U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje predstavljamo pisca Borislava Cimešu

U sklopu hrvatsko-crnogorske kulturne suradnje i izlaska dvije panorame crnogorskog i hrvatskog suvremenog pjesništva Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, predstavljamo jednog od značajnih suvremenih crnogorskih proznih pisaca BORISLAVA CIMEŠU

Piše: Božidar Proročić

PREDAVANJE IZ BIOLOGIJE

Kada upitate bilo kojeg građanina oblasti kojom upravlja veliki župan, pa i svakog seljaka, da li on što zna o slonu, on će vam odgovoriti, da je to velika četvoronožna životinja, koju tamo u dalekim zemljama upotrebljavaju za vučenje velikih tereta. Ispričaće vam kako u dalekoj Indiji, moćni carevi grade na njihovim grbačama čitave kuće.
U njihovim odajama se kreću prekrasne sultanije. Dalje će vam reći da je to životinja sa izuzetno velikom snagom, koja može najviše da povuče. Taj će vam seljak ili građanin, svejedno ponešto znati reći i o drugim životinjama, kamili, volu, konju, teglećoj marvi.
Ali vam ne zna ispričati o nekim malim, sitnim, jedva primjetnim bićima, čija je tegleća spsobnost mnogo veća od slona, kamile, konja i drugih životinja. Na primjer, on ne zna da jedna mala životinja, ne samo kada bi bila koliko slon, već koliko najmanje kljuse, mogla bi vući za sobom, ne samo one kuće koje vuče slon, nego i kuće i slona. Uholača je jedna od srazmjerno najjačih u tom pogledu. Ona za sobom, kada bi bila kao obično kljuse, mogla bi vući čitav željeznički voz do vrha natovaren.
Slično je sa paramecijumom. Svi ovi mali organizmi, procentualno svojoj snazi, snažniji su od slona. Zbrajanjem njihovih zapremina, težina i snage i njenim množenjem dolazi se do cifara koje zapanjuju slušaoca i čitaoca. Srazmjerno svojoj veličini, snažnije su od slona. Ali postoji biće, koje još nije ušlo u zoologiju, niti nauku, čija je tegleća sposobnost mnogo veća i od uholače i od paramecijuma.
To malo biće ima svoje ime. Zovu ga: Penzija. Jednoga dana, šetao je po gradu veliki župan. Prošao je slučajno pokraj Finansijske uprave. U oko mu je pala gomila svijeta, koja se sakupila pred jednim prozorom ove ustanove. Župan je bio radoznao da vidi o čemu se radi. Poznat po gonjenju ustanika, odmetnika i svih onih koji ne priznaju režim, kome on pripada, župan je bio jako znatiželjan. U vremenu svakovrsnih tajnih i javnih skupova, odlučio je da se zaustavi, kako bi se orijentisao: da li je skup njihov ili naš? Gomila je ćutala. Ništa nije bilo opasno. Počne razgledati.
Neko ga, iz neznanja ko je u pitanju, uhvati za rukav… Župan se okrene i pred sobom ugleda starijeg čovjeka u dosta trošnom seljačkom odijelu. Oli mi kazat’ đe se ovđe primaju pare, zapita ga čovjek.
Kakve pare? Pa one od penzije. Nakon dužeg posmatranja, župan ga je pitao: odakle, što je i koliko prima penzije? Ja primam pedeset para penzije, gospodine. Žaleći ga što se toliko lomio za tako malu i bijednu nadoknadu, župan je primijetio:
Pa što si se, jadan brate, toliko mučio za toliku sitnicu, a ne možeš za to ni škatulu furmina da kupiš?
A dodaci, gospodine? Misleći, da će i dodaci biti isto tako sitni, župan se raspitivao o njima.
E moj, gospodine, vidiš koliko su male ove pedeset para, a vuku mi za sobom svakog mjeseca čisto četrnaest stotina dinara. Kako to?
A evo kako, gospodine: meni četrsto sedamdeset pet, a imam petoro đece i ženu, na svako sto pedeset dinara. U sve, da ne brojim one dva groša i po, četrnaest stotina manje dvadeset pet dinara… No đe će bit’ ona uprava? zapita on pošto izbroji. Župan mu pokaza rukom na onu gomilu ljudi… Ako budu ovako mala bića, ovako velike terete vukli, bojim se da jednoga dana ne razvuku i samu našu veliku Jugoslaviju, pomisli veliki župan i nastavi dalje.

LOV NA LEPTIRE

Dok sijač zaspa, dođe đavo i posija kukolj! veli jedna priča. Dok mi svi spavamo, dok ćutimo i mirno posmatramo, opasni po duh novog doba, grade barikade protiv svega onoga što nije kao oni. I što ne stoji u službi kulture i civilizacije. Ne spavajmo, jer nas taj san može toliko opiti da se više ne razbudimo. Prenimo se, isprsimo i gromko uzviknimo onima koji stoje u službi moći i volje za moć “Skidajte se nedostojni!” Za vas su robijašnice i ludnice, a ne oaze đe se služi ljubavi…! Ali mi hoćemo još sna… Nas neće razbuditi ni krajnja reakcija, kad jedan načelnik ide pred džamijom, da sa do zuba naoružanim pratiocima agituje uoči izbora za ličnost koja je po svemu, njemu identična?! Da se bori za svoje drugo ja!
I to nije sve. Taj isti načelnik progoni učitelja (čitaj leptira) između četrdeset i pedeset ljudi i bez razloga ga lišava jednog najobičnijeg prava svakog čovjeka. I kad taj učitelj reaguje, pred njim se isprsi žandarm s dvije puške i viče: “Naprijed!”
Učitelj je, u stvari, leptir koji ide sa cvijeta na cvijet, da ga oplodi, osmisli, usreći, da mu da vazduha i mirisa, da mu probudi um, rasani mozak, izoštri vid, pročisti uho.
Da ga uči i poduči! Da mu propovijeda o Aristotelu i Bogu! O vodi, znanju i vjeri! O Euklidu, Lobačevskom, Hercu! O transferzali Vajtklif, Hus i Luter? Da mu suprotstavi Kopernika, Bruna, Galileja i Leonarda inkviziciji i Torkvemadi; Keplera, Njutna i Šekspira, dogmi! Klestla i toleranciju isključivosti.
Da mu pošalje Kiđija u pohode ka miru i pomirenju. Da ponovi još jednom davedeset pet Luterovih teza Papi o indulgencijama. Dok svi trče na pare i za njima, leptir leti na cvijet! Učitelj trči za znanjem!
Zašto ovako? Za to da načelnik ili bolje rečeno prefekt neprestno ne sipa mast u oči dobrih i naivnih seljaka. Da ne ukloni sve one koji imaju hrabrosti reći istinu i podvrgne nepravdi one ugrožene od zagušenja koje donosi on sam. Najzad priznajem da u njemu ima trun istine jer se stidio prikazati pred progonjenima u ulozi koju je odigrao. Kada se ośetio sigurnim, pod zaštitom državnih bajoneta, u sredini dobrih i mirnih, ali naivnih seljaka, odpočeo je svoju pridiku kao glavnu ulogu. Neću vas gnjaviti s čitanjem onog zastupnika i njegovim tvrdnjama da je g. S. P. predao tuđu kuću državi.
Vi znate onu kriminalnu vještinu, kad lopov viče: „Drž’te lopova!“ Nešto drugo, vrlo karakteristično, prefekt je svoj govor podkrepljivao „dokumentima“ koja mu je sigurno komšija posudio protiv škole ili cvijeća.
„Ja hoću i dužnost mi je, da vas stanovnike ovoga mjesta, zaštitim od škole!“ deklamovao je ovaj čovječuljak. Dosadašnji predsjednik i knjižničar, upisao vam je đake u školu. Anđele u raj Gospodnji! G. S. P. je tražio učiteljicu i evo vam dokumenat! S. P. hoće da podiže školu! Sto hiljada imaćete da platite školu, a to ne treba! On hoće da vas pretvori u zaboravljenu pastorčad!
Ovako je naš prefekt beśedio. Pa onda: niđe se ne školuju ženska đeca islamske vjere, pa zašto bi i kod vas? Za njih nije raj Gospodnji! Ja sam bio sekretar muftijin, ja znam što je vama milo. Poznato mi je da vi ne želite učiteljicu Hristove vjere, a ona je eto u gradu i prima platu kao vaša učiteljica! Vama ne treba škola, niti za nju školska zgrada. Od ovih nasilja, ja ću vas zaštititi! Samo da glasamo M. A. osmijehnu se prezrivo jedan mladić. Zapamtite, ja sam vaša zaštita, a vi ćete mi pomoći! I prefekt sve tako. Angažuje se da zaštiti građane od njih samih, da sačuva vjeru od nauke, dogmu od jeresi, baštu od leptira, vrt od mirisa.
Roditelje od đece i od podizanja školske zgrade. Od slanja đece, cvijeća života u njihovu baštu, dok Rašinli Eli Muhamed ori efendija pred tom istom džamijom, prije mnogo vjekova, propovijedi da je carska želja da se u njegovom selu otvori mejtep, pardon, bašta. Divna komparacija! Dosta! Sapienti sat! Jasno za svakog što se hoće! Hoće se neprosvijećena masa, s kojom će gospodariti grupa vlastodržaca kao čobani sa stokom. Traži se pastir, pastir za stado, kojem umjesto u glavi, ima da zvoni oko grla!
A misao da robuje zveketu metala! Traži se scena Silverovog papagaja iz „Ostrva s blagom“ Roberta Luisa Stivensona i njegov krik „osmaci, osmaci, osmaci“, kako bi zbog njih ljudi bili pretvoreni ne u cvjetove na koje se slijeta. Ili, na čije će glave slijetati leptir sa mirisom iz raja, već u biljke, koje napuštene od svih, ne zalijevene treba da izumru lagano, postepeno, u mukama.
A mi spavamo, dobri, stari spavači! I kroz san buncamo: „Neka ih, propasti će oni…!“ Propasti će oni koji u svom programu, na hartiji, propovijedaju:
Potpuno prosvećivanje školskih širokih masa, obavezno i besplatno školovanje! Ravnopravnost jezika i pisama! A ovamo plaćaju prefekta, lovca na leptire i nagrađuju ga s položajem, a pritom osiguravaju, da se oružjem hapse kao cenzor misli, riječi, rečenice! Da lovi leptire i zatvara vrtove.
Zabranjuje baštovane i zatvara u ogromni sivi dom, tamnicu ili ludnicu najmlađe, cvijeće života!!!
Da ide u narod i štiti ga od škole! Da, propašće oni, i ja vjerujem u njihovu propast, da će se njihov krov na njih same srušiti, ali da ne bude kasno? Usijani kukolj će ipak roditi!
To je isto, kao ono prošle godine, kada je taj lovac na leptire ušao u Božji hram i Božjem službeniku oduzeo krst i Bibliju, zvono iz ruku i zabranio da pali male svijeće za pokoj velikih duša.
Ako Vi koji čitate novine, nađete još ovakvih slučajeva u novoj zemlji, pa tome dodate tučnjavu leptira među sobom jer im je zabranjen let, njihove progone iz vrtova i mirisnih bašti, najezdu baštovana na njih onda uzviknite zajedno sa mnom, Torkvemadom nad Torkvemadama: „Zatvarajte škole! Od njih robije pravite! Bolje je devedeset devet nevinih osuditi nego jednog krivog osloboditi!
U vašim robijama strpavajte one koji vas neće slušati! Mirnu raju imaćete kad školu ugušite! I ne samo to! Zarobite vlastiti um! Zaključajte ga u sebi! Zatvorite mozak, oči, uši! Čemu da mislite, gledate i slušate! Što će vrtu leptiri, leptir ima vazduh i sunce, suncu cvijeće, duši raj! Zabranite let leptira!“ Ili ne. Recimo ovako: „Prijatelji leptira na oku! Rat ratu! Mraku! Dolje tlačiteljima, mučiteljima, tiranima! Život životu! Oslobodite leptira i leptirov let!
Ti leptiru izađi iz tih hladnih zidova i okova, što se pogriješno zove vrt. Izađi iz čaure! Traži čisti vazduh. Rajski miomiris. Božanstvenu svjetlost, leti, leti, leti, napajaj dušu cvijeća života i štiti ga od mraza, studeni, samoće. Od te jezive osamljenosti.
A ti gospodine prefekte, reći će leptir predvodnik, nezahvalni Brute i dalje blatom po školi! To je i zaslužila kad te osposobila za ulogu koju igraš! A vi roditelji cvijeća života idite putem kojim vas slijede vaši nasljednici. Zakon vas štiti, a tlačitelj je preništavan. Pretvorite se u leptire koji sanjaju. I ne spavaju mrtvim snom“, govorio je sudija ovog vremena.

