Željka Gradski: PAINTHING

Ovim projektom, nastalim neplanirano i pod svojevrsnom prisilom, autorica nas pripušta sasvim blizu osobnom, a to je kod umjetnika proces oblikovanja

SLIKAJ ILI CRKNI

Ponuda glasi: filmovana bilješka likovne akcije i njen rezultat. Rad/ovi inicira/ju nekoliko mogućih interpretacija. Možda su najzanimljiviji diskursi: situacija/stanje autorice, vrijeme u kojem je rad nastao i tretman promatrača. Umjetnica nam odaje: datumi koje ispisuje označuju vrijeme prisilne izolacije koju smo preživjeli tijekom proljeća ove, 2020. godine.
Radnja započinje kredom/pastelom, bijelom bojom na tamnoj podlozi, a temelji se na zapisima. Tekstovi su kratki. Radi se o igri riječi, slogova, značenja. Vrlo uskoro pridružuje se crtež. Slijede kombinacije načina iskaza kojima se priključuje slikanje bojom. Događa se slojevanje. Na već obrađenu pozadinu Željka Gradski nadograđuje slikanjem/crtanjem nove motive. Ponekad ona, kao da završi rad pa na njega ponovno intervenira, a ponekad nedovršene segmente prekriva nekim drugima. Atmosfere/osvjetljenje prostora, tempo rada/akcije, i naravno, bilješke na platnu, mijenjaju se.

Gradska galerija Fonticus Grožnjan, petak / venerdi, 10. VII. 2020, u 20.00 h

Na početku, Željkin slikarski iskaz poštuje slovima definirani zapis. Oblici predmeta javljaju se nešto kasnije. Možda nije nevažno da se među prvima, u slojevima nadslikavanja, pojavljuje florealni motiv. Ljudski, humanoidni oblik, predstavljaju usne, još na početku – dok na platnu prevladavaju grafovi. Kasnije, negdje pri sredini platna, linijskim potezima, pojavljuje se lik. Glava i biće s krilima. Množe se kolorirani potezi, polazeći od oblikovanja kose prelazeći na definiranje pozadine. Opet se pojavljuju florealni motivi. No, biće se, gestualnim činjenjem umjetnice, pretvara, mutira, transformira. Dobiva i društvo. Čini se načas da autorica rasčišćuje, kreće definirati situaciju na platnu. Pojavljuju se novi oblici određeni koloristički. Promatrač kao da može odahnuti jer, iako je gestualna akcija i dalje prisutna, podloga počinje nuditi oblike. No, ovo opuštanje ne traje dugo. Željka opetovano kreće u slovne iskaze. Naglašena je sintagma: Ja vjerujem u ljubav. Kao da ovo svojim tijelom i pokretima želi podcrtati pa slijede kadrovi performativne akcije u kojoj akterka prikriva oznaku identiteta: svoje lice. Tijekom akcije, komunicirajući direktno s platnom, tijelo i odjevni predmet služe joj kao dramaturška poanta. Drastičan čin je nanošenje bijele boje rukama, trbuhom, prsima, licem.
Autorica se povremeno obraća kameri/promatraču kao da na neki način komentira, opravdava postupke. Ona komentira zvuk uz video rad: „Odlučila sam se na otkucaje srca jer mi je to slikanje bilo od egzistencijalne važnosti (baš poput disanja…) u tom momentu (…) desila mi se „slikaj ili crkni“ situacija…“. Umjetnica je odlučila slikati.
Očito neki od sljedećih dana, kreativni akcionizam se nastavlja. Po navici očekujemo nastavak rada na jednoj podlozi i mijenjanje podloge, što bi rezultiralo nizom radova. No, Željka nas stalno vraća na početak prekrivajući već oslikane slojeve. U žižu interesa ponovno ulazi bijela boja. Ovaj put ne kao prekrivanje oblikovanog, već kao novi elementi rada. Slijedi novo slojevanje: moduli, planovi, oblici, uvođenje intenzivnijeg kolora. Umjetnica se opet okreće slovima, riječima. I, opet nam se čini da ponovljenim nanosima linija ili površina, kreće definirati platno. Tako se u drugom dijelu ovog autorskog, likovnog događanja, iniciranog i uvjetovanog izolacijom, okružena konglomeratom znakovlja/oblika, pojavljuju dva jednostavna, bijela bića u očitom emocionalnom odnosu. Kroz cijeli događaj pratimo pojavljivanje, nestajanje, ponovno pojavljivanje, mutiranje, obznanjivanje novih simbola, znakova. Tu su usne, slova, srce, zvijezde: petokraka/šestokraka, stilizirane fizionomije, oči, listovi, cvjetovi… Čini se čak i znak kineskog, istočnjačkog pisma. Opet se događa da ostvarena faza, slika koju možemo doživjeti kao gotovu, biva preslikana u neku novu. Rad, akcija, umjetničko djelovanje završava ispisivanjem datuma prestanka neustavnih, antiljudskih, problematičnih zabrana koje smo, zajedno s umjetnicom, i mi naivno poštovali. Ali, Željka se ne osvećuje, ona, unatoč svemu, na kraju videa poručuje: I believe in Love!

