako u svojem pisanju tako i u svojem ponašanju. Za Male ženske razgovore za portal Akademija Art Sanja Pilić govorila je o dječjoj književnosti, o poeziji i umjetnosti općenito. Pa, malo zavirite u ovaj „otkačeni“ svijet Sanje Pilić.

Razgovarala: Gordana Igrec

Rođeni ste u živopisnoj obitelji. Koliko su majka i njezini pretci utjecali na Vaše odrastanje i formiranje kao osobe?

U velikoj mjeri. To, na žalost ili na sreću, kasno shvatite. Jer neke bi stvari tada mijenjali, pogotovo one koje vam ne služe za dobro. Dakle odrasla sam u relativno boemskom okruženju u kojem su ideali bili važniji od novca. Pomalo su svi bili sanjalice, pošteni i neprilagođeni. Nismo se bavili politikom, već umjetnošću. Težili smo slobodi i autentičnosti. Od prabake Zofke Kveder koja je bila spisateljica i borila se za prava žena i njihovo školovanje do mog oca koji je bolovao od depresije. Mama Sunčana Škrinjatrić isto je bila kompleksna ličnost, a i moja baka Mira. Sve je to, naravno, utjecalo na mene. Da sam odgajana u drukčijem okruženju sigurno je da bih bila i drukčija osoba bez obzira na genetiku. Morala sam u životu razviti neku vrst praktičnosti koju nisam stekla u u ranim danima. Što sam starija žao mi je što nisam stajala s nogama čvršće na zemlji, iako mi je glava u oblacima donijela i dosta radosti!

Kada ste počeli pisati za ozbač?

Zapravo, tek nakon nekoliko objavljenih knjiga počela sam se smatrati spisateljicom. Rekla sam sebi: e sad je to tvoje zanimanje! Prije sam se bavila fotografijom i crtanim filmom. A onda su mi ljudi postali prenaporni. Nisam se snalazila u njihovom svijetu, ha, ha.  Na neki način pobjegla sam u pisanje i nije to tako loše završilo. Ipak, sad bih izabrala drukčiju sebe.

Koliko zbirki poezije imate izdano, a koliko knjiga za djecu?

Imam četiri zbirke poezije i petu Sabrane pjesme u kojima su objavljene sve pjesme koje sam napisala. Knjiga za djecu imam 24. I još puno slikovnica.

Kako to da ste se odlučili za dječju književnost?

Sve je nekako išlo slučajno. Prvo sam objavila dvije zbirke pripovijedaka za odrasle. Onda je došla na red knjiga „O mamama sve najbolje“ koja je bila napisana za djecu, ali na poseban, otkačen način, pomalo fantastično, pa je donekle bila i za odrasle, posebno za mame. U njoj sam dijelom opisala sebe jer sam pokušavala dječju sanjarsku narav povezati s odgovornim majčinstvom. A to nije lako. Biti odrasla žena, a opet i zanesena djevojčica.

Što djeci poručujete kroz svoja djela?

Obično im poručujem da budu dobri i pošteni, samostalni, da rješavaju svoje probleme i da se ne ljute na cijeli svijet. Ukazujem im na prednost razmišljanja svojom glavom i opreznost u slijeđenju modnih trendova u svemu, da ne postanu dio zaluđene mase koja se opija fizičkim izgledom, krpicama, novcem, brandovima. Moji junaci su uglavnom iz prosječnih obitelji, obično dobro odgojeni, vole pomagati drugima. Djevojčice su zaljubljive, ali na kraju uvijek izaberu dečke koji ih cijene.

Koje ste sve nagrade za svoj književni rad dobili?

Dobila sam mnoge nagrade. Tri puta nagradu „Večernjeg lista za kratku priču“, tri puta nagradu „Grigor Vitez“ za knjige za mlade, dva puta „Kiklopa“ nagrade „Ivana Brlić Mažuranić“ i „Mato Lovrak“ također za knjige za mlade. Skupilo se.

Što je za Vas poezija?

Poezija je za mene kratki trenutak istine iskazan pjesničkim jezikom. Uglavnom. Naravno, istine mogu biti razne. Osim riječi poezija se sastoji od ritma i slikovitosti. Volim kad je sažeta, jednostavna, humorna, kad se poigrava s riječima i stvara nove svjetove u svega nekoliko stihova. Mirisna je, poput deserta je. Ne možeš se je prejesti. Često je mudra.

A što je pisanje općenito?

U mom slučaju istraživanje vlastitog ja. Što god da pišem, u pozadini svega stoji ključno pitanje: Tko sam ja? Tako da se često nalazim u svim likovima koje stvaram ma kakvi oni bili, što god im se događalo, kojeg god spola bili, koliko god godina imali. Ali, naravno, i svjedočenje o drugima, o vremenu i osjećajima, ljudskim sudbinama i razmišljanjima.

Imate li uzore u književnicima?

Ne u onom pravom smislu. Najviše su me formirali književnici koje sam čitala u djetinjstvu ili kao lektiru. Razvili su u meni, možda i preveliku suosjećajnost koja me je znala ometati u životu. Oscar Wilde me je podučavao dobroti i ljudskoj nesavršenosti. Kasnije sam voljela  Singera, Kiša, Cvetajevu, Kunderu, Màrqueza, Šalamova… Osim fantastičnih svjetova otkrivali su mi i veliku tugu i samoću ljudskog bivstvovanja na ovome svijetu…

Koje pisce volite čitati?