IDEALI

Bog je sudio da i vlasti staraju kao i ljudi. Toj sudbini, ne može pobjeći ni vlast novog doba. Stara ona iz časa u čas. Pri jednoj jedinoj slučajnoj operaciji, specijalisti su konstatovali kako se njena moždana materija pretvorila u tečnost usljed čega je kod većine njenih predstavnika nastupila potpuna atrofija nervnih centara, a osobito onih koji se odnose na pamćenje i moralne zakone. Nema ta vlast milosti ni prema kome. Pa čak, ni prema svojim zaslužnim predstavnicima ukoliko su sa njom došli u najsitniji nesporazum. Borila se ona nekad protiv svega što je novo doba uvelo. Koristila se svim sredstvima: i riječju, i zborovima, i demonstracijama, i puškom, i bunom i svime što sada brani da se protivu njih drugi bore. Zato su (to se zna!) njeni pristalice dopadali robije, kao što bi i sada dopali (to se, takođe zna) da uzmete da sprovodite, ne svoj, već njihov program sa onom njihovom ranijom taktikom. Svještenik crkve koja je pokorila zemlju crnih brda, našao se u nemilosti onih kojima je bezrezervno pripadao i još uvijek pripada. Pripadnost ga, međutim, nije spasila od tamnice. Slaba je zatvorenička hrana.
Mora da se siromah proto mučio, jer ma kako da su visoki ideali kojima smrtni služe, želudac, osobito ovaj protov, (stvar je profesionalne navike: pitati treba prota Janjića, šefa njegove političke grupe) ima samo svoje ideale: prazan treba napuniti. Mora da su to znali i oni koji su ovog svještenika zatvorili, pa su za to, znajući za njegovu profesionalnu slabost, riješili da je iskoriste, a u isto vrijeme da se tom đavolu na neki suroviji način osvete. Za primjer protivnicima. Kada se jednoga podneva očekivao mršavi zatvorenički ručak, smjestio se proto, kao i obično, na svojoj slamnjači koja se nalazila u tamnom uglu njegove prljave i zagušljive ćelije. Bio je duboko zamišljen.
Iz te zamišljenosti, trgli su ga neki neobični koraci koji su se čuli pred vratima samice. Za njima je uslijedio energični zveket ključeva. Prije nego što je mogao predstaviti što se događa,vrata se širom otvoriše i na njima se pojavi jedan od onih slobodnih robijaša, koji služe kao tamnička posluga. Robijaš je u rukama nosio veliku posudu, koja se sva pušila i širila neopisivi, topli, čudnovato prijatni miris, koji je, činilo se, prodirao kroz nos, kroz usta, kroz pore tijela, čak i u samu dušu. Iz duše je prolazio u dubinu stomaka i tamo proizvodio osobiti nadražaj da je čovjek htio zapištati kao ono mlado, ali gladno, pseto kada se jelo stavlja pred njim.
Robijaš je posudu naglo stavio pred novog zatvorenika. Tako se isto naglo povukao i vrata su se isto onako energično zatvorila, kao i pri pojavi robijaša. Zatvorenik u svješteničkoj manitiji i posuda ostali su sami.
Što li je ovo? Što li sve ovo znači? pitao se začuđeno sveštenik. Po mirisu se ośećalo da je posuda puna nekog jela. Kakvo je ono i zašto je donešeno? – bilo je jednako zagonetno. Da bi se uvjerio, proto onako u mraku, koji je sada, poslije onog naglog prodiranja svjetlosti pri pojavi robijaša bio usljed ponovnog zatvaranja, još veći, napipa posudu i onako vruću, primače je blijedoj svjetlosti, što je prodirala iz staračkog prostora i znatiželjno se zagleda u nju. Nije bilo sumnje: posuda je bila puno rumenog, masnog i mirisnog jela!
Mada mu se kroz glavu vrzla misao o otrovu, glad je bila jača od sumnje. Stajao je proto pred posudom kao pred oltarom, svojim jedinim Bogom za kojeg zna. Stajao je kao pred svetinjom koja će pomoći da mu se odjednom kao melemom zacijeli rana na stomaku, toj njegovoj u tom času jedinoj duši. Zaboravio je proto na molitvu i na sve. Predavao se užitku kakvog do tada nikada u životu nije imao. Naprezao se da pokrene bijele koštane grivne u ustima, i malo po malo napredovao je dok se najzad na pomolu silaznog kanala nazivanog jednjakom, nije pojavio prvi savladani neprijatelj od onih koji su u tom času bili najveći prijatelji njegovom izmučenom tijelu. Prvi neprijatelj, u stvari prijatelj izašao je iz kašaste gužve pri svjetlosti sumraka, svojstvenog samom tom prostoru, i sam zgužvan i umetnut iznutra u gipko, lako prohodno tkivo, pripravio za svoj dalji put. I pored toga, slijepi putnik mračnim odajama koje se šire njegovim stupanjem u njihove usnene prostore, nije htio tek tako lako da silazi, kao da mu se nije žurilo na dalji put. Jednim trzajem gutač je napregao sistem za savladavanje izgrizanog i sažvakanog materijala, pa su se sve žile na spoljnjem dijelu grlenog predjela pojavile u svojoj inadžijskoj, zategnutoj stvarnosti. To, kao da je davalo impulsa i povoda čitavom grlenom aparatu da poradi i najzad primi svog gosta kome predstoji mukotrpno putovanje kroz tamu razuđenih i spletenih organa za varenje, što poput ose, ovog ponovno rođenog i oživljenog organizma, mora odigrati ulogu mediga. U stvari, onog tvorca koji vraća u funkcije čitavo tijelo, a u ovom slučaju cjeloviti robijašev sklop.
Izgledalo je kao da to nijesu njegova usta, nekada moćna da u slučaju potebe pregrizu i svakog neprijatelja, ali sada kada je, najzad pomoću njih, tog svojeg organa izmučenog tijela počeo da obavlja proces vlastite regeneracije iz višednevnog bunila iz sna, on ih polako opušti, u namjeri da se odmore od već učinjenog zamora. Uzeo je i sljedeće parče hrane, pretvarajući ga u jasan zalogaj, ali su se i pri njegovom savladavanju pojavili otpori organa sa ranije umrtvljenim funkcijama i, bili su potrebni manevri dopunskog karaktera, pa da se ono što treba i dovede do mjesta izlaza. Svakim narednim zalogajem, povraćao je izgubljenu snagu i uvjeravao samog sebe, da je najbolje sve u isto vrijeme, a to znači: da jako otvori usta i u njih smjesti komad hrane koji će zatim, ne samo jednom stranom, nego, upotrebom svih raspoloživih snaga usnenog pojasa, staviti u proces obrade, prerade i daljeg upućivanja ka sljedećim organima, zahvaljujući čijim će se funkcijama i njihovom djejstvu nastaviti započeto u pravcu davanja efekata koji se i tom prilikom mogu proizvesti.
Što više gura veću količinu hrane niz ždrijelo u grlu, kao da jede samoga sebe i manje, sve manje nje prolazi dalje, i sada mu pada na pamet da se u najmanju ruku prevario. Obuzela ga je ironična jarost prilikom novog pokušaja ostvarenja takve radnje. Činilo mu se da je učinio glupost, da proćera nešto kroz otvor uži od debljine potiskivane količine. Kada bi bilo tako, i kada bi i dalje nastavio sa sličnim postupcima i praksom, otvor za prijem i prolaz jela ka mjestima neophodnim za njenu dalju mjeljavu, postajao bi kočnica i došlo bi do zastoja i komplikacija sa težim posljedicama.
Ogledale su se u pojavama gušenja, zahvatanju cijelog organizma nekakve neželjene panike, otežanog disanja, naprezanja čitavog muskulatornog aparata da se oslobodi zastoja nastalog u predjelu jednjaka, tog uskog grla na putu protoka jela od njegovog ulaza ka izlazu. Sve to konačno vodi onemogućavanju robijaševog organizma ka cilju koji je sebi čvrsto postavio. Takva pojava, posljedica je dugog gladovanja. Čelo mu se ovlažilo, obrazi poplavili i sve je to trajalo do momenta savladavanja nastalog zastoja otklonjenog, prvo naglim povraćajem zaglavljene hrane u dio usnenog predjela đe se ona ima i jedino može potpunije preraditi. Zahvaljujući tome biće joj olakšan prolaz kroz bezbroj obruča i straža, kroz tamni i pridošlom krvlju od prethodnih napora otvoreni prostor.
U istom času savladavanju zastoja u jednjakovom ulaznom otvoru, čeoni predio se nestajanjem kapljica znoja oslobađao svog gosta, plavetnilo obraza i vrata se gubilo jer se pokazalo da je postupak vraćanja iz jednjakovog ždrijela jednim naglim trzajem zaglavljenog hranljivog predmeta uz pomoć prstiju, nakon čega će se upotrebom svih raspoloživih snaga usitniti i predati ponovo fiksiranom incidentnom mjestu, pokazao opravdan. Dalje je mogao da krči put hrane dišući ne duboko, otežano i usiljeno, što je besmisleno i tim besmislenije ako je izazvano nepotrebnim i bržim savladavanjem većih djelova hrane od laganog iskorišćavanja omanjih djelića, već savršeno, obzirom da ga na to ništa spoljašnje i unutrašnje ne sprječava. Memljivi okus vlage koji mu sada gadi usisne količine plavičastog vazduha i pošto se to ne može viđeti, zbog sopstvene bezbojnosti kao i tame zatvorskog prostora, siguran je da mu plavetnilo obavija ovlaženi nos, nozdrve, a prethodno je bilo ispunilo površinu lica, i od svega toga on postaje manje nervozan i napet u odnosu na trenutke zastoja hrane u položaju otvora jednjaka. Želio bi da već jednom završi sa tim ceremonijalom uzimanja donesenog jela, mada mu je ono najveći saveznik, da bi napravio skok iz ovog neželjenog prostora.
Sebi je sugerisao da je najpovoljnije da usresredi pažnju na svoje vojnike obiju vilica i jezik koji čuva zube, kako bi uz njihovo djelovanje i oprez i u dodiru sa površima usnene prostorije savladao preostali dio hranljivog materijala, još samo malo i – što više može da mu mišić tjerač pomogne spuštanju niz jednjak dok ne savlada konačno sve ono što mu pomaže da se potrebni obrok unese u središte vlastitog života energičnim povlačenjem nadolje.
Oprez povremeno popušta i pored napora da se sačuva bespoštedno i besmisleno rasipanje energije, a hrana je nedovoljno meka da bi prijatno prijenjala za ośetljivi dio jednjaka i nepca. Umor mu se pritom ispoljavao dražima koje su se krećale na širokoj lepezi od neprijatnosti i nelagodnosti prema iscrpljenosti, ali se ni time nije izgubilo interesovanje za posao koji je trebao da obavi niti je njegovu upornost mogla pokolebati prateća dosada.
Čestice određenog hemijskog sastava rastopljene u usnenoj tečnosti djelovale su na njegove čulne organe za ukus, pošto su prethodno uposlile sve one grupe posebno raspoređenih ćelija smještenih na jeziku, djelovima ždrijela i nepca.
Do tih ćelija ośetljivih na ukuse išla su nervna vlakna predstavljajući završetak nerava. Preko njih doživljavao je nervno uzbuđenje koje se sprovodilo do centara u moždanoj kori. Pomoću nervnih vlakana koja prolaze od ćelija na vrhu jezika ośetljivih prije svega na slatko, percipirao je tu vrstu ośeta, preko onih na dnu jezika sve što mu je u hrani bilo gorko, a zahvaljujući onima na ivicama jezičnog mišića sve one ostale vrste. Istovremenim djelovanjem više materija različitog ukusa, smanjivao mu se intezitet svake od pomenutih ćelija i grupa ćelija. Vrijedi malo želja da nedovoljno meku hranu privuče blago od zuba ka jeziku i taj njen put na polovini staze do potrebnog cilja.
Ovo objašnjava što on drži glavu malo na lijevo nakrivljenu, pa zapravo na stranu na kojoj žvaće parčadi ukusnog jela, kao da će mu takav položaj vrha gornjeg dijela tijela omogućiti da savlada ono sklupčano i još nerastvoreno na samom početku svoje putanje. Pada mu ironično na pamet da bi se mogao odmoriti i bolje nadisati vazduha i time pripremiti za dalje žvakanje i ratovanje sa protivnikom, a to je u ovom slučaju hrana. Čini mu se da bi čitav posao olakšao adekvatni pribor za jelo i da, jedino pomoću nečeg takvog, može potpuno povratiti djelimično izgubljenu orijentaciju u ovoj igri uzastopnog spajanja i razdvajanja, omekšavanja i prekidanja parčadi hranljivog materijala u ovom beskrajnom nizu upornog obavljanja euforične usnene gimnastike.
Ona eto sobom donosi polučujno muzičko – zvukovnu i nepotrebnu i nepotpunu ritmiku lišenu ikakvih spoljnih prigovora, jer sve to služi jednoj jedinoj korisnoj svrsi, a ne nekim eksperimentalnim ili drugim sklonostima. Pravo i istinsko rješenje u suštini bi bilo, prethodno nekako omekšati ponuđeni meni, pa, uz pomoć prikladnog pribora oprobati čini se jedini ispravni pristup: obijema rukama sa priborom za jelo složno i jednovremeno, odmjereno i s pažnjom odabrane djelove staviti u usta i tu ih istovremenom upotrebom svih raspoloživih snaga, a one ipak nijesu male i beznačajne, savladati i predati sljedećim korisnicima na putu postizanja očekivanog efekta. Desna ruka, ipak, i dalje mu je ne baš poslušna brže od dozvoljenog i potrebnog, unosila traženo u usta, kao da bi bilo smiješno odustati kad se već dotle došlo u obavljanju predstojećeg posla. Ponovo ga je dohvatila nekakva mučnina od nepotrebne brzine i neodmjerenosti, kao i neujednačenosti u redosljedu poteza dodavanja, žvakanja i gutanja, za cijelo u hijerarhiji radnji što garantuju sklad i pozitivan rezultat eksploatacije količine jela za okrijepljenje. Zato je zaključio da je lakše ovim putem: prvo, mora znati da valja upotrijebiti i lijevu ruku koja bi usporavala ritam rada svoje suparnice, te bi ova druga rasterećena, uz pomoć svoje saveznice unijela veću dozu opreza i ravnomjernog rasporeda, odnosno ravnotežu u akciji unošenja hrane u organizam. To bi već na samom početku doprinosilo davanju i postizanju povoljnijeg stanja cijelog organizma pri toku uživanja njemu u tim i narednim časovima toliko željenog hranljivog zadovoljstva.
Eto, pouka je u tome, da sinhronizuje, uskladi i ritmički poveže sve aparate sopstvenog organizma i u najpovoljnijoj srazmjeri njihovog odnosa, međusobne povezansti i potrebnog ritma, koordinira sve te aktivnosti. Time će najzad doći ka najpovoljnijem mogućem stanju i potpuno željenom ishodu. I pored saznate pouke, postupci koje je sprovodio nijesu potvrđivali to, da su oni vjerni i revnosni izvršioci čvrsto oformljenih misaonih zaključaka. To se najizrazitije ogledalo u raskoraku i disharmoniji između rada dvije ruke ili njih zajedno i usnenog predjela. Raskorak se odvijao tako što jedan dio svih ovih šrafova jednog te istog mehanizma djelovao je po sili aktivnosti gravitacionih zakonitosti, a drugi mada inferioran, po načelu centrifugalnog angažovanja. Boreći se svim potrebnim djelovima aparata za savladavanje donesenog mu zadovoljstva, pa najzad i cijelim svjim tijelom, lagano se gibajući naprijed – nazad, okrećući i sporo pomjerajući ka sredini samice, jedva primjećujući stražara i čuvši njegov poziv za izlazak u uobičajenu zatvorsku šetnju, pa kao da ne visi više o parčadima hrane koji mu nanose i bol i zadovoljstvo, i po obrvama, i po čelu, po očima, po izrazu lica, besmisleno ne želi da otvori na kraći odmor ili bolje rečeno preda sklopljene oči, ali mu se čini da se probio napolje. Privid ga je obmanuo kako se nalazi među svojom braćom po sadašnjoj sudbini. Slast slobodnog vazduha poput slobode duha i duše okovanog zatočenika, uslovljavala je da ne želi da rasklopi očne kapke, već da sačeka sekundu – dvije, prepušti se životu u nekom drukčijem vremenu izvan memljive podzemne samice.
Lijepo je biti tako na stopalima, pa kad se desi, čak i na koljenima, samo kada je napolju, đe krećući se stalno i uvijek samo naprijed po istom krugu i tragovima svojih stopala na ponovljenom pređenom putu u krugu može da se ośeća slobodnije i samouvjerenije.
Tako bi imao sebe čitavog, spremnog da napada i brani, sve dok se ne ispravi i uspravi pošto prethodno bude uspješno izveo čin prelaska na drugu stranu, van „devetke“, van zida što ga odvaja od istorije i svijeta, te da najzad dođe u predio postojanja vazduha koji slobodno tutnji, obavija ga, prati i miluje i omogućava mu da slobodno diše punim plućima bez ostatka, u njemu. Svještenik je onako gladan savladao čitavu posudu. Jelo je zaista bilo omamljujuće, ali je, kako mu se učinilo bilo masnije i slanije nego što to obično biva. Zadovoljan (sit robijaš u tamnici je upravo to) legao je da spava. Kada se probudio, morila ga je strašna žeđ.
Voda se obično uzimala kad i ručak. Ali kako posni tamnički ručkovi ne traže mnogo vode, to je on iskapio ono što je bilo u krčagu, uvjeren da će mu se, kao i uvijek, dati kad zatraži. Počeo je lupati nogom i šakama u vrata, u nadi da dobije vode. Sva su traženja bila uzladuna. Vode nije dobio za čitava dva dana. Strogi stražari oglušili su se o sva njegova zapomaganja i proteste. Za čitavo to vrijeme svještenik se pakleno mučio i vrijeđao svoje gospodare koji ga izložiše teškom mučenju.
Eto, to je istorija duha koji je želio da potpuno pokori i zatre duh zemlje crnih brda. Neko će se pitati, otkud zanimanje za ovu glupu istoriju. Odgovor bi mogao biti u sljedećem događanju. U znaku redukcija odpuštanja i premještanja premještaju mnoge naše sunarodnike, daleko od zavičaja, na granice nove države. Među njima i gospodina N. N. u naš novi Misir! Srećan čovjek! Da se makne iz ovog jada! Dali su mu isti položaj! Svi mu čestitaju! Ja sam mu čestitao, a ti?
Znao sam gospodina N. N. bio je to dobar i vrijedan činovnik. Bio je nezamjenljiv u prilikama koje su vladale. Više puta je pohvaljen od svojih predpostavljenih pa čak i od onih koji su hvalili one koji ga uzdižu. Bio je hvaljen i od vladajućeg režima i ako je bio njihov protivnik. Siguran u svom položaju, on je nešto imanja, što je imao na selu, prodao da bi se okućio u gradu na samoj granici nove države. Svaki njegov premještaj značio je za njega razuru. Za to se u užem krugu njegovih prijatelja znalo, da će on dati ostavku pa makar ga i u raj premjestili. Ali su to znali i oni koji su ga premjestili. Zato su ga uputili daleko od zavičaja. Zar to nije slično epizodi svještenika iz memljive samice? A koliko drugih nije otpušteno iz službe, već premješteno tako da mora dati ostavku, ili premješteno iz svoga gnijezda u đavolju rupu, a tamo otpušteno samo da bi se našlo u takvom položaju da se nema čime kući vratiti. I da ako je slabić, mora na koljena moliti za milost da ga izbave iz pakla zvanog raj u čistilište. Pa zar i to nije neka vrsta vlastodržačkog specijaliteta. Specijaliteta čiji je kuvar jači od jelovnika.