Ovim projektom, nastalim neplanirano i pod svojevrsnom prisilom, autorica nas pripušta sasvim blizu osobnom, a to je kod umjetnika proces oblikovanja. Jer, umjetnik je najiskreniji upravo dok stvara. Izložba, slava, prodaja pripadaju postprodukciji, marketingu i najčešće prikrivaju iskrenost tijeka oblikovanja. Suvremenost polučuje pitanje: u kojoj mjeri živimo u prostoru nesloboda? Sve je više zabrana, tzv. demokratska odricanja, u korist političkih, nacionalističkih, profiterskih, vjerskih ili zdravstvenih skupina. Prisiljava nas se da, za sve više benignih stvari slobode, od nekoga moramo tražiti dozvolu. Prisjećamo se ograničenja: nadzorne kamere, pregledi na svakom koraku, čipiranje, praćenje mobitela, prisluškivanje, nadziranje na društvenim mrežama… A sve uz ide zloglasni slogan: „Za vaše dobro!“. Stvoreno napeto stanje potpiruju religije i kapital kao razlog za podjelu, a sve u svrhu gramzivog, ali administrativno legaliziranog stjecanja profita: sniziti cijenu rada i otkazivati poslove. Ovakva inicirana pregrijanost uzrokuje žrtve. Kao što su se pod krinkom religije vodili vjerski ratovi, sada se vode nacionalni ratovi, a krenule su zdravstvene opsade. Najnovija bitka je razglašena kao borba protiv nevidljivog neprijatelja. Kad se bolje pogleda, uvijek se kao krivac otkrije prikriveni materijalni interes.

U realnom vremenu, u jeku krize, pokazuje se senzibilitet umjetnice. Uslijed razglašenog, mogućeg, ali neprimjetnog neprijatelja virusa, ispražnjeni su svi javni prostori i zabranjeni svi javni dodiri. Nametnuta je izolacija. Potaknuta realnošću, Željka dodiruje pitanja opstanka i svrhe pojedinca. Jer, informacija zamjenjuje materiju. Mi mislimo da smo bili, a samo smo vidjeli. Informacije su ciljane. Uronjeni smo u cyber svijet. No, netko ipak mora uzgajati jagode i zašiti hlače. I to bi se moglo automatizirati, ali još uvijek mora postojati netko tko će jesti iste te jagode i nositi te hlače. Netko tko će strasno zagrliti i poljubiti voljeno biće.
Umjetnica likovnim sredstvima prati vlastiti proces u koji ponire, služeći se obrazovanjem i iskustvom, instinktom i memorijom. Ona ovdje koristi kreativnost/umjetnost kao egzistenciju. Svaki put kada pogledamo sekvence videa, doživljavamo novu impresiju. Poput piktografskih radova Cya Twomblya, mogu nas ljutiti, raspoložiti, zamisliti. Stilska nedefiniranost i oblikovna nepredvidljivost omogućuju spontano čitanje ovih holograma stanja. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: gledatelja i završnog rada i snimke u vremenu procesa ostvarenja. Prezentacija je pretvorena u instalaciju.
U ovo vrijeme prijetnji, nezakonitog i nametnutog izdvajanja pojedinaca, nažalost, većina ljudi još uvijek nije došla do spoznaje o svome stanju neslobode, kao što nije postala svjesna potrebe da se takvo stanje promjeni. Možemo se samo nadati da će ovaj teror jake gripe, kako ju je netko nazvao, prestati jer će ideja biti raskrinkana.
Komentar možemo zaustaviti kod najjednostavnije interpretacije: Negdje na rubu kronologije doživljaja postajemo svjedoci, voajeri. Umjetnica nam potiče sjećanja na naše vlastite potisnute traume. Ona plasira postavku da je svjesno i podsvjesno zapravo dio istog života. Iako konceptualno, činjenje i ostvarenje u materijalu, njeno promišljanje odiše lakoćom interpretacije. Ostale asocijacije, koje zasigurno nisu neznatne, ostavljamo senzibilitetu promatrača koji sudjeluje u ovoj igri.

Željka Gradski, rođena je u Zagrebu, 1975. godine. Nakon završene Opće Gimnazije upisuje Akademiju Likovnih Umjetnosti u Zagrebu, gdje 2001. godine, diplomira kiparstvo na nastavničkom odsjeku. Crta, slika, fotografira, dizajnira, ilustrira, eksperimentira… obožava kombiniranu tehniku u svakom smislu. Aktivna je na likovnoj sceni od 1997. i otad redovito izlaže na 50ak skupnih i 24 samostalne izložbe u domovini i izvan nje. Sretna je majka dvoje potomaka. Živi i radi kao samostalna umjetnica u Zagrebu, Grožnjanu i Baški na Krku. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja za svoj rad. Članica je HDLU-a u Zagrebu, (Đamija) i HZSU-a.

Eugen Borkovsky