Više nemam omiljene pisce. Previše je dobrih knjiga. Volim čitati Beigbedera i Houellebecqa, ali više zato što pišu o ovom vremenu, o njegovoj mračnoj strani… Sadašnjica mi je poput horora pogotovo od kada je korona u igri. Tako da radije gledam humoristične serije, europske filmove, odlazim rado u kazalište, u prirodu… Nedostaju mi putovanja. Svako putovanje za mene je zgodan roman uživo. S nepoznatim i neočekivanim događajima.

Neka uspomena na majku koja u Vama još uvijek živi…

Najradije se je sjećam kad je bila u dobrim fazama, znači vesela. Na kraju svake godine birale smo najljepšu novogodišnju čestitku, to me je zabavljalo. Poslagale bismo čestitke po podu u sobi i onda glasale. Obično su pobjeđivale Unicefove čestitke.  Mama je s godinama postala preozbiljna i prilično neraspoložena. Ali sjećam se njezina smijeha kad je bila dobre volje.

Kako ste odgajali svoju djecu?

Imam sina i kćer. Bila sam blaga i djetinjasta mama. Dugo. Mama prijateljica. Mama nježnost. Ali onda sam promijenila ploču. Postala sam konzervativnija, stroža i odlučnija. Postavila sam granice u smislu da me ne iscrpljuju sa svojim odlukama. Sin je u pubertetu bio naporan. Morali su oboje rano početi raditi jer nisam imala dovoljno novaca za njihovo uzdržavanje, a alimentaciju nisam dobivala. Pomogla sam im u stambenom smislu, ali za život su morali zarađivati odmah poslije završene srednje škole tj. gimnazije. Da sam imala više novaca sigurno bih ih razmazila.

Imadu li djeca dobru školsku lektiru u školama?

Donekle da. Ali istina je da su današnja djeca drukčija, da ih zanimaju drukčije stvari, a ne čitanje klasičnih autora. Moramo se pomiriti s time. Oni zapravo vole čitati o sebi. Knjige u kojima se mogu pronaći. Sadašnje vrijeme, sadašnje teme. Kratke rečenice bez previše opisa… Fantasy također. Ipak treba ih upoznati s piscima koji su značajni dio naše i svjetske povijesti, pa i onda kad su im malo dosadni.

Do kada ćete pisati?

Ne znam. Mogla bih i sutra prestati, ha, ha. Ali vjerojatno neću. Sad sam u nekoj fazi kada bih radije zarađivala na drugi način. Koji?  Nemam pojma. Šteta što pisanje nije isplativa djelatnost, jer i novac stimulira na pisanje, vjerujte. Također i susreti s djecom po knjižnicama i školama kojih sad zbog korone, a prije zbog štrajka, više nema. Zgodno je i kada se neko tvoje djelo uprizori u kazalištu. Sve to daje piscima vjetar u leđa.

Što nam novoga od dječjih romana pripremate u bliskoj budućnosti?

Na kraju prošle godine izašao mi je roman „Mama, nemoj me gnjaviti!“ Tako je sada na redu zbirka priča za mlade čiji naslov još nisam smislila.

Ali i od pjesama?

Pjesme će malo pričekati, ali mi do kraja godine treba izaći zbirka priča za odrasle pod nazivom „Zbogom, romantiko!

UDICE BAČENE

Udice bačene,
mornarske mreže,
mišolovke, zasjede,
stupice, zamke, ljepila,
mamci
postavljeni,
polja minirana,
spisi nestali, virusi pušteni,
vode zagađene, lažni svjedoci,
izmišljeni događaji.
Kako ste sve to preživjeli?

Bila sam zaljubljena.
U koga?
Bila sam zaljubljena
u ljubav.

MAJSTORE, KAKO VOLIM MAJSTORE

Majstore volim razne, vodoinstalatere što
mijenjaju gumice na slavinama i odčepljuju
umivaonike, zatim električare koji žmirkaju
nad razvodnom kutijom i kažu mi da pritisnem
prekidač, dečke s perilicama za rublje na
svojim plećima što penju se na treći kat, zatim pekare
s brašnom u kosi i krznare koji procjenjuju tetinu
bundu, krojače što promijenili su zatvarač na
obožavanoj jakni, stolare koji smišljaju dizajn nove kuhinje
i vole pričati viceve o plavušama, a napravit će mi
i
bračni krevet po nižoj cijeni.
Volim majstore.
Volim.
One što raskopavaju ceste i stavljaju plinske
cijevi ili obrezuju grmove s ružama, zatim miješaju
beton i grade kuće, pa putuju i skaču po krovovima
mijenjajući oluke, uramljuju fotografije s ljetovanja i
diplome, lijepe pločice u kupaonici i fućkaju kad su sretni.
Volim, volim majstore.

A najviše volim kad kažu: Evo, sve je sređeno! I onda se rukujemo
kao Blair i Putin
jer
WC kotlić opet radi.
Kao da je to malo!

Pjesme: Sanje Pilić

Ne zovu me uzalud “hodajućom pjesmom”
Zagreb, kao moj rodni grad, najdraža je tema u mojim pjesmama. Posebno sam ponosna što četiri objavljene zbirke sadrže svaka po jedan ciklus pjesama posvećenih…
Pokrenuta kampanja za zažtitu djece
Kad govorimo o nasilju nad djecom, zlostavljanju i zanemarivanju, uvijek imamo sive brojke. Velika je razlika između broja prijava ili čak procesuiranja počinitelja i broja…