KO JE KRIV

U gradu je bio na službi mladi žandarmerijski oficir. Pritiješnjen teretom poziva, premišljao je kako bi i na koji način oslobodio i sebe i stanovništvo nasrtaja odmetnika, kako ih je on nazivao jer su oni teška mora koja pritiskuje život ovog kraja. Mlad i zdrav, lijep i okretan, upoznaje mladu đevojku, čiji je brat i jedan dio porodice sebe stavio u odbranu domovine, a samim tim pretvorio se u metu žandarmerijskog oficira. Oficir stvara plan da dva mlada srca i ljubav stavi u službu javne bezbjednosti. Jedna nevina prevara, koju je dozvoljavao njegov plan, potpuno je blijedila pred velikim ciljem koji je sebi postavio. Smišljeno – učinjeno.
Oficir je počeo češće obilaziti odmetnikovu sestru. Mladost je mladost. Đevojka je brzo povjerovala u iskrenost ośećanja čovjeka koji progoni njenoga brata i druge bližnje. Pokazala je brzo svoju naklonost. Ali se ta naklonost morala zapečatiti brakom. Takva je logika svijeta ovog kraja.
Oficir je to znao i postepeno i lagano ostvarujući svoj plan pristao bez ustezanja na sve predradnje za sklapanje bračne zajednice. Zaprosio je mladu kod njenih roditelja i oni su mu je dali. Izvršeno je prstenovanje i obavljen predbračni ispit. Kada je to svršeno, oficir zamoli vjerenicu da ga sastavi i upozna sa njenim bratom – odmetnikom. Ona je rado ispunila njegovu želju. Ovaj je lako uspio da uvjeri njenoga brata u svoje prijateljske ośećaje.
Pri kraju prvog sastanka, junak kojega su zvali odmetnikom, umoli svojega budućeg zeta da mu kupi municije za njega i njegovu oružanu grupu. U tu svrhu je ponudio veći novčani iznos. Oficir uzima pare. Međutim, on svoje namjere i rad saopštava svom starješini kojega je uspio uvjeriti i uvesti u sve detalje vlastitog plana. Skupio je nešto stare municije i predao po naznačenju. Utvrdio je, na taj način, prijateljstvo prema vođi komita i osigurao povjerenje njegovih pratilaca. U izvođenju vlastitog plana, na jednom sastanku, oficir izražava želju svojem budućem prijatelju, da bi i sa njegovim društvom sklopio poznanstvo i prijateljstvo i zajednički proslavio svoju vjeridbu. Ponuđeno se ne odbija. Pogotovo, ako dolazi od budućeg zeta. Pozvani rado prihvata zetov predlog.
Odredili su mjesto susreta nedaleko od grada. Spreme dosta pića, narede da se pripreme peciva i sve ostalo kako ide po redu. Oficirov šurak izvještava ga da će na gozbu doći Zvicer, Raspopović i ostali sa svojih četrdeset pratilaca. Svaki je dovodio cijelu četu od dvanaest ljudi. O mjestu i noći kada će se gozba održati oficir je izvijestio svoje pretpostavljene i okružno načelstvo na vrijeme. Prema njegovom starom planu i novom savjetu, žandarmerija uz pomoć vojske trebala je da opkoli kuću u kojoj će banditi gostovati, a on će u zgodan trenutak dati znak za napad. Kao znak za napredovanje i napad, oficir je imao ispaliti tri revolverska metka. Određene noći, pošto je učinio sve pripreme i uputio veliku količinu vina, rakije i drugog žestokog pića za odmetnike, oficir se sa svojom vjerenicom uputio ka kući u kojoj je gozba bila spremljena. Kada je tamo stigao nije našao nikoga od odmetnika. Ali njegovo iznenađenje nije dugo trajalo. Kao po mahu čarobnjaka, odmetnici su odjedanput napunili kuću. Oficir se upoznao sa gostima i počela je gozba u njegovu čast i na radost njegove vjerenice. Jelo se mnogo, a pilo još više, što je ovaj oficir zaista i želio. Oko ponoći većina gostiju je bila pijana. Jedan od vođa hajduka se skotrljao na pod kao mrtav. Znatan broj njih je zaspao. Završetak plana nazirao se u potpunosti.
Sa prizorom oko sebe, oficir naglo ustaje i izjavljuje da mora ići da se javi na dužnost. Potrebu odlaska opravdava prijetnjom opasnosti po svoj budući položaj. Gosti su navaljivali da ostane. Jedan od njih kojeg nije umorila gozba, pitao je kada će oficir ponoviti ovakvo slavlje. On uzvrati, da ako hoće, sa njima će on poći u šumu, ali da je bolje za obije strane, da on ostane na službi i tako ih čuva od svakog iznenađenja.
Obećanje je djelovalo ubjedljivo. Okupljeni komiti se izljube sa oficirom i njegovom vjerenicom. Srce ovog zavjernika kucalo je od uzbuđenja i radosti. Primicao se čas kada će trideset šest ljudi stavljenih van zakona naći svoju smrt… Kada je prošao nekolike stotine metara od kuće, oficir ispali tri ugovorena metka, ali je sve ostalo mirno. Odziva nije bilo. Odzvanjao je samo eho od okolnih brijegova. Oficir je u očajanju ispalio još nekoliko kuršuma, iako je njegova vjerenica protestvovala. Na svaki njen protest, on se pravio pijan, objašnjavao joj je da on proslavlja svoju vjeridbu i daje duši za pravo. No sve je bilo uzalud, ponovo je ispaljivo plotune, bez odziva. Bila je to prava kiša metaka. I eho je najzad prestao. Sve što je duže pucao nakon plotuna, mir je bio sve duži i duži i sve je bilo uzalud. Niko se nije pojavljivao. Očajan, oficir se vratio u svoju kasarnu. Ko je kriv? Ko je kriv što žandarmi i vojnici nijesu pošli onamo đe je trebalo. Ne zna se ko je kriv i ko zna hoće li se ikada saznati…. Epilog je bio da se oficir morao preseliti u najudaljeniji kraj države da spasi svoju glavu. Nesuđena vjerenica našla se u zatvoru. A sve je ostalo po starome.

BUDUĆNOST JE POČELA

Hanibal se razlikovao od slavnog imenjaka iz Kartagine, jer nije pobijedio kod Sagunta, Trebi-je i Kane i što pobjednički vojskovođa nije bio doktor.Iako nije bio vojskovođa sa ratnom aurom učestvo-vao je i on u ratu. I jednog ratnog dana, kad je zijevao prema neprijateljskim projektilima, doleće jedno zrno, zađe mu u širom otvorena usta i izađe na suprotinoj strani napolje. Doktor Empiricus davao mu je aspirine, jodkalije i jodovu tinkturu, ali ništa nije umanjivalo bolove. Izradio mu je novu donju vilicu. Na-domjestio mu je prostrijeljeni dušnik. Mjesto oštećenog crijeva, ugradio mu je dužu cijev od gume.
Gledajte da Vam to bude dosta, reče filantrop Empiricus, jer drugi put ne znam, hoće li biti mo-guće smoći toliko gume. Hanibal je ostao nepomični stožer u promjeni svjetskih događaja. Sanjao je bes-misao.Država je rekvirirala gumu, a on je morao da nadoknadi pola ovog utroška za svoju već obavljenu operaciju.Protestvovao je ali to ništa nije pomoglo.Filantrop Empiricus mu je velikim nožem otvorio trb-uh. Dokazivao je nedvosmisleno, da svako uslovno mora da ima 14 metara crijeva ili gume,i da se sa ma-nje od toga ne može živjeti. Država je tražila pola troška od Hanibala, ali se najzad nagodila sa njim traž-eći črtvrtinu.Nož sijevnu i Hanibal se probudi. Bolovi u crjevima nijesu prestajali. Sumnjao je u crnu kafu kao njihovog uzročnika. Kada je iscrpio sve ljekove iz kućne apoteke, došao je ponovo u bolnicu. Prva je dijagnoza glasila:ratna psihoza. Zatim mu rekoše da je ratni simulant. Kad se Empiricus dublje posvetio Hanibalu, utvrdio je akutno trovanje spojeno s upalom bubrega. Hanibala prenesoše na odjeljenje hirur-gije. Ponovo je guma bila problem. Rat je, pa nije ni čudo da vladaju oskudice. Država mu predloži zamje-nu za gumu,uz naredbu,da predmeti koji se normalno potroše, ne mogu se vratiti. Bolnička apoteka up-ozori da se u ovom slučaju ne radi o utrošku usljed normalne upotrebe. Valja stoga i tako dalje i tako da-lje. Da se dovrši ovo prepisivanje, poslana je u apoteku stara cijev, kojom se prskaju bašte,iako u ovu svr-hu dolazi samo guma u obzir. Stigao je odgovor, da tražene cijevi nema u skladištu apoteke. Hanibala je za razliku od imenjaka kod Zame, pratila sreća.Bilo je to ovako. Na isto odjeljenje bolnice donesoše paci-jenta odučenog od jela.Željeznom voljom ovome je uspjelo za život potrebnu bjelančevinu udisati nepo-sredno iz vazduha i da taj produkt asimiluje organizmu. Nije to čudnovato, ako atmosfera ima četiri pe-tine kiseonika, kao i da su izvjesni upućeni da žive od vazduha. Kod ovog pacijenta probavni aparat je bio suvišan. Odmah ga je, zato, Hanibalu ustupio besplatno.Operacija je sjajno uspjela. S Hanibalom se, međutim, desila čudna promjena. Usljed transplantacije ušao je i jedan dio duha njegovog dobročinit-elja u njegovo tijelo. Po teoriji profesora Samuelsona postoji smisao za štednju svojim centrom u crijev-ima. Ovaj smisao naslijedio je prirodno i dijelom od svojeg donora. Filantrop Emericus pobuđen ovim grabi krupnim koracima do vještačkog života iz epruvete.Velike nade polaže u sintetički genom,u rađa-nje iz epruvete i oživljavanje izumrle vrste poput mamuta ili našeg Hanibala. Ako čovječanstvo opsta-ne do 3o.vijeka,ljudi će porasti do kiborga i King Konga,imaće kompjuterske oči, kontrolisaće svoj DNK. Sjediniće se s mašinom, robotizovat će se, predstavljaće vještačku inteligenciju, postaće besmrtna naci-ja. Sjedinjeni s aparatima, koji će im pojačati sluh,zdravlje, vid, dobiće i bioničke oči kojima slijepi vide. Gledaće nevidljivo, biće imuni na bolijesti i starenje. Imaće susrete sa vanzemaljskim civilizacijama.Dio će postati svemirskji nomadi, jer će biti prebačen na Mars, na kojem će imati veće zjenice radi apsorpciije više svjetlosti i drugačijih zakona gravitacije. U njih će se useliti duh drugih. Biće besmrtni kombinacijom ljudi i mašina. Kao i u slučaju Hanibala, koji je kao gotov čovjek, potpisao znatne iznose ratnog zajma po izlasku iz bolnice, i povukao se u privatni život sa vještačkim organima u svojem organizmu. Čeka,ipak,pomoću svojeg Empiricusa, izum za besmrtnost.

LOVE STORY

Pred nama je bila divna noć.Nasmijana je gledala kako joj kliznu plašt niz ramena. Haljina polj-ubi pješčano tle skrovite obale.Dalje je mogla da vidi kako valovi i matica odnose haljinu koja joj je izma-kla. Bila sreća s tobom, rekoh joj tiho. Kako mogu biti srećna? Zar ne vidiš da mi matica odnese haljinu. Sreća bila s tobom, ponovih. Tvoja mladost je kao i ta haljina. Svakoga dana bježi sve dalje od tebe i niči- ja je ruka ne može zadržati. Ne gubi vrijeme gledajući je kako odlazi.Ostani u ovom skrovitom mjestu i ljepšu ću ti haljinu naći od dragulja iz moje riznice. Korak po korak oprezno prilazio sam joj sve bliže. Uz plameni bljesak njenog oka blijedila je i sama večernja zvijezda koja nas je gledala. Približa-vala se sve gušća noćna tmina teška kao neprovidni zastor. Ona se otrže iz mojih ruku. Zbogom do ju-tra, reče.Sreli smo se narednog dana. Htio sam da se sastanu sunce njene duše i tamna noć u toj figuri. Bila je brža. Sve što se noću tajno zbori,gubi smisao kad sunce svane,reče. Strpi se,s osmijehom će ona.

VJEČNA RIJEČ

Soba je slabo osvijetljena mrtvačkom glavom kroz čije šupljine prolazi samo tračak svjetlosti. Ako je vjerovati legendi, Hiram je bio obučeni graditelj koga je kralj Tir poslao caru Solomonu da mu sazda hram u Jerusalimu. Prikupljene graditelje Hiram je razvrstao u grupe. Povjerio im je Vječnu riječ i amblem. Tražio je od njih ono što im je povjerio.Pošto bi odgovorili na pitanje, dobili bi nadnicu. Trojica slavoljubivih udruže se da od majstora iznude uskraćenu riječ.Po njegovoj ocjeni nijesu je zaslužili. Niti viši stepen, ni nadoknadu.U času plaćanja nadnice svaki od trojice uzima svoje oružje. Prvi uzima laž, naredni neznanje, potonji praznovjerje.Sačekali su Hirama na vratima građevine.Prvi ga dara lenjirom. Naredni mu zadaje udarac čekićem. Dovršava ga vrh šestara. Hiram nije otkrio Vječnu riječ. Tajnu. Ubice ga odnose u šumu Kedron, provizorno sahranjuju i bježe. Hiramov nestanak pokreće sve maj-store. Uz pomoć akacije pronalaze njegov leš. Potraga za trojicom se nastavlja. I na nebu i u istoriji. Kandidat za Hiramovo mjesto, tijelo koje je preskočio kod oltara, nije odvojio od smrti. Odvajanje je suviše kratko da bi se dostigao viši život. Ja sam smrt, obraća se on smrti. Umirem da bih se ponovo rodio.Primjenjuje drevnu formulu simulirajući ubijstvo. Mrtav je makar u ritualu i mora uskrsnuti. Budi se i izgovara svoje novo ime, simbol nadživljavanja duše. Nakon iskušenja umro je za pravi cilj, približavajući se vrhuncu savršenstva i Vječnoj riječi. Mora je sam otkriti i čuvati za sebe samoga. Ako je sam ne otkrije nije u stanju da shvati njen smisao kad je čuje usmeno. Kandidat se diže. Na putu je postizanja savršenstva otkrivajući misteriozne harmonije viših sfera .S njima se sjedinjuje u traganju za nadživljavanjem duše.Soba se obasjava svjetlošću.
Solomon se prepirao sa caricom oko toga, da li ima na zemlji više muškaraca ili žena.Govorio je da ima više muškaraca.Carica je tvrdila suprotno.Kako se nijesu mogli pogoditi,on sazove skupštinu sv-ih životinja.U to vrijeme drevnosti govorila je svaka životinja. Na toj skupštini su svi potvrdili careve riječi. Samo ćuk koji je kasnio na ovaj skup ponovi caričine riječi. Car mu je oponirao. Ćuk osta pri svojemu.Da bi dokazao istinitost svoje tvrdnje, reče da među žene računa i one muškarce koji žene slušaju.Mudri car i prorok se nasmija i odobri takvo rješenje jer ga je vraćalo na Hiramove ubice. Vladar koji lovi ptice ne može doseći Vječnu riječ. Solomon dodijeli ćuku priznanje i odobri hranu-svaki dan po dvije ptice.Značilo je to, svaki dan dva leta manje.U ime blagodarnosti za takvo dobročinstvo, ćuk pojede dnevno po jednu pticu, a drugu pušti na slobodu. Više je dana nego ptica, reče na kraju.

VARKA

Izmoreni karavan prolazio je pustinjom. a ja mu makar u snu, bijah vođ. Kao opsjena poja-vi se ona. Sjenka bješe ljubičasta svila na pijesku. Zamolih je da zastane, da poljubim tu svilu. Pa to je samo sjenka. Počeh da kopam po pijesku, da nađem Vječnu riječ. Pijesak nije užaren kao ona. Tražeći riječ Poljubio sam pijesak. Poljubi me ponovo, govori mi ona jezerima svojih očiju i voćnjacima tijela. Tra-gam za njom,i u jednom času, čini mi se da se ustremila na mene. Tragam i dalje i evo je na dohvat moje ruke.I rubu mojeg uma. Čekajući moje otkriće putnici karavana u očajanju polijegaše da umru.
Izgovaram njeno ime.Činim to više puta, ne bih li ga zapamtio i ponovo mogao usnuti isti san. Ali jedna se stvarnost ili privid nikad ne može jednako viđeti dva puta.

KLJUČ RAJA

Govorili su mu o eshatološkoj stvarnosti.Boravištu pravednih i otkupljenih grješnika. O tom vrtu poznatom pod opštim imenom carstvo nebesko. O rajskim nagradama. U srednjem vijeku mogao je da nađe slike Bogova koji žive u svojim palatama okruženim vrtovima. U njima pored čudesnih stabala raste i drvo života čijim se plodom hrane besmrtnici.Te su mu se predstave naročito dopadale. Dočaravale su raj kao mjesto u kome je Bog stvorio čovjeka i sudbinu koju mu je namijenio na zemlji. Grjehovi Božjeg naroda, slušao je dalje, pretvorili su njegovo ovozemaljsko boravište u pustoš,mada će rajski život biti obnovljen na svršetku istorije. I imaće obilježja onog vrta u Edenu. (Post.2,8).Čak će ga i nadmašiti.U toj stvarnosti biće uklonjena svaka ideja iskušenja i svaka mogućnost pada.Edem,Eden, ponavljao je te riječi mnogo puta. Svoj bijedni život sličan najbrojnijima na zemlji, nadopunjavao je maštom o tom rajskom vrtu za obitavanje prvih ljudi koji su odatle proćerani. Nalazio se na Istoku. Koliko je zavolio tu riječ -Eden, s pravom je uočio da ona označava mjesto poznato po svojoj ljepoti i plodnosti.Položaj mu je teško odrediti.Sveto pismo pominje četiri rijeke:Fison, Geon,Hidekal(Tigar) i Eufrat.(Post.2,1o-14).Iako su ove dvije posljednje mnogima poznate, one prethodne nijesu nalazili na zemlji.Zato su neki prenosili Edem na nebo, a drugi mu davali alegorijsko značenje. Nalazili su ga u Etiopiji,Abisiniji,Jermeniji,Kavkazu,Mesopotamiji. Odbacivao je tumačenja i komentare da nekadašnji raj one zemlje vavilonske s obije strane Eufrata đe se prvi čovjek rodio, sada je najnerazvijeniji kraj, jer tuda idu i tamo dolaze mrtvački karavani u kojima su lješine imućnih. Od silnih lješeva koji se tu nagomilavaju i usmrde – postaje kuga.Sve one koji su širili ma i najmanju aluziju na ovo, zamrzao je do krajnjih granica mržnje. To će ga kasnije pretvoriti u fanatika raja.Nije dopuštao da mu tu ravnicu ili stepu pod imenom Edem, vrt koji je Bog stvorio za čovjeka, niko narušava.Za njega je to bila dolina Bogova i blaženstvo ljudi nastanjenih u njemu.U Postanju je Edem vrt koji je Bog stvorio za čovjeka, da udovoljava ljudskim potrebama.Rozoh mu je ponavljao da je taj vrt Božji na svetoj gori Božjoj,mjesto đe su heruvimi izagnali čovjeka zvog mnoštva bezakonja. Dok sadrži mnoge zajedničke motive iz Postanja(2,3) među kojima i izobilje dragog kamenja,prorok Jezekilj se razlikuje od Postanja kao “vrt Božji” umjesto verzije o mjestu stvorenom zarad čovjeka da ga održava i čuva.Jezekiljev izvještaj razlikuje se i po tome što je to mjesto stvoreno samo za jednoga . Ako bi vjerovao, kao što jeste samo Jezekilju, onda raj pripada samo njemu.Jezekilj je nadogradio svoju verziju o Edemu, vrtu Božjem uz široku alegoriju drveta, koje ljepotom i veličinom nadvisuje sva ostala, u tom svetom i jedinstvenom mjestu.Odbacivao je Joila(2,3) u predskazanju o Danu Gospodnjem kojim se predviđa prelazak zemlje iz vrta edenskog u pustaru. U nastavku priče, čuo je o storiju o događaju u raju. Adam i Eva su otkazali poslušnost Bogu, narušavanjem dobijene zapovijesti o nejedenju plodova s drveta poznanja dobra i zla.(Post.2,17;3,6). Ta Božja zapovijest određivala je najvažniji čin čovjekove egzistencije, kojom on svoju slobodnu volju dobrovoljno potčinjava Božjoj.U njoj je sadržan sav Zakon i sve ostale zapovijesti koje je Bog dao ljudima u Svetom otkrivenju.Adam i Eva su prestupili najvažniju Božju zapovijest i poželjeli biti kao Bogovi koji razlučuju dobro i zlo.(Post.3,5).Htjeli su mjesto Boga odlučivati o Dobru i Zlu. Posljedice ove Božje zapovijesti odnosile su se na čovjekovu dušu, prije i s vrhu svega, jer je otpala od vjere koja je vezivala čovjeka s Bogom. To nije bila veza zavisnosti,već ljubavi (Post.2), koju je prvorodni grijeh izmijenio.Iako do fanatizma zaljubljenik u raj, ovaj novi Simon nije shvatio poput onog prvog misteriju prvorodnog grijeha koja nadilazi ljudsku svijest, jer između Boga i čovjeka postoji Satana. Zato je s pitanjem prvorodnog grijeha povezano zlo na ovome svijetu kao posljedica čovjekove slobodne volje i nedostatka potrebnog razuma. Pored duše i čovjekovo tijelo pretrpjelo je veliku promjenu. Ranije je bilo potčinjeno duši, a sada svojim strastima postalo nadmoćnije od duše.Kako je grijeh bio lično Adamov, svi koji su primili ljudsku prirodu, prirodnim rođenjem od prvog ljudskog para, primili su i grijeh.Neposlušnost Adamova postala je neposlušnost cijelog ljudskog roda.Otuda je grijeh prožeo svu ljudsku prirodu i sve generacije šireći se u kontinuitetu. Od grijeha je izuzet samo Isus Hrist koji nije samo čovjek, već i Bogočovjek,začet Svetim Duhom,od prečiste Djeve koja je ozarena Duhom Svetim očišćena od sveg ljudskog grijeha.Prvorodni grijeh je sudbonosni postupak – odbacivanje Bogom određenog cilja života upotrebljavanje Bogu. Ali prvorodni grijeh ne završava da čovjeku nije pružena neka nada.To mu se ne samo naročito sviđelo, nego ga u potpunosti opilo. Budući da je inicijativa za prvorodni grijeh potekla od čovjeka, ideja za pomirenje, na osnovu milosti i ljubavi Božje, može doći samo od Boga.Ona će ojačati ljubav i omogućiti pobjedu Dobra na kraju.Na kraju ovih govora, shvatio je da opet nađeni raj jeste eshatološka stvarnost, a Božjem narodu je duhovno iskustvo omogućilo anticipaciju tog raja.Jer Bog mu je dao svoj zakon, izvor svake mudrosti, a mudrost je drvo života koje osigurava sreću.Bog u mudrosti vraća čovjeku rajsku radost.Isus Hrist je nova mudrost. I više od toga.On je premudrost., a istovremeno i novi Adam, po kome čovjek stupa u eshatološko stanje.Ko vjeruje u Gospoda, našao je “hljeb života”,”vodu”,”Vječni život”(Jn.5,24), a to znači darove već započetog raja.Ni samom Sinu Božjem koga je nebo poslalo na ovi svijet, nije moguće bilo, da svrši zadatak svoj na ovoj plačevnoj dolini bez velikih muka, bez dugog trpljenja, bez stradanja od svijeta zločestivoga.Nebeska nauka njegova, koja je u zemaljskom tijelu njegovom našla ljusku i kuću vidljivu, nije mogla doći do krajnje pobjede, dok joj uzvišeni nosilac nije prošao kroz čitav lanac od svakojakih iskušenja.Kroz sve skale stradanja i mučenja, i dok najposlije nije ispio čašu gorčine u kojoj bješe koncentrisana esencija nebeskog samopregorijevanja i požrtvovanje.Dugo se borila u njemu nemoć materije protiv jačine duha.I koliko se prva ugibala pod teretom i težinom iskušenja, toliko se duh snagom svojom uspinjao u visinu savlađujući zemaljsko olovo grijeha koje ga privlačaše zemlji.Duh je pobijedio, gorka je čaša ispijena do dna, smrću tijela je zapečaćena pobjeda i slava duha, koji vaskrse i sjede s desne strane Boga.Teška je bila i jeste borba s materijom.Teško je rvanje s grješnom prevagom naravi ljudske.Malo ih je koji se uzvisuju težeći da operu tragove životinjske i da se uzvise do visine,koju je Spasitelj na krstu razapet ljudima ukazao. Koliko nas je koji smo se približili toj idealnoj visini, pitao se čovjek. Velika većina valja se po kaljuzi niskih strasti skotskog života bez ikakve primisli i pomisli na više ciljeve ljudske. Zadovoljna je trenutnim strastima momenta koji joj daje trbuh i puni želudac.Ne traži ona ništa, ponovi čovjek.Ne teži ni za čim.Ne tiče je ništa, jer je sva obrasla u salo ličnog egoističkog zadovoljstva.Ono joj sačinjava jedini i isključivi svijet kaljuge. U toj kaljuzi ginu hiljade i hiljade svaki dan. Okrenimo se Gospodu, pod uticajem snažnih govora i učenja, zaključi čovjek. Raj je boravište onih koji su u Gospodu. A apostol Pavle je bio uznesen da posmatra neizrecive stvarnosti;jer, “bi odnesen u raj i ču neiskazane riječi koje čovjeku nije dopušteno govoriti”( 1 Kor.12,4).In paradisium deducant te angeli…(“U raj poveli te anđeli…”).
Nakon svih ovih riječi odlučio se za raj.
Međutim, naišao je na one koji su mu stajali na tom putu.
Oni su mu govorili o knjizi “Vjerovali ili ne” Roberta Riplija. Govorili su mu o kolekciji zanimljivih i gotovo nevjerovatnih priča, paradoksalnih informacija, neobičnih brojeva i kuriorznih proračuna.U predgovoru je sam Ripley autorski naznačio:”Ja zarađujem za život dokazujući da istina ponekad izgleda neobičnija od izmišljotine…Kada me zbog mojih crteža i tekstova nazivaju lažljivcem, osjećam se polaskan.Ova uvrjedljiva riječ je za moje uši kao muzika.Za mene je to kompliment-jer znači da je u činjenicu o kojoj sam pričao teško povjerovati i da je ona zato veoma zanimljiva”.Prepričavali su mu Riplija.Naročito ga je zainteresovalo poglavlje pod naslovom “Carstvo nebesko”. Mnogi se ljudi nadaju, govorili su mu citirajući pisca,da će kad umru dospjeti u carstvo nebesko i tamo se sastati s onim rođacima koji su ranije umrli.Želim da im posavjetujem, da se naročito ne žure.Carstvo nebesko je već vrlo naseljeno i zato je veoma sumnjivo da se tamo može dospjeti; a ako i kome pođe za rukom, da se probije kroz zlatna vrata, ipak ostaje pitanje da li će u toj silnoj gužvi pronaći svoju porodicu. Ljudi teže da dospiju u carstvo nebesko kako bi se tamo našli sa svojim ocem ili majkom ili drugom rodbinom. Kada sretnu svog oca i majku, viđeće da se oni tamo takođe nalaze sa svojim očevima i majkama, jer su bili obuzeti sličnom željom – sresti se sa svojim roditeljima. A njihovi će roditelji opet biti sa svojim roditeljima, i to će tako ići sve dalje u minula vremena, kroz bezbrojne generacije čovječanstva. Prema tome, svako će imati da se sretne sa cijelom svojom porodicom.U carstvu nebeskom nije poželjno ispoljavati oholost i ponašati se s omalovažavanjem prema bilo kom.I ovo,ako se uzme za svaku generaciju dvadeset pet godina, ispašće da se od vremena Hrista na Zemlji smijenilo 78 generacija.Ako budemo brojili samo roditelje, njihove roditelje i tako dalje u dubini vjekova, rezultiraće da svakom savremenom čovjeku predstoji susret sa 3o2 231 452 9o3 657 293 676 543 najbliža rođaka. Kada bi carstvo nebesko bilo i tako veliko kao što je naša Zemlja, ono ipak ne bi moglo da primi tako ogromno stanovništvo.Stojeći jedan uz drugog, ljudi bi zapremili čitavo kopno, pa pošto ne bi bilo dovoljno mjesta, morali bi da stoje i jedan drugome na glavu – u obliku veoma visokih stubova. Pretpostavimo da biste poželjeli da stegnete ruku dragom pretku, koji je na tom stubu našao se na visini od 113 hiljada milja.Razumije se, ne biste imali drugog izlaza nego da se penjete uz taj visoki stub čovječanstva. Budete li se penjali po osam milja dnevno, do svoga dragog pretka stići ćete poslije 39 godina, naravno, pod uslovom, da vas ne skrene s puta neko kome ste prilikom penjanja stali na uvo.Razumije se, dolje će se stići mnogo brže i poći će Vam za rukom da se vratite na svoje mjesto otprilike pedeset godina poslije polaska.Za to vrijeme vaša će đeca ili unuci možda takođe stići ovamo i tražiće vas. Ne treba se pouzdati u to da će neko u toku svih tih godina čuvati vaše mjesto.Jurićete tamo- amo i nastojaćete da pronađete svoju đecu…a to znači da vam prestoji đavolski težak zadatak u carstvu nebeskom. Još imajte na umu da u navedene cifre nijesu ubrojani braća, sestre, stričevi i tetke, pa braća i sestre od stričeva i tetaka i ujaka, pa drugi rođaci.Uzeo sam u obzir 1964 godinu, a naučnici ističu da je čovjek naseljavao Zemlju tokom bezbrojnog mnoštva generacija prije toga.Inače, nauka ubjedljivo dokazuje, ako je to tačno,da smo potomci životinja s četiri noge i dugim repom, koje su živjele na zemlji za posljednjih sto miliona godina.Biće potrebno da i oni budu uključeni u taj broj, jer oni su, eto, ipak, naši preci.Međutim, carstvo nebesko je mnogo manje od naše planete.U svom “Otkrovenju”(XXI, 16.) Jovan Bogoslov ovako određuje njegovu veličinu:”…i on je izmjerio grad štapom na 12.ooo stadia. Dužina, i širina, i visina njegova bile su podjednake”.Dvanaest hiljada stadia – to je 792o hiljada stopa.A ako to podignemo na kub, dobiće se 496 793 o88 ooo ooo ooo ooo kubnih stopa.Drugim riječima ima oko petnaest milja u svakoj od svojih dimenzija.Ako se uzme da je deset kubnih stopa dovoljno za ljudsko biće, proizilazi da se u carstvu nebeskom može smjestiti 49 679 3o88oo ooo ooo ooo osoba i to
-ako ono bude nabijeno do krajnjih granica.Tu onda ni u kom slučaju ne ostaje mjesta ni za “ulice od čistoga zlata, oivičene drvećem sa neobičnim lišćem i plodovima”, niti za “čistu rijeku vode i života, svijetlu kao kristal, koja potiče od prestola Boga i Agneca”(“Otkrovenje”,XXII,1). Potpuno je očigledno, da je carstvo nebesko bilo dupke puno još prije nekoliko vjekova, otprilike još u doba kada je Kolumbo otkrio Ameriku, a možda i znatno ranije kada su je vjekovima prije njega pohodili Eriksen i Vikinzi. Što onda da se radi? Kada jednoga dana umrete, pošto je sada potpuno jasno da ne možete dospjeti u carstvo nebesko, kuda da se uputite?
U raj!
Moj put vodi samo u raj! odgovori čovjek. Kad drugi mogu na Mjesec i Mars, ravno u svemir, ja mogu u raj u koji mnogi i pored velike potražnje,ne žele.Odlučio je da ide putem Jezekilja.I da odbaci u potpunosti Joila.Ali pritom nije zaboravio na Adama.
Jednoga dana mu je pozlilo.Dovedoše ga kod ljekara tijela i ljudskih duša. Dovedeni nije htio ništa odgovoriti na postavljena pitanja. Zbunjeno je buljio u daljinu. Ljekaru je našao u redu ime, i otkud je,i najzad me se potužio, da je vrlo bolestan. Naročito od jednog događaja. Progutao je ključ.Na ljekarevo pitanje, kakav ključ, odgovori:
Ključ nebeski! Ključ kojim se otvaraju zlatna vrata!
Ljekar je bio uporan.Stao ga je dalje ispitivati neka mu pripovijedi svoj događaj.
Znate gospodine, to Vam je vrlo jednostavno. ljudi su već tako silni i toliko se me potčinili, naročito Joilo i Ripli, da sam im se htio ljudski silno osvetiti. Razmišljao sam dugo kako ću i najzad se srećno domislih. Vrebah i vrebah, đe ono apostol Sveti Petar drži ključeve. I kad navrebah, došuljah se do njega, tajno i nečujno. I ukradoh mu glavni. Promislih u magnovenju, taj je od zlatnih vrata.To je ključ raja. Strahovao sam da će me putem uhvatiti i oteti mi ključ. Progutah ga odmah na mjestu. Odtud me ključ vrlo tišti..Potišten sam ali ne zbog sebe i tog hladnog i krupnog gvožđa. Već, zbog Svetog Petra. Bi mi žao sveca.Pokajah se načas. Ma sebe mi nije žao. Sad neka paze ti nesretnjici i zabluđenjaci, kako će u raj!
A đe bijaše ključ?
To se Vas ne tiče.To je prevelika tajna za Vas i čitavi svijet. To samo znamo ja i Sveti Petar.
Pred čovjekom se otvoriše vrata ludnice. I zatvoriše vrata raja.

SMRT JOHANA GUTENBERGA

Groznica je lomila bolesnika. Okupili su se oko njega brojni prijatelji ukazujući mu dužnu pažnju. Plamen iz ogromnog kamina osvjetjavao je poluzamračeni prostor. Varnice su lećele na sve strane dokazujući još jednom kako je vatra jedan od tvoraca svijeta. Nakon duge ćutnje bolesnik izusti kao testament svoj pozdrav gostima:
Tako Vam Boga, istražite sve ovce ako umrem! Jer se od njih više ne može živjeti.
Sljedbenici novog poretka dobro su razumjeli ove riječi. Njegovu poruku su shvatili sadržajem, da nije kriv grijeh, nego grješnik. Krenuli su za don Ignjacijem. Ne smije se propuštiti 99 nevinih zbog jednog krivog. Zatekli su u štampariji onoga koji svima treba, a nikome ne smeta. Našli su samog Gutenberga koji je nepomično stajao i gledao ih prkosno im govoreći:
Bijednici jedni! Što hoćete!
Čujete li ga izdajnika! stentorski krikom zaurla predvodnik rulje.
Stara bronza je vezivala Johanove oči.
Evo me, pa što?
I jednim jedinim udarom vođa odrubi Johanovu glavu koja je izmislila đavolja slova kojima ljudi osuđuju one koji ne čuju, ne vide i ne misle. Na riječ “pali” osuše strijelci plotun u Getenberga i sravniše ga sa zemljom. Prsnuše ogromne grudi. Raspršiše se iz njih crna slova i poteče crna tečnost. Ubice ugledaše čudo: Gutenbergova je krv crne boje. U tom času nijesu uočili njen budući preobražaj u crveno. Raspade se Gospodar razuma u hiljade komada.Sa njime i svi Gutenberzi koji su spavali u Johanu.
Zatim vođa pokaza na izdajnička slova.
Ona su za sve kriva. Ona optužuju našeg Gospodara.
Viđi koliko ih je, povika rulja. U ovim sanducima ima ih na milione. Ni jedno prokleto i najmanje slovo neće našeg Vođu da pohvali. Zato, dolje s njima! Dolje! zaurlaše pratioci i za časak ležala su mrtva slova dolje na hrpi pred nogama gomile. A odozgo na njenom vrhu stislo se slovo uz slovo slažući riječ:
Bijednici!
Kada su završili sa slovima, vandali se okrenuše mašinama.
Ovo je ta đavolja mašina koja na sat crnim po bijelom hiljadu i više puta kleveta našeg Vođu i sve nas.
Sastavite je sa crnom zemljom,a utrobu joj raznesite.

Rečeno-učinjeno.
A vidite li ovu peć.I ona služi tim đavoljim slovima. Đavo joj ne da mira da bude protiv naše svete ideje. Vandali razlupaše još jednog izdajnika.
Sada, na kraju, umjesto nekrologa, vjerni sinovi našeg Gospodara i svete ideje treba da sahranimo sve ovo što smo sa crnom zemljom sastavili, reče predvodnik ubica. To možemo najbolje uraditi ako i ovu kuću sa zemljom sravnimo. Neka je proklet i ko je izumio takve proklete kuće! Za tili čas je štamparija bila u ruševinama uz oduševljenu viku.”Živjela sloboda! Živio Gospodar!”.
Prije nego su dobili nagrade i odlikovanja za svoj podvig u jedan mah govornik iz gomile povika:
Nijesmo mi ništa loše uradili.Nijesmo ubili Gutenberga.Lišili smo života Johana Genflajša. On nije naš. Živ je izvjesni Johanes de Alta Villa koga poistovjećuju sa Johanom Gutenbergom što se vidi po natpisu na njegovoj rodnoj kući (Zum guten Berge) u Majncu.Johanes se zove po imenu malog naselja na Rajni, đe je bila rezidencija izbornih nadbiskupa iz Majnca.Upisan je na Visoku školu u Erfurtu i tu matuirirao. Poznaje grčki i latinski a specijalistička znanja stekao na erfurtskoj školi biskupije u Majncu. Ne, nijesmo ubili sina zlatara Frila Genflajša iz Ladena. Naš Johan je bio tehnilčar u Strazburu koji ne pamti Genflajša.. Živio je u predgrađu Sveti Abrogast.Poslije smrti majke Elze Virih naslijedio je mali kapital. U Alzasu vrši prva istraživanja i oglede, vjerovatno uz finansijsku podršku Fridela fon Sekingena, finansijskog stručnjaka sa druge strane Rajne.Zna se da je u to vrijeme nastavio da brusi drago kamenje, te da je obučavao nekog Andreasa Dricena.Brušenje dragog kamenja je složen posao. Na tome je radio Ando de Nimeg. Gutenberg se udružuje sa trojicom Strasburžana kako bi proizvodili ogledala utisnuta u livene kalupe i prodavali ih hodočanicima u Ahenu.Za vrijeme hodočašća, hodočasnici su kačili ogledala za štapove kako bi hvatali blagotvorno djejstvo moštiju koje se pronose gradom. Iako je njihov posao bio tajan, Gutenberg je bio u komplotu sa Johanom Fustom, bogatim trgovcem, čija porodica trguje u Nirnbergu i Peterom Šeferom, rođenim u Gernshajmu, bivšim studentom koledža Sorbona iz Pariza.On će se oženiti Fustovom kćerkom. Johanov mlađi brat, arhitekta Fust, postaće gradonačelnik Majnca. Ne, nijesmo mi ubili našeg Johana Gutenberga, već njihovog Johana Genflajša. Da smo ubili Gutenberga, morali bi istovremeno usmrtiti Johana Fusta i Petera Šefera, jer bez tih ubijstava ništa ne bi uradili. Gutenberg bez ove dvojice ne postoji.
Po dobijanju odličja, ubice krenuše da dovrše započeto.Noć je bila hladna i mračna. Valjalo se ogrijati i orgijati uz već naloženu masivnu lomaču.
Večeras se možeš izbijesniti i u tome uživati reče predvodnik gomile ubica. Zapališe papir dodajući stalno gomile i gomile nove hartije. Drva su počela praskati. Ubice se više nijesu osjećali sami. Bili su u društvu čitavog jednog svijeta. Posmatrali su golemu lomaču i bili su srećni. Činilo im se da se razgnjevila. Srdito je sipala svoj užareni otrov i brzo su pritezali nogu k sebi. Ne, ne, jedan od piromana govorio joj je:
Noćas se ne moraš tako ljutiti.Doveli smo ti u goste cijeli jedan svijet.
Dodavali su stalno novu hartiju, knjige i milione slova i napisanih riječi.
Dat ću ja tebi, reče prijetećim glasom jedan od piromana uzbuktaloj lomači. A zatim se sa grohotom smijao.Lomača je u bijesu sipala vatru kao prava velika životinja. Gledala je svojim plamenim očima zatvorene oči koje su sagorijevale na vatri. Vatra je počela kucati kao ura. Kao časovnik koji nagovještava kraj znanja i ljepote jednog svijeta vodeći ga u drugi tragični svijet.
Ljuti se i srdi do mile volje!Samo se raspukni! govorili su vatri njeni potpaljivači. Zatim su joj se rugali, dražili je.Potom bi joj plazili svoj jezik.
Jesmo li te natrpali? Na evo ti još, odzvanao je u tami njihov stentorski krik.
Nasipali su još dragocjenog i plemenitog goriva.Pretrpana lomača se načas ućutala.
Mnogo ti je to, je li? Ne možeš progutati? Ne reci da ti je loše! Da loše živiš! Ti si vatra starog viteza. Mi nijesmo pijani, ali ćemo te večeras opiti kao nikad do sada. Opićemo te za sva vremena. Od toga pijanstva nikada se više nećeš otrijezniti.
Na lomači je kuljao gusti dim. Varnice su lećele na sve strane. Neke od njih pogađale su svoje piromane.To se zapaljeni duhovi brane od svojih ubica. Jedan od njih reče:
Ugrizlo me pašče! Viđi ti njih! Oni su ubice, a ne mi! Pij vatrena pijanice, uzviknu i s piromanima navali nove hrpe goriva na lomaču. Vatra se počela sve više žariti. Sva mudrost je plamćela.. Za kratko vrijeme nestajali su vjekovi znanja i mudrosti i umovi koji su je sazdavali. Plamen je užario i srca ljudi koji su kao duhovi sagorijevali na lomači u kristalnoj noći. Gorjelo je postepeno sve i svijest ljudi kojima uništenje knjiga nije bilo dovoljno. Imali su samo jedan cilj: Lišiti svijet znanja za sve vjekove. Ako to ne uspiju, onda uništiti jezgro dragulja za nekoliko stoljeća!
Vatra se počela još više žariti, a mjesto pucketanja i pucanja preraslog povremeno u prave eksplozije, počela je dubokim glasom roptati kao da kroz nju izgovaraju molitvu žalosne duše i duhovi.Vatra je poprimala sve više očiju sipajući bijes u okupljene.Oni su se smješkali, neprestano smješkali. Rugali su joj se, gurali na nju i trpali novo ljudsko gorivo. Um i znanje svijeta.
Ko se ljuti ima krivo! reče jedan od ubica duhova i duša i obrisa znojavo čelo. Prozori na trgu sve su se više rosili.
Nama je svejedno, rekoša ložači vatri.Ti nas nećeš razljutiti, uzviknuše dodajući stalno iznova nove knjige. Ždrijelo vatrene zvjerke prerastalo je u pakao.Prijeteći i bučno režalo je na ložače. Konačno su se i oni razgnjevili.
Dosta je! izdraše se na lomaču. A zatim se na korak udaljiše natrag naslađivajući se kako je postala omamljena gutajući za nju hranljivi i neograničeni vazduh.
Da ih i same ne zahvati golemi vatreni uragan podstaknut vjetrom, ložači bi se povukli korak dva unazad, pomalo prestrašeni, a onda bi divljački jurnuli na nju da je novom papirnatom hranom nahrane i razgore još više i više.
Što želiš od nas? Vatreni pas se sada kezio na njih. Vatrena beštija se cerila ogavno i okrutno s čas otvorenim, a čas iza toga s poluzatvorenim očima, a nad žeravicom je podrhtavao modri plamen, poput onog u očima žene, kad nas izdaje.
Ne pravi ludorija, doviknuše vatri njeni hranioci.!Nama se već mijaša u glavi. Opili smo te, ali i ti sve nas. Omamljeni gledali su vatreno pseto. Mlado im je lice staralo, a disanje im bilo strašno duboko. Nakon nekog vremena gledali su u vatrenog džina samo jednim svojim okom.Ovaj ih je gledao strogo i neumoljivo. Lomača opet dahnu svoj otrov na njih, a oči se pojedinih od njih zatvoriše. Mozgom su im se vrzale pijane sanjarije. Gubili su svijest. Svježa crvena usta nastala i rasla iz crne krvi koja je sagorivala duvala su svoj dah iz svojeg velikog ždrijela na njih. Konačno su zaboravili na sve svoje strasti. I na sopstveni život. Plamenu je bilo sve teže da odledi zaspalu pjesmu. Ona je, ispisana nevidljivim mastilom, lutala svijetom nemogućih snova. Vatra je i dalje sama od sebe buktala. Kada se umirila došli su drugi ljudi da vide njen tragični učinak. Vatreni udes je preživjela samo jedna knjiga. Na njenim koricama stajao je naslov “Lirika” nepoznatog autora. Prevalila je veliki put jer je ulivala nadu. Neko dodade:
Najbolje su nenapisane knjige. I one koje čitaoci još nijesu stigli da pročitaju.

BORISLAV CIMEŠA – Portret  ovog  pisca, intelektualca i  kulturologa, sada već srednje generacije crnogorskih književnika sastavljen  je od mnogih  elemenata koji grade njegovu svestranu  stvaralačku  prirodu. Borislav  Cimeša  je  rođen na Cetinju 16.5.1953.godine. Po obrazovanju  je diplomirani ekonomista  i  poslovni  menadžer. Nakon  okončanih studija  ekonomije koje je otpočeo u ondašnjem Titogradu, diplomirao je i na  Fakultetu za poslovni menadžment u Baru.Na ovom fakultetu je diplomirao na osnovnim akademskim studijama kao i na specijalističkim studijama.Postao je  specijalista u finansijskom poslovanju  (Spec.sci).Završio je i postdiplomske  magistarske studije iz  poslovne etike i magistrand je iz ove oblasti.U najranijoj mladosti uz status   mladog pisca i menadžera u kulturi  bio je i privrednik, direktor  u  privredi  i  istaknuti društveno-politički djelatnik.Već tada reanimira rad Književne omladine Cetinja  kao  njen  predsjednik i postaje član  Skupštine i Predsjedništva Književne  omladine Crne Gore (1982-1984).Objavljuje prve knjige,dobija republičke i jugoslovenske književne nagrade  za  priču  i esej i postaje  član 8o-tih  godina prošlog vijeka niza književnih asocijacija u   Srbiji,Hrvatskoj,BiH,Vojvodini.      Primljen je  članstvo ili  počasno članstvo Književne opštine Vršac,Književne komune  Mostar,Književnih omladina Srbije,BiH,te književnih klubova i asocijacija u Beogradu,Sarajevu, Doboju, Jajcu, Odžacima, Novom Sadu, Užicama,kao i drugim gradovima širom ondašnjih jugoslovenskih republika. U tim  danima afirmiše se  svojom ulogom opozita vladajućem  monopolskom  jednoumnom voluntasu i  djeluje kao jeretični  pisac i  slobodomisleći intelektualac koji brani ugroženi crnogorski nacionalni  identitet u  idejnom i etičkom, te modernističko-postomedrnistički  diskurs u estetskom smislu.Jedan  je od osnivača i članova uprave poznate Književne opštine Cetinje i njen sekretar.Jedan je od osnivača,članova redakcije i sekretar uredništva njenog regionalno renomiranog časopisa ARS. Jedan je od organizatora njenih  međunarodnih književnih smotri i  relevantnih kulturnih  manifestacija i praksi. Na fonu   njegove istrajne  angažovanosti  u kritici rastućeg velikosrpskog nacionalizma  sa svojim  prijateljima iz Književne opštine Cetinje   8o-tih godina 2o.vijeka stupa u konflikt sa  republičkom  političkom   vlašću  i  postaje jedan od  progonjenih mladih  pisaca u aferi    cetinjskog  omladinskog lista “MI”, čiji je bio urednik,aferi  protiv časopisa “ARS”, u aferi “ETNOGENEZOFOBIJA”(“Prilog  kritici velikosrpstva”) kao urednik ovog značajnog  izdavačkog  projekta  autora   Sava Brkovića,narodnog heroja, a zabranjena je i zaplijenjena njegova knjiga “Krsto Popović, ratnik i mirotvorac” koja se odnosi na životni put  ovog  prvaka  crnogorske nacionalne borbe za suverenu Crnu Goru koji u Drugom svjetskom ratu  u konačnici nije  stupio u partizanski pokret ostajući dosljedan svojem suvernističkom opredjeljenju. Petnaest godina prije toga, još 1975.godine  kao jednom  od  pokretača  i urednika lista “Cetinje” zabranjen je prvi broj upravo zbog njegovog  slobodomislećeg teksta o Božićnjem ustanku 1918  godine, kao crnogorskom  nacionalnom ustanku, čime je  i prestalo izlaženje  te  novopokrenute  časopisne publikacije.Njegova  kritika  tragične Podgoričke skupštine iz 1918.godine  u  studiji “Protiv hronometra”  objavljenoj  kao samostalno  autorovo  izdanje 1986.godine  bila je povod za drastičnu  hajku i  ekskomunikaciju od  pristaša  velikodržavnog  srpskog  nacionalizma.Od tada i datira  sukob  ovog pisca i njegovih istomišljenika  sa  funkcionerima  Književne  omladine Crne Gore  iz  čisto  idejnih  razloga.U progonu   nad ovim  piscem  i  akterima  KOC-a,u okviru  velikosrpske  histerije ondašnjeg  republičkog  rukovodstva  Crne  Gore  povodom  afere “Etnogenezofobija”,  organizovan  je  jedinstveni  inkvizitorski skup u istoriji  druge Jugoslavije, kada  je  uz direktan  višečasovni  televizijski  prijenos    oficijelne  sjednice  crnogorsko  političko-partijskog vrha    održane  27.2.1988.godine,  izrečena  sankcija, promovisana  ekskomunikacija i  diferencijacija  svim  sudionicima  objavljivanja  ove  vizionarske  knjige.Od narednog dana je tekao nezaustavljivi  proces  njihove  demonizacije  i  dijabolizacije  koja je temeljito  zahvatila  i  pogodila i ovog pisca.

B.Cimeša je postao  član Hrvatskog PEN-a 1988.godine.Kada je naredne godine stvorena crnogorska sekcija Hrvatskog PEN centra on je postao njen član.Uz pomoć Hrvatskog PEN-a nastao je 199o.g.Crnogorski PEN centar.B.Cimeša je jedan od članova osnivača Crnogorskog PEN centra. Na osni-vačkoj skupštini održanoj  15.3.199o.  godine  na  Cetinju  izabran  je za člana prve uprave   ovog  PEN-a i njegovog administrativnog sekretara, da bi do kraja tog mandata 1993 obavljao  i  dužnosti zamjenika generalnog sekretara i generalnog sekretara  crnogorske penovske asocijacije.  Jedan je od članova osnivača  Crnogorskog društva nezavisnih književnika(CDNK),član Matice Crnogorske  od  osnivanja,     jedan  osnivača  Matice muslimanske u Srbiji u Novom Pazaru, Crnogorskog društva nezavisnih novinara,     član Fondacije Sveti Petar Cetinjski  i  njenih organa, član Društva  prijatelja Dinastije Petrović Njegoš  i  brojnih drugih asocijacija i nevladinih organizacija. Jedan je od osnivača i prvi sekretar Odbora za obnovu autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, jedan od osnivača i predsjednik Uprave suverenističkog Crnogorskog federalističkog pokreta(199o) i njegov poslanički kandidat,jedan od osnivača  Demokratskog foruma Crne Gore,jedan je od  prvih članova Uprave i  organizatora  simpozijuma u svijetu poznate antiratne-mirotvoračke  Međunarodne  Pagvaš  konferencije  za  Crnu  Goru 1994.godine,jedan od osnivača i prvi sekretar Instituta za Crnogorski jezik 2oo4.godine, član Upravnog odbora(Borda direktora) međunarodnog Cetinjskog likovnog bijenala pod rukovodstvom princa Nikole II Petrovića  Njegoša,  predsjednik Upravnog odbora Crnogorskog kulturnog  centra,savjetnik Senata Prijestonice Cetinje,potpredsjednik Etničke komisije Prijestonice Cetinje te u tom svojstvu  jedno vrijeme do 2o16.godine državni  funkcioner Crne Gore.  Istovremeno  je  sekretar Instituta za crnogorski jezik “Vojislav P,Nikčević”, te od osnivanja 1996 godine član Uprave Crnogorsko-hrvatskog prijateljskog društva “Ivan Mažuranić”  sa  Cetinja  čiji je sadašnji generalni sekretar.Osnivač  je,predsjednik i  aktuelni  izvršni direktor  Crnogorskog kulturnog foruma , vrijednog cetinjskog izdavača i  član  i  počasni  član brojnih kulturnih, književnih i drugih  asocijacija i institucija  u  Crnoj Gori  i van  njenih  granica.(“Lovćenske straže” sa Jevremom Brkovićem  i Sretenom Zekovićem;NVO “Građanski forum Crne Gore,NVO “Donji kraj”,akademski klub “Cetinje”,NVO “Cetinje je Evropa” ;”NVO “Crnogorski pokret”,NVO”Crnogorski zbor” i drugih).Od  2oo2.godine jedan  je  od  sekretara Crnogorske pravoslavne crkve i član njenog Mitropolitskog savjeta, a od broja 8.  iz 2oo3.godine  je glavni  i  odgovorni  urednik  njenog časopisa “LUČINDAN”. Na više  projekata saradnik  je  Univerziteta u  zemlji  i  inostranstvu, Dukljanske akademije  nauka i umjetnosti  i drugih akademija, počev od  Akademije Balkanike Europeane iz Bukurešta, pa do   Kosoves  Akademie sceientis et artis i niza drugih relevantnih  umjetničkih i znanstvenih institucija. Njegov  osnivački i urednički  projekat  modernističkog i  prouniverzalnog   međunarodnog  časopisa “Gledišta”, već od starta  podržavaju  svojim  članstvom u redakciji  i savjetu, te plodonosnom  saradnjom  visoki  predstavnici   ( akademici  i  univerzitetski   profesori) Hrvatske,Makedonije,BiH,Ukrajine,Kosova, Azerbejdžana,Bugarske,Evropske  akademije  i  drugih brojnih visokih  adresa  raznih  zemalja. Jedan je od inicijatora    i  pokretača   realizovane  izgradnje    spomenika   hrvatrskom  banu   Ivanu Mažuraniću  (projekat  je  vodio dr.Milorad Nikčević), znamenitom slikaru  Milu Milunoviću, Luki Milunoviću  i učesnicima  Božićnjeg  ustanka   iz  1918.godine  na  Cetinju.  Učesnik  je,  a dijelom organizator i suorganizator  ili  uvodničar  64 naučna  i  međunarodna  naučna simpozijuma  održana  u  Crnoj Gori  i  inostranstvu. Autor  je bibliografskog opusa od  preko  2ooo    bibliografskih  jedinica  u     štampanim publikacijama i nekoliko stotina  u elektronskim medijima. Učesnik je brojnih TV i radio emisija   u našem  regionu  i  inostranstvu. Kao urednik u 8 izdavačkih kuća uredio je i izdao  preko  250 naslova   knjiga  raznih autora.Na prošlogodišnjem 5 Međunarodnom sajmu knjiga  u  Podgorici  održanom  1-5.1o. 2o19. predstavio je svoj Crnogorski kulturni forum sa 147   objavljenih naslova knjiga. Jedini je  crnogorski  izdavač  koji  objavljuje istovremeno tri različita kulturna, književna  i  naučna  časopisa.  Uprkos restriktivnim mjerama korone virusa u prvih pola godine objavio je 14 novih naslova raznih autora  među kojima su i jedna doktorska disretacija  i  dvije   savremene antologije(panorame)  poezije od  kojih   jedna    aktuelne  hrvatske, a druga  crnogorske  u  izboru priređivačkog tandema  dr.Željka  Lovrenčić (Hrvatska)  i   Božidar  Proročić (Crna Gora).

Borislav Cimeša je profesionalni književnik, urednik, izdavač,naučni radnik, publicista,izvršni     direktor CKF-a  i  menadžer u  kulturi.  Svestrani  je  naučni  istraživač  širokog   spektra iz sfere humanističkih   disciplina. Tema  njegovih  istraživanja  su  posvećena oblastima    montenegrinologije, montenegristike, croatistike, slavistike, europeistike i  mondijalistike. Na književnom planu je prozaista, pripovjedač, romansijer, esejista  i   književni i kulturni  istoričar  i  kritičar. On  je jedan od rijetkih plodnih enciklopedista.(Za Enciklopediju Montenegrinu  DANU-a  predao preko 4ooo  enciklopedijskih jedinica).  Godinama samostalno istrajava na  projektu  višetomne  Enciklopedije Cetinja  koja  nosi  atribute  prevashodno prošlosti ovog grada fenomena, hristijanopolisa i kosmopolisa, crnogorskog   prijestonog grada-države, viševjekovne Prijestonice Crne Gore,nacionalnog centra, grada muzeja i grada heroja,” kamenog  prijestola  slobode”(Tenison). Taj  projekat  jedinstvene  Enciklopedije  tretira i  sadašnjost i   prospektabilnost  ovog  multidisciplinarnog   sondiranja  i   promatranja  naznačenog  fenomena. Na polju croatistike  otkriva nove nepoznate relacije  hrvatsko-crnogorske saradnje i prijateljstva i ogromni doprinos  Hrvata modernizaciji  i   napretku Crne Gore u 18,19  i  2o vijeka.Taj kontekst  kruniše pionirska  uloga Hrvatske  u  priznanju crnogorske državne nezavisnosti, crnogorskog PEN-a,crnogorske crkve i jezike, istorije i kulture.

“Poznat kao  jedan  od  pionira  i   beskompromisni  borac  za  suverenu  Crnu Goru , i njen   sveukupni   identitet, on je uporedo  sa tim  poznat  i   kao  istaknuti   književnik  modernističko-postmodernističkog  diskursa. U njegovom opusu je drama istorije, a tijem djelomično i tragedije montenegrine  pretočena  u relevantnu estetsku stvarnost.  On  stvara  kompleksne  filozofske   i književne strukture  oslanjajući se ne na istoriju i stvarnost nego na  intuiciju i imaginaciju  iz koje  emanira   umjetnička istina koja nije gnoseološka  već ontološka. Ona  je  živa,estetsko biće, u svijetu  romana  koji postoji, koji nije privid već estetska stvarnost”(akademik   Marjan Miljić)”Iako znamo da umjetničko djelo  doživljava različite  epohe  svoga  uspjeha stiče mnoge, i smislene, estetske konkretizacije,moramo istaći da će ovaj roman  vješto savladavati sve te izazove, te da će njegov uticaj trajati i ostajati  vrlo  živ i  aktivan, da će njegova  čitljivost   uvijek  biti  jača  od  nijemosti  na  koju  naiđu  mnoga  djela.Vrijednosti ovoga romana otkrivaće  se  kroz  različite  estetske konkretizacije o čijemu  je  značaju  govorio Roman Ingarden.Metaforičnost  priča romana je fantastična.(priča  “Predavanje  iz  biologije”). Za tom fantastičnošću  metafore ne zaostaje  ni  priča “Lov na leptire”(opet neka  zoologija).  Još neki naslovi zaslužuju posebno isticanje. To je romaneskna priča “Ko je kriv”, fantastična u neočekivanome razrješenju.Ali  i  odlična  priča  “Lov” –  metafora kakvu je žrtvu dala pobuna i otpor beznađu  velikoga istorijskoga prelamanja  i  slamanja.S one strane života potvrđuje, kako je govorio Vilhelm fon Humbolt, kad je napisao:”Mi stvaramo  umjetnika  time  što  njegovo  oko  uvježbavamo  na  remek djelima  umjetnosti…”   “Takvoga   je  umjetnika  predstavio ovaj  roman…”(univerzitetski profesor  Aleksandar Čogurić pišući o ovom “romanu bez romana”).   ” S  one strane  života  je  prvi uspio  poetsko-filozofski  roman  u  Crnogorskoj nacionalnoj biblioteci”. (književni  kritičar  Vlatko  Simunović). Piščev opus   karakteriše  društvena  angažovanost  i  posvećenost identiteskim  problemima  Crne Gore i crnogorskog  naroda u naučnom  dijelu njegova stvaralaštva, filozofija malih, praktičnog idealizma, intaktne  slobode, pitanja  infinitezimaliteta  i  univerzalističko tumačenje svijeta,a u književnom dijelu modernističko,postmodernističko i transmodernističko  istraživanje i   eksperimentisanje sintezom  metafizičkog  i realnog s  naglašenim preferiranjem  magičnog, imaginarnog i uneobičavajućeg.      Ovaj  autor  je zastupljen u nekoliko izbora,pregleda i antologija kratke priče i u antologiji  jugoslovenske  haiku poezije Milijana Despotovića još osamdesetih godina prošloga stoljeća.

BIBLIOGRAFIJA  SAMOSTALNO  OBJAVLJENIH  KNJIGA BORISLAVA CIMEŠE ( AUTORSKA  DJELA):

1) UOČI   JUTRA (proze), Književna omladina Cetinja, Cetinje, 1982.  2)  PROTIV  HRONOMETRA, AMDL, Cetinje 1986. 3) ROVAČKA   REPUBLIKA,Forum  Rovčana, Kolašin 2oo1 (prvo izdanje).  4) ROVAČKA   REPUBLIKA,Forum Rovčana,Kolašin 2oo1(drugo izdanje). 5)CETINJSKI VODOVOD (studija)koautor S.Pejović, Državni arhiv Crne Gore 2oo1.6) MONTENEGRIN SAINTS,PATRON,SAINTS  DAYS  AND CUSTOMS (multidisciplinarna studija sa Ž.Đurovićem,N.Adžićem i D.Ivezićem) Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Zagreb 2oo5. 7) CRNOGORSKE SLAVE,SVEČEVI  I  OBIČAJI ,NZCH,Zagreb 2oo5.g.) 8) CRNOGORSKE SLAVE,SVEČEVI  I  OBIČAJI – MONTENEGRIN  SAINTS,PATRON,SAINTS  DAYS  AND CUSTOMS,(bilingvalno),NZCH,Zagreb 2oo5. 9)MARKO VUJOVIĆ  I  SLIKE JEDNOG VREMENA(kulturološka studija),Centralna nacionalna biblioteka Crne Gore “Đurđe Crnojević,Cetinje 2o12.1o)S  ONE  STRANE  ŽIVOTA(roman), Crnogorski kulturni forum(CKF),2o15(Prvo izdanje).11) S  ONE  STRANE  ŽIVOTA(roman) CKF,Cetinje,2o16(drugo izdanje). 12) DOBA  STRADANJA (studija) CKF, Cetinje, 2o16.12)OBOD SPOMENIK GLOBALIZACIJE(kulturološa studija),Obod Cetinje,2o16. 13)MOSTOVI   HRVATSKO  CRNOGORSKE SARADNJE,CKF  i   Savez Crnogoraca Primorsko-Goranske županije,Cetinje-Rijeka 2o17.14)NARODNO POZORIŠTE  ZETSKI  DOM  NA  CETINJU  1941-1944, Crnogorsko narodno pozorište,Podgorica 2o19.  (kulturološa studija). 15)  ATENTATI  I  ZAVJERE  PROTIV  KRALJA  NIKOLE, Državni arhiv Crne Gore,cetinje, 192o(studija) i  16) S  ONE  STRANE  ŽIVOTA, CKF,(roman)Cetinje 2o2o (treće izdanje).

BIBLIOGRAFIJA  PRIREĐENIH   IZDANJA (B.CIMEŠA  KAO  PRIREĐIVAČ):

1)BIJELA  REKONKVISTA(izbor iz poezije i proze Sretena Zekovića),CDNK i CFP,Cetinje 1994. 2) PODSJETNIK   O  CRNOJ  GORI  I  CRNOGORSTVU,Dignitas i Elementa Montenegrina,Cetinje 1996. 3)  POLOŽAJ  CRNOGORSKE  PRAVOSLAVNE  CRKVE U DRŽAVI  CRNOJ  GORI,CPC,zbornik radova,Cetinje 2oo6. 4) CETINJE,VUKOVAR,SREBRENICA-“DA SE VIŠE NIKAD NE PONOVI”, DANU  i  CPC, zbornik radova,Cetinje  2oo8.5)”ZA  PRAVO,ČAST  I  SLOBODU  CRNE  GORE”,supriređivač zbornika radova,   Cetinje 2oo9.6) STIHOVI (poezija Ilije Milunovića), CKF i Biblioteka i čitaonica “Njegoš”, Cetinje 2o1o.  7) TRAGANJE  ZA   ISTINITIM  ŽIVOTOPISOM  ŠĆEPANA  MALOG,supriređivač zbornika radova,Crmnica,      Podgorica  2o1o. 8) ZA PRAVO I  STATUS  CRNOGORSKE  PRAVOSLAVNE  CRKVE, priređivač zbornika radova  i  dokumenata, CKF,Cetinje 2o14. 9) ZELENAŠI (memoari Nikole T.Zeca), CKF,Cetinje 2o15. 1o)  DR.SEKULA DRLJEVIĆ  I  CRNA  GORA,(supriređivač zbornika naučnih ra<dova),CKF,Cetinje  2o15.  11)  VRIJEME  GLADNIH   I  ŽRTVOVANIH ( memoari dr.Steva Bajkovića), 1.izdanje,CKF ,Cetinje 2o17. 12)  VRIJEME  GLADNIH  I  ŽRTVOVANIH (memoari dr.Steva Bajkovića),2.,izdanje,CKF,Cetinje 2o18. 13. SENAT  PRIJESTONICE (IZVJEŠTAJ  O  RADU 2oo9-2o18). Senat Prijestonice Cetinje,2018.

AUTORSKA   DJELA   PRIPREMLJENA  ZA  ŠTAMPU  ILI   U  ŠTAMPI:

1) KRATKA  ISTORIJA  VJEČNOSTI ( roman ). 2)  SVIJET  MRTVOG  KRALJEVSTVA ( roman ). 3) CETINJE  KULTURNA  PRIJESTONICA EVROPE (studija ) 4. DVORSKA  KULTURA  U  CRNOJ  GORI (studija)  5. DR.   SEKULA  DRLJEVIĆ  I  CRNOGORSKA  NACIJA (eseji)  6. PRILOZI  O ŠĆEPANU  MALOM (eseji ). 7. SUVE-RENA   I  NEZAVISNA  CRNA  GORA  ILI  VELIKA  SRBIJA (studija) 8. DIKTATURA  ALEKSANDRA  KARAĐORĐEVIĆA (studija).9. HRVATSKA  I  CRNA  GORA  OD  SREDNJEG  VIJEKA  DO  SAVREMENOG  DOBA   (studija). 1o. HOMO HEROICUS  U  MAŽURANIĆEVOM  EPU  (studija).

PRIREĐENA  DJELA  PRIPREMLJENA  ZA  ŠTAMPU  ILI  U ŠTAMPI:

1. NEKOLIKO   STRANICA  IZ  KRVAVOG  ALBUMA  KARAĐORĐEVIĆA ( dokumenti na crnogorskom,eng-eskom, francuskom  i  italijanskom jeziku.)

Piščeve  književne  nagrade:

1.) Jugoslovenska  književna  nagrada “Nikola Mašanović” 1983.g. 2.) Jugoslovenska književna nagrada “Yugoslavica” za knjigu  “TULA” 1989.g. 3.)NAGRADA  CRNOGORSKIH  IZDAVAČA  za knjigu “Dukljanska kraljevina”, znamenitog hrvatskog povjesničara dr.Frana Milobara, 2oo4(ponovljena 2oo6). 4.) Nagrada “13 novembar” Prijestonice Cetinje  za  drugo  izdanje  romana “S one strane  života”. Autor je dobitnik više nagrada za priču  listova i časopisa  “Kult”(Rijeka), “Front” (Beograd),”Četvrti jul”(Beograd),”Glas”(Banja  luka),”Novi  svet”(Priština), “Bota  e  re”  i mnogih drugih. Šest autorovih projekata je nagrađeno na konkursima Ministarstva kulture i finansija Crne Gore, jedan  na  konkursu  Prijestonice  Cetinje, dok je jedan autorov projekat  podržan od strane Ministarstva  vanjskih  i  evropskih poslova Republike Hrvatske.

Prijevodi  na  strane  jezike:

Priče, pripovijetke,članci, studije, ogledi, eseji, poglavlja knjiga i drugo prevođeni su na engleski, francuski,njemački, italijanski,španski, ruski, ukrajinski,albanski, rumunski i druge  jezike.

Osnivač je ili jedan od pokretača, urednik, zamjenik urednika ili jedan od urednika, član redakcije ili direktor   brojnih listova i časopisa : MI, Obodin, Cetinje,Lovćen,Lovćen 84,Lovćen 85,Lovćen 86,  Ars,  Cetinjski list,Montenigris, Gledišta, Lučindan,Uskršnji  prilog Lučindana, Crnogorski anali, Elementa  Montenegrina,Crnogorac, Glas Prijestonice, Volođa,Omladinskih informativnih novina(Pljevlja),    Ograda,Oganj, The  dossier  of  the  Montenegrin PEN, dok je  u pripremi  pokretanje još jednog, novog časopisa pod imenom “Cetinjske  sveske”.

Bečki vodič za život bez ambalažnog otpada
Hrpa prepunjenih kanti za smeće: koronavirus je zorno pokazao koliko se ambalaže od prehrambenih proizvoda …
Mali ženski razgovori sa medijskom kompozitoricom i učiteljicom klavira iz Beča, Ivom Žabkar
Obožavam raditi sa djecom, jer mi to daje ravnotežu u životu Medijsku kompozitoricu i učiteljica …
Svjetske agencije – na proslavi Oluje prvi puta i predstavnik srpske manjine
Svjetske agencije u izvješćima u srijedu o proslavi 25. godišnjice odlučujuće pobjede u hrvatskom ratu …
Poziv likovnim umjetnicima za sudjelovanje na slikarskoj koloniji na Plitvičkim jezerima
Privrednikova likovna kolonija 2020. – poziv za sudjelovanje na 5. slikarskoj koloniji posvećenoj velikom dobrotvoru …
Boris Domagoj Biletić
Boris Domagoj Biletić Boris Domagoj Biletić (Pula, 22. ožujka 1957.) osnovnu školu i gimnaziju završio …
Ako nema glazbe, neka kopaju krupmire!
Cubismo i Jazz Orkestar HRT-a časte vas besplatnim krumpirima U jeku afere "Krumpiri" koji potresa …
Završen deseti Postira Seaside Film Festival
Dobitnik Zlatne srdele, nagrade publike, je „Netko je u kući“, komedija francuskog redatelja Laurenta Firodea …
Novi val korone – 24 nova slučaja
U protekla 24 sata zabilježena su 24 nova slučaja pa je broj trenutno oboljelih (aktivnih …
Preminuo Rajko Dujmić od posljedica prometne nesreće
Hrvatski skladatelj i nekadašnji vođa grupe Novi fosili Rajko Dujmić (65) preminuo od posljedica ozljeda …
Novi originalan glas u dječjoj književnosti
David Baddiel – Glavni klinac David Baddiel poznati je komičar, pisac, scenarist i televizijski voditelj. …
Održana 16. Likovna kolonija DINARA ’95. – Knin 2020
Povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja u Kninu je od …
U tijeku natječaj za mlade pisce FEKP19
Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, Gradska knjižnica Rijeka i Festival europske kratke priče (FEKP) …